FRAMA Karlovac

utorak, 14.04.2009.

Nije li nam srce gorjelo...

...ili Put u Emaus





Priča je ovo o životu, oduševljenju i klonuću, očaranjima i razočaranjima; bijegu i skepticizmu. I o tom kako nas Isus ne napušta.

Ova dva njegova učenika ostali su s njim sve do Jeruzalema, nadajuć se ispunjenju obećanja. Čekali su neće li od toga što biti - ali ništa… Sve se učinilo kao slatki san. Kako smo samo nasjeli… Ponijelo nas oduševljenje da je moguće ono što je oduvijek bilo nemoguće… Sve je to varljivi povjetarac koji se sa srcem poigrao. Sarkazam sudbine. Lađe su potonule, čarolija je prestala. Lako je njemu bilo pričati da treba sve ostaviti, da se ne brinemo tjeskobno, pa onda i to da je s nama u sve dane… A sad, što drugo preostaje već trijezno misliti i ničem se ne nadati. Napuštaju Jeruzalem, vraćaju se zemlji, ribarenju, vinogradu. Vraćaju se u Emaus. Zatvaraju knjigu zvanu Isus, ne pročitavši zadnje poglavlje. Napuštaju ga - ali on njih ne.

Susreli su ga jer su bila dvojica, žustro su raspravljali, primili su stranca, kazali su svoje raspoloženje, zadržali ga.

Sve je počelo komunikacijom. "Što ima?" "Zar si ti jedini koji ne znaš…" Sluša ih, daje priliku da se do kraja izreknu, da istresu što im je na srcu ne birajući riječi, ne pazeći na visinu tona, a možda i psovku. Kroz takav razgovor, Isusa susrećemo.

Primijetimo da oni zapravo izgovaraju vjerovanje: "Bijaše prorok… Pred Bogom i svim narodom... Predali su ga u smrt… Rekli su da je živ". No, to je bilo tek govor usana i pameti - a ne srca. Takav govor ne pokreće vjeru jer su "bezumni i spora srca". Kako slično mnogim našim recitacijama ispovjesti vjere…

Primili su ga, premda im je bio stranac. Otvaraju se riziku da ih drugi upozna, i da prihvate teret njegove drugačijosti. Kad god stranca u svoj život primamo, život se obogaćuje - Bogom postaje bogatiji. Isusa primamo. Sreća je uvijek u nepoznatom.

Te konačno, zadržavaju ga. Ne prepuštaju inerciji tijek susreta - već se u nj ulažu. Isus ostaje s onima koji se trude zadržati ga. Ostani s nama - i nikad nam neće zanoćati.

I otkriva im… Sve je zato jer su bezumni i spora srca. Zato jer su od straha i sumnje bili svladani. Pa im priča, i tako ozdravlja njihove uspomene. Mozaik se slaže. Sve ugledavaju u novom svjetlu. Dariva im njihovu vlastitu prošlost preobraženu. "Nije li nam srce gorjelo!"

I nestaje, da shvate kako je s njima uvijek - kao i sad dok su bili uvjereni da nije. Nakon susreta imaju svjetlo u noći, snagu u nemoći, radost u žalosti.

Pogođeni susretom postaju misionari. Premda je večer, ne oklijevaju, ni suđe oprali nisu - zajahali su magarce i odmah natrag u Jeruzalem s viješću: "Uskrsnu kako je rekao!"
Upita li te danas tko što ima nova? Reci: "Isus je uskrsnuo kako je rekao!"

p. Luka Rađa, DI