30

ponedjeljak

siječanj

2006

evo bas mi jedan momak, kojeg sam nedavno upoznala bas zahvaljujuci ovome blogu, rekao- fora, blog ti izgleda ko penjacki dnevnik!
ja se sad pitam kako je doslo do toga.. Ok, pocela sam penjati, al nije samo u tome caka, jer sam u pocetku svoje "penjacke karijere" i dalje redovito nabacivala u ovo bespuce internetova kojekakve gluparije koje su mi opsjedale pamet.
Sama povijest ovog bloga datira jos iz davne veljace 2005 (ako se ne varam) i zacetna ideja bila jest da ovo bude spomen na slavnu Papirusiju. koliko sam se udaljila od te pocetne ideje govori i sama cinjenica da vecina vas koji ste sad ovo procitali nema apsolutno nikakvog pojma sto li je to dovraga Papirusija.
Ovo je trebao biti sveti kutak za sve nas ExPapirusijance, koji su neslavnim ulaskom u doba punoljetnosti izgubili svako pravo da budu drzavljani te velike kraljevine. Negdje u tome moru zakona, pravilnika, blagdana, prijepisa vaznih dokumenata i slicnih zapisa, potaknute nekim razgovorom, posjetile su me muze i napisala sam post Ferače i/ili feministkinje?!. Ubrzo potom zbog kopanja po papirusijanskoj ostavstini, naisla sam i na citavu gomilu svojih jednako tako davno zaboravljenih dnevnika. Krenula sam ih citat, a ubrzo sam nabacila i neke od tih mojih prvih dnevnickih uradaka upravo ovdje. Potom su poceli kapati postovi o svakodnevnih glupostima, a na kraju je sve to dovelo do toga da mi eto "blog lici na penjacki dnevnik".

Prije sam rasterecena bacala gomile gluposti ovdje, bez razmisljanja sam klikala na "objavi post". Na kraju krajeva, ovo je ionako citalo samo moje probrano drustvo, i expapirusijanci.
Sad odjednom je ovo posto jos jedan od posve javnih blogova, ovo citaju ljudi koje znam i za koje mi je drago da citaju, citaju ga i oni koje znam, a ne bih htjela da ga citaju, i na kraju, citaju ga i neki bloggeri meni potpuno nepoznata identiteta. Onda se covjek zapita koja je to ljudska manija (i sebe tu racunam)citanje blogova, mozda ona Nietzcheova spika sa gomilom koja se skupila na trgu da gleda onog lika koji po zici hoda? (mislim ono, da ga vide da se razleti na sve strane..)..

Zahvaljujuci svemu tome svjesno ili nesvjesno sam pocela razmisljat o tome kaj pisem. Ipak ovo nije aononimi blog (nikad nisam ni htjela da bude, jel mi je to bedasto..)..
I kud me to sad dovelo, khm, upravo sam izgubila misao, mora da je bilo bitno:o
evo jesam sad gomilu gluposti napisala, a zapravo sam krenula pisat o tome da je umalo pa gotova moja studentska karijera!
U srijedu je palo i zadnje (ZADNJE) predavanje, u petak se to sa stilom (ili sa manje stila, al to je sad nebino:) ) to u "E zgradi" i proslavilo (ili oplakalo?!- vise o tome ima na Špoksovom blogu),a sad evo sjedim doma i razmisljam o smislu zivota. Ili mozda barem smislu pisanja ovog bloga?Sve je to tu negdje..
Jos pokoji ispit, diplomski, i sta onda ovo ljeto zuj zuj, i to je to?! posao, pravi posao koji nosi neku odgovornost?! Jel vi mene vidite na nekom ozbiljnom radnom mjestu??? da npr igram se sa onim gumbićima u kontrolnoj sobi u Krškom? Il bar u nekoj HE? Il bar da petljam sa kombinirkama po trafo stanici?? A? jel me vidite?
Ja se trudim zmiriti, jel ono kaj sam vidla kad sam skicnula nije bilo dobro..

23

ponedjeljak

siječanj

2006

Logarska dolina-Kako smo se ponovo penjali po ledu

Nadam se da je ovaj naslov zadovoljavajuće konstrukcije za moje najmilije futilne (sa naglaskom na jbw-a i joghurt-a).Ipak u nastavku cu se koristiti onim konstrukcijama koje su meni milije.
Kao što sam naslov govori, ponovo smo penjali led, ovaj put smo se odvažili na prave, a ne umjetne slapove.
S obzirom da se šuškalo o tome da je kvaliteta leda upitna, a i zbog sticanja nužnih znanja da bi svi ostali u jednom komadu nakon penjanja, Nikola se već u subotu uputio u Logarsku, i to sa prekaljenim lednim penjačima Orsatom i Dukšijem te još jednim novopečenim zaljubljenikom Vanjom.
Kako je njima bilo možete vidjet ovdje.



Znalci su nakon te izvidnice zaključili da je led tamo di bi mi mogli penjati ok, a i Nikola je bio oboružan novim znanjima i pokojom šraubom.
Tako je stigla i nedjelja. Buđenje, kako to već priliči, i prije cika zore. Ipak smo morali prestići sve slovence koji hrle prema Logarskoj, a s obzirom da oni imaju prednost od kojih 200km, morali smo nekako to anulirati.
Ovaj put je sastav bio ponešto drugačiji, pa sam se na zadnjem sicu, umjesto sa majušnom Tinom, morala boriti za prevlast sa ovećim visokogorcem Brunom, šta mi nikako nije bila olakotna okolnost.
U Logarskoj je vrijeme bilo obećavajuće, a kad smo doklipsali podno prvog slapa, ni gužve nije bilo. Unatoč tome nekako smo, zahvaljujući našoj tromosti, uspjeli izgubiti prvenstvo ulaska u jedan lijepi 40 i nešto metarski slap (kojem ne znam ime). Slovenci su se stvorili niotkuda i zaskočili nas te naposlijetku preskočili i prije no što smo se snašli već je prvi od njih šarafio prvu šraubu u taj isti slap.
Nikola i visokogorac su se ipak uputili do slapa u nadi da će moć to penjat, al su ubrzo odustali jel je slovenaca bilo troje, a to traje.. Tako su njih dvojica skrenuli u nešto ljeviji i manji slap, a Đimbo i ja smo ostali u podnožju capkajući sa noge na nogu da nam se nožni prstići na kraju dana ne bi skinuli skupa sa cipelama. Nakon izvjesnog vremena dvojka se koačno spustila do nas i svi smo krenuli prema slapu koji smo zapravo trebali penjati od početka, al uslijed nesporazuma sa Nikolom i nepoznavanja terena, završili smo kod ovih prije spomenutih.
Ja sam ubrzo požalila što sam došla tamo. Prilaz tom famoznome slapu bio je moja najveća noćna mora. Teren je strm (sad će neki iskusnjaci reć, ma mačji kašalj, ali strmo je strmo, što god netko rekao o tome), mjestomično leden, i za mene nadasve jeziv. Sve bi to bilo divno krasno da ja imam mojeg najboljeg prijetelja-uže, a ne ovako. Ipak, uz poluhisterični slom, i uz moje prijatelje cepine i dereze, nekako sam se dovukla podno slapa. Psovala sam spremna da briznem u plač i zazivam majku (ili kog već klinci zove kad tule). Plan je bio da NIkola vodi smjer, a ja idem ko druga, međutim zbog bijesa i panike rekoh : "Ne idem, dosta mi je svega, oću doma".
Problem je bio u tome šta zapravo ionako nisam mogla doma bez njih, a i silaz me užasavao. Zbog tog problema nekako sam popustila i pristala ići u smjer. (još jedan od posve logičnih obrata u mojoj glavi- bolje ići po vertikali gore, nego ostat na mjestu?!)
U međuvremenu ma popustio bijes, i zaboravila sam na majku. I tako sam se ja najhrabrija od sviju ponovo našla u žestokom okršaju sa slapom. Na negdje 20ak metara sam bijesno mlatila po tom ledu jel sam bila spremna na odustajanje, ali ovdje nema top ropea, a Nikola me zihro reversom (na samoblokirajuće) i povratka nije bilo. Morala sam dalje.. Na poslijetku pobjeda je bila slavna i u stilu kako to samo meni priliči.
Za mnom je krenuo i visokogorac, koji je unatoč tome što mu NIkola još nije jaavio da penje, kreno solirat (kolko ljudi tolko ćudi), unatoč tome što mu je to 3. slap u životu. Već je bio na 1/3 smjera kad ga je nikola konačno stavio na reverso. Ipak smo svi troje stigli gore, postavili abseil i sišli dole jel nažalost nije bilo vremena da i Đimbo to popne na top rope. Šteta. Jadan Đimboni nije ništa penjo!
Eo, mislila sam da ći napisat sam 2 rečenice jel mi se činilo da mi muze nisu sklone dana, s vid' što je ispalo iz toga!!
A kako je sve to skupa izgledalo: ovdje.

15

nedjelja

siječanj

2006

Mojstrana-ili ti-kako smo penjali slapove

I to se desilo konačno, penjala sam led!!
da krenem od nekog početka- u subotu u cik zore krenusmo putem prema Sloveniji nas četvorica veličanstvenih- 2 pustolova, Tina i moja velikost. Stvarno sam bila sva nabrijana da to čudo isprobam penjat sve do tog subotnjeg jutra. Nekako mi je sa milozvucima budilice u 6:17 splasnula nabrijanost. Ipak sam se nekako ustala, sa jednim otvorenim okom skuhala čaj, napunila termosicu, potrpala pršut i kobase u torbu. Još uvijek u nekom polusnu, uspjela sam se odvući skupa sa gomilom stvari do auta, čak ga i zapaliti, te sam naposlijetku stigla i do Zagreba.
Tu počinje ljepši dio priče. Ja sam se mogla u miru sa Martinom boriti za prevlast na zadnjem sicu (koja će se više ispružiti dok spava) dok je brigu oko vožnje preuzeo Nikola, a Đimboni ga je cijelim putem bodrio i bio mu podrška.
Putem prema, stadosmo u Ljubljani na jedan "brzi" šoping. Ispao je ne tako brz, ali ako se uzme u obzir koliko se para spiskalo, zapravo je bio poprilično brz i efikasan. Zahvaljujuči tome piskanju para imali smo kompletnu opremu, uključujući i moju predivnu novu plavu kacigu. Umalo sam pokleknula i dala se nagovoriti da kupim bijelu u prvom dućanu, al neki unutarnji glas mi je cijelo vrijeme govorio da me čeka nešto bolje!
Odšopingirali smo i zadovoljni kvalitetom i kvantitetom kupljenog uputili se dalje u bespuće Slovenije.
Konačno smo oko 2,3 (ko bi to više znao) stigli u Mojstranu. Izlazimo iz toplog auta, dolazimo podno slapova.
NEMA TEORETSKE, A BOGME NI PRAKTIČNE ŠANSE, DA ĆU JA TO IKAD PENJATI!!
To i jedino to mi se vrtilo iznova i iznova kroz glavu, a nakraju sam podijelila stav sa drugima. Stvarno je izgledalo neizvedivo.
Zaključili smo da je prekasno da bi platili dnevnu kartu, pa smo se odlučili vratiti do auta, skufati juficu, pojesti, i onda se vratiti na noćno.
Do vremena kad je počinjalo noćno penjanje, više nisam osjetila barem 1/3 svog tijela. Krv se valjda zaledila u žilama i protočnost je bila onemogućena. Moj mobitel je proživljavao isto.
Unatoč svim nevoljama i čvrstome nepokolebljivome stavu da ja to neću moć ni u ludilu (a ni htjet nakon kaj probam) nekako sam se našla sa derezama na nogama i cepinima u rukama kako napikavam po tome ledu frustrirana jel nismo postavili uže na najlakši smjer.
Naravno, odustala sam nakon otprilike 73cm.
To je to, ili?!
Gledam Nikolu kako penje (on je išo nakon mene) i mislim si, pa kvragu, to izgleda taaaako zanimljivo i gušt. Zakaj sam ja takav krelac?!
I opet nekako sam se u tome svome svijetu žestoke borbe "Bojati se ili ne" našla oboružana punom opremom kako marširam u smjer.
Ruke zebu za popi***, cepini ne slušaju i lamaću u krivo, derezama ne vjerujem, ali kvragu i sve, pa moja lijepa nova plava kaciga želi da ja to ispenjem.
Glas razuma je presudio! Popela sam se, i opet i opet kad smo stavili na drugi smjer i joooojjj koji je to GUŠT!!!
Ljudi moji, predobro je! I nekako kad silaziš dole i spustiš ruke ispod pasa, i krv ti počne cirkulirati i prsti peći, počneš cijeniti tu vražju cirkulaciju. Brzo se zaboravi sve ono šta se trenutak prije tog proklinjalo..
Ošli smo u planinarski dom spati, i bome smo spavali ko zaklani. Sve dok nas zla budilica nije probudila u cik zore.
Opet sam proklinjala što mi sve to treba, zašto ne bi lijepo spavala na toplom?!
I opet sam se koji sat kasnije našla pod punom spremom kako napikavam po ledu bes osjeta u obamrzlim nogama i rukama. Izgleda da je i cijela Hrvatska odlučila danas doći u Mojstranu. Bila je tu naša reprezentacija, bilo je tu pola Željezničara, Velebitaša i naravno neka slovenska škola i još zaljubljenika. Bila je gužva, a mi smo bili sretni i ponosni što smo stigli rano ujutro i zauzeli dobru poziciju. Čak sam i ja priznala sama sebi da mi je ipak na kraju krajeva više nego drago što sam se 2 dana za redom tako rano budila.
Jedva, jedva čekam da opet popnem koji slap!!!

O istome piše i "malo" iskusnija penjačica na adventure sport portalu

Slike kad mi nikola pošalje koju...
Edit: evo poslo mi covjek 4 ne bas neke, al eo bolje is neko nis:) ostatak ima ovdje







07

subota

siječanj

2006

Sljeme..

I tako, nakon kaj sam odustala od paklenice iz razloga koji su mi preglupi da ih tu javno iznesem, zavrsila sam na setnji Sljemenom. Nakon kaj sam jucer osla spati iza 3am, imala sam naravno uobicajenih problema sa budjenjem, te jos kad sam vidla da su vanja i frendica odustali zbog bolesti, a i moje 2 koke jel su odlucile ic u ned sa starcima, umalo da nisam i ja ostala doma.
Ipak nakon kaj sam se konzultirala sama sa sobom dosla sam do zakljucka da cu ako ostanem doma samo imat problema sa grižnjom savjesti da bi fakat trebala počet učit il bar neki seminar pisat ak mislim dat sve ispite u 2mj. Potaknuta time odlučila sam se sa Mladenom uputit povrh zagreba. Naravno krenuli smo tek oko 20 do 1 jel se meni nije dalo ranije dizat..
Vec na putu prema gore zaključili smo da je dobro da smo uzeli čeonke jel no vej da ćemo se vretit prije mraka. ja sam nekako bila zabrijala da će bit blata prema gore, al ugođaj je (osim prvih parsto metara) bio posve idiličan. genijalno. Zato ja obožavam zimu i snijeg, niš nemre bit tak lijepo ko kad je sve bijelo.
Pitajte Mladena- čak na putu prema gore nisam opće cendrala, tek pred kraj kad me ufatila glad. A ja mrzim kad sam gladna, moram odma jest il je smak svijeta.
Najeli se, odmorili, i putem natrag. Naravno, isli smo dole drugim putem (prema Puntijarki) i par puta _zahvaljujuči Mladenu_ uspjeli fulat put na šta sam ja naravno počela se bunit, unatoč odluci (koju sam donjela nakon kaj sam vidla neke od filmića koje je nikola nasnimii)da ću bit dobra ko kruh.
Ipak i ja imam svoj limit:)
Zastali smo malo na puntijarki i zagrijali se, upalili potom čeonke i marš dole. To je zapravo bio još veći gušt (osim kaj je bilo leda na stazi) jel je sve nekako bilo lijepo i mračno.
eo gotov je kratak izvještaj, sad sam umorna i moram se spremat van
baj

02

ponedjeljak

siječanj

2006

kud svi turci tu i mala slavica

nije da naslov ima veze sa bilo cime, al eto palo mi to napamet pa zasto ne.
Docek ove nove 2006. mi se prikrao totalno kaoticno i neplanski, kaos ljudi moji, kaos. Do otprilike utorka nisam imala nikakav izvediv plan, oko utorka ih se odjednom nakupilo nekoliko. Neki su bili vise, neki manje primamljivi. A u cetvrtak sam saznala da eto, idem na Bjelolasicu, sta je u onaj isti utorak bilo otkazano. Naime problem je bio da je kuca, ta neka u brdima, rentana za 18 ljudova, a na kraju ih je htjelo ic oko 25 (tak nes), i onda je bilo frka kaj bu gazda reko. Al ekipa je ipak nakraju izvjecala da fuckas to sve, da je svejedno jel ih 21 il 23 i sl, pa smo svi upali u djir. I tako sam zavrsila na Bjelolasici vec u petak popodne. Od prisutnih sam znala 5ero od prije, 2 iz vidjenja, ostale nikad vidla. Trunka sumnje je pala o tome kako ce mi narednih dana biti u tom nepoznatom okruzenju poslovnih ljudi. No sumnja je ubrzo ishlapila uz casicu kuhanog vina.
Ne pere me neka inspiracija danas, ovo samo tako pisem, dok mi je jos frisko kaj je bilo..
Pjevalo se do kasno u noc, a jutro je kapnulo brze no kaj je trebalo. Kosmar, sapat, vika, sve se promijesalo. Ekipa se budi, trpa u aute i ide do skijalista. Bude i nas par buntovnika, al mi se ne damo smesti. Kad smo se konacno Ana i ja zbudile shvatile smo da nismo mi jednine zabusantice, da ima jos lijenih ljudi koji vole ujutro ubit oko. Nasa lijenost se pokazala brzoizljecivom te smo cak nahuskale nekoliko zadrana da se idu sa nama prosetat do skijalista, a aute da ostave za neke crnije dane.
Vrijeme je bilo predobro da ga se ne bi iskoristilo za snijeznu setnju. Tu i tamo je zapuhivo vjetar,al sve u svemu je izgledalo obecavajuce za jedan skijaski dan.
Nazalost zbog vjetra ni u 12 zica jos nije bila otvorene, smrc. Malo smo popalili sanjke onima koji su vec oko 12 odustali od snjeznih radosti i osli u birtiju. Ana, njena sister i decko koji su se tamo slucajno taj dan nasli, i ja prepustili smo se da nas snijeg ponese. Sanjkali smo se dok se nije skupila prevelika gomila razocaranih skijasa, a onda smo vratile sanjke i pitale ekipu u birtiji jel ko za setnju, medjutim izgleda da smo jednimo mi bilo dovoljno nadobudni za tako nes.
Nismo se dali smesti, i drago mi je da nismo, jel je stvarno bilo gust setat po tom bjelilu tih nekoliko sati. Prosli smo sve sta se dalo proc,a onda smo dosli do staza koje su stvarno izgledale primamljivo, no snijeg je bio do malte ne pola bedra, a prohodnost upitna, a mrak je kucao na vrata. Nazalost smo se morali okrenuti.
Na kraju smo Anuska i ja ostale same sa ludom idejom da sutradan ako opet zica ne bu radila rentamo krplje. I ne bi mi bile mi da nase raspitivanje cak nije rezultiralo plodom, nabavile smo broj od nekog lika koji renta krplje, i zadovoljne postignutim uputile se u birtiju da se pozdravimo sa danom i preipremimo na docek nove.
Pao je mrak,a sa njime i kisa, al opet je na neki nacin bio se gust setat tih kojih kisnih pola sata po mraku do kuce.
Taman kad smo dosle spremala se vecera.. Najeli se, a ja sam u tom trenu tolko bila umorna od cjelodnevnog setkaranja i hopsanja da sam bila ziher da cu ovu novu prespavat.
Ipak nakon koja 2h knjavanja zivnula je atmosfera i odjednom sam se ponesena gomilom nasla u plesu i pjesmi. U takvom raspolozenju docekali smo novu!
Nazalost anini i moji nedjeljni planovi su pali u vodu. Al doslovno, kisa glupa je padala cijelu noc tako da nismo mogle ni skijat ni nis, smrc. A cak smo nasle i ekipu koja ja bila zainteresirana za isprobavanje kretanja krpljima, da i to vidimo..
Tako smo ned proveli po zatvorenim prostorima, a i dio nas je oso doma jel ni pon nije obecavao vise od toga.
Unatoc neposlusnom vremenu koje nam je pomrsilo kojekakve planove, bilo je predobro!

ovime smo si zapravo prtili put, sve ono o probijanju kroz duboki snijeg je laž..


tu i tamo bi fulali stazu..


kaj je da je, lepo je..


jedna od normalnijih sa foto sešna..


htjeli smo ovdje ručati, ali nam je snijeg zauzeo mjesto, gamad jedna..


pokusavali smo se od te gamadi spasiti na kojekavne nacine, ali ni drvece nije htjelo nas prihvatiti..

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se