srijeda, 10.08.2011.

Image and video hosting by TinyPicColosseum - “Valentyne Suite” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 16 08 u 20:10 sati

U ovoj emisiji predstavljamo izuzetnu grupu.
Grupu koja je stvarala i svirala muziku u doslovnom znacenju te rijeci.
Grupu koja zasluzuje sve epitete velike a sta je i bila.
Grupu koju su tvorili ljudi, muzicari koji su tu muziku zivili i prenosili je nama sretnicima, koji smo imali tu sricu ziviti u vrime kad su djelovali.

Govorimo o grupi „Colloseum“.
Ime doslovno predstavlja band i njegovu velicinu.

Za aktivnog djelovanja prve verzije „Colloseuma“ izdali su tri studijska i jedan album u zivo.
Dovoljno da ostave neizbrisivi trag u povjesti muzike.

Band je oformio 1968 godine bubnjar Jon Hiseman, tenor saxofonista Dick Heckstall-Smith and basista Tony Reeves.
Tony Reeves je dosa iz blues zabavista pod palicom John Mayala, a Jon Hiseman i Dick Heckstall-Smmith is jazz obdanista Grahm Bonda.
Nakratko se pridruzujuci Maylu, inficiraju se i sa bluesom. Tako da nije ni cudo da je Colloseum mjesavina bluesa, jazza, rocka, klasike....i cega sve ne.
Nedugo po osnivanju, pridruzuje in se Dave Greenslade na orguljama i Jim Roche na gitari. Roche je snmio samo jedanu temu i napusta grupu, a zamjenjuje ga James Litherland, koji preuzima i vokalne dionice.
Embrio prve postave je oformljen i grupa zapocima intezivno raditi.

Colosseum ima prvi nastup u Newcastle i odmah biva zapazen od najmocnijeg radio jockeya John Peela.
To im daje i propusnicu za studio u kojem uskoro snimaju prvi album.

1969 godine prvi album. „Those Who Are About To Die Salute You“, je ugleda svjetlo dana i odmah u startu rascistio sve nedoumice ako ih je i bilo.
Na scenu je stupila velika grupa.
Poslusat cemo temu "Walking in the Park".
Tema ce se pojaviti takodje i na cetvrtom, zivom albumu u daleko drugacijoj a i duzoj verziji.

Ocito ne zaboravljajuci svoje korijene, na prvom albumu smjestaju teme pod dubokim uticajem bluesa ali i obradu kasicnog, Ravellovog bolera.

Nedugo po izdavanju, nastupaju na dvodnevnom jam sesionu, zajedno sa Modern Jazz Quartetom, Led Zeppelinima, Jack Bruceom, Roland Kirk Quartetom, Eric Claptonom, Steven Stillsom, i Juicy Lucy.
Postaju dio underground scene britanske rock invazije.

Colosseumov drugi album izdan je te iste, 1969 godine pod nazivom „Valentyne Suite“.
Izdala ga je diskografska kuca Vertigo Records, kao svoje prvo izdanje.
Ovo spominjem, jer je ta kuca pokrenuta od strane Philipsa da bi pomogla novim izvodjacima koji nisu mogli naci svoje misto kod etabliranih kuca, da razviju svoj izraz i stil bez presinga od strane establismenta.
Za danasnje pojmove nezamislivo.
By the way, za Vertigo Records su i Black Sabath potpisali svoj prvi ugovor.

Po samom izlasku album je skrenio paznju ondasnje kritike zbog samog pristupa.
Smjestajuci na prvoj strani cetiri teme koje svaka za sebe tvore cjelinu, na „b“ strani ondsnjeg vinila nasla se Valentyne Suita, podjeljena u tri djela.

Image and video hosting by TinyPic

Album otvara tema „The Kettle“, koja u startu donosi Colloseum kao band koji ne preza uci u trag ondsnjim velicinama. Pri tom prvenstveno mislim na Cream, a i poznato je da je Jon Hiseman dilija tron sa Gingerom Bakerom.
Isto tako, tema donosi Litherlanda kao blues gitarista sa snaznim uticajem rocka.
Uglavnom tema kojoj dominira boss..a to je Hiseman na bubnjevima

Elegy svojim nekonvencjonalnim pristupom kompoziciji i nadasve jazzy ritam sekcijom podize Colloseum iznad muzickog prosjeka, koji je u to vrime bija izuzetno visok i nagovjescuje svu ozbiljnost muzickog izraza kojeg njeguje Colloseum na ovom djelu.

Sljedeca tema, Butty's Blues ne ostavlja mista nedoumici. Klasicna blues tema na Colloseumov nacin. Ne triba trosit rici.
Litherland je na svom terenu. Kako vokalno tako i sa svojom gitarom.
Dick Heckstal-Smith majstorski nosi melodiju i pokriva sve rupe u zvucnoj slici.

Sa pomalo cudnim nazivom za temu, „The Machine Demands A Sacrifice“ Colloseum nan se predstavlja u ponesto drugacijem izdanju ali istovvremeno ne dovodeci u pitanje svoj osebujan stil.

Image and video hosting by TinyPic

Cilu „b“ stranu ondasnjeg vinila zauzima Valentyne Suita. Sastavljena od tri djela, January Search, February's Valentine i The Grass is Always Greener, Valentyne Suita donosi Colloseum u jednom drugom ruhu.
Ambiciozno zamisljena, majstorski izvedena, Valentine Suita je djelo bez symfoniskog orkestra i ikavih instrumenata osim bazicnih, koej sviraju clanovi banda. Grandiozna je slika o prelazu ostre i ladne zime zime na pastoralno, meko proljece.
Svako od clanova ima svojih pet minuta a istovremeno, sve skupa se lipo uklopilo u jedistveno djelo.
Mogli bi ovako do besvjesti, stoga, prelazimo sa rici na djelo, ono muzicko.


I sta reci o ovom djelu. Valentine Sauite nije progresivna u smilu pristupa ali sigurno je jedan od kljucnih albuma epohe i staje uz bok prvjencu grupe Nice sa istoimenim naslovom ili King Crimsonovog, In The Court ofCrimson King.
Valentine Suite je do danasnjih dana prezivila u orginalnom obliku i tesko bi se u cjelokupnoj rock povjesti moglo naci slicno djelo.
Vjerovatno je u buducnosti ocekuje orkestralna verzija. Ali otom potom..i tecom i tavom

Nakon ovog vinila dolazi do personalnih promjena.
Tony Reeves je bija zamjenjen sa Louis Cennamon, da bi nedugo naokon toga i on otisao i grupi se pridruzio Mark Clarke.
Hiseman poziva Chris Farloweva kao vokala kako bi se Clempson usredotocio samo na gitaru.
Dave "Clem" Clempson je zaminija James Litherlanda i Colloseum izdaju na treci albumu „The Grass Is Greener“, koji je 1970 izdan samo u Americi.
Bila je to definitvna Colloseum postava.

1970 godine izdaju album „Daughter of Time“.

U treci misec 1971 godine snimaju koncerte u Big Appleu u Brightonu i Manchester Universitetu. Hiseman je bio toliko impresioniran atmosferom na koncertima da se Colloseum vratio nakon pet dana i odrzao koncert za pamcenje.
I on se isto snimao.
Kao rezultat tih pohoda izlazi dupli album „Colosseum Live“.
O tom albumu se ne trose rici. Predstavlja jedan od najboljih zivih albuma ikada napravljen.

Nazalost, kratko nakon izdavanja ovog albuma, Colloseum se raspada i definitivno odlazi u povjest.

Nakon raspada banda, Jon Hiseman oformljava „Tempest“ zajedno sa basistom Mark Clarkeom; Dave Greenslade oformljava „Greenslade“ sa Tony Reevesom; Clem Clempson se pridruzuje grupi „Humble Pie“; Chris Farlowe odlazi sa „Atomic Rooster“; i naposljetku Dick Heckstall-Smith zapocima solo karijeru i saradjuje sa manje vise svim poznatim imenima ondasnje scene.

Hiseman 1975 godine ponovo oformljava grupu pod imenom Colosseum II.
Grupa svira jaku fuziju jazza sa primjesama rocka. Bija je to zvjezdani trenutak za Gary Moora koji je napokon dobio i formalno priznanje za svoju svirku.
Nazalost, grupa se raspada 1978 nakon tri studiska albuma, ne dosegnuvsi visine kojima se kretala prva verzija Colloseuma.

1994 godine orginalni Colloseum se ponovo formira i nastupaju na Freiburg Zeld Festival. Sljede nova izdanja starih snimki kao i video sa koncerta.

2004 godine Dick Heckstall-Smith minja ovozemaljski privremeni status za oni vjecni a njegovo misto zauzima Barbara Thompson, zena od Hisemana.
Po onome sta san moga vidit na snimkama, dostojno ga je zaminila.

Pored neosporne kvalitete studiskih snimaka, adut Colloseuma su bili koncerti. Tu su bili nenadmasni.

Bili su vjerovatno jedna od najjacih koncertnih snaga tog vremena. Jedini koji su mu mogli stati uz rame su bili Mahavishnu Orhestra.

Colloseum je zauzeja misto u povjesti muzike koje mu pripada, ali bubnjar Jon Hiseman nije nikada dozivio zvjezdano priznaje kakvo je bilo upuceno Palmeru, Powelu ili Bakeru.
Mozda Colloseum nije bija dovoljno komercjalan?

Zato cemo se za kraj oprostiti sa bubnjarskim solom Jona Hismena, mozda najveceg medju najvecima.
I da ne bude zabune, snimka je u zivo. Izdana na „Daughters of Time“, a snimljena u Royal Albert Hallu.

I za sam kraj dvi male napomene.
Za mlade snage ako ovo slusaju - ovo je skola i smjer.
Bubnjevi se ne lupaju nego sviraju.
I druga – na snimci, ma koliko nevjerovatno zvucalo – svira samo jedan bubnjar.

Eto.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 14:00 - Komentari(2) - Isprintaj

Image and video hosting by TinyPicUriah Heep - “Salisbury” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 09 08 u 20:10 sati

U utorak smo odslusali Uriah Heep i njihov drugi album Salisbury.

-------------------------------------------------------------------------------------------------
Uriah Heep je bija narodni band.
Ignoriran od kritike, ismijavan od prog fanova ali obozavan od sirokih masa.
Svojim jednostavnim pritupom rocku odbili su od sebe kompletan rock establisment i istovremeno privukli miljune ljudi kojim ja pasala njihova muzika.
Nazvani svojevremeno „cajkama rock muzike“ dobili su pecat banalnih rockera koji prangijaju po bikerskin veselicama i povremeno izdaju nove materijale da nebi pali u zaborav.

A jeli to bas tako?

Malo ih je bilo u to vrime koji su in posvecivali paznju.
Jednostavno, isuvise se toga dogadjalo da be se neko bavio sa Uriah Heep i njihovim kompozicijama.
Ovi smo utorak ispravili povjesnu nepravdu.

Emisija je bila posvecena, ne Uriah Heep, bandu koji kao ikebana ukrasave sve vece bikerske feste, nego Urah Heep, bandu koj je rekao svoje i to je rekao na sebi svojstven nacin.
Nacin koji je pogresno svacen i protumacen kako od kritike tako i od sluzbenog rock establismenta, ma sta to znacilo.....

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uriah Heep su odlican Band. Sa njima san ponovo otkrija jednostavnost u muzickom izricaju.
Jer njihova jednostavnost znaci bogastvo duha a ne siromastvo izraza.
O cemu govorim, nadan se da cete svatit slusajuci Salisbury.

Image and video hosting by TinyPic

Uriah Heep je Engleski rock sastav oformljen u Londonu 1969 godine.

Uriah Heep progresivna/art rock/heavy metal fuzija je okupana snaznim zvukom orgulja i jakim vokalom.

Orginalni naziv grupe je bija „Spice“ali su ga izminili u Uriah Heep.

Prvi album Very 'eavy... Very 'umble „ su izdali 1970 godine i nedugo nakon njegova izlaska, Uriah Heep pronalaze svoje misto pod rock suncem.
Album donosi sve ono sta ce obiljeziti Uriah Heep u kasnijim izdanjima i nagovjescuje njihov pristup rocku.
Jednostavnost i efektnost, mjesavina uticaja bluesa i jos vise jazza, sa jednostavnim ritmovima i sve to garnirano ljepljivim melodijama.

Usljedile su personalne promjene ali na sricu u toj nesrici, to nije uticalo na kvalitetu i orjentaciju banda.
Drugi album "Salisbury" izlazi 1971 godine i donosi Uriahh Hepp u jednom do tada nevidjenom izdanju.

Sam pristup muzici je dobio daleko ozbiljiniji karakter, teme su postale i te kako ozbiljne a koketiranje sa simfoniskim orkestrom je samo potvrdilo njihov tadasnji zvjezdani status.

Salisbury donosi teme svih boja i ritmova ali sa zajednickim nazivnikom – jedostavnost pristupa koji je daleko od banalnosti.
E tu su Uriahh Heep majstori i pogresno svaceni.
(Da se podsjetimo, referenca kvalitete i kreativnosti u to vrime su bili EL&P koji su svojom virtuoznoscu pljenili mase i cjelokupnu kritiku. )

Priznati kvalitetu jednostavnosti jednostavno nije bilo IN.

Produciran od Gerry Brona, Salisbury donosi skoro idealnu Uriah Heep - "blend heavy metala i prog rock kompleksnosti".

Do sada je vec jasno je je "Salisbury" najprogresivniji album Uriah Heep i kao takav ravnopravno staje uz bok svih ostvarenja tog vremena.
Sa svima njima djeli raskosnu produkciju, pomalo nakicene ali socne aranzmane.
Ovo prvenstveno ide u prilog orguljama.

A ono sta ovaj prog-rock album izdvaja je pristup kompoziciji i pogotovo ritmu.
Ritam je pecinski.
Iskonski ritam kojeg je vjerovatno prvi put cuja pracovjek u pecini kad je sa bedrenom koscicom udrija po supljoj kladi.
Zvuci te klade se valjaju tokom cilog albuma pa cak i za vrime simfoniskog aranzmana same naslovne teme.
Naslonjen na taj ritam je Byronov vokal koji dolazi par centimetri od klade.
By the way, Byron je dao svoje na ovom albumu i upisao se u povjest.

Alfa i omega "Salizbury"ja je Ken Hensley koji potpisuje vecinu tema ili kao autor ili kao koautor.
Njegove orgulje dominiraju zvucnom slikom i povezuju sve teme u jedistvenu cjelinu, tako da album, ma koliko bija sazdan od razlicitih tema, na kraju ostavlja utisak kompaktnog djela.
Bilo bi nepravedno ostavit po strani Mick Boxa koji svojom gitarom ipak zaokruzuje sliku i izdize Uriah Heep kao jedinstveni sastav. Njegove solaze i specifican prilaz sviranju giratre kao i jedistveni zvuk, postali su zastitni znak samog sastava.

Image and video hosting by TinyPic

Album otvara „Bird Of Prey“.
Kao cekicem Uriah Heep lupa po nasim bubnjicima, a Byron postize ono sta ni Plantu ni Gillanu nije uspilo.
Iz pete izvlaci pecinski krik i grandiozno otvara album.
Garnirana teskim metalnim gitarskim rifovima i agresivnim vokalom, tema se naslanja na drevne ritmove koji nas nose u neka davna davna vremena.
Bravo Uriah Heep !

„The Park“ se naslanja na "Bird Of Pray". Hamond Orgulje i udaraljke kreiraju fluidnu i magicnu atmosferu podrcrtanu akusticom gitarom. Falseto vokal Byrona plovi po valovima te plime koja dolazi do nasih usiju.
Cisto, jednostavno, pitko i nadasve nadahnuto.
Tema plovi svojim tokom, balada se odvija ispred nasih ociju i onda odjednom, usred te idile uljece jazz improzivacija.
Majstorski uklopivsi jazz u svoj izricaj Uriah Heep nam donosi pastoralnu sliku, sa drugog svjeta, uz cvrkut tica.
Magicno !

„Time To Live“ nastavlja album. Grmljavina nas vraca na tesku Uriah Heep, koji bez kompromisa pestaju po instrumentima.
Klasicna rock tema sa gitarskim solom i zaraznim riffom.
Premosnica na jednu od vjecnih tema.

„Lady In Black“ je ta vjecna tema.
Prekrasna melodija, raskosni aranzman i perfektna produkcija.
Evergreen za kojeg se skoro zaboravilo ko ga je napisa.
Skoro ka narodna pisma. Uskoro ce ga pocet izvodit na pirevima, ali ne u nas.
Triba li veci kompliment od toga

„High Priestess“ najmarkantnija vinjeta na albumu.
Tema najbiliza klasicnom rock izrazu.
Uriahh Heep po prvi puta zapocima exploatirati viseglasno pjevanje, koje ce usavrsiti na kasnijim albumima.

"Salisbury"
Epska tema koja donosi Uriah Heep u neponovljivom izdanju.
Proglasavana remek djelom epohe, u sebi utjelovljuje sve sta suvremeno djelo triba imati. Od ortoksnog rocka, teskih riffova, duhackih linija, simfoniskih elemenata, osebujnog aranzmana i nadasve, toliko svojstveno Uriah Heep, bazicni ritmovi koji odzvanjaju uglavama dugo nakon sta zadnja nota bude odsvirana.
Monumentalno djelo koje prikazuje Uriah Heep kao ozbiljne glazbenike kadre stvoriti ozbiljno djelo. U skladu sa trendom tog doba, i oni su si dali odusak pretencioznosti.
Koliko uspjesno, to je pitanje ukusa.
Osobno Salisbury slusan posljednih 40 godina bar jednom misecno. Predstavnik je stalne kolekcije kad stvarno slusan muziku.
To dovoljno govori sa moje strane.

Sesnaesto minutna tema koju bi mogli usporediti samo sa Valentyne Suitom od Colloseuma predstavlja najavangardnije djelo Uriah Heep.
Svjesni da niti jedna radio stanica nece izvoditi djelo, i pored protivljenja diskografske kuce, smjestaju integralnu verziju na ploci i postizu pun pogodak.
Jos jedan primjer da grupi i izvodjacu triba dat odrisene ruke.

"Salisbury" zapocima sa fanfarama, skoro gotickog ugodjaja.
Orgulje nas uvode u duhacku liniju. Predivna melodija popracen horom nosi nas u sakralni ambijent.
Prelaz sa duhaceg djela bezbolno preuzimaju orgulje koje u pozadini vode misu za bojno polje.
Grandiozno, pomalo pretenciozno.
Ali i sami su priznali, dopustili su sebi tu slobodu – i neka su!
Ako mogu EL&P mogu i oni.

Ritam sekcija prezuima i Box na gitari daje melodiju zivota.
Prekrasno preklapanje gitare i orgulja.
Byron nas uvodi u glavnu tremu. Somewere in yor eyse, very special glow......cak i lirika ide glatko, nepretenciozno, .....

Centralni dio unisono kreiraju duhaci i cili sastav da bi basista preuzeja komandu.
Najlipisi bas riff mozda ikada napisan.
Verzije na temu se smjenjuju jedna zadrugom.
Melodija tece glatko, djelo se razvija bez zastoja.
Jazz dio prelazi tako brzo, skoro neprimjetno.
Basista jazzira dok se orgulje i duhaca sekcija igraju.

Koliko razigranosti u tako malo nota.

I kad mislimo da je to to, ide novo, jos izazovnije.
Flauta nastavlja solo i basista nakon malog odmora ide sa novim zaraznim riffom. I tu ga iza buska ceka Byron.
Lirika nastavlja teci uz duhacku pozadinu.

Salisbury ide prema svom kraju iako svom dusom zelimo da sta duze traje. Basisti se pridruzuju vec karakteristicna gitara lomeci pred sobom krhotine stare Uriah Heep i nagovjestavajuci novu.
Glasovne harmonije pokrivaju dobar dio ovoj djela Salisburija.

Kraj se nagovjescuje kresendom cilog sastava i duhace sekcije. Velicanstvena slika baziran na ritmu bass gitare i divljeg Boxovog sola.

I kao svako djelo ove vrste, zavrsnica ide kao neka vrsta zakljucka. Usporeni ritam sa naglasenim timpanima i sa duhackom sekcijom u pozadini.
I the end !

"Salisbury" je nakon izlaska bija proglasen remek djelom moderne umjetnosti i oznacen kao kamen temeljac spoja klasike i rocka.
Koliko je od tog epiteta do danas zadrzao, neka svatko prosudi za sebe.
Za mene je dovoljno da ga slusan 40 godina.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uriah Heep su nastavili sa snimanjem albuma.
U deseti misec 71 godine izdaju „Look at Yourself“. Album donosi Uriah Heep u jos boljem ali manje progresivnijem izdanju. O komercjalnom uspjehu ne triba ni govoriti, pogotovo sta je na albumu njihov standard i veliki istoimeni hit „Look at Yourself“.

Krajem te iste godine postaje jasno da Uriah Heep postaje velik band a Hensley, Byron i Box postaju zvjezde ravne clanovima Deep Purple ili Led Zepelina.
U tom razdoblju, grupu pogadjaju personalne izmjene, tako da ce cak i John Wetton neko vrime svirati na basu.

U toj pretubmbaciji dolazi do cudnog momenta.
Pored jezgre banda, Hensleyja, Byrona i Boxa, na basu svira Gary Thain.
Na bubnjevima je Lee Kerslake.
I dogadja se magija.
Album „Demons and Wizards“ koji izlazi u sestom misecu 1972 za divno cudo posjeduje onu magiju velikog.
Dolazi na top liste i postaje komercjalno najuspjesniji album grupe.
Singlica „Easy Livin“ postaje internacionalni hit i dolazi na manje vise sve top liste diljem svjeta.

Sest miseci kasnije, u jedanaestom misecu 1972, Uriah Heep izdaju peti album „The Magician's Birthday“ koji donosi novu hit temu "Sweet Lorraine".

Album „Sweet Freedom“pomice granice Uriah Heep i priblizava ih mainstreamu.
"Stealin'" je vec klasicni hit.

Pored potvrdjenog skretanja u mainstream, Uriah Heep ne odustaje od kompleksnijih tema goticke atmosfere. „Pilgrim“ pokazuje da Uriah Heep i te kako mogu donjeti temu koja staje uz bok Stairway to Heaven od Zeppelina ili Child in Time od Deep Purple.

I tu je negdje zavrsilo predstavljanje Uriah Heep i njihove muzike.
Dakako, oni do danasnjeg dana izdaju albume, ali u biti, manje vise sve se svodi na reciklazu ovoga sta smo veceras poslusali.
Za sam kraj smo ostavili njihovu mozda najzreliju temu „July Morning“.
Izdana na albumu „Look At Yourself“postaje zastitni znak Uriah Heep i mozda njihova najjaca pop tema.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Bija je to presjek kreativnog djela karijere jedne od najpotcjenjenijih grupa britanske rock ekspanzije.
Uriah Heep su imali tu nesricu da je njihov kreativni peak pao u vrime kad je punk vec naveliko kucao na sva vrata.
U stvari, mozemo slobodno reci da su Uriah Heep pored EL&P najveci gubitnici kraja sedamdesetih.
Paralelno sa gubitkom publike, u medijima se Uriah Heep poceo poistvojecivati sa bikerskim veselicama.
I sami clanovi su pridonjeli tom imageu neseliktivnim odabirom nastupa.

Vjerovatno u zelji da izadju pred sta vise publike, postigli su obrnuti efekt.
Regularni koncerti su se prorijedili jer su dosli na glas kao narodnjaci.

Pomalo zbunjujuce kad se zna njihova muzika, ali zivot pise romane.
Kadikad sudbina odabere pogresne ljude za gubitnike.
Jer Uriah Heep to definitno nisu a pogotovo njihova muzika koja se i dan danas slusa.
I zato san odabra Uriah Heep za emisiju da bar donekle ispravin ovu nepravdu.

Naravno, svi mi imamo svoje misljenje i ovim putem ne zelim minjati nicije.
Ali ono sta zelim jer da se posveti ova ura bandu koji je unio radost u nase zivote i samim tim zasluzuje nase postovanje.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta


- 13:50 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se