Neka nova furka?
Boli me vlasište, kosa mi je masna, imam osjećaj da umjesto pluća imam samo upaljenu šupljinu, muskulfiber posvuda. Stvorenje napravljeno da ga grliš. Opet te nema, nekako uvijek se podese stvari da te nema, karma, sudbina, akupunktura, šta li je već. jel samo ja primjećujem da se uvijek razbolim čim odeš na više od 24 sata? Sutra se nekako trebam odvući do faksa, treba imat čim manje izostanaka, da možemo skupa markirati :) Budućnost je uvijek bolja od sadašnjosti. Obratimo pozornost da uvijek progresivno bježi :) Čekam te na ovoj svojoj obali. Bez tebe je zemlja mala kao ostrvo, bez tebe letim jednim krilom. Nije lako naći mene bez tebe, više ne, srećom si me našao pod onim nebom kad se Ja još tražilo. Našlo je tebe. Good enough :) Aaarrgh, glava... Boli na mahove, mrzim bit ovo, bolesni rob ganglija, koji seje pritom počeo oblikovati u ženu. Taman se čovjek navikne na ono šta ima kad mu to bude nadograđeno... Nemoj se nadograđivati, poruka to ti je od mene me :) /prednost bivanja sa starijim muškarcima - neće se mijenjati tako da možebitna pižđenja zbog njihova karaktera možeš predbaciti samo sebi, jer se nisu promijenili, kakvi su bili na početku i kakve si ih zavoljela, takvi su i ostali. Za žene to ne vrijedi, jedina konstanta kod žena je da se one mijenjaju. Vrti mi se, idem leći, pile moje, samo sam htjela nešto nadrobiti, a da se da nasloviti sa Volim te.. Nema naslova, ne trba mi, nit mi je ikad terbao
Volim to. ne, ne volim kad sam pijana svinja i kad se vratim u po tri ujutro. ne paše mi, ne volim kad mi se vrti i kad mi je malo zlo, i kad nisam zedna vise ali imam potrebu piti vode. ne volim se budit ujutro mamurna. normalna sam valjda:D pijem bez tebe, zato to volim. Jer mi fališ onda. Jer se vraćam doma ne u previše ranoj liniji i fališ mi, mislim na tebe, upalim komp na čijoj naslovnici si ti, i jer mi fališ. Jedino mogu mislit na tebe. Ostali na kebab i na ćevape kod Trovača, ali ja na tebe. jer mi fali da te zagrlim doma. I tako svaki put kad se vračam doma, ne samo kad se vraćam doma petkom navečer s rođendana osobe do koje mi nije stallo (do nikog mi nije stalo, mogu pocrkat, samo ti... uzasno, znam), nego bilo kad, ali jedino pijana to mogu podnjet. Ne ljuti se. Ja sam samo mali miš koji kroči ovim svijetom. I ne sviđa mi se. ne sviđa mi se kad sam trijezna, kamoli kad sam pijana. ALi imam tebe, mali miš s velikim pokričem. I nema te. Evo jos mi javlja da će mi skoro isteč antivirus. jes... nema antivirusa a nema ni tebe. ne ljuti se JER ne pijem s tobom. Ajde mi objasni to će mi alkohol dok sam do tebe? Da ne osjećam kako vrijeme prolazi? Da mi proleti? Da otupim ine osjetim koji trenutak? jesam li luda? a nenene... Alkohol mi kola, i malo mi je zlo, trpam ovu šnitu kruha, da se sutra probudim u normalno vrijeme i da vidim tebe. Da tebe vidim. Čovječe, koja sreća :D Imat privilegiju imat nešto, osobu, drvo, lađu, krajolik, pičku, koja te veseli, koja ti je smisao života, za koju si rođen samo da promatraš i budeš sretan. Prvi put u životu da mi je do nečeg stalo. Ne djetinje, ne ekonomsko-socijalno, da realno bude potrebno za moju egzistenciju. Ne ljuti se. Što ti nekad pizdim. Na msn, ili gdje god, uživo, nije bitno. RAdim glupe greške kojih sam svijesna onaj tren kad ih radim, ali si n mogu pomoć, i mislim da ako ih napravim da će to nekako pomoći da se osjećam bolje. ne osjećam se... I dalje si dalek, i jedino te mogu odgurnut. ne osjećam te. Ne osjećam te za moga. Osjećam da te voli msvim svojim bićem ,ali nema te kad se probudim, i kad idem u krevet i trebam nečiju kožu da je upijem. I ljuta zaspem i ljuta se probudim. I fališ mi, makar se tri dana zaredom gledali. I ide mi na kurac kad razmislim da bi si mogli dosaditi. Nemam osjećaj da je to ikada moguće, a moje Ja, izgrađeno kroz ovih nekoliko godina koliko smo skupa, vapi za time da mi dosaiš :) da te imam dovoljno i previše. Ja trebam predoziranje, prediranje, preosjećanje. Ja sam sposobna na to, osjećam to, uvijek jesam, htjela sam to! Daj mi se više. Jebo te glupog, daj mi se. Hoćeš ne mučiti sve oko sebe, a mene mučiš. Blah, mrzim se iskrenu :D Jer je ti ne voliš. Daj mi se bre... Ja ne mogu bolje od ovoga, a ako mogu onda jedino s tobom. Bili bi sjajni. I pijani skupa. Zamisli biti pripit lelujavo, ovako na granici pijanluka, i gledat milo lice u zoru, na kebabu ili ćevapima kod Trovača. Ja tek čekam da moj život počne. Ja nisam mlada jer me još nisi poimao. Moj život tek slijedi. Možda zato i pijem, jade moj :) Sladak si. Kao šećerlema, kao rahatlokum, kao oni srebrni biseri na svadbenim tortama. Oću i život moj takav da bude. Laku noć ljube. 85.
Fališ mi. Glupa vremena pred startnom linijom, bit će gužve nakon pucnja, ali trenirala sam. Spremna. Počinje hladnoća. Ne obaziri se, pile, jači smo od jadnog minusa na crvenoj skali. Digni lijepu glavu, gledaj i idi ravno. Ja te volim, držim ti začelje, pokrivam te. Bit ćemo kao kad klinci uče plivati, ti ćeš mlatariti svime što imaš, a ja ću te držati nad vodom :) Ma ej, ej ti jedno /drži mu glavu u krilu kao Pandora svoju škrinjicu već sad imamo više nego što se drugi usude maštati. pile :)
uuu bejbe, zamisli da bar još jednu noć valjamo. Našli bi još neke zidine da šećemo tvoj novi kaput. Cijeli dan sjedim pred kompom, pokušavam iščupat iz sebe neke riječi o tebi, o vremenu, o nama. Opisati šetnje i tanka držanja za ruku, napete dijaloge nepoznatih ljudi koji flertuju, savijaju leđa jedno drugome. Kako mi je lijepo s tobom, taj osjećaj koji b(d)etonira iznutra, gleta neravnine, zida obrambene zidove.. koju god da metaforu upotrijebim zvučat će ko najopsceniji klišej, jedino klišej može pokriti osjećaj kad te vidim i trzneš obrvom, obraz ti je obli i prelazi u vrat, bockav od brade, kako očita stvar, kako mila. Pitaš zašto rjeđe pišem. Teže je. Osjećaje možeš usustaviti u riječi, prelomiti ih i presaviti u odlomke, mogu postati lijepim rečenicama. A ova moja supernova pola milimetra ispod kože čim se malo zamislim što mi sve značiš, ja je ne mogu kontrolirati... Iz takvih se eventualno rađaju djeca ili svemiri, tko sam ja prema njoj? "Čuvaš?" Čuvam. Čuvat ću, dat ću sve od sebe. /ako to znači da ću morat zavrnut par ženskih vratova - bit će mi zadovoljstvo i čast ;) Nekad kad te geldam... ne, to nije samo milina. To je zahvalnost. Kako ne vjerovati? Spašavaš me. Koliko god da žvačem govno svako jutro kad se probudim s pogledom na zid, imam osjećaj da se nisam prelomila samo zahvaljujući tebi. Znam da bih trebala imat osjećaj da smo blizu, da je još malo i riješena stvar. Nemam. Uf, pojma nemaš koliko me to plaši. Užasava. Ili si do mene, uživam halapljivo, nikad mi neće dosadit sve što dobivam od tebe, kao žedna na vrutku sjedim ti na vratu, milo moje dobro stvorenje, ili smo odvojeni, i nameće mi se mišljenje da si mi dalek. Da ne mogu ništa više napraviti od ovoga. Fuj. Čuvaj me, ti, koji se nazivaš mojim čovjekom. Malena hodam pod zvijezdama i to što u sebi nosim gromadu od emocije je pogreška proizvodnje, slučajno ugrađen preveliki RAM u abak :) Trebam očvrsje, trebam tebe. Nikad nisi bio ovoliko potreban. Sjeti se toga u slijedećem napadu grižnje savjesti da te netko treba. Volim te. Nekad plačeš ti, nekad ja, ali nikad zajedno. Podrška. To ti je to :) Vrati se bre. Ovako se ne može, mi nismo za biti odvojeno, mi nismo za biti Ja ili Ti, mi smo za biti Mi (tamo, simo, svugdje(. Vrati se. Vrati se. Ajde, molim te. I ja bih putovala, i ja bih išla negdje gdje me nije bilo, da se izgubim. Ali bih s tobom otišla. Vidi mi ruku, prazna je, čovječe, tvoja je ruka prazna od ruke tvoje.. Perverzija. /i odna je Borja bila u ful romantično/tužno/čeznutljivom raspoloženju, ali onda su joj javili da ima JOŠ JEDAN ispit za položit, tak da milo, buš ti pričekal još malo na pravi post:) Volem! :)
Hej :) /pozdravi tiho i gurkne se u buket plahti, kože, kose. I ljubi Ga, neoprane kose i s još uvijek pomalo tinjajućom glavoboljom, po mekim obrazima i bradi – vrhnje na kruhu što se još puši, dječjim trepavicama – šećernoj vati nasmiješenog brkonje u lunaparku, ušima – laticama marcipana na rođendanskoj torti, cijelog Njega, prepunog slatkog nedoživljenog, tako mekog i pravog. Vremenska me razlika probudila još u šest, probudi se ljepoto, DOĐI! Koliko te čovjek mora čekati… Kako mi fališ :) Slušam nešto slatko i viskozno, i muzika me guši, gdje si?? Trepavice ti drhte u snu, i imaš priotvorena usta da snovi lakše ulete, a ja sam oribala već pola stana, samo da vrijeme brže prođe i da te JOŠ grlim, da zalijepim rupe što ih je u koži probolo vrijeme bez tebe. Slatki moj. To posebno vrijeme nakon razdvojenosti. Kad oči gledaju a ne vide, ruke diraju ali ne osjećaju, sve dok minus ne dođe barem do nule, dok tijelo ne povjeruje da je takva sreća stvarno moguća. Nisam znala >koliko< mi fališ dok te nisam ugledala. Zabrinut i snužden, najljepše biće na svijetu:) Prožmljen ljepotom, ljudi oko tebe su trčkarali s torbama i svojim brigama, stajao si bez prtljage i izgledao tako sam. Ne bih te mijenjala ni na šta, tako mojeg, tako bliskog. Ajde, probudi se. Sunce se već podiglo, zove te, grije ti nogice, a ja te čekam od 6 ujutro! Zlopile :) 81.
Problema u životu nemam. Imam dovoljno para da si nekad kupim kutiju Filter 160, tebi nekad čokoladu, dobra sam zdravlja unatoč stavci 1 :), skoro se selim u bolji stan, fakultet će kad-tad završit što me neizmjerno veseli, nemam neku neizlječivu bolest ni invaliditet. Ne ističem se previše od drugih ljudi, osim nekad kad me proglase ludom pa mi se čude, smiju se sa mnom ili meni, ali to induciram ja. Nisam ni ružna, ali ni najljepša. Imam tu neki talentić za pisanje, minimalno što je majka priroda dala, taman za popuniti vrijeme čekanja, ali nemam osjećaj da će se ikada razviti u gejzir koji ne da ljudima spavati ili ih uzdržava. Ne osjećam se posebnom ni po čemu. I to je taj moj jedini problem kojeg imam. Jedino što me plaši. Izgubiti se u gomili je strašno. Znam da se slažeš :) Ali tebi sam posebna. Među hrpom klinka ja sam te ubola u oko. Još je vanrednije što te uporno bodem u oko, i to ne samo laktovima. Uvijek kad smo skupa, makar samo ležali raskravljeni na kauču, tebi je taj trenutak poseban, zbog mene. Ja sam tebi drugačija od svih drugih. Nezamjenjiva? /lažna skromnost To me tješi, smiruje… Praktički me vadi za šiju van iz blata svakodnevice. Ne kažem da me nisu voljeli, ne kažem da nisam već bila nezamjenjiva ili potrebna. Što te čini ovako posebnim? Ne znam, bodeš me u oko ;). Čak i kad ležim raskravljena s tobom na kauču, nekako mi je taj trenutak poseban. Jedinstven si, nezamjenjiv. Volim te. A zbog te utjehe te volim još više. Nekad imam osjećaj da si jedino što imam, ali toliko je golemo to što ti jesi da se osjećam bogatijom od svih. 80.
Aaa kak mi fališ, izbit će mi srce na pupak :)))) Zlato moje. Dušo!! Meko moje, srećo, slatkišu! AAARGH /maše glavom na sve strane, rukama nogama, jeeeeeeeeeeee!!!! POSEREM ti se na licemjere koji tvrde da su bolji od tebe, bolje jednostavno ne ide! POSEREM! AL jebeš njih, šta trošit papir. Volim te. Volim toliko da me samu frapira. Kako je lagano s tobom, kako prirodno. Razumijem te. Ne samo ono što pričaš, nego ono što jesi, shvaćam, osjetim te, i toliko mi se sviđaš! Odličan si čovjek, pile. /fuj licemjeri Odličan. Što su oni licemjerniji tako si mi još bolji, a kad ih nema da se podcrtava tvoja dobrina kontrastom, onda ona sama sjaji, jer dobar čovjek ne treba potvrdu. Bolje kasnije shvatiti nego nikada, je li dragi? :S :) U mom krilu me gledaš, toliko oduševljen od svijeta i mene, toliko u stvari čist od smeća kojim ljudi opterećuju mozak, lažnih morala, licemjerja, predrasuda, zlobe. I samo taložiš sreću, dobrotu… Sladak si kao rahat lokum sav na svijetu ikad zauvijek! Sva se naježim koliko si sladak, a ti na to provališ nešto još triput slađe, sve mi se u ustima orosi, caklina mi puca. Nekad bi te zagrlila i polila nas napalmom da se stopimo u opeklini, nekad bih ti jezik odgrizla kako se ljubiš, oči iskopala! Kad te poimam (ne mogu vjerovati da samo što nisam, da je praktički to to!) zamotat ću te u deku i samo te hraniti i trljati i je..gledati, ništa da mi ne radiš, samo da dvije stvari osjećaš – koliko te volim i koliko ti je dobro. Šetat ćemo, gdje samo nećemo šetati, vodit ću te lijepog da te svi vide. Šetat ćemo pa se opet vraćat doma, da volimo ljubav, da prsti nikad ne zaborave koliko ti je koža meka. Život od ljubljenja? Može :) Gdje da potpišem? ***
/trka ga rukom po ramenu Ej… vrati seeee. /kmeka i nezadovoljno pući donju usnu Mislim, nema te, heej! Jel to tebi normalno? Mislim, ok, ti si sam sebi tu non stop, al ti nisi više SAM po sebi. Samotno je ovdje bez tebe. Razvučen tjedan, poput jegulje na suhom, plazi i bacaka se, ali nikako da ugine. Na stolu su keksi u zdjeli, suhi, još od Uskrsa, sat, tablete, upaljač i prašnjave naočale. Hrpa knjiga koje me ne zanimaju. Nekad sam jako voljela čitati. Sad rijetko naletim na knjige koje me oduševe. Imam neograničen nered na stolu… … Kad te nema to su sve obične stvari. Komadi neživog, nabacani, bezdušni, leže i skupljaju prašinu koja, isto tako inertno, pada po njima. I onda sjedim ovdje, usred svih ti tričarija, tipkam ti, rečenicu po rečenicu, i primijetila sam da nekad počnem pospremati te pizdarije, po ladicama, kutijama.. Da ih ne vidim. Kad te nema, ono neživo postane mrtvo. I to nekako plaši, smeta. Kad si ovdje, koja prašina se ne bi razbježala? Pred tvojim to osmjehom? Ovaj tjedan je bilo samotno. Onako kao u akvariju, sve se izvana miče i kreće, ali od toga me dijelilo nekih 6 do 7 litara vode. Tišina uglavnom. I onda neki veseli klinac zabode slamku od limunade unutra i puhne. Balončići! Ti si nazvao :) Veseli glas, topao, poznat, sretan, zbog mene sretan. Fuf :) Jedva čekam da te zagrlim. Sreća kože, da si je razmažem po licu i rukama. Čim nestaneš iz vidokruga fali mi tvoj dodir, uvijek tako bude. Ali ovaj put mi ne fali samo to, fali mi ona kap života koju uneseš u sitne svakodnevne stvari, da svaka od njih počne sjajiti od odbljeska tvog osmjeha, krezubog i iskrenog, kao u djeteta. Nikad nisam imala toliki osjećaj da moram nekoga zaštititi, odgovornosti za nekog. Možda nepotreban, pretjeran, nisi od stakla niti ružičasti dvogodišnjak;) Drugačija je to briga, konstantan osjećaj da je najbolje da te držim u rukama, da se ne opališ koljenom u štok ili nešto slično. Glupa, iracionalna. Čovjek nikad nije bolji od svojih strahova.. Vrati se pile. Svijet je nekako prosječan kad te nema, niti siv niti šupalj, samo nesnosno jednostavan. *Grl
Drugog smisla osim tebe nemam, i jedino si što me tješi u bari ljudi. U hrpi plitkog licemjerja uzdižeš se do sjajnih visina, sokolasto, a ja te smijem promatrati, i ne samo to, kažeš da sam tebi ravna. :) Pile moje, zlatni moj. Ni za što me nije briga kad sam s tobom. Kad te nema glupe brige se počnu naslojavati na faljenje, i sve se uskomeša i nepotrebno uzruja, a s tobom je sve pravocrtno bezbrižno, zlatan rez kroz dan, ritmika ponavljanja, razgovora, tema, briga i seksa, i sve nekako bude pravilno, pravo. Čovjek ne može protiv sebe i sudbine, a ti si mi oboje:) I samo se veselim i nadam, tko zna čemu, ni ne mogu zamisliti, lovim samo djeliće fantazme u maštu i svaka mi slika bude ljepša od druge. I znam da je moja mašta varljiva, jer svaki put kad bi se ostvarila, java bi bila bolja. Volim kako nam se, kad se zagrlimo, među prsima stvori vakuum koji usisa sve crne pjege dana, plak glupih sitnica i nesavršenosti. Volim tu tvoju mogućnost. Volim što ih imaš toliko mnogo. Volim obrazom razmazati znoj sa tvog čela i ogrebati se na tvoju bradu, i trljatitrljatitrljati o tebe, kao da tijelo ne vjeruje da stvarno nazočuješ, slijepo, i trljanjem si tebe dokazuje. Volim što ću sad otići u krevet, topla, i zaspati u dan bliže tebi. 77 - 2 - II
Ma tko je uopće imao obraza sumnjati? Ima nešto čudno u tim godišnjicama, kao tu neki datum, zaokružiš ga debelo crvenim markerom, čuvaš džepove jakne da ti ne zdrobe Kinder jaja na pokretnim stepenicama, a kad prođe, shvatiš da to nije ni prag kojeg moraš prijeći, ni kraj nečega, pa ni početak. Dan, poredan sa ostalima, jednako važan. I to je ono što me veseli. Svi nam ostali dani izgledaju poput godišnjice. Dobro, još me veseliš ti. Al o tom sad odmah. Mili. Volim te, mirno moje. Glava ti bježi u svim pravcima odjednom, skokovito, nekad teško lovim amplitudu, nekad je sam teško loviš, misli bijesne kao more pa ti iz čela sijeva. Ja te pratim, pa se nekad umorim i zastanem malo. - Voliš me? - Volim - Pa kako me ne bi voljela, vidi me, zlatan čovjek. - Pa volim te - E, jesi našla kog ne voljet. Glupička si malo… Nosiš se sa svojom glavom, nekad me čudi kako uspijevaš. Ali kad te držim pored srca, glavu ti naslonim na rame, a ti pokušavaš naći položaj u kojem ti noge neće izgledat kao da si šonjo, onda ti vidim u očima mir. I ne znam što me više veseli, tvoj mir ili moja sposobnost da ti ga priuštim. Prepustiš se, uživaš, voliš. Zvuči jednostavno, ali rijetki to mogu raditi istinski, bez skanjivanja. Djetinje. Često maštarim. Ništa grandiozno, nadobudno. Toliko sam snizila potrebe da bi čovjek mogao reći da nemam očekivanja. Ali to su dvije različite stvari. Očekivanja imam pregolema, na granici bajkovitog, sasvim u oblacima, ružičasta i sjajna očekivanja, kao trešnjini cvjetovi. Tako i maštarim. Da imamo dijete. Koje ne zna ništa raditi, a mi ga onim roditeljskim čudom ipak volimo. Da leži bez veze, pinki i nasmijano, i da ti vidim pogled tada. Da se vratim tebi kući. Nakon posla, posjeta liječniku, tečaja usne harmonike ili điju đitsua, a ti ležiš, gledaš teve i mrsiš jaja. Da sjednem kraj tebe, masiram ti stopalo i pričamo. Onda nam sve to dojadi, ostavimo klinca baki (moja strana, da se primiri malo) i odemo u Timbuktu. Da te promatram dok kuhaš, za nas dvoje, i da imamo svoja dva tanjura i dvije vilice i dva noža, sve svoje, i da jedemo. Da ti mogu doći u bilo koje doba dana, noći i susvjetlice, i da te dotaknem. Jer se volim doticati. Ljudi su izgubili značaj doticanja. Ljepotu. Ljepota je uvijek u jednostavnim stvarima. A do njih se redovno dolazi na kompliciran način. Kompliciran si, ali te se da naučiti. U tome nema ništa lošeg. Bojim se da nikad nećeš biti predvidiv :) Ne bojim se monotonije. Ne mogu zamisliti u koji bi se aspekt mogla uvući, sam pojam «svakodnevica» zvuči kao cilj tro(dvo)godišnjeg plana. To želim s tobom. Nije mi toliko stalo do ludih avantura u monsunskim šumama i seksualnih eskapada sa maloljetnim Azijatkinjama, koliko do osjećaja da se imam sidrište kojem se vraćam. A to bi bio ti, na slučaj ako sumnjaš :) Ne, ovo nije TAJ post koji će te smlavit s nogu mojim ludiona talentom, sposobnošću da ti najljepšim riječima opišem koliko te volim i koliko mi tjeraš krv u međunožje, strašću i razuzdanim rječnikom. Možda je suhonjav i blijed. Ali ti hoće reći ono što mislim da treba ponavljati bezbroj puta. Sve će biti u redu, zlato. Uspjet ćemo, životno. Jednom, ali kvalitetno. Upalit, proradit, fercerat. I grlit se. Tijekom putovanja po Južnoj hemisferi, mijenjanja pelena, traženja zubne proteze, stalno ćemo se grlit. To je to. (zasad) zlato :)
Znaš da sam polomljena ko šibica na tri mjesta, i drhtim od umora, jedva pišem, al: SVIBANJ Sve što se događa sve što čezne početak ima u dječjoj igri Sve do ovog trena dok svibanj začarava prostranstva i tebe drijemež hvata sklapaš svoje oči nad mojim očima samo za mene osmjeh si zadržala i sa strahom od smrti u svibnju ti mene ljubiš a ja znam i travi i vjetru i suncu da kažem nema drugog vremena ni za život niza smrt drugog vremena nema - R. Pavlovski Zlato, koji je mjesec svibanj? nie sedmi, jel da? Volim te, slatko spavaj. Tvoja ja. 75.
Vidiš, kud ti okom tud ja skokom, ko kaže da te ne dvorim :) Budalice… Čekaj, čekaj, evo sad će… Glazbena podloga :) Zavodit ću te slijedeći put kad te vidim. Otvorit ćemo prozore, pustit dah mjesečine da mi omekša poljupce, i puhati dimove u njene stupove, bijele. Možda ćemo sjediti, a možda stajati, ti ćeš stršati koljenima i ja ću gledati tvoja vitka bedra i moj centimetar nad lukom nosa, dirati te po licu, skoro nesvjesno. I ti me gledaš, tim jelenjim očima, krupnim i tamnim, bez očekivanja i strepnji, bez naglosti, bez napona, gledaš u oči ravno, ljubavlju čistom ko esencija jaganjaca sa alpskih obronaka, zračiš njome, sama se reže u zraku na one dječje papirnate pahulje snijega i pokriva me, preko glave i grudi. Udaljenost među nama se korijenski krati i skoro smo u poljupcu… /sjedi jedno pet minuta pred tipkovnicom u nemoći Dobar je. Vanredan. Superlativi blijede, zabijaju se u vjetrobran našeg poljupca i crkavaju. Toliko je dobar. I nema udaljenosti, nema ničeg, diramo se trbusima, jedandodrugoga, i sve je pravilno, zidovi pjevaju, Indijanac Koji Svijetli zadovoljno se smješka. Pulsiraš. Nasmiješ me. Sve je u čajnim tonovima, ja sam uspješno zaboravila na namjeru da te zavodim jer sam derle, ali si još uvijek tu, odbijaš pokazati i najmanji znak da bi možda otišao. Yes… :D Pustoto ludo i mlado. Što više idemo dalje u svemu ovome… Tim jednostavniji postajemo, elementarniji, po tome ljepši. Polako mi to, jelda? :) Temeljito bi neki rekli. Spas je na strani strpljenih. Sada spavaš, čupavi. Čuvaju te moji zečji repići s očima. Koliko god bilo otrcano :) 74. (čitaj jaako polaaako)
«Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi…» /pitam se, koliko se ljudi ovaj tren ljuljuška uz Remorker? Ili Stari Laloški vals... Ajde, bez srama, pile, bliže:) Još samo da se snijeg otopi i uvaljat ću te u kukurijeke i crljenicu gustu, vlažnu, i bit ćeš moj proljetni i sladak božičak, faun ili mali Dioniz, svirat ću ti. Bit će to lijepo proljeće, blistavo, Dotad se utisni u mene, u proljeće ću ti kupit zvonca i praporce, da zazvoniš kad god ti na trepuške sleti misao o meni :) Nekako mi smrdi po novome ova godina, ne samo miris novog decenija, ima tu nešto, ne znam što. Ma i bolje da ne znam, iznenadit ću se, znaš da to volim :) Bitno da se tu negdje smuca i tvoj miris, sve ostalo ćemo putem. Ti se samo opusti. Moje su ruke krhke, i nema gdje se ne udarim u lakat, al kad se s glavom udruže pa još tvojom… smislit ćemo nešto, pile, bit ćemo svoji, na tuđem il našem… Laku noć, lepi, odi spavat, ko će te budit sutra? grom ga ubio… 73.
Nekad bi te stisnula kao rajčicu, da mi prođeš po prstima koliko mi te nedostaje. Ljubim te, prelaziš mi preko grla jezikom kao skalpelom, a trepavice ti najnevinije drhte i držiš me nježno. Podbuhle kapilarice pulsiraju na kapcima, ljubiš se kao anđeo. Nikad nisam dotaknula tako nemoguće meku kožu, kao prezrelo voće, kao mliječno tijesto. Divan si. Nekad kao da uskočimo u neku sedmu dimenziju zagrljaja, svijet se svede na sendvič od nas dvoje i ono malo zraka što stane između. Zbog čistog našeg potencijala i sposobnosti da to imamo svaki dan me boli đon i sva intimna mjesta za sve ostalo. Znam što želim učiniti sa svojim životom. Još je u grubim nacrtima, ali ti si tu za finese:) Crni labude. A sutra… prva noć ove godine da spavamo skupa, ona koja nam je falila da takvih prošle godine bude tucet. Noći… Noći su još milina. Jutra su teška. I sutra i dan nakon toga nemam se čega bojati i znam da neću sanjati mačje anđele i plamene stupove, neću sanjati ništa, možda ni spavati neću, samo ćutati tebe pored. Kao narodna pjesma si, kao mileram, moj jedan jedini takav. Volim te. |
Opis bloga
Ljubavna pisma naša svakodnevna... AKO ZNAŠ BILO ŠTO Krdaševe stihoklepine (jbg, čovjek se navuče)
... Credits
duckdz. - xo xo xo
trenutna ilustracija: Krdaš
|
