Dvije, tri... O Ljubavi, koja pobjeđuje kritiku.

nedjelja , 14.05.2017.

Okolina u kojoj nije manjkalo kritike.
Bilo je svega, od oštrih uvreda do „benignih“ šala koje su često prelazile granicu dobrog ukusa i doticale ono ranjivo: samopouzdanje jednog djeteta.

I sama sam postala kritična. Kako prema drugima, tako i prema samoj sebi.

Trajao je taj obrazac, sve dok nisam počela preispitivati sljedeće postulate:
• Savjet vrijedi kao osoba koja ga daje.
• Savjet ima neku težinu ukoliko je tražen.
• Nuđenje savjeta nekome tko to ne želi gubljenje je vremena. Pitam se... Ima li smisla sipati bisere pred svinje? One ne znaju njihovo značenje.

Naravno, savjet i kritika nisu isto. Iako oboje idu u „TI obliku“ i mogu biti izrečeni u dobroj namjeri, kod kritike je fokus uvijek stavljen na negativno, na nešto što osuđujemo, a osobi kojoj se ona daje želi se poslati poruka kako nešto što ona čini, voli, jest, nije u redu.

Kritika se može raščlaniti na dva vrlo jasna argumenta:
• Opažamo nešto što nam se ne sviđa, nešto što percipiramo kao loše ili je u suprotnosti s našim sustavom vrijednosti.
• Pod pretpostavkom da smo mi mjerilo ispravnoga i neispravnoga, osjećamo se pozvanima kritizirati.

To me dovodi do nekoliko pitanja... Zašto bismo baš mi predstavljali to mjerilo? i Možemo li uistinu znati što je najbolje za nekoga drugoga? Znači li to da sumnjamo u njegovu snagu i potencijal, a uzdižemo sebe kao nekog tko je mjerodavan odlučivati za ime i u ime drugih ljudi? Ako da, koliko je to uopće etično?

Prije nego se odlučimo kritizirati druge, ne bi bilo loše razmotriti da možda taj netko ne vjeruje u ono u što mi vjerujemo. Ne želi živjeti onako kako mi mislimo da bi TREBALO živjeti. Iskreno vjerujem kako se sve događa s razlogom. Sukladno tome, svako nas iskustvo izgrađuje i prolazimo sve ono što trebamo proći. Svako ljudsko biće na tom svom putu ima kapacitet osvjestiti što je za njega najbolje u datom trenutku. Ipak, nekada ga treba potaknuti da pogleda u sebe i spozna ono, što negdje duboko u sebi, već zna.
Takav stav prema životu ostavlja malo prostora za kritiku.

Kritika nije korisna za odnos, već ga, sasvim suprotno, može poljuljati, a osobu koju smo "kritizirali iz najbolje namjere" gurnuti od nas. Ako osoba u toj fazi života ne uviđa ono što joj govorimo, neće se mijenjati, već će nas eventualno početi gledati kao na „babaroge“ od kojih će neke stvari jednostavno... skrivati.

Valja imati i na umu kako kritika jako puno govori o onome tko ju upućuje. Često nam u dugima smeta upravo ono čega se bojimo i/ili, iz nekog razloga, ne želimo vidjeti u sebi.

Ako smo skloni kritici, gotovo je sigurno da ne štedimo ni sami sebe. U tom slučaju, nerijetko smo prema sebi i najokrutniji. Manjka nam samopoštovanja. Sitničavi, vidimo i one najmanje pogreške, ipak, nekako slijepi kada treba uočiti da smo nešto učinili dobro.

Jedno je sigurno, kritika je uvijek odraz mentalnog otpora prema postojećem stanju i situaciji, a otpor je nešto što izaziva emocije poput frustracije, ljutnje ili tuge. Iz takvih, neugodnih emocija, teško da će se izroditi nešto konstruktivno. Iako kritika jest nešto što može potaknuti promjenu, smatram da promjena začeta na kritici od početka stoji na krivim temeljima. Onda se mijenjam jer netko drugi to želi od mene. Mijenjam se jer su mi rekli da moram. Mijenjam se kako bih napokon zaslužio nečiju ljubav i odobravanje jer ovakav, kakav sam sada, jednostavno nisam dovoljno dobar. Kritiziranje nekoga znači odbacivanje onoga što on u datom trenutku jest, a pitanje je koliko odbacivanje ima veze s pravom, bezuvjetnom ljubavlju?

Iz navedenih razloga smatram da kritiku treba izbjegavati, neovisno o smjeru u kojem ona ide.

Ipak, dijeta od kritiziranja ne znači post od uočavanja onog disfunkcionalnog, onoga što nas ne služi ili na bilo koji način koči naš rast. Nije poanta žmiriti nad negativnim i grcati u blatu. Poanta je osvijestiti si da si u blatu, prihvatiti blato kao sastavni dio trenutka u kojem se nalaziš i učiniti sve što možeš da se iz njega izvučeš. Dok god se „glođeš“ kako si u njega dospio, ne radiš na rješenju. S tim u vezi, ako u sebi razvijamo promatrača, koji će opservirati naše misli i emocije, on će vrlo brzo uočiti proklijalo sjeme bilo kakve negativnosti. Valja naglasiti i kako je osobito važno da se nakon spoznavanja disfuncionalnog ne poskliznemo, ne počnemo si suditi, kritizirati se zbog toga što vidimo i osjećamo ili si, kao šlag na torti, ne odlučimo razvijati osjećaj krivnje. Zrnce krivnje nešto je što nam u tom trenutku najmanje treba!

Krivnja i kritika ne donose ništa dobro. Rješenja nude razumijevanje i suosjećanje.



(Ljubav, razumjevanje i suosjećanje, iskre koje će osvijetliti i najmračniju noć; Karlo Kovac Photography)


Razumijevanje, da ništa disfunkcionalno nismo usvojili bezveze. Oblikovala su nas iskustva koja smo prošli, situacije (pa i one teške, traumatske) koje smo proživljavali, ljudi koji su nas odgajali, poučavali i čiji su se životi u nekom trenutku ukrstili s našim. Ako je tako, zašto zbog toga bičevati, bilo sebe, bilo druge? Nije li zdravije zapitati: Otkud to disfunkcionalno? Koja priča stoji iza toga? Kada me služilo? Kada me prestalo služiti? Upravo razumijevanje razloga zbog kojih je nešto nastalo razvija naše suosjećanje, odnosno nešto sasvim suprotno kritici.

Kako onda zdravije pristupiti difunkcionalnom? Poanta je uistinu vidjeti pa blago, ali hrabro i odlučno otpustiti. Ili barem pokušati otpustiti. I pokušavati... I pokušavati... Dok to ne uspijemo. Čvrsta odluka, namjera i dosljednost mogu učiniti čuda.

Nadalje, neće kritika dovesti do promjene. Dovesti će odluka osobe da se mijenja. A na odluku osobe da se mijenja možemo utjecati i na drugačiji način. Pružanjem informacija o tome kako može biti bolje. Pomaganjem osobi da osvijesti vlastite želje i potencijale. Osvještavanjem osobe kako je sama kreator svog života. Predavanjem štafete u njezine ruke.

Naravno, ako uočimo nešto što nam se ne sviđa kod naših voljenih, a osobito kod djece, kojima treba nešto jasnija smjernica o dobru i zlu, u redu je reagirati. Ipak, u tom slučaju nećemo reagirati TI porukom; napadom, kritikom ili uvredom. U tome nema ništa konstruktivno. Puno je zdravije osobi verbalizirati kako njezino ponašanje utječe na nas i kako se mi zbog njega osjećamo. Staviti u fokus sve ono dobro što ta osoba jest, a ne stalno spočitavati što nije i što bi, prema našem viđenju, trebala postati. Sve što želimo reći u obliku kritike, možemo reći u obliku zdrave, ja poruke.

Kritike su u meni izazivale bespomoćnost. Mržnju prema samoj sebi. Otpor prema trenutku, životu, svemu na što nailazim. Ono što mi je pomoglo da preživim svaku oluju nisu bile kritike, već zagrljaji i podrška. Ljubav najbližih, onda kada sam ju najviše odbijala. Ranjeni viču najglasnije... One gorke ljude, koje bismo ponekad najradije odgurnuli od sebe, najčešće je, puno prije nego smo ih susreli, već ranio i odbacio netko tko ih je trebao voljeti najviše. Upravo su takvi, ranjeni i povrijeđeni, najpotrebitiji. Vjerujte mi, oni najviše čeznu za njegom, ljubavlju i prihvaćanjem. Ako im to ponudimo, možda budemo prvi koji jesu. Postoji mogućnost i da ćemo nakon toga svjedočiti njihovoj transformaciji. Da su takvo što imali prilike ranije doživjeti, vjerujte, na prvom mjestu ne bi ni postali gorkima.

Dakle, samo ako prihvatimo ovo stanje u kojem se nalazimo, bit ćemo sposobni mijenjati se i biti sretniji onime što ćemo vidjeti ubuduće. Neprihvaćanje izaziva mentalni otpor prema svemu što imamo sada. A sve ono što imamo sada, imamo zbog nekih odluka koje smo donosili ili situacija u kojima smo se nailazili. Njima je mjesto u prošlosti, a prošlost je nešto što ne možemo promijeniti. Zašto se onda ljutiti? Volite sebe i druge takve kakve su sada, ali znajte što mogu postati i pomozite im na tom njihovom putu rasta. Ne očekujte ih gotove, formirane, savršene. Nismo zato na ovoj planeti. Ovdje smo kako bismo spoznavali, kako bismo se mijenjali i rasli. U tome je zabava!

Zaključno, drugoj osobi možemo dati informaciju ili ju pokušati potaknuti na promjenu, ali krajnja odluka je njena i samo njena. Jer... Nitko nije tu da mijenja našu svijest. To je naš zadatak. Vjerovanje u drugo je sranje. Ideja da možemo spasiti svijet. A ne možemo!


Oznake: kriticizam, odnosi, bezuvjetna ljubav

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se