utorak, 17.02.2009.
Hoće li biti ukinuta zabrana snimanja stizanja posmrtnih ostataka ubijenih vojnika u SAD?
Dobar primjer kako samo jedna slika može utjecati na javno mnijenje jest fotografija snimljena 1968. na kojoj šef sajgonske policije, general Nguyen Ngoc Loan, u jeku ofenzive Tet, ubija jednog vijetkongovca. Slika pištolja uperena u sljepoočnicu prestravljenog Vijetnamca, lica izobličenog strahom, obišla je svijet te godine i postala sinonim za brutalnost rata u jugoistočnoj Aziji. Autor fotografije Eddie Adams dobio je za nju Pulitzerovu nagradu, a Nguyen Ngoc Loan umro je trideset godina kasnije - 1998. godine ovdje u blizini Washingtona.
Ove fotografije prisjetili smo se protekli tjedan kad je predsjednik Barack Obama najavio da razmatra ukidanje zabrane fotografiranja i snimanja u zrakoplovnoj bazi Dover, u Delawareu, gdje stižu posmrtni ostaci američkih vojnika stradalih u Iraku i Afganistanu. Zabrana snimanja na snazi je od prvog Zaljevskog rata 1991. godine, a vjeruje se da će njeno ukidanje dovesti do postavljanja temeljnih pitanja o efektu kojeg takvi prizori imaju na moral javnosti u vrijeme kad je zemlja u ratu. Washington Post danas nas podsjeća da je dosad obavljeno skoro pet tisuća – kako to u oružanim snagama nazivaju – "dostojanstvenog transfera posmrtnih ostataka".
Za predsjednika Obamu ukidanje ove zabrana nosi određene političke rizike, međutim, on sam zalaže se za transparentnost u svojoj administraciji, tako da bi držanje svečanosti u Doveru podalje očiju javnosti bilo u suprotnosti s načelom kojeg američki predsjednik zagovara. Istovremeno, ankete pokazuju da većina Amerikanaca vjeruje da bi medijima trebalo dopustiti da snimaju ove svečanosti dolaska posmrtnih ostataka u Sjedinjene Države, među njima nalaze se i mnoge obitelji poginulih.
Profesor S. Robert Lichter sa Sveučilišta George Mason, u Virginiji, kaže da bi objavljivanje takvih slika podsjetilo javnost na rat, međutim – citira Washington Post ovog znanstvenika – "ono što ljude okreće protiv rata nije spoznaja da Amerikanci umiru, već uvjerenje da ne umiru za nešto što je dovoljno vrijedno umiranja".
