Ivica miruje. A ja upirem: "Pisi blog."
Kaze Ivica: "Vruce mi je..."
Kazem mu ja: "A kome nije?!"
I dosao skoro kraj ljetu. I bilo je vruce. Vruce toliko da se radilo samo ono sto se moralo.
Bilo je radosti. Ali bilo je i tuge... Vremenu treba dati vremena... Kako bi Ivica rekao: zivot u stotinu boja...
Bas tako.