Vozim se vlakom, profil lijepim trakom –
raspadaš se. Pritiskam prstom, noktom
gladim pa po vlažnom prozoru tlačim.
Mislim da sad je sve u najboljem redu!

Dalekozorom promiču ona daleka,
A mikroskopom prostranstva bliska – često.
Suša u nama uvijek nađe mjesto
Izvora nema, ne teče ta rijeka.

Provukla se greška, prava embolija,
Gdje prolaza mora biti, brana klija.

Plošno se dimenzionira tek mrakom
Nesretnom rakijom i znamo o znamo
Na kratko brišući ružnu sliku svakom
O rijeko, ne bježi, baš te trebamo.