Nes ti bloga, za sve je dobar. Ionako moram zapisat sta gdje, kuda, kako I zasto.

Nosim sa sobom u Kongo:

1. Odjecu raznu I raznih boja, novije proizvodnje. Ono starije ide u sirotiste, iako neznam
ko to more nosit, jerbo more njih pet stat u moju kosulju.
2. Laptop
3. CD glazbena kolekcija. Bas jucer kupih 8 mptrija sa 900 jazz pjesama I sve to za 8 dolara.
4. Kamera digitalna I aksesoris
5. Nesto cipele, sandala I tenisica
6. Keksich

Saljem avijonom u Kongo:

1. Trening materiale
2. Ispite od proslih treninga

Saljem brodom doma:

1. Vespu
2. Printer mali, u boji
3. Kuhalo za rizu
4. Knjige. Mali million knjiga.
5. Stolice australske, koje imaju rupu za pivu na rukonaslonjacu. Jedna je za mog
shogora, majstora od rostilja, kotlovine ili bilo kakve zderacine u dvoristu. Lijepe su
rasklopne I imaju torbicu. Ma mrak……..
6. Steam boat. Joj to je duga prica, ali uglavnom to je kuhalo u kojem kuhas jedno
kinesko jelo.
7. Zacina za steam boat, raznih jerbo ih nema doma
8. Machetu timorsku, dvije, jedna za Danija
9. Taisova tradicionalnih
10. Ostale sitne pizdarije koje nicem ne sluze, al su olfo uspomena
11. DVD player
12. HI-FI liniju

Ostavljam iza sebe:

1. Fluffy I mnostvo malih peseka (jos ih nije dovela da ih vidim)

Prodajem:

1. Bicikl
2. Frizider, moj ne JUENOV
3. Cetkicu za zube, malo koristenu

Aj...

Jucer sam se uspjesno oblokao sa Klausom i Milkom. Otisli na plazu i cijeli dan rjesavali svjetske probleme uz pivicu ladnu i vinceko. Milkac je dofurala ribu iz Darwina, pa smo to na gradele, e!
Danas malo patim. Boli glava, pa mi je Pic dal ibubrufen ili tak nekak. I havatam vlagu iz zraka jerbo sam zedan ko pas.
Poceo sam check out. Trazim opremu kaj sam zaduzio od JUENA i nemrem nac jedan frizider. Ak ga ne nadjem budu mi racunali 50 dolara. Poceo sam i sa lijecnickim, i za koju minutu odo napravit eksrej pluca. I tako. Zatrpal sam si ured sa kutijama, jerbo imam toga za pakirat, joj koliko puno.

Jebote......odo snimit pluca jerbo covjek dodje samo tri put tjedno u nas kamp..........blogam sutra...Aj

......i to za one koje sutra rade. A i ja sam medju njima. Zavrsim do navecer i buf u krevet jerbo sam tak umoran da bum krepal. Dobio danas novu UN ovu putovnicu i vec je moram produzivat. Jerbo joj rok trajanja istice na kraju prosinca. A da bih putovao trebam je imat da vrijedi sest mjeseci. Pa mogli su odma to napravit. Al, ne - zasto ne bi gubili vrijeme.
Nema veze, bilo kako bilo, ja iduci utorak (za deset dana) picim iz Timora. Nesto se razgovaram sa suprugom i odlucismo prihvatit poziv njene sestre i provest Bozic i Novu Godinu u Washingtonu.
Pa sad jurnjaj za vize, rezervacije jerbo ja cu se sresti sa zenicom mojom ljubljenom i svojom preslatkom djecicom u Parizu, pa jonda svi skupa za Hameriku ljutu. Jebate cuk. I gle ti sad program za iduca tri mjeseca:

Dili (East Timor) - Denpasar (Bali) - Bangkok (Thailand) - Dubai (di je to?) - Kinshasa (Congo) - Lagos (Nigeria) - Monrovia (Liberia) - Lagos - Kinshasa - Paris - Washington- Paris - Zagreb - Paris - Kinshasa.

Oko svijeta u osamdeset dana......................Al cu si nafrljit frikvent frajer points

Poruka za Tofu:
Mogu ti ponijet pismo za G.W. Busha............

Joj, kako fino sute. Svi do jednoga. Pisu ispit. Moj prvi trening za prijevoz opasnih tvari morem. Trajao je tri dana I zadovoljan sam sa prvi utiscima. Naravno, neke stvarise moraju doraditi, jer najbolje vidis po reakcijama studenata kakav ti je program. Svi na kursu su vec bili moji studenti pa mi je mnogo lakse, jer vec poznaju moj nacin rada. Evo bas procitah njihove reakcije I kritke koje su vrlo konstruktivne I drago mi je da su primjetili neke nedostatke u mom treningu. Opaaaa……evo jedan prepisuje……….samo ga gledam………..
Sutra pocinjem sa drugim po redu treningom. Pa kad svi odu ja moram namjestit ucionu. Evo na........ne citaju pitanja dobro i ondak svi krivo odgovaraju. Ja pitam koju pakirnu metodu moras korisiti, a oni svi odgovaraju koju pakirnu instrukciju treba koristiti. Nis, upozorih ih sve....... Evo jedan pakistanac me i sad pita jel da stavi broj stranice kao odgovor. Pa, dobro, jel ja pricam hrvatski? Broj pakirne metode, jeba ga ja malena. Nezna i gotovo.

Dio treninga je i prva pomoc. Pa sam tako upitao vojsku jel bi mogli poslat doktora, da odrzi sat I pol kurs. I doso coek. Ja se pokupio I vratio u ured za to vrijeme. Na rucku sretnem njegovu pomocnicu, a ona veli da su mu moji studenti rekli da sporije prica. Normalno, jerbo nije svima engleski materinji ko njemu. A on je komentirao da ko su oni da njemu zapovjedaju. Jebi ga, covjek se rodio u uniformi. Dobro da nije pao u grmlje kad se rodio, ko bi ga naso zakamufliranog. No, fino je napravio prezentaciju, kako se prica.

Interesantno je gledat ih sve. Ima ih od svagdje. Nijemac, australci, jordanac, novozelandanka, sudanac, pakistanac, tadjikistanka, britanac, a i dva nasa bogami.
Jesmo sila. Svugdje nas ima.............evo na taman sjednem, kad ona nesto oce.........nis idem vidit........................

Nekaj me frce u zelucu. Pojeo junecu sniclu sa sirom zapecenim, za rucak.
Joj, jel se vama kad oteo tihomir, onako ovlas, sam od sebe.......meni je - SAD.....nadam se da se nece prosirit ucionom.......kiselo zelje...........fuj…………….evo proslo par minuta I niko me nije cudnovato pogledao, tako da je tihomir prosao nezapazeno. Fala ti dragi bogek. Idem van pusit I gledat ih kroz prozor………………………jerbo ispit traje cetiri sata.

Evo malo vani procakulah sa studentima pusacima I neki vele da je ispit tezak, a nekima je lagan. Znaci da sam pogodio u sredinu. To je dobro.Aj.................

Zadnji tjedan, pa tako i ovaj dajem zadnje treninge u Timoru. Nakon toga pakiranje i odo u Kongo. Momentalno sljakam od jutra do dutra, pa sam malo zanemario blogac svoj. Kako se zadnjih dana takodjer pripremam za odlazak iz Timora, pakram sve ispite koje po zakonu moram cuvat dvije godine. A uz ispite je u tom fajlu i Corse Survey Form. U tom formularu moji studenti daju svoj pogles na trening i ocjenjuju moj rad. To mi pomaze da unaprijedim trening, a i da se nasmijem ponekad od srca. Zasto? Zato sto neki od komentara i izjava za vrijeme treninga, apsolutno ludi. Evo, nekoliko primjera:

" Trening bi trebao biti duzi"
Student koji je od pet dana treninga, dosao samo tri.

" Ako imas pet litara vode i flashe kapaciteta od jedne litre; Koliko flasa trebas?". " Hmmmm.....SEST!"
Student sa fijiskog goornog podrucja

" Trening bi trebao biti dva tjedna"
Student sa fijiskog goornog podrucja
" Trening bi trebao biti tri tjedna."
Isti student nakon sto je pao na ispitu drugi puta.

" Vise slatkisa.."
.....jer uvijek dajem studentima bonbone da se zabavljaju za vrijeme treninga

" Vise prakticnog rada ujutro, jer je tesko vjezbat nakon rucka i punoga zeluca."
Studentica X....

Ima jos, al moram nazad u ucionu..........aj

Odlucim ja u nedjelju da fino operem auto, pa tako iznesem sve potrebno van: krpa komada 1, kanta sa vodom I deterdjentom komada 1, piva ladna komada 2, metlica I cetka (jerbo nemam usisalnik) komada po 1.
Fino operem iznutra I pocistim sav oni pijesak sa plaze. I krenem uzet slauf. Kad, jebote, nema slaufa. Di je slauf? Auto je stajo na parkingu UNovom prasnjavom I jedva si mogo videjt boju. Al, nema slaufa. Ode ja u restoran koji je dio naseg kompaunda, reko pitat cu di je slauf. Iza sanka proviri mala timorska glavica:” Yes, mister?”.

- “ Reko, ja bi prao auto, ali nema slaufa koji je stalno tamo kod moje kuce? Da mozda neznas di je?”.
- “ Ummm, ……!?”.
- “ Slauf, znas , ono, voda, prati, auto!.”
- “ Sorry, mister je neznati, ali ja pitala gdje…ono..”

Odosmo mi do kuhinje, kad s tom malom izadje jedna druga malo veca:

- “ Sorry, kako ja mozes pomoci?”
- “ Treba mi slauf, koji je uvijek bio spojen kod moje kuce.”
- “ Ufff, mozda ti koristit onaj tamo…” – pokazuje na moju kucu.
- “ Nema ga ……odnesen je ……kaput!” – tlak na 160, krvni.
- “ Mozda oko kuca negdje desno, ….imala jedan.” – ona.
- “ Hvala, jel da idem na recepciju?”
- “ Da ti bolje isla na recepciju.”

Ode ja na recepciju udaljenu nekih 30 I nesto sitno metara. A to sitno je +40 stupnjeva.
Udjem unutra:

- “ Dobar dan, ja trebam slauf. Hocu prat auto.”
- “ Sori, mister mi nemamla slauf o ovaj hotel.”
- “ Ajooooooooojjjjj, ARGHHHHH!! Jebem vam mamu blesavu.”
- “ Sori, mister?”
- “ Nista, nista,……..” – vratih se ja na engleski.
- “ Mister, dosla sutra, niko danas ne radi.”

Ode ja natrag u kucu I s-eksam jednu od onih piva, zapalim cigaretu I sjednem u lotus polozaj, nebi li se jadan smirio. Kad mi se pojavi Brahmana (oce to nakon par piviJ) I veli ajde ti kod cuvara. Pitaj njih oni imaju uniformu, oni su sigurno pametni.
Ja nazad 30 +40, kad na glavnoj kapiji Fernando. Konobar, govori emgleski super.

- “ Fernando, sunce moje malo, pomozi, treba mi slauf.”
- “ No problem, aj samnom da ti pokazem.”

Vodi on mene, vodi, al sve mi nekako cudno. On ide prema mojoj kuci.
Dosli mi do moje kuce, a on jadan upre prstom I veli:

- “ Uuuuuu, neko uzeo slauf, nema ga.”
- “ NO SHIT, SHERLOCK!!!.” – gotovo mi suze krenule.

Ocaj. Nemoc. Tuga.
No, ipak je Fernando na kraju objasnio da mogu koristit njihovu auto praonu, badave.
E, reko svaka cast, zna sam da se u tebe mogu pouzdat. Pozovem ga ja na pivu, pa cu reko poslije oprat auto. Kad zgrabi on pivu, I bjez. Eto , sad sam jopet sam.
Kad ni pet minuta ne prodje, evo njega sunce moje timorsko, vuce slauf. Srce onu pivu I udri prat auto. Pa, reko kad si tak dobar, necu ti smetat. Aj…………

Dili, kasno uvecer…….Dva mladica, svaki na svom motoru od kojih sezdesetak kubika, udaljavala su se suprotno jedan od drugoga. Nakon nekih pedestak metara okrenuli su motore u pravac iz kojega su upravo stigli. Na putu izmedju njih stajala je boca sa picem. Na znak jednog od ostalih prijatelja, pokrecu motore I jurnu velikom brzinom prema boci.Cilj je dohvatiti bocu prvi I dokazati svoju umjesnost voznje I hrabrost. Izazvana samo ludoscu, ta igra najcesce zavrsava tragicno ili sa teskim ozljedama. Pobjednik je glavni u kvartu nekoliko dana, a pobijedjeni ako ima srece u bolnici. Svako odustajanje kostalo bi ismijavanja, a njihov ponos koji je cesto korak u aroganciju, ne dozvoljava razumnosti da dodje do izrazaja. Iako je mladalacka ludost razlog nesrece u ovom slucaju, interesantno je na koji nacin se shvaca I pristupa prometu u Aziji opcenito………………..

Ponukan vlastitim iskustvom voznje u Aziji I osobnim ne razumjevanjem zasto je vozacka kultura, o kojoj sam pisao, bas takova kakva jest, malo sam se zainteresirao za fenomen voznje u Aziji. Pokusat cu sazeti i prenijeti neke informacije objavljene u casopisu Time I neke od statistika uradjene od strane Asian Development Bank (ADB), World Health Organization (WHO) I Association of Southeast Asian Nations (ASEAN).

Iako azijski broj vozila cini samo 16%, od ukupnog svjetskog broja vozila, oni ucestvuju sa vise od pedeset posto prometnih nesreca, koje se broje preko 1.2 miliona ukupno u svijetu, u godini dana. Naravno, ovdje se govori o prometnim nesrecama koje zavrsavaju smrcu. Vise od 600.000 azijata umire godisnje na cestama, sa preko 9 miliona ozlijedjenih, povrh toga. Stoga nije ni cudo da u Tajlandu, na primjer, prometne nesrece odnose toliko zivota, da je promet na trecem mjestu kao uzrok smrti u toj zemlji, odmah iz AIDS-a I srcanog udara. Samo u Indiji preko 80.000 ljudi godisnje pogine na cestama, a u New Delhiju, gradu sa preko 4 miliona vozila, smrtne nesrece se dogadjaju svakih 6.5 minuta. Do 2020.godine ocekuje se da ce se smrtne nesrece dogadjati svake 3 minute.Zastrasujuce!!
Na kraju puta netko moze vidjeti vrlo jednostavno rijesenje, no stvar je ipak malo kompleksnija nego se cini. Mjesavina je to lose cestovne infrastukture, nedostatak znakova, semafora, ocajno stanje prometnica, a uz sve to zakrcenost prometa u velikim centrima. Ekonomski rast zemalja, omogucio je gotovo svima da kupe motocikl, po cijeni pristupacan svima, ali vrlo ranjiv u prometu. Tako u Tajlandu postoji vise od 12 miliona registriranih vozila na dva kotaca, I jos dodatno 6 miliona ne registriranih, kao procjenjuju sluzbene institucije. Sjetite se Branimirove ujutro, ili citajte clanak od J.Quintane. E, sad na to dodajte dva puta toliko motocikala koji vrludaju izmedju automobila, obilazeci ih sa svih strana. Zacinite to sa nekoliko stotina riksa, bicikala I taksija koji se zaustavljaju na sred ceste I dobit cete pravi prometni lonac u kojem je jos povrh svega gomila macaka, pasa, krava, majmuna I ostalih zivotinja. Pozeljet cete se vratit u Zabreg I nikad vise vikat na budalu koja vozi ispred tebe. Ekonomski razvoj prouzrocio je u Kini porast od 40-tak % vise vlasnika vozila, dok se u istom vremenskom razdoblju porast smrtnosti u prometu udvostrucio.

Devedest posto vozila u Vietnamu su motocikli, no samo 3 posto vozaca nosi zastitnu kacigu. Po uzasno vlaznom I toplom vremenu, gotovo niko ne zeli staviti kacigu na glavu. Tako, ako se vratimo Tajlandu, od svih tih nesreca koje zavrsavaju smrtno, 80% ukljucuje motocikle. Nije da u Aziji nedostaju zakoni o prometnim pravilima, nego je njihovo implementiranje problem. Korupcija u prometnoj policiji, koju ja vise ne osjecam u Hrvatskoj, hvala Bogu, poplava neiskusnih vozaca I apsolutno nepostivanje prednosti u prometu, dodatni su razlog velikog broja nesreca. Uz to opca kultura prometa nije promovirana u auto skolama, prema prometim pravilima, nego prema vlastitom interesu da sto brze stignes do cilja. Tako je u jednoj auto skoli u Kini, instruktor vikao na studenticu jer je dala zmigavac kad se zeljela prestrojit u drugu traku. “Ako pokazes onom iza sebe gdje zelis, on te nece pustiti u traku, nego ce ubrzati.” – vikao je instructor voznje. Instruktorova recenica pokazuje istinsku percepciju, ne samo prometa u Aziji, nego bih slobodno rekao I samog zivota.
U Tajlandu, je vjerovanje u predodredjenost u vlastitu sudbinu vrlo vazan faktor, jer ma koliko brzo I ludo vozio vjeruje se da neces poginuti ako ti nije tako zapisano.
Za nase pojmove mozda suludo razmisljanje, no to je razmisljanje koje je dio kulture, religije I opceg pojimanja zivota I koje pridonosi kompleksnosti ovog problema.

U Indiji mnoga vozila domace proizvodnje ne prolaze testove na udar, a osnovna zastitna oprema poput siguronosnog pojasa ne ugradjuje se u vozila.
No, svim razlozima ovakvoga stanja u prometu nije kraj. Naime, ako I prezivis prometnu nesrecu, ne znaci da ces prezivjeti I put do bolnice ili samu bolnicu.
Gotovo polovica ozilijedjenih u prometnoj nezgodi u New Delhiju, umire na putu do bolnice. U gradu u 15 miliona stanovnika, postoji samo 35 vozila hitne pomoci, koje pomazu u prometnim nesrecama. A, ako I stignes do bolnice nesposobni I neodgovorni lijecnici moge te takodjer kostati zivota. U Tajlandu prakticki ne postoji sluzba hitne pomoci, nego se vlasti oslanjaju na organizacije koje salju volontere na trening. Vodja tima za spasavanje zaradjuje malo vise od 300 americkih dolara, dok clanovi tima rade dobrovoljno nebi li si poboljsali karmu.

ASEAN je informirao svojih jedanaest clanica o stanju u prometu I predlozio smjernice koje bi dovele do smanjenja smrtnosti u prometu, no nakon ponovnog izvjestaja u 2002. g., pokazalo se da je vrlo mali broj, gotovo nista od preporuka implementirano. Aziju trentacno stanje u prometu I smrtnost kosta godisnje 11 milijardi dolara godisnje, ali najvise od svega kosta ljudskih zivota I to zivota koji su u punoj snazi. Aj……………

Cuvajte se, pazite se, jer znakovi su premalo………

Indonezijski I australski forenzicari utvrdili su da je, u jucerasnjoj eksploziji podmetnutoj u blizini asutralske ambasade u Jakarti, koristena ista vrsta eksploziva kao na Baliju u 2002. godini I Marriot Hotel, Jakarta, prosle godine. Naime, radi se najvjerovatnije o amonij nitratu, vrlo rasirenom proizvodu koji se moze nabaviti u prodavaonicama. Uz dodatak goriva I detonatora stvorili ste mocnu bombu, a vozila se koriste jer za veliki boom treba I velika kolicina. Necu otkriti formulu da nebi neko od jamaca doso u napast kad mu kum ne plati ratu kredita. Odgovornost je preuzela Jemaah Islamiah. Militantna skupina, odgovorna I za Bali, a ciji je clan osudjen na smrt zbog Balija.
Sve se ovo dogadja u trenutcima kada su pred Australijom (09 October) I Indonezijom (20 September) vazni generalni odnosno predsjednicki izbori. Premijer John Howard ocekuje pobjedu I cetvrti mandat. Pobjeda opozicijskog kandidata Lathama u Australiji znacila bi povlacenje australskih trupa iz Iraqa. Da je to za ocekivati pokazuje I jucerasnja reakcija moga susjeda koji sa zenom I dvoje djece radi I zivi u Timoru. Naime, izjavio je da bi mu bilo pozeljno da promjeni drzavljanstvo jer je kao australac na meti terorizma, ne zaboravljajuci pripomenuti da je za sve kriv gospodin Howard. Izjavom mi je osvjezio sjecanje na 2002. godinu kad je moja supruga I dvoje djece provelo samnom mjesec dana na Baliju, samo dva mjeseca prije napada. Hodali smo istom ulicom gdje se desila eksplozija. Terorizam jeste u vecini slucajeva uperen protiv drzava I drzavljana zemalja koje se aktivno bore protiv njega. No, ekslpozija ne bira svoje zrtve. Treba li se bojati reci da osudjujes terorizam I povuci se iz straha. Mislim da ne, jer to ne garantira sigurnost nego samo daje osjecaj lazne sigurnosti. Naravno, razlika u politickom razmisljanju je sveprisutna, ali smatram da zatvaranje ociju I bjezanje od terorizma nece pomoci nikome, jer oni koji to rade ne biraju ciljeve ni sredstva. Mogu udariti bilo gdje I u bilo koje vrijeme.
Mi smo primili obavijest od nase securitatee da se ne okupljamo u vecem broju, na javnim mjestima. Nas vojni dio mirotvoraca je dobio zabranu za ici van, u vecernjim satima, u iduca 3 dana, ne iz razloga sto ocekujemo nesto, nego iz razloga sto je u tom vremenskom periodu najaca mogucnost od novog udara.
Daklem, izgleda da nemamo oprostajni party za prijatelja Blerima, koji odlazi u Haiti. A I gledanje utakmice ragbija sa mojim australskim kolegama je otkazano.
Daklem mirna vecer uz HBO I filmove koje sam vec vidio……….Aj

P.S. Evo promjenjen je datum partija za dragog Blerima, al necu rec kad da nebi ko doso u napast I podmetnou nam gajbo hladne pive u salu.

Dobar postotak imejlova koji kruze misijom su vicevi, zajebancije, slikice itd. Vrlo zgodno za razbit vrijeme ako nemas kaj radit. No, jednu vrstu imejla mrzim, uf, eto toliko jako. Bas sam primio jedan. Prica na dvije I pol strane. I citam ja I citam I ne kuzim, kaj sad. Kad na kraju poruka: “ Ljubav je najaca, nikad ne odustaj od onih koji te vole, bla, bla, bla”. Pa onda jos ispod: “ Samo ovo posalji cetvorici ljudi I vidjeces sta ce ti se dogoditi cetvrti dan. Molim ne prekidaj ovo pismo jer nemas sta izgubiti a ceka te mnostvo nagrada.”

Pa dobro, koji k……. ljudima.? Ko to uopce pise? Kaj ce ti se dogodit cetvrti dan? Nista.
Od kuda nagrada, od Djeda Mraza? Mozda ce doc Sveti Nikola? E, bas cu prekinut, pa da vidim. Buuuuuuu, evo vec drhtim, a tek sam pobrisao.
Kaj meni treba pismo da mi veli da volim svoje najdraze. Ovo je ko bog stiglo iz amerike. Tam ti Oprah mora rec da nemres trosit vise nego kaj zaradis. Idiotizam.

Ili ono: “ Ako prekines pismo neces imati srece.” Ma nabijem te na….. I tebe I tvoju srecu I blesavo pismo.
Razumijem mailove koji dolaze jerbo si bio na krivoj stranici pa te cyberspace zakacio, ali ovo ne. Ovo ti salju kolege s posla.Mozda ja nisam romantican ili mozda nemam smisla za ljubav. Pogotovu kad dobijem takvu poruku od muskog. Kao on me voli kao covjeka. Ma daj, a sutra bu me prijavio da sam vozio opasno. Licemjerje. Fuj, fuj.

A vrhunac svega je kad ti posalju neki slajdshow sa medekima, srcekima I sve pucka od srece okolo naokolo, a pise na spanjolskom. Pa sad nisam siguran jerbo da saljem ili moram prekinut lanac. A s Murphyem na ledjima ko bog bi usro kaj god da napravim.
A, mozda u slajdovima pise: Budalo, kretenu, neznas citat spaanjolskiiii, nana nana aaaa..
Daklem u ponedjeljak ocekujem da mi neko pridje I veli: “ Aha, to ti je zato sto si prekino pismo.” Posto se u UN-u nesmijemo tuci, dobice sofisticiran preziran pogled. A I da nismo u istoj firmi blokiro bi mu adresu, pa nek si salje tati medeke………Aj

Kako i kod nas , tako je i u Timoru Ljutom pocela skola. A, ovo na slici nisu prvacici nego prvi razred srednje skole. Kako oni proslavljaju pocetak nove skolske godine? E, pa vako: Prvo im nabiju na glavu ove magarece sesire (Mozda se skola zove Griffindor!) i tak ih vidim vec par dana da sjede u dvoristu. A, danas se sve promijenilo. Dali su im metle i stavili natpise od kartona na ledja ili oko vrata. I tako su setali po gradu, njih valjda dvjesto. Sa sesirom, metlom i natpisom koji pokazuje njihova imena. A setnja se odvijala oko dvanajest sati iz dva razloga. Prvi je da se pokazu u gradu, a drugi da razjebu ionako sjeban promet u Diliju, jer kad oni prelaze, svi moraju stat. A prelaze pola sata, jerbo na svakih deset metara uz kolonu ide jedan "stariji magarac" sa drvenim stapom i drzi ih u liniji. A to je zato jerbo se uci hodat po ulici u trecem razredu srednje skole. Nemoram ni rec da mi je trebalo 40 minuta do doma za rucak, a jos i zato sto se cesta najbolje krpa u spici prometa, a promet regulira policajac sa najmanjim IQ-om na minus desetu. Uf, jebote kak sam ljut ko ris............aj

Timski rad je dobar. Mozes podijeliti odgovornost svima u timu, a to ti otvara vrata I da sve mozes okriviti u slucaju neuspjeha. Ne zaboravi sebe postaviti kao centar projekta I to na nacin da sva korespondencija ide kroz tvoj Inbox. Daj im da odlucuju samo u slucaju da traze tvoj blagoslov prije konacne odluke. Kriticne odluke ne donosi u pisanom obliku, nego usmenom, tako da uvijek mores negirati da si to rekao. Naravno, kad se vec vidi da ce project biti uspjesan, promoviraj se pred sefovima. A kad dobijes priznanje, promociju ili extra bonus na placi, ne zaboravi okupiti tim I reci da bez njih ovo nebi uspjelo I da ponos, sto su ucestvovali u ovakvom uspjesnom projektu otvara vrata ka osobnom uspjehu u daljnjem radu.


Spika da ti je kolega s posla prijatelj je glupost. Naravno pozeljno je praviti se da ste bliski jer tako ces moci doc do vaznih informacija s kojima mu mores zabit noz u ledja. Recimo, odes kod njega na veceru I kao I obicno on ce se nasto sa zenom porjeckat oko vecere. E, najbolje je to sutra rasiriti po uredu, onako ovlas uz kavicu, kako bi se pokazalo da mu brak nije stabilan, a ako covjek nije sretan, onda je pod stresom, a ako je pod stresom sumnja u njegove poslovne odluke je neminovna. Nezaboravi pritome istaknuti kako se ti I tvoja zena slazete perfektno I da te punica obozava I da ne razumijes kako ljudi mogu zivjeti u takvom braku.


Strpljen-spasen je jako vazna deviza. Jerbo zaletis li se I okrivis nekoga za neku malu sitnicu, takve ce biti I posljedice za njega. Zato, strpljivo. Prati svoga bliznjeg, I pokusaj predvidjeti njegov iduci korak. Kad ga napravi pomogni mu da zajebe stvar kompletno. A onda veliki trenutak. Dostavi sve pisane informacije I kopije koje mogu nazrijeti njegov zajeb, sefovima. Izbari mejlove koji pokazuju da si mu ti mogao pomoci, ali ne, on je najpametniji. Ako jos uz to mozes poduprijeti sa nekim naznakama rasiszma, sexualnog harrasmenta onda si car. Za sve to treba vremena, ali uspjeh vrijedi cekanja.

Maubara je malo selo kojih 50 kilometara zapadno od Dilija. U njemu se nalazi sirotiste sa nekih cetrdesetak sticenika. Prije dvije godine prvi puta smo otisli tamo na incijativu moga sefa Kela Gleesona. Grupa od nas sest imala je jaku zelju da pomogne djeci I ubrzo smo dostavljali prve posiljke hrane, organizirali smo posjetu doktora, satove engleskog jezika, te donacije iz Australije I kupovali im zive pajceke, koze I krave da bi mofgli opstati kad nas nebude. Djeca su zivjela u jednoj trosnoj kucici. Sirotiste je vodilo I brinulo o njemu, tri casne sestre, koje su toj djeci pruzale sve. Odgoj, roditelje I brigu. Sjecam se da smo organizirali Bozic za njih. Mnogo se I ostalih prijatelja pridruzilo. Svaki je kupio poklon za jedno ili vise djece, a onda smo otisli I pripremili im rostilj, dali sladoled I kitili smo bor. Sjecam se kad je jedna curica otvorila svoj poklon I zanijemila isprva, a onda stavila ruku na usta I sretno uzdahnula. Ta lutka je bila sve sto je ona zeljela. A Graham koji je kupio poklon bio j toliko dirnut da suza samo sto nije krenula. Oni su nama pjevali I plesali, a nakon rucka svi smo zajedno isli na kupanje. Bio im je to prvi Bozic sa Djed Mrazom I borom. Nisu znali tko je Djed Mraz I zasto je tako toplo obucen, jer u njihovom rjecniku “snijeg” ne postoji.
Nakon monogo akcija slijedila je akcija preseljenja u nove prostorije izgradjene od strane irske fondacije Goal.
Odlaskom sefa, mi smo se svi malo umirili, no to nije bio kraj jer je UNV ured preuzeo koordinaciju I od tada se jos mnogo dobrotvornih akcija napravilo I to jos u vecem opsegu pod vodstvom Douglasa Camposa.
Djeca su nas ocekivala svakog vikenda I bilo im je potrebna paznja, jer to su djeca koja su ostala bez roditelja ili su bila odbacena. Nak su cak bila silovana sa cetiri ili pet godina. Nevjerovatno ali istinito. Takvih sirotista u Timoru je mnogo. Neka su uspjela ishoditi stalno pomoc od mnogobrojnih humanitarnih agencija, ali neka koja su u distriktima jos uvijek jedva prezivljavaju. I tako sam odlucio da one slike svoje malo bolje prodam na aukciji da bi se nesto novaca skupilo za Maubaru, jer uskoro cu napustiti Timor zauvijek. Pa fino kad budem imao oprostajnu zabavu, nek svako kupi jednu sliku koja mu se svidja. Sve sam uramio I nadam se da ce se slike svidjeti ljudima. Eto, moj zadnji kontakt sa Maubarom se blizi. Sjecam se da je jedna kolegica rekla, da ne zeli ucestvovati jer cemo ih samo razocarat posto cemo jednog dana otici. Ja mislim, da gdje god bio I koliko god vremena, trebas pomoci koliko mozes. I kad bi svi tako mislili uvijek bi postojala zamjena za one koje odlaze….aj

Daklem, bio na rodjendanu Denisu i kako to vec biva Kiwi je udril plesat Haku. A kaj je Haka? HAKA je maorski ratni ples. Rjec dolazi od HA=udisaj, KA=ispuniti se energijom. Ako neko prati rugby, moze vidjeti kako novozelandski tim uvijek plese haku prije tekme. Daklem, ispunis se energijom i ondak udri po neprijatelju. A, to su dokazali jerbo britanci nikad nisu pokorili Maore. Iako su bili brojcano jaci, ovi su ih namlatili posteno. Postoji haka za gotovo sve, a Kiwi je rekel da bu me naucio Kamate Haku. Pa
da vidim ko bu me tuko.....Dobio sam tekst hake pa cu ga zapisati u jednom od iducih postova...........

Daklem, stigao je I veliki dan, veliko finale zbog kojega smo I stigli u Vemasse. Joao je otisao na pregovore sa Rodolfom, a mi smo za to vrijeme srkali kavicu. Meni je objasnjeno da: nesmijem odbiti nista od hrane, pica ili bilo cega ponudjenog. Takodjer, nesmijem fotkat unutar tradicionalne kuce, ali vani mogu. U Uma Adat se moze uci samo ako izujes cipele, ostavis svu elektroniku vani. Naocale isto nesmiju u kucu. Mozes kasljat, ali nemijes kihat, pa su mi pokazali kako prelazom prsta preko nosa, mogu zaustaviti kihanje. Pricat ne mozes osim ako si jedan od vodja cermonije.

A zasto sva ta ceremonija I koja joj je svrha?
Naime, Lindalva je dobila posao u stranoj zemlji I sad se mora vidjeti da li ce to biti uspjesno, da li se njezini umrli roditelji slazu sa tim, hoce li biti sretna? Drugi razlog je to sto je njezina pokojna majka, prije nego sto je Lindalva otisla na skolovanje u Indoneziju, napravila istu ceremoniju za svoju kcer. Skolovanje je proteklo uspjesno kao sto je ceremonija I predskazala , a duhovi umrlih bili udovoljeni, pa se nakon toga mora vratiti I ponoviti ceremoniju jos jedanput u znak zahvale. Majka joj je umrla prije nego je to napravila, pa sad ta odgovornost prelazi na kcer.

Prije nego smo krenuli prema tradicionalnoj kuci, Joao je pripremio jednog zivog jarca kojega smo poveli sa sobom. Stigli smo do kuce I na verandi smo bili ponudjeni kavom I sltkim. Slatko je bilo hrskava rizina tjestenina sa secerom pecena u ulju. Prilicno dobrog okusa I savrseno ide uz kavu. Oko nas se skupila gomila djece I svi su se htjeli slikat, a kad bih im nakon toga pokazao sliku na ekranu kamere, svi bi smijali I skakali.

Krenuli smo u tradicionalnu kucu, izuli se I usli unutra. Ja sam sjeo odmah do vrata kucice na stupovima od kojih dvadesetak kvadrata. Na te stupove su poprecno postavili bambuse, koji su sluzili kao pod. Kuca je bila podijeljena u dvije prostorije. Prva prostorija je za nas, a druga za duhove umrlih. U toj prvoj prostoriji lijevo u kutu se nalazilo mnostvo tanjura. A to je zbog toga sto kad umres, tvoj tanjur iz kojega si objedovao ce biti u toj kuci, tako da uvjek ostanes prisutan u selu. Desno se nalazila mala improvizirana kuhinja sa dva lonca.

Okruzili smo mali podij sa tepihom na kojem se nalazio kamen na kojem je gorilla svijeca, mala kutijica sa okrenutim poklopcem u kojem je bilo deset dolara, a unutar kutijice je bio zamotan prsten u nekakvu tkaninu. Isto tako je bilo pripremljeno u drugoj sobi. Rodolfo je u ruci drzao piceka. Onda je pricao on,pa njezin ujak. I tako su se nadovezivali jedan na drugoga. Razgovarali su sa duhovima njezinih roditelja………
Lindalva je stavila ruke oko kamena sa svijecom I pet puta morala vratiti ruke na prsa I natrag oko kamena. Lorenzo je uzeo jedno travku koja je bila zavezana u omcu na jednom kraju I prosao s njom oko svijece kruznim pokretima nekoliko puta. Preko piceka I onoga jarca ce se uspostaviti kontakt sa duhovima. Posto je picek mali I moze stati u kucu, duhovi ga poznaju, njega I njegovu dusu, ali posto je jarac prevelik da bude u kuci, s tom travkom se po izlasku preslo preko njegovih ledja da bi duhovi kasnije mogli ostaviti znak u njegovom I picekovom srcu. Ja sam se po ulasku osjecao vrlo cudno. Neznam je li to bilo iz razloga sto sam imao osjecaj da ce se ta kucica srusit kad svi udjemo u nju, no bio sam jako uzbudjen I osjecao laganu vrtoglavicu. Moji otkucaji srca su se ubrzali I morao sam malo dublje disati………………

Svi smo izasli van, ja sam zgrabio svoju kameru I bjez slikat kak tuku piceka I jarca. Nakon sto su dobili po glavi, Mariano I Marito su nabrzinu prikupili malo suhe trave da bi spalili perje odnosno dlake. Dodavali su jos suhog lisca da to bude brze. Onda su rasporili piceka I jarca I izvadili srce oboma………

Srce tek umrlog piceka, ce pokazat stanje u familiji, a srce jarca buducnost u poslu I zivotnu srecu. Svi smo sjeli vani , okruzili Rodolfa I ujaka, I cekali rezultat. Pogledali su srce jarca I zadovoljno mrmljali I nakraju rekli da je sve uredu. Detalje ce ispricati njoj I najblizoj familij kasnije. Daklem, posao, put, karijera- sve u redu. Pheeewww! Koje olaksanje mora da je dozivjela. Ondak su uzeli srce piceka. Nesto nije bilo u redu. Klimali su glavom I rekli Lindalvi da su roditelji ljuti jer se ona I njezina braca svadjaju. I da zele da se to rjesi. Sve u svemu los znak……Ups…..Kaj sad? Nista, sve se ponavlja, ali ovaj puta samo sa picekom. Naime, duhovi se moraju zadovoljiti I oni ce zrtvovat toliko piceka dok konacno srce jednoga nebude pokazalo dobar znak. Daklem, vratili smo se u tradicionalnu kucu I jos jedan picek bu pal za slobodu. Donijeli su srce tog piceka I Rodolfo je rekao da ce roditelji dopustiti I dati blagoslov, ali da se familijarne stvari moraju hitno rjesiti. I tako dok smo mi sjedili vani, ja sam im rekao da sam se osjecao malo nelagodno prvi puta. Oni su izrazili zaljenje I rekli da je to njihova krivica. Nisu objasnili duhovima umrlih tko sam ja. A, posto me duhovi ne poznaju vjerovatno su me obletavali, snjofali I cudom se pitali koje ovaj primjerak. Ispravili su to kod drugog piceka I objasnili da sam njihov prijatelj I da sam zelio vidjeti ceremoniju. Nakon toga sjedio sam u kucici ko doma. (Mos mislit!).

No, tu ceremoniji nije kraj. U onoj maloj kuhinjici u magicnoj kuci, se pripremao objed. Jelo moze biti kuhano samo muskom rukom I to je valjda jedini put u zivotu da muski kuha. Sta se kuha? Posto smo mi donijeli jarca, oni su nama morali dati nesto za uzvrat. Dali su svinju. Ta svinja se kuhala u onim loncima, I dok se to kuhalo ja skokno po par pivi jerbo nemerem pit ono bijelo njihovo I po steku cigareta za siroke narodne mase.
Kad sam to donio Rodolfo je zgrabio jednu kutiju I pivu. Ja reko, ma vidi ti njega, odma po kutiju. Kad su mi objasnili da sve sto se donese na ceremoniju, mora se ponuditi duhovima. Tek kad se oni prvi najedu I osvjeze picem, dat ce nam znak da I mi mozemo jesti. Vratismo se u kucu I posjedamo oko barem dvadesetak tanjura pripremljene hrane. Hrana pripremljena muskom rukom I nesmije sadrazavati nikakve zacine, cak ni sol.
U sredini tih tanjura bila je svijeca, ona kutijica I kojoj je uz deset dolara bila I kutija cigareta. Casa s pivom I glinena salica do pola napunjena vodom. I opet govorancije, a uz agovoranciju Rodolfo je skropio jelo sa nakavom vodom. I nda je iz one kutijice uzeo prsten I stavio ga u tu salicu s vodom. Cekali su znak, a to je bilo da nesto bijelo mora poceti izlaziti iz prstena. Nakon minute poceli su pokazivat u salicu I zadovoljno mrmljat. Prinejli su salicu meni da I ja vidim I pokazivali mi, ali ja nisam nista vidio, al sam svejedno napravio zadovoljnu facu I reko: AHA!. Na kraju krajeva ko sam ja da sumnjam u Rodolfov autoritet.

Izasli smo van I bili posluzeni tom hranom (kuhana svinjetina sa rizom) koja se smije jesti samo prstima, a kosti se nesmiju davati psima. Sol je falila, al nije bilo tak lose. Kad smo to pojeli, a nemoras pojesti do kraja, onda smo isli na pravu gozbu. Mi smo donijeli jarca, pa mi nesmijemo to jesti. Mi mozemo jesti samo svinju, a ovi drugi samo jarcevo meso. E, sad vec pricamo o pravoj klopi: svinja na saft, riza, salata od paradajza sa chilijem I pecena svinja. Ubi se s dva tanjura uz vrh. Vratili smo se u Joaovu kucu a tamo mi je Marito poklonio jedan tais u ime cijele obitelji. Dosel sam u Dili u devet navecer, crknut ko pas I jos me I danas kicma boli……….aj

Nakon sto sam se jedva digao oko jedanaest sati, Joaova zena mi je skuhala kavu, dobrog okusa ovaj puta. Pitao sam da li ce biti ceremonija danas, a oni su odgovorili da ne , jerbo je Rodolfo jos bolestan. Pa reko, gdje se ja ondak mogu mirno otusirat?
A, oni vele nemeres ovdje jerbo je voda koja dolazi iz bunara slana. Odma mi je kliknulo jerbo sam se jucer igrao sa svojim GPS-om I skuzio da smo samo 16 metara od razine mora. I, kaj sad, pitam ja. Vele oni, Mariano ce ti pokazati mjesto na rijeci gdje se mi tusiramo. Aj, reko, da I to vidim. Odvede Mariano mene na rijeku, jedno 2 kilometra udaljenu, kad ono od rijeke ni traga. Nego mali izvor sa slatkom vodom, koji se slijeva u vecu baru. A u toj bari, se pere ves I neki se timorci kupali. Malo dalje u jednoj bari su se hladili baffaloi. Nista, vidi Mariano da mi nije po gustu, pa veli – Ima jos jedno mjesto. Drugo mjesto je bio bunar sa prozirnom vodom, ali I pun smeca na dnu. Pitam ja njega, jel bi on u Baucau. I vec par minutra kasnije miris ispod moga pazuha pritiskao je gas pedalu. Svejedno smo prvo u shoping jerbo ako to napravim kasnije, cu se opet oznojit.

....na slici su Joa i njegova supruga Fili.....oni nemogu imati djece, ali snjima zivi i Filin sin Marito (u cijoj kuci sam ja spavao), pa su Marito i njegova zena prepustili brigu oko djeteta Joao i Fili. Djete zna i osjeca ko mu je otac, no tretira se kao dio Joaove obitelji. Joao i zena mu pruzaju zavidnu paznju tom djetetu i vise nego da je njkihovo......

Tako ja kupio lonce za zene, igracke I obleku za djecu, a za mog gazdu Joaoa mali transistor I dvije baterije. Starijem sinu sam kupio kamioncic, jerbo sam vidio da se igra sa jednim napravljenim od kantice Spritea. Naslo se tu I stosta za Mariana. A ondak bjez u hotel Pausada na tusiranje. Kad nema soba. Ajjooojjjj! Pa reko jer su sve pune. Jesu. Pa jesu li svi gosti stigli I okupirali sobe ili treba neko jos doci?. Nisu. HEHEHEHE!! Pa reko daj da samo skoknem u kupaonu. Pola sata. Ova na recepciji se slozila jerbo sam zadnje dvije godine radeci rotacije trupa, barem dvajest puta spavo u tom hotelu. A slozila se I sa pinkom od 10 dolara. Nes ti sta para radi………….
Vratismo se mi, vec je bilo popodne. Onda su me nahranili, a poslije pravac plaza. Malo se okupao, a onda nazad jer je Joao molio da se bude u sest nazad jer ce bit vecera za familiju. Kad se vratih otusirao se sa vodom, hhehehehe, koju sam kupijo u Baucau (ima decko bubreg, eh?).

Navecer smo sjedili, pusili indonezijski duhan zamotan u kukuruzov list, a ondak se me zamolili da odemo kupit Ma-mutin. Bijelo kokosovo “vino” koje se dobiva tako da se popnes na kokos I zarezes mladu granu ispod kokosa, a ondak to mlijeko curi u bocu.
To je slatko, no oni to pomjesaju sa nekakvom korom od nekog drveta, tako da je to malkoc kiselo. Pet litara – jedan dolar. A smrdi uzas. Probao ja, al nisam mogo piti. Joao je reko da on moze toga smlatit 5 litara za jedno vece. Nisam pitao o povracanju. Ako zelis pravu cugu onda to moras destilirat. Onda je prozirno bijele boje, ko rakija. E to vec malo jace lupa u glavu, jerbo je Lorenzo citavu vece bauljal jedno te isto. Joao se u medjuvremenu igrao sa radiom. Pokazao sam mu kak se traze stanice, a on ga je svako malo iznosio iz kuce I palio, a ondak nazad u kucu. Bio je jako sretan, ali to nije kraj problema. Jer Lorenzo je bio uzasno ljubomoran jer on nije dobio radio. Ja sam objasnio da nemogu kupit za cijelo selo. Ali on je svejedno trkeljao I dalje. Pa ga je Tia Angelina isprasila I rekla da to nije lijepo od njega I da vec jedanput zasuti. Svaka cast teta Angela…Cijeli dan I cijelu vecer, jedno malo prase je skvicalo oko nas. Naime zavezali su ga spagicom da ne bi pobjeglo, pa je skvico. Pa su ga odvezali, ali se onda svako malo zakacio za nesto pa skvico. Umro sam od smijeha I sbako malo ga otpetljavao. A svaki puta kad sam ga iso slikat, legne I pretvara se da spava.(ko I na slici).
Poslije vecere opet u moj brlog, ali tu noc sam spavao ko beba, iako sam se probudio sa bolovima u kicmi, ujutro.

….Nakon voznje od nekih dvjesotoinjak metara, kroz prasnjava dvorista I preko osusene trave, stigli smo I do kuce naseg domacina Joao-a. On I njegov posinak Marito su bili u planinama sa ovcama, tako da su nas primili njegova zena I snaha. Nakon kratkog upoznavanja, pokazali su mi mjesto gdje cu spavati. Na slici je njihovo dvoriste, a kucica desno je ta gdje sam ja spavao. Nedaleko od kuce je bio stup sa osusenom lubanjom od majmuna I njegovim repom. Nema prozora I namjestaja. Samo betonski pod na koji sam prostro svoju lezaljku. Svi smo zasjeli, a Tia Angelina je otvorila svoju krem boje torbicu I vadila lisce Bua-e, I djelila svima. Svi su to rado prihvatili, pomjesali sa Ahu I Malus. Sav taj mix se zove mama. Glavna uloga zvakanja je da si ocuvas zube, a kazu I da su malo ko napuseni.

I dok su oni to meni objasnjavali, culo se :” bee, bee, beeee!”. To je znak da se vraca gazda Joao. Zvuk nije od njega nego od pedesetak, a mozda I vise koza. Ubrzo smo svi sjedili, a oko nas su kruzili psi, svinje, macke, kokosi I jarci. Sretna zajednica u kojoj niko nije ljut na jedan drugoga. Sto se tice klope za zivotinje – ko prvi njemu djevojka.
Padne li ti komad mesa na pod, cak I da ga oces opet jest, nema samse jerbo ce ga scapit neka od zivina.
Vec nakon sat vremena pao je dogovor da me vise ne zovu malai, nego po imenu…hmm…peacekeeper..hehehe………A ja sam zauzvrat poceo pripremat rostilj. Rekao sam im da cu im napravit pravi rvacki rostilj, no tu je bio zajeb. Zaboravio sam ulje. Pitao sam njih, a oni donijeli kokosovo ulje. A kaj sad, nista. Ja fino to napacao, pa kaj bude bude. I bilo je fino. Joao je gledao kobase, jerbo ih nikad u zivotu nije vidio. Uspijeli su ga naterat da proba. Uz sve to su oni napravili rizu. I to crvenu, al ne zbog toga kaj su bluvali onu crvenu tekucinu iz usta, u nj. Nego jer je riza koja nije industrijski preradjena, stvarno je crvenkasta.

.....Majmunova lubanja je visila na stupu, a do nje rep istoga. Pitao sam zasto je to tu?
" Zato, sto kad je dijete bolesno onda se ta glava skuha u vodi. Vatra se potpali sa drvetom i stavi se u nju rep. Kad se glava skuha u toj vodi se okupa dijete" - rekose mi.
"A kakve veze ima glava sa dijetetom i bolescu" - opet cu ja.
"Pa jesi kad vidijo majumuna bolesnog?" - pitali me.
"Ne."
" Pa ni mi. Zato vjerujemo da majmun nemoze biti bolestan i da ce ta njegova karakteristika zdravlje prijeci na bolesno dijete."

….Mama se zvace svakodnevno, a sastoji se od tri stvarcice:
Bua- zeleno lisce koje se bere sa istoimenog drveta. Takodjer se jedu I plodovi (ovo okruglo na slici). Plodovi sadrze kosticu koja se vadi I reze na snite, a onda se susi na suncu. Ja sam to probao I prije nego sto su me upozorili da je jako gorko, zagrizao sam u taj komad. Ajooojjj, to je gorko ko vrag. Ispricao sam se pogledom I pljuno to van. Oni su se svi smijali. A ja sam otkrio u cemu je for a. Uvijek sam se pitao zasto im se to crveno cijedi niz usta. Naime, taj plod je toliko jak prirodni anestetik da mi je u trenu chuba utrnula.
Malus – je ovo duguljasto I ima okus snaznog minta. Bez njega nema crvene boje, a ak nema crvene boje nebudu ti zubi lijepi crveni. Podsjeca izgledom na nezrelo sjeme breze.
Ahu – bijeli prah, koji se ne smrce, nego se zavije u list ili se prstom po malo stavlja u usta. Jerbo je ljut ko najljuci chili. Taj nisam probao. A dobiva se na slijedeci nacin: Iz mora se vadi koraljni bijeli kamen. Pa red kamenja, pa red balege od buffaloa, pa red kamenja, pa red ba……bljak. Sve se to zapali, pa se pokrije zemljom. Ujutro dodjes, pokupis kamenje I stavis ga u lonac. Ondak nalijes vodu preko njih, pa kad se sve pocne dimit, poklopis I ostavis preko noci. Taj dim se pretvori u prah, a voda ispari. Ugodan zvak!

Pricalo se do dugo u noc. Mjesec je bio pun I bilo je prekrasno sjediti vani I imati osjecaj kao da si u svom vlastitom malom svemiru. Pitao sam kad ce ceremonija. Rekli su mi mozda sutra, akoToko Adat, alias Rodolfo, ozdravi. Jer u tijekom ceremonije niko nesmije biti bolestan. Rodolfo je primjetio krv u mokraci I stolici.
“A zasto ga ne odvezete doktoru?’ – pitao sam.
“ Zato sto mu to nebi pomoglo.” – odvratio je Joao.
“???” – opet ja.
“ Zato sto to nije od bolesti, nego ga je neko urekao, a tu doktor ne moze pomoci. Samo mudrac iliti nadrilijecnik koji ce otjerat zle cini.” – uzvrati Joao.
Nisam nista rekao. Bilo je vec skoro dvanaest I vrijeme za spavanje. Na vrata moje vile, su iza mene stavili jednu pregradu na vrata da nemogu svinje I psi unutra. A za ostalu stoku sitnih zuba kao zmije, stakori, gusteri, pauci I komarci – jedina protekcija je bila – A sta ti Bog da…….Legao sam na pod. Do jutra nisam oka sklopio. Tek ujutro sam zaspao, a kad sam se probudio trebalo mi je peatnaest minuta da se dignem, od bolova u ledjima. “ ajde, ajde….” , tjesio sam se…”ljudi placaju za avanturisticki turizam, a vidi mene djabe.”. Nedjelja je ispred nas. Danas ce mi objasniti kako se trebam ponasati za vrijeme ceremonije I sta nas sve ceka………..aj

Moja soba...........