Ne mogu te se naljubiti. Ne mogu te se nagrliti, nagledati, nadržati. Nekad čak osjetim da osim romantičnosti u tome ima i nečeg drugog, ovisničkog, manijakalnog. Potreba za tobom. Luđačka, ne luda.
Nekad bi te stisnula kao rajčicu, da mi prođeš po prstima koliko mi te nedostaje. Ljubim te, prelaziš mi preko grla jezikom kao skalpelom, a trepavice ti najnevinije drhte i držiš me nježno. Podbuhle kapilarice pulsiraju na kapcima, ljubiš se kao anđeo.
Nikad nisam dotaknula tako nemoguće meku kožu, kao prezrelo voće, kao mliječno tijesto.
Divan si.
Nekad kao da uskočimo u neku sedmu dimenziju zagrljaja, svijet se svede na sendvič od nas dvoje i ono malo zraka što stane između. Zbog čistog našeg potencijala i sposobnosti da to imamo svaki dan me boli đon i sva intimna mjesta za sve ostalo. Znam što želim učiniti sa svojim životom. Još je u grubim nacrtima, ali ti si tu za finese:)
Crni labude.
A sutra… prva noć ove godine da spavamo skupa, ona koja nam je falila da takvih prošle godine bude tucet.
Noći… Noći su još milina. Jutra su teška. I sutra i dan nakon toga nemam se čega bojati i znam da neću sanjati mačje anđele i plamene stupove, neću sanjati ništa, možda ni spavati neću, samo ćutati tebe pored.
Kao narodna pjesma si, kao mileram, moj jedan jedini takav.
Volim te.
Post je objavljen 16.01.2010. u 02:01 sati.