četvrtak, 28.01.2010.
Vješanje neistomišljenika
Piše Žorž Crmarić
Smrtna kazna vješanjem izvršena je danas nad dvojicom Iranaca, za koje je Revolucionarni sud Teherana utvrdio da su “sudjelovali u ratu protiv Boga” time što su sudjelovali u anti-vladinim prosvjedima nakon prijepornih predsjedničkih izbora u lipnju. Dvedesetgodišnji Arash Rahmanipour (na slici) i Mohammad Reza Ali-Zamani prvi su iz skupine od jedanaest prosvjednika osuđenih na smrt nad kojima je izvršena smrtna kazna. U presudama je rečeno da je svaki od osuđenika “mohareb,” odnosno “neprijatelj Boga” koji je sudjelovao u “pokušaju zbacivanja islamske vlasti.”
Uz najoštrije kritike današnjih pogubljenja i jedanaest izrečenih smrtnih kazni, Amnesty International prenosi i izjavu odvjednika obješenog Arasha Rahmanipoura da je cijeli slučaj – od optužbe do izvršenja smrtne kazne bio ilegalan i temeljen na lažima. Obojica pogubljenih mladića nalazila su se u zatvoru Evin puna dva mjeseca prije no što su anti-vladine demonstracije uopće i održane, te u njima nisu mogli ni sudjelovati, a ni to da su bili članovi nekakve monarhističke skupine – nikad nije dokazano.
Tragičnog li podsjetnika na surovost režima koji smrću kažnjava drugačije misleće podanike! Dodajmo da se u Islamskoj republici godišnje izvrši 300 do 400 smrtnih kazni. Kad se taj broj pogubljenja stavi u odnos prema ukupnom broju stanovnika, Iran je po smrtnim kaznama na prvom mjetu u svijetu – bilo das u izvršene vješanjem, kamenovanjem, ispuštanjem krvi, bacanjem niz liticu, strijeljanjem, ili bilo kojim drugim metodom izvrčenja kazne koji predviđa šiijtska teokracija Irana.
ponedjeljak, 25.01.2010.
Amerikanke obrazovanije od Amerikanaca
Piše Žorž Crmarić
U američkim brakovima žene su nakon četiri desetljeća dostigle, te pretekle muškarce u obrazovanju i rastu prihoda. Najnoviji podaci Istraživackog centra Pew i američkog Statističkog zavoda ukazuju na značajne izmjene u ekonomskoj ulozi spolova u obitelji, pri čemu je sve više žena vjenčano za muškarce s nižom naobrazbom i nižim primanjima. I dok je prije tri-četiri desetljeća prosječna Amerikanka udajom ostvarivala i ekonomski i socijalni dobitak, danas prosječni Amerikanac izvlači veće ekonomske koristi iz bračne veze nego njegova supruga.
Takve zaključke centar Pew izvlači iz sljedećih podataka: 1970. godine tek 4 posto muževa je imalo manje plaće od svojih supruga, da bi 2007.godine čak 22 posto žena unosilo u kućni budžet više novca nego što su to činili muževi. Tome je znatno pridonio i čimbenik obrazovanja koji ilustrira još jedan statistički podatak: 1970.godine u američkim brakovima 28 posto muževa je imalo veću naobrazbu od supruga, 20 posto manju, a u 52 posto brakova stupanj obrazovanja je bio isti; 2007. godine odnos se okrenuo: 28 posto žena bilo je školovanije od muževa, a tek u 19 posto slučajeva muževi su bili obrazovaniji, dok je u 53 posto brakova naobrazba bila jednaka.
Slične trendove bilježi i američki Statistički zavod: u ukupnom broju fakultetski obrazovanih Amerikanaca žene su 1970.godine sudjelovale sa 36 posto, a muškarci sa 64 posto. Danas, ta slika je obrnuta - od ukupnog broja fakultetskih diploma 53.5 posto pripada ženama, a 46.5 posto muskarcima.
Ekonomski, socijalni i obrazovni trendovi nesumnjivo su utjecali na mijenjanje odnosa unutar braka i veze izvan njega. Danas su Amerikanci skloniji životu u zajednici bez sklapanja braka, češće se razvode, te se kasnije, ili nikad ne upuste u bračne vode. To se vidi i po smanjenju broja Amerikanaca koji žive u braku: dok je 1970. godine, u dobnoj skupini od 30 do 44 godine, 84 posto Amerikanaca bilo vjenčano, danas ih je u braku 60 posto
srijeda, 20.01.2010.
Treba li Miloradu Dodiku Stjepan Mesić?
Piše Ivica Puljić
Kako su se samo uznemirili srpski političari u Banjoj Luci nakon izjave hrvatskog predsjednika Mesića da bi poslao oružane snage da presjeku Posavski koridor ukoliko građani Republike Srpske na referendumu izglasuju odvajanje od Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik, koji godinama izaziva nezadovoljstva, nevjericu i čuđenja svojim izjavama, koje su po pravilu na granici incidenta ili svojim prijetnjama koje je međunarodna zajednica ocijenila najvećom kočnicom za razvoj BiH, sada ima problem.
Našao se netko tko je „veći mangup“ od njega! Ne kažem ja da predsjednik Mesić treba mahati mačem okolo, nikako, ali kažem da je, napokon, netko Miloradu Dodiku stao na kraj. Čovjek koji negira da je u Srebrenici počinjen genocid ne bi smio „imati obraza“ žaliti se na čelnika susjedne države koja je potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma. Naravno da se oružjem ne smiju rješavati bilo kakvi problemi, i vjerujte da to predsjednik Mesić jako dobro zna. Ali, on razumije da se Dodiku na silu može jedino odgovarati silom, jer Dodik drugačije ne razumije.
Ali, hajde da postavimo stvari ovako: građani manjeg BH entiteta (među kojima nema na stotine tisuća protjeranih Bošnjaka i Hrvata) izašli na referendum i traže da se njihov entitet odvoji od Bosne i Hercegovine. Istog trenutka NATO savez bi razmjestio manji broj vojnika kod Brčkog, baš na famozni koridor. Mislite li da je to nemoguće? Ja ne mislim i zdrav razum mi govori da bi upravo to mogao biti scenarij nakon nekog referenduma na kojem ne mogu sudjelovati čak ni protjerani iz svojih domova. E, kad bi oni moglo glasovati onda bi referendum i imao nekog smisla. Ovako je puhanje u prazno, kao što je i „ prijetnja“ predsjednika Mesića samo verbalni hitac.
utorak, 12.01.2010.
'Hrvatska je, očito, jedno vrlo muzikalno mjesto'
Piše Bojan Klima
'I kaj, ti bi se zaista u to upustio?' – pitao sam prije gotovo godinu dana Ivu Josipovića, poznanika iz mojih zagrebačkih dana, misleći, naravno, na njegovu tek objavljenu predsjedničku kandidaturu. Tada još saborski zastupnik, Ivo Josipović je u Washington došao na Molitveni doručak.
'Pa, bi… I ja i stranka mislimo da bih zaista imao dobru šansu' – odgovorio mi je na karakterističan blag i nenametljiv način, dok smo išli prema televizijskom studiju Glasa Amerike.
Blog lista New York Times ukazuje na razlog moje prošlogodišnje skepse u vezi Josipovićeve kandidature - pitao sam se, naime, je li ovaj pristojan i civiliziran čovjek spreman na niske udarce i igru đonom koji su sastavni dio izborne kampanje. NYT-ov post pod naslovom 'Zastrašujuća reklama nije spriječila crvenjenje Hrvatske' objašnjava sadržaj i društveni kontekst jednog takvog niskog udarca - promidžbenog spota Milana Bandića koja na neuvijen način poručuje da je glas za Josipovića glas za komunizam i za Jugoslaviju.
'Stop crvenoj Hrvatskoj' zabranilo je hrvatsko Državno izborno povjerenstvo, no zahvaljujući Internetu reklamu su mogli vidjeti svi koji su željeli. Čitatelje bloga New York Times-a je, kako se čini, najviše razgalilo – kako je netko napisao - 'priglupo glađenje mačke' od strane nevidljivog kontrolora hrvatske sudbine, koji - navodno - iza kulisa vuče konce i 'bira tko će pobijediti'. 'Užasno smiješno i zaista prizemno' – piše u jednom komentaru na blogu New York Timesa.
Za usporedbu, blog nudi i nekoliko Josipovićevih linkova na YouTube-u: skladbu 'Put k sreći' u izvedbi hrvatskog glazbenog BandAid-a te Josipovićevo muziciranje na orguljama, na izbornom skupu na Jelačićevom trgu.
Novinar tjednika New Yorker Alex Ross na svom blogu američkoj publici nudi i druge YouTube linkove s Josipovićevim klasičnim kompozicijama, a portal On an Overgrown Path koji prati tzv. high-brow glazbenu scenu Josipovićevu pobjedu na izborima smješta u kontekst prošlih 'raskrižja' klasične glazbe i 'visoke politike' – od Henrika VIII i Fridriha Velikog preko Ignaca Padarewskog, pijanista i skladatelja koji je 1919. bio poljski premijer i njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, koji je 1985. za Deutsche Grammophon snimio jedan Bachov klavirski koncert, pa sve do bivše američke državne tajnice Condi Rice, koja je također vrsna pijanistica.
Kako smo napisali u našem prošlom blog-postu, u posljednjih petnaestak godina Amerikanci su Hrvate doživljavali kao prvenstveno športsku naciju. Danas uviđaju da je Hrvatska i jedno 'vrlo muzikalno mjesto'.
'Od Tuđmana do Josipovića, Hrvatska je prevalila dugačak put' – primijetio je jedan od komentatora na blogu New York Timesa.
petak, 08.01.2010.
Sportaši - najbolji promicatelji Hrvatske u Americi
Piše Ivica Puljić
Čitam, gledam i slušam – momčad sveučilišta Alabama, koju vodi trener hrvatskog podrijetla, 58-godišnji Nick Saban, pobjedom 37-21 nad Teksas Longhornsima u finalu sveučilišnog prvenstva, poznatijem kao Rose Bowl, osvojila je naslov nacionalnog sveučilišnog prvaka u američkom nogometu. Saban je samo jedan od brojnih američkih Hrvata koji taj pridjev – hrvatski – promiču u vrlo pozitivnom značenju i – besplatno, što u ovoj zemlji i nije baš nevažna činjenica.
Njegov kolega u profesionalnom nogometu je već legendarni trener New England Patriotsa Bill Belichick – smatra se najboljim u NFL ligi. I uz njegovo se ime često stavlja da je hrvatskog podrijetla. Nedavno je u igračku mirovinu otišao čuveni hokejaš Joe Sakich, koji je doduše Kanađanin, ali je igračku slavu stekao u NHL-u, dakle američkoj hokejaškoj ligi.
To su samo tri primjera, a da ne govorimo o jednom Toniju Kukoču, Draženu Petroviću, koji još uvijek ima kultno mjesto među navijačima New Jersey Netsa, zatim Dinu Rađi, Žanu Tabaku, a bio je zapažen i Gordan Giriček…
Ima još dosta imena sportaša koji su iz Hrvatske došli igrati košarku u NBA ligi. Znate što je svima nabrojanima zajedničko – svi promiču Republiku Hrvatskoj u najmoćnijoj zemlji svijeta mnogo bolje nego svi političari zajedno, i oni na vlasti i oni oporbeni. Kako se hrvatska Vlada zahvaljuje svim tim ljudima koji promiču ime te lijepe zemlje? Odgovor je – čini mi se - nikako! Međutim, nijednog od njih to nije pokolebalo da istakne odakle je i tko je i zato im, evo ja, kao američki Hrvat, kažem “…hvala vam!”
utorak, 05.01.2010.
Američka mrkva, iranska batina
Piše Žorž Crmarić
Šef vanjsko-političkog odbora američkog Senata i negdašnji kandidat Demokratske stranke za predsjednika Sjedinjenih Država, senator John Kerry mogao bi biti prvi visoki američki političar koji posjećuje Iran u zadnjih tridesetak godina – nagađaju Wall Street Journal, Boston Globe i više Internet portala. I tek što je Kerryjev glasnogovornik Fred Jones u nedjelju izjavio za Politico.com da “senator ne planira putovati u Iran,“ jučerašnji Teheran Times ne samo što tvrdi da je senator Kerry zatražio iransku ulaznu vizu, nego i to da će mu viza biti - uskraćena!
Američko “pružanje ruke,“ kako se, čini ne nailazi na dobrodošlicu islamskih vlasti, iako bi tu gestu dobre volje trebalo cijeniti već i zbog same činjenice da se ona izražava u vrijeme kada se američka javnost i politika vrlo oštro protive bilo kakvoj popustljivosti prema Teheranu.
Posjet senatora Kerryja, ukoliko do njega uopće dođe, ne bi bio službeni posjet predstavnika američke vlade, iako većina analitičara smatra da bi do njega moglo doći samo uz prešutnu suglasnost Bijele kuće. Jer, administracija se – s jedne strane strane – zalaže za oštrije sankcije zbog iranskog nuklearnog programa, te oštro kritizira iranske vlasti zbog nasilnog obračuna s prosvjednicima, dok – s druge strane – zagovara otvaranje kanala diplomatskog komuniciranja između Washingtona i Teherana.
Taj paralelni pristup ilustriraju i jučerašnje izjave državne tajnice Hillary Clinton. Ona je prvo rekla da Iran pokazuje “sve više znakova nemilosrdnog zlostavljanja” oporbenih aktivista. U istom govoru gospođa Clinton je rekla da administracija prema Iranu ima “kanal angažiranja i kanal pritisaka.“ Kritičari takvog pristupa tumače kao popustljivost prema autokratskom režimu koji u krvi guši pobornike demokracije u vlastitoj državi, te ima ratoborne ambicije prema drugim zemljama regije.
