srijeda, 30.03.2011.

Image and video hosting by TinyPicThe Doors - The Doors oliti GRTg 08 03 - 20:10 sati

U ovoj seriji emisija obradjujemo albume koji su ostavili duboki trag u danasnjoj muzici I obiljezili vrijeme u kojem su nastali.

Seriju smo zapoceli sa In A Gadda Da Vidom, grupe Iron Butrefly, nastavili Paranoidom od Black Sabatha i zadnji utorak sa Jethro Tullom i njihovim albumom Aqualung.

Nastavljamo sa prvim albumom i te kako poznate grupe koja je sebi nadjenila ime The Doors

Image and video hosting by TinyPic

Idemo ispocetka

Storija zapocima 1965 godine kad Ray Manzarek upoznaje konceptualnog umjetnika Jima Dauglasa Morisona i nagovara ga da pokusaju uglazbiti njegove stihove.
Morrison je nato reka Manzareku da je napisao pjesmu. U stvari mu je reka da je zabilježija fantastičan rock and roll koncert koji se događa u njegovoj glavi, i otpiva mu je skladbu "Moonlight Drive".
Melodije koje je tom prilikom Morrison priljepio svojim tekstvoima ce obiljeziti cijeli put buduceg sastava.

Jim Morrison je kao pjesnik bija pod jakim uticajem m Aldousa Huxleya te Williama Blakea - od koga preuzima ideju da: "put pretjerivanja vodi do palače mudrosti – oliti na engleskom Morisonovski bolje zvuci - The road of excess leads to the palace of wisdom" – treba li napominjat da je ovo inace misao vodilja Friedricha Nietzschea.

Nista manje je isto tako bija pod uticajem francuskih simbolistickih pjesnika kao što su Baudelaire i Rimbaud, od kojega pruzima ideju "dugoročnog poremećaja osjetila da bi se prodrlo u nepoznato".

Ime "The Doors" u stvari predstavlja vrata koja otvaraju to nepoznato, što preuzimaju od W. Blakea i Huxleya, koji u svojoj knjizi "Vrata percepcije" testira djelovanje meskalina i zaključuje da droga otvara ventil u mozgu.
Taj ventil filtrira podatke koje primamo percepcijom te nas prisiljava da stvarnost promatramo "utilitarno", odnosno promatramo predmete na način na koji su nam evolutivno korisni.

Pod utjecajem psihoaktivnih droga ventil se otvara i propušta sve podatke I informacije, stoga počinjemo percipirati predmete onakve kakvi jesu sami po sebi.
Huxley kao uvod u navedenu knjigu koristi sljedeći citat iz pjesme "The Marriage of Heaven and Hell" Williama Blakea: "Ako se vrata percepcije pročiste, sve će pred čovjekom biti kakvo jest, beskrajno."

Sa muzicke strane, zvuk Doorsa bise moga opisati kao mjesavina bluesa, jazza, klasike i pop muzike sa uticajem Istoka. Ta raznolikost uticaja je donjela karakteristican zvuk grupe.
Ray Manzarek, klavijaturista, je svojevremeno stavija paralelu izmedju Amerike i same grupe, govoreci da su oni kao i Amerika multikulturni komplot sa jedinstvenim okusom.

Dakle, to je bila podloga i poligon sa kojeg su krenuli u osvajanje Amerike i cilog svjeta.
Kao grupa oformili su se 1965 kad su im pristupili John Densmore, i Robie Kriger. Zapoceli su sa gazama u LA klubu London Fog da bi se ustalili kao kucni band u Whiskey a Go Go.
Nastupali su zajedno sa Van Morrisonom i grupom Them. Od tih dana datira i legenda o zajednickom jamu. I to Van Morrisonove "Glorije" u trajanju od dvadesetak minuta. Povlasteni svjedoci tog povjesnog dogadjaja opisuju tu noc kao magicnu noc, noc kad je rodjen LA psihodelic sound.

Interesantno je za napomenit da je Jimi Morrison nastupao ledjima okrenut publici, ne zato jer je to bija neki stos ili marketinski trik, nego jednostavno jer je bija sramezljiv…virovali to ili ne.

U osmi misec te godine bivaju zapazeni od glavonja iz Elektre koji su im ponudili ugovor za snimanje LP ploce.

Tog istog miseca, Doorsi dobivaju izgon iz Wiskey A Go Goa radi tekstova teme "The End".
Naime, poniruci u samounistenje i pokusavajuci spoznati percepciju i njenu moc, Morrison ulazi u premanentni sukob sa establismentom glazbene industrije a pogotovo sa onda i te kako zivom cenzurom.

Prvi album se snimija u 7 dana u Sunset Sound Recording Studiju pri kraju osmog miseca 1966, a izasa u prvi misec sljedece godine.
Sa albuma je skinuta singlica "Break On Through" koja nije bas polucila neki komercjalni uspjeh. Zato su se usmjerili na temu Robija Krigera “Light my fire”.
Problem je bija sta je tema bila duga skro 7 minuta sta je u ono vrime bilo nezamislivo za emitiranje na FM stanicama. Zato je izdana skracena verzija koja je pukla top liste i postala prvom singlicom Electre Recorda koja je dosla na prvo misto.
Prodala se u vise od miljun primjeraka.

Sa prvim albumom The Doors su stekli kultni status, a Jimi Morrison status superzvjezde. Imati toliko obilje materijala samo na jednom vinilnom izdanju ostavljalo je i kriticare i publiku u nedoumici – sta dalje? Jer ovaj album je bija pocetak neceg velikog i ujedno i njegov kraj. Krug se zatvorija za zavrsnom temom "The End".

"The End" simbolicki zatvara album i prikazuje Morisona u ulozi preispitivanja najtamnijih kuteva ljudske svjesti. Progovara o onome o cemu se vecina ljudi boji i razmisljati. A smrt kao dio zivota ulazi preko Morrisonove lirike u nasu svakodnevnicu.
I da nista nakon ovoga nije napravio ni postigao, ostao bi u nasim zivotima onaj koji nam je priblizio smrt i dao joj humani oblik.

To mogu samo velikani. Genijalci koji svoju autodestrukciju guraju do kranjih granica preispitujuci i donoseci nam novu percepciju stvarnosti.
Mozemo je prihvatit ili ne, ali ona je tu, nezobilazna u svim nasim razmisljanjima o sabmobitnosti ljudskog bica I nas samih.


Image and video hosting by TinyPic

Album otvara Break on Throigh, tema metafizicke lirike u kojoj nam nam mocni Jimov vokal donosi njegove konteplacije o “drugoj strani”. Naravno, pri tom misli na smrt i ono nesto sa sa druge strane crte. Garnirano nevjerovatno artikuliranom muzickom podlogom, "Break On Through" je prava tema za otvranje prvog albuma.

Soul Kitchen se naslanja na prvu temu i od prvih sekundi valjamo se po kasicnom Doors aranzmanu. Sinkopirani ritam, slide gitara u pozadini, bas odersit, kao da ga svira basista a ne orguljas. Morrison neponovljiv u poniranju u najtamnije kuteve duse.
Let me sleep all night in your soul kitchen

The Crystal Ship – pitanje svih pitanja – kako je ovako emotivna tema, mogli bi rec skoro najljepsa tema koju je Morrison ikada napisao, inspirarana naftnom platformom koja je bila van Sand Beach u Isla Vista u Kaliforniji???

Cristal Ship nan nosi jednu novu atmosferu, jezovitu mracnu, svojstvenu Doorsima, koju ce Morrison i drustvo raziti do savrsenstva u Horse Latitudes i My Wild Love, da bi kulminirala na zadnjem zalbumu LA Woman – Riders from the Storm.

Twentieth Century Fox i Alabama Song (Whisky Bar) pripremaju zatvaranje a strane ondasnjeg vinila. Napravljeni u Doors maniri, teme protkane lucidnom atmosferom, skoro nadrealnom, a istovremeno toliko zivotnom.
Doorsi u lipom izdanju, sa Morrisonom u mama ulozi.

Ray Manzarek je u stvari uzeja Alabama Song (Whisky Bar) iz Njemacke opere, napisane od Kurt Weilla i Bertolt Brechta 1929 godine.

A stranu vinila zatvara hit single "Light My Fire", prva stvar koju je napisa Robie Krieger.
"Light my Fire" je lansirao Doorse medju zvjezde iako je Morrison nije volija, bas radi toga.
Bija je cudna biljka

"B" stranu albuma otvara "Back Door Man", orginalno napisana blues tema od Willie Dixona za Howlin' Wolfa. Na njega se nastavlja "I Looked at You". Jos jedan standard Doorsa koji medjutim ne donosi nista novoga, vec igra premosnicu izmedju ili jos bolje, nagovjestuje kao uvod najmarkantnije teme sa albuma.
Napravljena je u ondasnoj flower power maniri.

"End of the Night" je Morisonova tema u punoj Doors maniri. Psihodelicna, teska kao olovo, sumorno se valja prostorom. Morisonov vokal nas nosi mracnim kutevima noci ne ostavljajuci mjesta ikakvoj sumnji o srzi teme koju obradjuje.

"End of the Night" je postala standard psihodelije tog vremena ali i ishodiste za kasnije teme kao sta su “When the Music is Over”, “Rider on the Storm”, a da ne spominjemo epsku “Celebration of Lizard”

Da napomenemo i to da je "End of the Night" postala embrio oko kojeg se omotalo stvaralstvo Joy Divisiona, Bunnymen, Cure I Bansheessa.
Ukratko, posluzila je kao ispiracija citavoj generaciji post-punk muzicara.
Ili muzickim rijecnikom, lekcija neprocjenjive vrijednosti, o tome kako kreirati nevjerovatnu atmosferu sa minimalnim resursima.

"Take as it comes" zivi svoj samostalni zivot na albumu, ali ne manje intezivan od ostalih. Dapace, posjeduje svoju unutarnju energiju i prava je nepravda sta je zapostavljena u opusu Doorsa.
Bez ikakvih dodirnih tocaka sa ostalim temama daje nam Doorse u rokerskijem obliku.

I za kraj, The End, tema koja zatvara album. Mozda najmisterioznija tema u opusu Doorsa. Isto tako, tesko cemo naci na mracniju viziju zivota od ove prikazane Morrisonovom lirikom. Opisujuci osobu opsjednutom Edipovim kompleksom, Morrison neuvijeno daje na svjetlo dana bit i bezobzirnost same deformacije ljudskog karaktera.
The End je tema koja svoje korijene kontroverze vuce od datuma izdavanja pa sve do danasnjih dana.

I kao staje opcepoznato, temu je Francis Ford Copplola preuzeo za svojo film "Apokalispsa Sada", gdje se u jednom sasvim razlicitom kontekstu izvanredno uklopila.
Poslusajmo zavrsnu temu sa albuma – The End


Doorsi su nakon njega snimili jos 5 studiskih albuma i jedan u zivo. Svima je zajednicko ishodiste koje su postavili prvim albumom. Interesantno je to da su se nakon godina lutanja, svojim zadnjim albumom LA Woman, vratili svojim korijenima i napravili mozda najbolji album u karijeri. Nazalost nedugo nakon izdavanja LA Woman, Morrison umire u Parizu i tu je jednostavno kraj grupi Doors.
Imao je samo 27 godina.

Ironija sudbine ga je pokopala u aleji velikana na Pariskom groblju.
Na mjesto kojeg zasluzuje svakim svojim atomom.
A povjest, ona se odavna vec oglasila po njegovom pitanju – nalazi se medju velikanima, kako muzickim tako i spisateljskim.
I to zasluzuje svakom notom koju je otpjevao i svakom rijecju koju je napisao.

Preostala trojica clanova izadaju zacudjujuce dobra dva albuma – Other Voices I Full Circle.

1978 godine objavljuju "American Prayer", album kojem su Morrisonu dali sve kredite za postojanje Doorsa ali isto tako album koji je napokon donio Morrisona u ulozi koju je prizeljkivao ciloga zivota.
Donio ga je kao pjesnika prozetim strahovima u zivotu i pitanjima o smrti.

Jos jedna mala zanimljivost o Jimu. Pseudonim i izraz, Mr Mojo Raisin’ je u stvari anagram od njegova imena, Jimi Morrison!

Oliver Stone je 1991 snimija film o Doorsima. Film je na zacudjujuci nacin uspio prikazati esenciju Morrisonovog stvaralastva i neminovan put samodestrukcije.
Osobno, gledam ga u nekom prosjeku svakih 6 miseci.
Eto

Nazalost nisan stiga uploadirat emisiju.
To cu odradit kad se vratin doma tamo pocetkom sedmog miseca.

feta

- 11:00 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 29.03.2011.

Image and video hosting by TinyPicJethro Tull - Aqualung oliti GRTg 01 03 - 20:10 sati

Nastavljamo sa novom serijon pod nazivom “Albumi koji su promjenili tokove moderne muzike”

Do sada smo prezentirali In A Gadda Da Vidu grupe Iron Buterfly I zadnji utorak, Black Sabath sa albumom Paranoid.
Nastavljamo sa bandom Jethro Tull i njihovim najjacim albumom Aqualung.

Ono po cemu je Aqualung usao u povjest muzike je finalizacija izricaja Jethro Tulla i definitivno ustolicenje tradicinalnog folka u teskometalne rifove.
Izgleda pomalo cudno ali zvuci nevjerovatno dobro.

Jethro Tull su se nametnuli kao jedan od najjacih bandova Engleske invazije i postali su jedan od najpopularnijih bandova sa obe strane Atlantika, Europe i dalekoistocnih muzickih trzista.

Da bismo u potpunosti svatili odakle je Aqualung dosao i sta mu je prethodilo, vratit cemo se na pocetke.
I odmah da recemo, da je kao i kod vecine bandova, Jethro Tull projekt jednog covjeka. Projekt je Jan Andersona, sa nevjerovatno lojalnim glazbenicima koji su svoju kreativnost upregli u Andersonove ideje. Tu prvenstveno mislim na Martina Barea, solo gitaristu koji je uz Andersona alfa i omega grupe.

No da krenemo iz pocetka

Nijedna prica o grupi Jethro Tull ne moze poceti bez biografije Iana Andersona.
Ric je o jednom od svestranijih muzicara u cjelokupnoj povjesti roka, koji je ne samo uveo u ovu muziku jedan novi i prilicno neprimereni instrument-flautu, nego i uspija napravit funkcionalan i neobicno atraktivan spoj najrazlicitijih elemenata.To se prvenstveno odnosi na ozbiljnu muziku, skotski folk, blues, jazz, da nabrojimo samo one najglavnije.
Sav taj mix imamo vec desetljecima kao prepoznatljivi zvuk Jethro Tulla.

Koliko je Ian Anderon bitan za Jethro Tull, govori i cinjenica da se u stvari grupa tokom svih ovih godina poistovjetila sa njime. Cinjenica je da jedan Pink Floyd moze egzistirati bez Rodgera Watersa ali Jethro Tull bez Ian Andersona jednostavno ne moze postojati.

Ian Anderson je sredinom 60-ih saradjivao sa John Evan Bandom, poznatim i kao John Evan Smash. 1967. se sele u London, pokusavajuci se probiti na uzburkanoj klupskoj sceni. Bend se medjutim raspao, pa su Anderson i basista Glen Cornick odlucili osnovati novu grupu, zajedno sa gitaristom Mick Abrahams-om i bubnjarom Clive Bunker-om iz sastava McGregor's Engine. Mike Abrahams je vec imao relativno izgradjenu reputaciju u blues krugovima, sta je u startu dovelo do neslaganja izmedju njega i daleko sire orijentiranog Andersona, kojemu nije bio cilj da bend bude jos jedan u nizu blues grupa. Uz to, odabrao je neobicno i potpuno neocekivano ime: Jethro Tull.

Ime je doslo od poznate osobe iz Engleske povjesti. Jethro je bio pionir inovacija u poljoprivredi i svojim idejama i nastupima je zasluzio skoro mitsku popularnost.
Tim izborom Anderson je jasno dao do znanja i Abarahamsu a i svima oko sebe da misli drugacije.

Uz izdanje prve, pilot singlice vezana je i jedna zgoda. Naime na prvoj singlici, greskom je ime grupe napisano kao Jethro Toe. Singlica je neslavno propala a grupa dobila drugu sansu da se predstavi pod svojim punim imenom.

Single “A Song For Jeffrey" prosao je mnogo bolje i Jethro Tull su se uskoro ustalili kao kucni bend u cuvenom londonskom "Marquee" klubu..

Do treceg miseca 1968. vec su se etablirali kao kultni band i bili prepoznati kao predvodnici britanskog, bluesom inspiriranog underground-a.

Kraj 60-tih , po mnogim misljenjima, predstavljao je jedan od najkreativnijih i najuzbudljivijih perioda u povjesti roka a vjerovatno i u glazbi uopce.
U tom kontekstu je izasao i debi album grupe pod nazivom "This Was".
Album je pobudio veliko zanimanje po izlasku jer je donija pitku i slusljivu mjesavinu rocka, bluesa, jazza, klasike i skotskog folka. Pokazao je smjer u kojem se kretao Jethro.

Uvodenje flaute kao ravnopravnog instrumenta u postavi je isto tako bila novitada. Uzimajuci za predlozak klasicni pristup i samu kompoziciju, Ian Anderson nam donosi flautu kao ravnopravnog partnera neprikoslovenoj vladavini solo gitare.
Ono sta se rodio zvuci zacudjujuce dobro.

Drugi album "Stand Up" - sa svojim legendarnim "pop up" omotom i muzikom koja je odisala originalnoscu i autenticnim nadahnucem, je izasao 1969. Istog trena po svom izlasku je proglasen remek djelom, sta je,uostalom, i bio.

Oslobodjena stvaralackih trvenja,grupa je, pod sigurnim Andersonovim vodjstvom, odstupila od bluz obrasca i znatno prosirila polje djelovanja. Flauta je vec uveliko bila uvedena u igru, a Andersonova "panovska" silueta na jednoj nozi postala je zastitni znak na koji je publika burno reagirala.

Jethro Tull su istovremeno bili divlji i sofisticirani, odrpani i visoko profesionalni, a njihov je kompleksni muzicki koncept izazvao veliku paznju i priko bare. Uskoro ce Amerika postati njihov osnovni profesionalni poligon, na kome do danasnjih dana odlicno prolaze.

Dakle, odbacujuci blues okove I prosirujuci svoj muzicki izricaj Jethro Tull donose dah novoga na muzickoj sceni.

Albumom "Stan Up", Jethroo Tull su se oprostili od ovozemaljskog statusa i krenili zvjezdanim stazama kojima samo povlasteni koracaju.
Short Jingle
Jethro Tull su se definitivno otisnuli u eksperimentalne vode sa trecim albumom "Benefit". Ironija je u tome sta je s tim, progresivnim ali od kritike sa otoka, podcjenjenim albumom, pala Amerika.
I to ona konzervativna, kojoj su Beatlesi bili najprogresivniji band svih vremena i kranji domet experimenta.
Krediti koje su dobili, su bili toliki da od toga trenutka, sta god napravili, u Americi se pretvralo u zlato.

"Benefit" u samoj biti ne donosi nista nova iako predstavlja odmak od prethodnika, ali ono sta donosi je ucvrscivanje izraza i ako cemo se slobodno izrazit, zakucava tezinu Jethro Tulla koji su na momente tezi od najtezih teskometalaca dok vec sljedeci moment leprsaju ka ranorenesansni gay umjetnici.

Nakon Benefita usljedija je Aqualung, album kojeg smo u emisiji u cjelini poslusali.

Image and video hosting by TinyPic

Aqualung je izasao 1971 godine i zasjeo na svim top listama. Donio je i dva veika hita, “Locomotive Breath” i naslovnu temu “Aqualung”. Posjedovao je magiju velikog albuma i nju je zadrzao do danasnjih dana.

Govoreci o daljnjoj diskografiji Jethro Tulla, nakon Aqualunga je usljedila kanonada odlicnih albuma. Osobno sam imao dojam da oni jednostavno ne mogu izdati los album. “Tick as Brick” je nasljedio Aqualung I donio novi pristup koncept albumima. Bio je to zenith Jethro Tulla. “Passion Play”, koji ga je nasljedio i pored neosporne muzicke vrijednosti, nije nasljedio magiju svog prethodnika.
To je bila ujedno i faza kad su Jetro Tull zaokruzili definiciju koncept albuma. Sta je to znacilo u to vrijeme znaju svi ljubitelji muzike.

Sa cisto muzickog aspekta, muzika grupe Jethro Tull moze se opisati kao slozena , brizljivo zamisljena, do tancina razradjena i prezentirana sa vrhunskom vjestinom. Rafiniranost izraza crpe iz folk pristupa i balansiranju gitare i flaute. Sa savrsenim osjecajem za timing, gitara i flauta se savreno nadopunjuju, ostavljajuci jedno drugom mjesta za solaze i izlete.

Jedna mala napomena, album Tick as Brick cemo prezentirati jednom drugom prilikom jer je to i zasluzio.

Nazalost, album Passion Play je dozivio mlake kritike a sljedeci albumi su pokrenili cak i negativne. Sa nekima se mogu sloziti ali sa nekima definitvno – ne. Prvenstveno mislim na album “Minstrel in Gallery” koji je kao fenix izisao iz pepela svojih prethodnika i obasjao muzicko nebo nekom novom svjezinom – svjezinom, made in Jethro Tull.
I o njemu nekom drugom prilikom.

I prije ozbiljnog uvoda, par anegdota sa snimanja Aqualunga. Album se naime snimao u Abbey Road studio kojeg su dilili sa Led Zepelinima koji su snimali svoj cuveni bezimeni cetvrti album.
Bandovi su se lipo druzili, osin Roberta Planta koji je spustija nos jerbo se nasa uvridjen izjvom Ian Andersona da bi Led Zeppelin, uz njegove tekstove bili odlican mali rock'n'roll bend. :-)

Dalje, legenda kaze i da je Jimmy Page, dok je Martin Barre snimao solazu za 'Aqualung' visio na prozoru studia i kreveljio se, pokusavajuci ga dekoncentrati, normalno, iz ciste zajebancije.
Ali Bare je , uprkos ometanju solo odsvirao kako ga je odsvirao i usetao u povjest sa njime kao jedan od nezaobilaznih standarda, stajuci uz rame Richiju Blackmoreeu i njegovom solazon u Child in Time od Deep Purple.

Aqualung je kljucni album u opusu Jethro Tulla.
Inovativniji od This Was, glasniji od Stand Upa I tamniji od Benefita. Ukratko, donio je Jethro Tull u najboljem izdanju.
Lirika na albumu se bavi temom beskucnika i licemjernosti religije.
Razotkrivanje religije se obradjuje u nekoliko tema na albumu i moze se svesti pod jedna zajednicki nazivnik – licemjerje koje izvire iz svake pore religiskog djelovanja.
Uz tu tematiku naslonjena je i lirika koja obradjuje maloljetnicku prostituciju.

Album je konceptualno podjeljen u dva dijela. Ondasnju a stranu vinila zauzimaju teme pod zajednickim nazivom Aqualung, dok b stranu zauzimaju teme pod nazivom My God.
Mislim da nazivi tematskih cjelina dovoljno govore za sebe.

Album otvara naslovna tema Aqualung, potresna ali i kriticka prica o usamljenom starcu, beskucniku koji ocajnicki trazi ljubav ili bilo koju paznju. Istovremeno se dotice religije ali ponovo u negativnom kontexktu.
Sa muzicke strane, prebogata tema sa mnogobrojnim prelazima, puna emocija i obrata u ritmovima a solaza Martina Barea je povjest.
Ako se ikad bude pisala povjest solaza, ova ce bit imedju prvih 5.

Image and video hosting by TinyPic


Nakon Aqualunga sljedi “Cross Eyed Mary” i “Cheap Day Return”, teme koje sa ogromnim sensibilitetom opisuju atmosferu svratista za sirotinju i beskucnike.
Dok se Cross Eyed Mary naslanja na uvod na flauti kojeg preuzima teski riff, Cheap Day Return je Martinovih par minuta na akusticnoj gitari.

"Mother Goose" nastavlja di je Cheap Day Return stao. Na njega je naslonjena "Wond'ring Aloud"

A stranu zakljucuje a time i Aqualung tematiku tema Up To Me, uvodeci nas u tematiku b strane.
Licemjernost religije i preispitivanje pojma samog boga i njegovog postojanja u odnosu na vjerovanje u njega.

B stranu ondasnjeg vinila I tematski prva tema na njoj je istoimena tema “My God”. Preispitujuci postojanje i vjerovanje, Anderson nam donosi jedan novi pogled na religiju i smisao oliti besmisao samog vjerovanja. Sve to garnirano teskometalnim rifovima kojih se nebi posramili na Black Sabath. Martin Bare nadmasuje sam sebe, Anderson na flauti dotice nebo.
Jako, upecatljivo, tesko ka olovo, sumorno ka i crkva na nocnoj kisi koju obasjava sablasna svjetlost munja dok udaraju po vrhovima kampanela.
Mislim da je I Ozzy zazalija sta nije napisa ovu stvar.
Remek djelo u svoj svojoj minijaturi.

"Hymn 43", jos jedan biser u ovoj ogrlici. Secirajuci kult Isusa i ogoljevajuci ga do kosti, melje sva nasa vjerovanja sumornim teskometlnim rifovima.

"Slipstream" nastavlja onda di je nemoguce nastaviti
I Anderson nam donosi jedino moguce. Akusticnu baladu koja kao katalizator premoscuje dva jaka uporista albuma. A premostuje najveci hit grupe “Locomotive Breath”.
Temu o looseru kojemu je zivot krenija sasvim drugim smjerom od onoga kojima ga je on naumio ziviti.
Kao njemi promatrac svoga zivota, slike mu se krecu ispred ociju a on nemocno promatra. Zrvanj zivota ga melje i nemocan je da napravi bilo sta osim da se pokori toj zastrasujucoj lokomotivi koja ga nemilosrdno gura u ponor zivota.

Album zatvara “Wind Up”, zakljucna tema koja preispitivanje vjere i religije dovodi do svog zavrsetka.
Sa konstatacijom da svako vjerovanje prelazi u dogmu u kojoj se gubi sam smisao istoga.
Lipo receno, jos bolje opjevano a odsvirano…...
Kao cekicem, teski rifovi tuku po zadnjim mrvicama vjerovanja i razbijaju ga u amorfnu masu u kojoj ipak vlada neka vjera ali u nesto drugacije, nesto bolje, nesto sta u sebi ne nosi klicu licemjerja samim svojim postojanjem.


I sta reci za jos jedno remek djelo u svojim svojim komponentama.
Nista, zatvaramo album i ostavljamo da i dalje zivi u glavama miljona sljedbenika ove grupe kao i svih slucajnih slusalaca…..

Sa ostalim krucialnim albumima Jethro Tulla cemo se druziti kasnije a za veceras samo mozemo zakljucit da je ovaj biser ljudske kreativnosti zivlji nego ikad a njegova aktualnost dolazi kako od muzickog izricaja tako i od aktualnih tekstova koji se mozda vise nego ikada mogu preslikati u stvarnost koju upravo zivimo.

Zar vrijednost jednog djela nije u tome?
Aktualnost u svakom trenutku i van svoga vremena. To je ono sta mu daje besmrtnost.

Svrstavajuci ovaj album u drustvo velikih ne cinim uslugu njemu samome vec ostalima koji imaju tu cast biti sa njime u drustvu!!



Cjelokupnu emisiju mozete naci na sljedecoj adresi:

Music LP - Underground - 8. emisija

- 17:42 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se