The Mayhem Project

Nakon vrlo dobre prihvaćenosti prvog dijela kratkog vodiča za preživljavanje skorašnje zombi apokalipse, temeljene naravno na vlastitim iskustvima, vrijeme je i da završimo započetu priču. Za one koji nisu čitali prvi dio, što bi bila sramota, ukratko ću rezimirati što se događalo prva tri dana. Dakle, zombiji su zavladali svijetom. I ja sam jedan od vjerojatno rijetkih, a za sada po mojim saznanjima i jedini, preživjeli. Za ovaj trenutak sam se pripremao cijeli svoj život, slijepo vjerujući da će taj dan doći, te odbijajući školovanje, posao ili bilo kakav oblik odgovornog, odraslog života. I, kako je na kraju ispalo, isplatilo se. Sada su svi ti uspješni odvjetnici, menađeri, inženjeri, očevi i majke slatke male dječice i ostali koji su nešto napravili sa svojim životom samo hrpa nemrtvog kvarnog mesa koje me želi pojesti. A ja? Ja sam Crapper - nezgodni tamanitelj zombija, lav po horoskopu, bik u podznaku. Pozorno čitajte, jer možda neki od detalja bude presudan za vaše preživljavanje. Let's get it on, bitches...

Dan četvrti

Nakon mog pomalo amaterskog izleta u šoping dan prije, navukao sam na sebe bijes svakog zombija koji drži do sebe u bližoj okolici doma svoga. Poput striptizete na motorijadi, privukao sam pozornost svega živoga, poluživog i neživog što još može hodati ili puzati. Izgleda da se sve što se moglo pojesti pojelo, a ja sam ostao zadnji, valjda kao desert.Pomahnitalo nemrtvo mnoštvo je odavno probilo dvorišna vrata i polagano ispunjavaju moje dvorište, okružujući kuću i pokušavajući probiti zidove. Glupe li skupine zombija...Provjeravam još jednom da li je sve dobro zabarikadirano, zavlačim se u kutak svoje sobe i polagano čekam napad panike koji će svakog trenutka početi. Zidovi se polagano počinju približavati, ruke se znoje, oči suze, puls je na 160. Da, to je to, službeno sam počeo paničariti. Pokušavam se primiriti konzumacijom perolakih droga, no i to se pokazuje kao još jedna amaterska greška koja me tjera na vlastoručno šamaranje. Izbezumljen posežem za starim dobrim prijateljem Jackom, i naljevam si u čašu.


Jedini prijatelj koji te nikad neće ostaviti na cjedilu...

Pa još jednu. Pa još jednu. Razgovaram sam sa sobom, raspravljam o razlozima ove svjetske pošasti. Puna čaša Jacka na iskap. Pitam se da li i na dalekom Novom Zelandu imaju ovakvih problema, pokušavam se sjetiti barem jedne pjesme Nine Badrić, odustajem od jalova posla i počinjem pjevati Ne dirajte mi ravnicu. Čaše sam pobacao i pijem iz boce. Budim se sljedeće jutro, potpuno gol, na nadstrešnici kuće. U bunilu sam i krećem se mlitavo poput mojih prijatelja u dvorištu. Oni koji su barem jednom u životu bili mamurni, znaju o čemu pričam. Pišam im po glavama, što me nakratko razveseljava.

Dan deveti

Hrane i vode imam još dovoljno, a očito je da mi ekipa koja se utaborila u dvorištu ne može ući u kuću. Zato sam nekoliko zadnjih dana proveo u proučavanju tih čudnovatih bića. Izvukao sam iz podruma stolicu na rasklapanje, godište 87', lagano tamanim domaću rakijetinu i gledam koji kurac oni dole rade. Nekoliko vrlo očitih opservacija. Zombiji smrde. Otprilike kao kad se probudite nakon cjelovečernjeg ispijanja vina od 16 kuna i Sky cole, te popušenih 3 kutije cigareta. A u sobi usput imate 3 leša. Puta 100. Prvih nekoliko dana sam svojim improviziranim kopljem uspio potamaniti par štetočina, ali to se pokazalo greškom, jer nemrtvi očigledno smrde još više kad su mrtvi nemrtvi. Nadalje, nizom znanstvenih pokusa sam ustanovio da su im njuh i sluh praktički jedina osjetila, a vid im je otprilike kao svakom nogometnom sucu u povijesti koji je ikad dosudio nešto protiv neke naše ekipe. Ova saznanja će mi poslužiti ako opet budem morao napustiti sigurnost doma svoga, što će se dogoditi kad tad. Također, kako sam već prije rekao, prilično su glupi te će se doslovno zabijati glavom u zid pokušavajući ga proći. Ali to je relativno, jer sam viđao i žive ljude koji su pokušavali slične i još banalnije stvari. Stoga mogu reći da su intelektualno negdje između školjke i ekipe koja na Youtubeu u komentarima pjesme "Polomiću čaše od kristala" Miroslava Ilića vodi svađe oko toga ko je kriv za rat, mi ili Srbi. Zombiji su vrlo spora bića u svakodnevnom bivstvovanju i klatarenju oko kuće, te im je općenito ponašanje otprilike kao kad trojici stonera daš 50 grama trave i ostaviš ih u stanu cijeli dan.


Kao što rekoh, razlike nema...

Ali kada vide hranu, auuuu, onda počinje show. Nakon što je 6. dan neka blesava mačka pokušala pretrčati dvorište, vidio sam jednu od najboljih prezentacija parkoura, gimnastike i boltovskog sprinta u životu, uistinu spektakl za gledatelje. Navijao sam za svog omiljenog zombača, pročelavog bucmastog 50-godišnjaka kojeg sam prozvao Davor Radolfi u čast svoga omiljenoga pjevača. Kako se Davor samo borio, da ste to mogli vidjeti. Trčao, preskakivao, bacao se po livadi. No na kraju, kako to obično biva u životu, najomraženiji među njima, samodopadni Slaven Bilić je pokupio glavnu nagradu. Potapšao sam Davora po glavi viseći sa nadstrešnice, da mu izrazim moralnu podršku. Kako je samo milo krenuo prema mojoj ruci, gotovo kao da ju niti ne želi pojesti.

Dan D(eseti)

Dan je počeo kao svaki drugi. Uz bogatu trpezu od pahuljica bez mlijeka, cikle iz staklenke i nekoliko gutljaja dobre vode, krenuo sam u svakodnevno opuštanje na toplom jesenskom suncu na svojoj osmatračnici. Planirao sam danas napraviti veliki znak na krovu, SMS iliti Save my soul, ali pozornost mi je odvukla činjenica da je danas ekipe u dvorištu bilo znatno manje nego prijašnjih dana. Uzeo sam dalekozor i prebacio se u stalker mode. Izgleda da se većina zombija preselila pred kuću nekih 50 metara dalje od moje. Sa zanimanjem sam promatrao što se to točno tamo događa, kad sam na prozoru primjetio siluetu, i to žensku. Srce je počelo jače tuči, uzavrela krv pojurila prema području prepona, i priznajem, malo sam slinio. Da li je moguće da nisam sam i da je preživjela ŽENA?!?! Balkonska vrata su se otvorila i kroz njih je izašla prekrasna mlada djevojka, koju sam nazvao Lara, po protagonistici istoimene hrvatske sapunice koja mi je zaokupirala srce i misli u svega nekoliko dana koliko sam ju imao prilike gledati. Sara je, ne jebem vas, bila najzgodnija žena koju sam ikad vidio. Da se održava pravi regularni Miss Universe, gdje dolaze najzgodnije žene iz cijelog svemira, ona bi osvojila prvo mjesto. Kratka plava kosa, sise optimalne veličine,taman da stanu u šake, tijelo kao da je genetski modificirano da bude savršeno.


'vaka je bila, samo još masu zgodnija! Majke mi...

Ma koga ja zavaravam, mogla je izgledati i kao Roseanne, glavno da ima rupu tamo gdje rupa mora biti. Dernjavom sam pokušao dobiti njenu pažnju, što je i uspjelo. Njeno uplašeno, plaho lice se odmah ozarilo. Viknuo sam: "Dolazim za 3 minute!", te nestao u kući. Vremena za oklop, noževe i slične gluposti nije bilo. Samo moja vjerna bejzbol palica na koju sam nekoliko dana prije nacrtao kao vatru i munje da izgleda totalno opako, i za nekoliko trenutaka sam već jurio ulicom, nokautirajući svakog zombija koji mi se ispriječio putem. Jedan za drugim su padali kao pokošeni dok sam nezaustavljivo grabio prema svojoj voljenoj. Moram nadodati da je ovo vjerojatno najgluplja stvar koju možete učiniti u zombi apokalipsi, ali ujedno i jedan od sto razloga kada je opravdano. Dok sam se primicao kući, postajalo mi je jasno da nemam smišljen plan kako ću unutra i ući. Jedini put je preko balkona, ali on je previsok da se samo jednostavno popnem. Ipak, još jednom, moje neiscrpno znanje iz video igrica i imaginacija potrebna da se riješe ovakve situacije u virtualnom svijetu mi je pomogla i ovdje. Primakao sam se balkonu, i jednog po jednog rješavao nemrtve željne moje krvi, tako da su uskoro tvorili hrpicu leševa po kojoj sam se uspio popesti do balkona. Sad će netko reći:"Čovječe, kako sereš!", ali ja kažem da je ovo moja priča i ako se želim popesti do prekrasne djevojke preko hrpe zombija, to ću i učiniti!
Lara je bila još ljepša nego što sam mogao zamisliti. U laganoj sportskoj trenirci, uskoj bijeloj majci i sa kratkom kosom svezanom u repić... Odmah sam doživio dva orgazma. Pitao sam ju da li je ugrižena. Rekla je da misli da nije. Zamolio sam ju da se skine da ju provjerim, taktika koja je za cilj imala samo jednu stvar: da bude gola. I bome, ne znam da li od straha ili činjenice da sam moguće zadnji živi muškarac na planeti, skinula se istog trena, bez pitanja. Inače bih za to trebao platiti barem 500 kuna, a eto, morao sam čekati smak svijeta da to dobijem za džaba. Manje je važno da nije bila ugrižena, a više to da su muški hormoni u meni proradili kao onog dana kad sam otkrio da je internet zapravo jedan veliki porno časopis. Počeli smo razgovarati o svemu što se događa, o našim životima prije ovoga i poslje ovoga, i svemu onom ostalom o čemu muškarac razgovara sa ženom na prvom spoju, cijelo vrijeme se pitajući da li će već večeras uspjeti umočiti ili mora čekati još 2-3 spoja. Sudbina je htjela da se meni sreća osmjehne već prvi dan. Pokušavao sam se suzdržati, da taj prekrasni trenutak koji dijelimo traje što duže, ali duže od dvije minute jednostavno nije išlo. Utonuo sam u san, ovaj puta s malo više optimizma.

Dan jedanaesti

Probudio nas je zvuk zombija u hodniku. Probili su ulazna vrta kuće, te nezaustavljivo nahrupili unutra. Brže bolje smo skupili stvari dok su oni probijali zadnje, loše sklepane barijere. Plan je bio više nego jednostavan: kroz balkon na dvorište i trkom što nas brže noge nose. Ona je skočila prva, ja za njom. Odmah je cijela horda krenula za nama. Lara se spotaknula, te zaostala. Okrenuo sam se i vidio ju kako se diže i pokušava nastaviti dalje. Njezine sise su se tako prekrasno klatarile u slow motionu, da je bila prava šteta kada ju je netko pokupio sa strane. Mahala je rukama prema meni, pokušavajući valjda dati do znanja da joj treba moja pomoć. Tek tada sam primjetio da je zombi koji ju je srušio moj prijatelj Davor Radolfi. Moram priznati da sam bio ponosan na njega, bravo Davore, i ti i ja smo uspjeli uloviti djevojku. Slegnuo sam ramenima prema mojoj prekrasnoj Lari, onoj s kojom sam trebao ponovno napučiti ovu našu Zemlju i umrijeti u dubokoj starosti. Jebiga, nekome se ispriječi daljina, nekome posao, a nama očigledno Davor, koji je već dobrano objedovao. Izraz lica joj je odavao da ne može vjerovati da sam ju ostavio, ali valjda i sama zna da se u filmovima upravo tako najčešće pogiba: kad pokušavaš spasiti nekoga kome spasa nema. Sorry Lara, svašta jesam ali Bruce Willis nisam. A uostalom, netko mora nastaviti lutati svijetom u potrazi za preživjelim mladim damama kojima treba pomoć. Barem na jedan dan. Moja vjerna bejzbol palica i ja smo krenuli dalje, po pustim ulicama nekada prekrasnog grada,ne osvrčući se niti jednom. Moja misija je od toga dana bila samo jedna: to fight some zombie dicks and fuck some beautiful chicks...


Vesele se mojoj palici. Bejzbol palici...

Smak svijeta dolazi, i treba biti spreman na sve solucije. Danas ćemo se pozabaviti najvjerojatnijim načinom smaka svijeta, a taj je u vidu zombi apokalipse. Ja se barem nadam. Nije da sam baš fan udara meteora, ili recimo nuklearnog rata i nuklearne zime. Takav smak svijeta mi ne daje gotovo nikakvu šansu za preživljavanje. Rat protiv agresivne vanzemaljske rase ili recimo smrtonosni virus, ajde, može proći. Dalo bi se i u tome naći.


Jedan od mogućih razloga smaka svijeta, povratak ovih geliptera

Ali prava zabava je definitivno sa zombijima. Ima nešto u cepanju glava bejzbolskom palicom donedavnih suzemljana, što mi mami osmijeh na lice. Bez brige, ovakvo razmišljanje je potpuno normalno i sociološki zdravo.
Dakle, zombi apokalipsa definitivno dolazi. Možda za tjedan dana, možda za pol godine, a možda i tamo negdje oko Božića 2012. godine. Treba biti spreman na to da od vas 130 000 koji svakodnevno čitate ovaj blog, 99% neće preživjeti. Mi koji preživimo, biti ćemo prisiljeni na već prije spomenuto cepanje glava bejzbol palicom i ostalim predmetima koje usput nađemo (nadam se sačmaricama i motorkama), tako da se unaprijed ispričavamo i nadam se da nećete zamjeriti. Pucaj u glavu ili budi pojeden, na to se sve svodi. Ja, kao osoba sa neograničenom količinom slobodnog vremena, proživio sam cijeli ovaj događaj. U glavi. Referenca su mi zombi filmovi, igre, knjige (prljava laž), stripovi i u krajnjem slučaju, zdrav razum . Oni koji se budu pridržavali ove rekonstrukcije,kad kucne taj odlučujući čas, imaju šanse da prežive, stoga shvatite ovo maksimalno ozbiljno. Nema previše mjesta za humoristične i sarkastične komentare na koje ste navikli, a niti Connect neću spomenuti niti jednom, stoga znate koliko sam ozbiljan.

Dan prvi

Budim se standardno, u 14 sati. Naučio sam tokom ovog napornog života koji sam do sada proživio, da je jedini način kako održati koliko toliko zdrav razum trljati krmelje s očiju kada se većina ljudi već polagano sprema na odlazak sa posla. Potpuno gol (detalj od nikakve važnosti za daljnju priču) silazim na donju etažu svoje velebne prigradske vile u potrazi za prijeko potrebnim nutrijensima, u vidu bureka i jogurta. Kao i svako jutro (tehnički, poslijepodne), razočaran shvaćam da me topli burek ne čeka na stolu, i proklinjem činjenicu da dostave bureka nema. Otvaram frižider i 15 minuta buljim u praznu unutrašnjost, razmišljajući da li su kapari, ajvar i polovica češnja češnjaka dovoljni da utaže moju glad. Na opće neodobravanje mozga, zaključujem da ću ipak morati izaći van i krenuti u potragu za hranom. Metodom "koja odjeća najmanje smrdi", odjevam se i izlazim iz kuće, a toplo jesenje sunce mi prži oči. Možda sam se ipak prerano digao iz kreveta? Zasigurno. Moje duboko promišljanje prekida scena jedva punoljetne komšinice koja uz viku i plač protrčava ispred dvorišta. Ništa čudno, ovo je otprilike vrijeme kada Connect (fuck!) izdaje novi singl. No, crv sumnje me počinje izjedati nakon što ispred dvorišta protrči 6-7 starijih susjeda, potpuno krvavih, razjapljenih ustiju i izbuljenih sivih očiju. Zadnji od njih, ujko (ne ustaša, nego ujak), zastaje na trenutak, okreće se prema meni i mahnito kreće prema vratima od ograde. "Opet si pijan ujko, jebem mu 3 stabljike graha koje u vrtu uzgajaš!", pomislim u prvi mah, te mu krenem u susret, da mu opalim jednu edukativnu šamarčinu i upozorim da nije lijepo biti mrtav pijan u 14 sati. Ujko pokušava proći ulazna vrata, ali izgleda da ne shvaća jednostavan princip kvake, što me alarmira da danas nije koristio za njega inače prilično bezazlenu domaću komovaču, nego uvijek ubojite produkte Badel 1862 ponude. Rastvorenih ruku me dočekuje na ulaznim vratima, mumljajući i jaukajući. Standardna reakcija nekoga ko je popio više od 3 čaše badelovog Brandya. No, ipak, pokušaji da me ugrize za vrat, smrad komposta i nekarakteristično mrtvačka boja kože mi govore da nešto nije u redu.


Ujko??

Moždane sinapse se počinju povezivati, neuroni se upogonjuju, siva moždana tvar radi punom snagom, i u idućih 10 sekundi dolazim do frapantnog zaključka: "Jebi me u čmar i zovi me Mirjana, ali ako ovo nije zombi apokalipsa, onda ne znam što je?!?!" Dobro plasiranim lijevim krošeom udaram starog ujku u lice, te bježim prema ulaznim vratima kuće. Znam da je vrlo važno niti u jednom trenutku se osvrtati, čekati, promišljati. Samo bježi! Odlazim u svoju sobu, podvlačim se ispod kreveta, i idućih 17 sati provodim tresući se u vlastitoj mokraći.

Dan drugi

Nakon neprospavane noći skovan je plan. Svi oni zombi filmovi i sati utrošeni na zombi igre ipak su urodili plodom. Znao sam da će se kad tad isplatiti, i zato namjerno nisam trošio vrijeme na tamo neke diferencijalne jednadžbe i kretanja fluida. Prvo i osnovno je da se moram zabarikadirati. Moji ukućani se još nisu vratili kući, a po onoj staroj narodnoj "koga nema, bez njega se može", smatrat ću ih zauvijek izgubljenima. Jebiga, nema mjesta za sentiment, to je prvo što naučiš gledajući filmove. Uvijek će se tu naći mama, djevojka, dijete, koje će te onako milo pogledati, tražeći od tebe suosjećanje i pomoć, samo da bi ti idući tren zarili kvarne zube u meko, toplo vratno tkivo. Od ovog trenutka na dalje, svi su zombiji dok se ne pokaže drugačije. Stoga, treba zabarikadirati vrata što težim predmetom, tipa frižider, regal ili tako nešto. Sve prozore treba odmah zagraditi, ako je moguće daskama, a ako nije prigodnim materijalom poput stolova i ormara. Kad je taj posao završen, vrijeme je za pronalazak adekvatnog oružja. Krikovi očaja koji se čuju sa ulice me nimalo ne zabrinjavaju, a ne bi trebali niti nikoga drugoga ko je još živ. Pa u vražju mater, kud ćeš van nepripremljen ako ti horda nemrtvih želi pojesti oči kao slatke jabučice? Sam si si kriv. Ipak, postoji jedna vrlo vrlo mala iznimka, a ta je u vidu besmopoćne prekrasne susjede iz kvarta na koju sam se uvijek palio, ali sam bio svjestan činjenice da je ona čista 10-ka, a ja vrlo nategnuta 5-ica. Jednostavno, ne bi funkcioniralo. No o tome kasnije. Dakle, oružje. Tu pomažu oni silni sati igranja igrica. Od drške metle,kuhinjskog noža i malo izolirke uspijevam napraviti primitivno koplje. Bejbol palica sa zabijenim čavlima će također poslužiti. U podrumu nalazim staru motorku i frezu. Radim opasač za kuhinjske noževe, u slučaju čiste nužde.


Kako mislim da izgledam...

Nakon što je prvo oružje gotovo, treba se pozabaviti i zaštitom. To je aspekt koji u filmovima vrlo često zaboravljaju, jer dobra obrana ponekad zlata vrijedi. Opće je poznata činjenica da zombiji imaju 3 strateški glavna cilja u napadu: vrat, ruke i noge. Zato ih treba zaštititi, tako da radim oklop od spužve, aluminijske folije i svega lakog ali izdržljivog što mogu naći, sve to fino spojim izolirkom, i uskoro imam vrlo kvalitetan i lagani oklop. Nakon završenog posla, gledam plodove svoga rada. Ono što se na početku činilo kao odlična ideja i izvrsno obavljen posao, pomalo poprima konture realnosti. Svojim kopljem jedino što mogu ubiti sam ja, noževima se ne znam služiti niti kad režem paradajz, a kamoli u borbi sa zombijima, motorka nema benzina, a iskreno, neznam ju niti upaliti.Oklop je posebna priča. Dovoljno je da ga samo pogledam, a on se već raspada na osnovne dijelove.


Kako stvarno izgledam...

No, oči su teške, i uz mjestimične krikove sa ulice, tonem u lagan san, sretan jer sam preživio i drugi dan apokalipse.

Dan treći

Struje nema. Telefona nema. Vode nema. Fuck, kud baš danas, kad je na televiziji trebala biti Policijska akademija 6, moj omiljeni nastavak popularne heptalogije. Porniće nisam gledao već 3 dana, što vrlo loše utječe na moj moral. Počinju prvi znakovi depresije, uzrokovani i nedostatkom vode i hrane, a i polaganim shvaćanjem da vjerojatno neću doživjeti dolazak iPhonea 6. Odlučujem se na čin očajnika, stvar koja u filmovima uvijek završava vrlo ružnom smrću: odlazak van. Oblačim svoje jadno odijelo koje me realno, ne može zaštiti ni od napada gusjenice, stavljam kacigu na glavu, u jednu ruku uzimam bejbol palicu, a za leđa zataknem koplje. Gledam se u ogledalo. Plačem malo. Dozivam mamu. Plačem jako. Pokušavam se skulirati, radim opake face i izvikujem ratne poklike. Stojim pred vratima. To je to,sad ili nikad! Izlazim, a vani milina, spokoj, tišina. Nigdje ni glasa, ni traga ljudima, i što je najvažnije, zombijima. Hvala bogu da je Konzum svega 300 metara od kuće. Polagano se šuljam, konstatno gledajući iza leđa. Uvijek treba gledati iza leđa. Odjednom, u grmu susjedove kuće začujem šušketanje. Tajac. Drugi put u dva dana mokrim u gaće, ali nije kao da će me itko vidjeti, i mogu si dopustiti taj neugodni trenutak. Odjednom iz grma izletava teta Slavica, 70 godišnja bakica sa svojih 160 kila.


Ova je jela malu djecu i prije nego je postala zombi

Izbezumljeno trči prema meni u punom sprintu. Kroz glavu mi prolazi koliko je nevjerovatno da toliko brzo trči, a dok je bila živa, nije mogla 3 koraka napraviti da ne kolabrira na stolicu. Neš ti vraga... Refleksno zamakujem bejzbol palicom, vizualizirajući svaku onu babu s kojom sam morao igrati igre na život ili smrt u autobusu i pogađam nesretnu grdosiju ravno u glavu. U slow motionu glava leti do susjedovog vrta... Moj prvi home run, imaginarne tribine u glavi gore, mnoštvo mi kliče. Puštam jednu suzu radosnicu, ponosan na svoj prvi zombi kill. Okuražen svojim velikim uspjehom, nastavljam dalje. Sada više nisam izgubljeni dječak usred zombi apokalipse, sada sam Crapper - prosječno zgodni ubojica zombija. Probijam se pored zapaljenih autiju i obezglavljenih, na pol pojedenih tijela i napokon dolazim do Konzuma. Sablasno je prazan, kao koncert Jelene Rozge do prije godinu dana. Brže bolje uzimam osnovne namirnice: tjestenine, rižu, boce vode... Sve što bi mi moglo poslužiti trpam u kolica i već nakon nekoliko minuta jurim prema kući. Buka koju kolica proizvode je probudila okolne nemrtve koji trče zamnom poput Čeha kad vide besplatni švedski stol. Dijelovi sa mog oklopa opadaju jedan za drugim, ali ne osvrćem se. Važno je samo doći doma.
.
.
Te večeri se dobro jelo. Tjestenina omekšala u mlakoj vodi. Ajvar. Snickers za desert. U ruke primam novi primjerak Playboya koji u svoj silnoj strci u Konzumu niti u jednom trenutku nisam zaboravio uzeti. Treba znati posložiti prioritete. Nakon 10 minuta moral je povraćen, te spokojno liježem u krevet.


Nastavak slijedi...