Gospođice iz Avignona...

13.10.2017.



Na kopreni praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost vidimo očima srca. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena.

Šutimo.

Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.

Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti.
Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebesog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga.




U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu. Bude se sjećanja na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.

Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.


Bila je to vizija gospođica iz Avignona.

Dijana Jelčić





Oznake: Einstein, Picasso, igra prirode

Bile su to...

12.05.2017.



Pablo Picasso je napravio svoje prve kubističke slike na temelju Cézanneove ideje da se cjelokupni prikaz prirode može svesti na tri osnovna oblika: kocku, kuglu i konus. Picassove "Gospoice iz Avignona"iz 1907. godine, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti umjetnosti. Njome započinje kubizam. Slika je nastala kao posljedica jedne studije u jednom bordelu u Barceloni koji je slikar u mladosti posjećivao. Nakon brojnih preslikavanja i više verzija, nastalo je djelo koje je šokiralo i njegove prijatelje.
Prvi komentar slikara Braqua bio je: „Kao da jedeš kadulju i piješ petrolej.“




A onda se dogodio analitički kubizam, (1909–1912), stil koji su Picasso i Braque razradili zajedno. Oba slikara upotrebljavaju tamne tonove i oba slikara slikaju, kao da posmatraju predmete iz više uglova odjedanput. Njihove slike su bile toliko slične da često odustajali od signiranja...






Uranjam u jutro puno maglovitih privida protekle noći iza koje se rađa sunce i pretvara tu zavjesu u ples blještećih kapljica. Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti i umjetnosti, susret Einsteina i Picassoa na kopreni praskozorja. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost doživljavamo očima srca gledajući kroz okna duše. Ali u ovom tajanstvenom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama magličastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obično događa iza zrcala svijesti. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.

Tren traje, vrtloži se titrajima nebeskog vretena, prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od energije ljudskih duša koju ona omata odorom njihovih djela. Iz svakog treptaja njenih očiju izranja čujnost njene čulnosti. govoriš glasom koji se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima leda se prelama toplo zlato i pretvara panoramu horizonta u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Tišina izranja iz matematičke etike dodiruje naša čula titrajima zlaćane spirale. Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi divota vječnosti. Zlatna hostija se uzdiže i mijenja deskriptivnost vidokruga. Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak njihove tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i našu prvu bračnu noć. Magličasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana.

Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.

Bile su gospođice iz Avignona, potvrdio si istinitost moje vizije.

Dijana Jelčić







Oznake: Picasso, Braque, Einstein, Gospođice iz Avignona

Univerzum svjetlosti...

21.04.2017.



Helen Keller

Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim nutarnjim očima i slušati nutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno nutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.





Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta. Knjiga vrijedna čitanja.






Univerzum svjetlosti… svemir boja… ljepota utkana u tkivo života… opijena ljepotom ovog jutrenja pitam se, koju boju ima vrijeme… koju život… koju ljubav?...

U spektru nepostojećih nijansi pronalazim boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan… njeni titraji se u prizmi svijesti prelamaju u osjećanja… osjećam neopisivost colorita koji me opija… čujem rapsodiju omamljujućeg aquarela koji se zrcali u spoznaji… promatram bjelinu kapi vode… čistoću fontane u kojoj se ogleda vječnost… i crninu umirućih zvijezda… dvije neboje na šahovnici svevremena… uklesane u mramor u kojem titra nevidljiva nijansa duše… gledam kamene kipove koji ovijeni sunčanim sjajem skladaju balade prolaznosti… vidim na tisuće prelomljenih zraka u kristalićima aure koja ovija trenutak…

Koju boju ima moja misao?... koju ovo osjećanje koje izranja iz znatiželje i čuđenja?... postoji li boja bezvremenih putovanja vremenom?...

U sinopsisu ovozemaljskog života postoji deskriptivna simbolika refleksije svjetla… mjere valnih duljina… ali vidimo li mi isto?… doživljavamo li teoriju istim titrajima nutrine… lepršaju leptirići u našoj glavi istom frekvencijom?... prelama li se sunčani sjaj pod istim kutem u našoj spoznaji?...

Qualia… ono nedodirljivo i neopisivo u nama priča nenapisanu priču o unikatnosti univerzuma našeg uma… o neusporedivosti naše čulnosti i čujnosti… o fenomenologiji naše percepcije… o svjedočanstvu da i slijepi osjećaju boje…

Univerzum svjetlosti je snovita bajka vječnosti… otkriva nam mnoge tajne krijući u sebi tajnu o sebi… tmina se krije u njenom zagrljaju… pleše nezaustavljivi ples sa česticama i valovima… kao tango žudnje i čežnje iz kojeg izranjaju boje kojima omataju dan i noć…

Dijana Jelčić



Umijeće vremena


Univerzum svjetlosti

fotografija... Tihomir Franov... boja svitanja na moru

Oznake: Helen Keller, Einstein, Picasso

Međuigra...

14.03.2016.



ili je ipak sve zbog Einsteina...

Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.

Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti istinitost konstante te brzine.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.

Osluškujem glazbu. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesti.

Osjećam, izjednaćuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo, postajem bestjelesna.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. U interludiju, u međuigri sna i zbilje akt kreativnosti pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.

Na nebu privid jahača kroz vrijeme, razgrče oblake, stvara prostor dolazećoj ljepoti.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić i Darko Šolić

Oznake: Einstein, četvrta dimenzija, ljubav

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se