Univerzum svjetlosti...

21.04.2017.



Helen Keller

Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim nutarnjim očima i slušati nutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno nutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.





Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta. Knjiga vrijedna čitanja.






Univerzum svjetlosti… svemir boja… ljepota utkana u tkivo života… opijena ljepotom ovog jutrenja pitam se, koju boju ima vrijeme… koju život… koju ljubav?...

U spektru nepostojećih nijansi pronalazim boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan… njeni titraji se u prizmi svijesti prelamaju u osjećanja… osjećam neopisivost colorita koji me opija… čujem rapsodiju omamljujućeg aquarela koji se zrcali u spoznaji… promatram bjelinu kapi vode… čistoću fontane u kojoj se ogleda vječnost… i crninu umirućih zvijezda… dvije neboje na šahovnici svevremena… uklesane u mramor u kojem titra nevidljiva nijansa duše… gledam kamene kipove koji ovijeni sunčanim sjajem skladaju balade prolaznosti… vidim na tisuće prelomljenih zraka u kristalićima aure koja ovija trenutak…

Koju boju ima moja misao?... koju ovo osjećanje koje izranja iz znatiželje i čuđenja?... postoji li boja bezvremenih putovanja vremenom?...

U sinopsisu ovozemaljskog života postoji deskriptivna simbolika refleksije svjetla… mjere valnih duljina… ali vidimo li mi isto?… doživljavamo li teoriju istim titrajima nutrine… lepršaju leptirići u našoj glavi istom frekvencijom?... prelama li se sunčani sjaj pod istim kutem u našoj spoznaji?...

Qualia… ono nedodirljivo i neopisivo u nama priča nenapisanu priču o unikatnosti univerzuma našeg uma… o neusporedivosti naše čulnosti i čujnosti… o fenomenologiji naše percepcije… o svjedočanstvu da i slijepi osjećaju boje…

Univerzum svjetlosti je snovita bajka vječnosti… otkriva nam mnoge tajne krijući u sebi tajnu o sebi… tmina se krije u njenom zagrljaju… pleše nezaustavljivi ples sa česticama i valovima… kao tango žudnje i čežnje iz kojeg izranjaju boje kojima omataju dan i noć…

Dijana Jelčić



Umijeće vremena


Univerzum svjetlosti

fotografija... Tihomir Franov... boja svitanja na moru

Oznake: Helen Keller, Einstein, Picasso

Međuigra...

14.03.2016.



ili je ipak sve zbog Einsteina...

Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.

Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti istinitost konstante te brzine.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.

Osluškujem glazbu. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesti.

Osjećam, izjednaćuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo, postajem bestjelesna.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. U interludiju, u međuigri sna i zbilje akt kreativnosti pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.

Na nebu privid jahača kroz vrijeme, razgrče oblake, stvara prostor dolazećoj ljepoti.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić i Darko Šolić

Oznake: Einstein, četvrta dimenzija, ljubav

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se