26
nedjelja
ožujak
2006
Kalnik
Mislila sam napisat nekaj suvislo o ovom vikendu , al zapravo mi se ne da.
dakle, ukratko, bila na Kalniku s Natašom od Velebita, Jagorom od Pulfera i Tomicom od Željezničara. Lijepo vreme je z hiža zvleklo još hrpetinu entuzijasta. Bila su i 3 simpatična pesa. Pokušala sam ih fotkat al uporno su mi okretali rit.
Sve u svemu, bilo je super!
Evo par tih neuspjelih foki..
Cucak nr1:
Nataša od Velebita i cucak nr2:
Bagra:
komentiraj (14) * ispiši * #
19
nedjelja
ožujak
2006
Paklenica - Velebitaška masovka na Velebitu
Evo, stigoh doma, nakon iscrpljujućeg (pozitivno) vikenda uvjerena da ću se samo sklupčati i zaspati, al nekako sam puna elena, pa eto, aj da odma izbacim dojmove ovdje.
Uglavnom, kako naslov kaže, povod ovom vikendu dali su velebitaši sa svojim masovnim izletom u Paklenicu, a njima se pridružilo i nešto nas entuzijasta iz Željezničara, a bilo je ekipe i iz Pule i sa svih strana.
Unatoč prvotnom planu da idemo sa busom vesela četvorka (Jasna, Siniša, Zlatić ooops. Tomica, i ja) na put je krenula u autu.
Stogli smo tamo u petak naveče, raskomotili se, upoznali docimere, a naše kavalire (Siniša & Tomica) uljudno poslale napolje. MOram priznat da su mi cijelo vrijeme siročići bili na pameti, jer bilo je poprilično mrzlo. Ja sam se ugodno osjećala tek nakon kaj sam na sinišinu ljetnu vreču (mijenjali smo se da čovjek postane ledena statua) nabacila 4 deke. A oni su bili još uz to vani, a mi nutra.
Uglavno, kaj sam htjela reći, izgubila sam se. Spavali smo dakle.
I drugi dan se probudili, a ja sam bila ful nabrijana kako ću ja hrabro voditi svoj prvi smjer. Pao je dogovor da penjemo Abseil pistu i Danaju, jerbo su jedan do drugog pa da imamo backup.
Naravno, čim smo se dovukli podno smjerova, moja hrabrost je splasnula i junački sam vodeću poziciju prepustila Tomici.
Lijepo smo se napenjali, i ponovo nadobudno, krenuli (oba naveza) u osvajanje još 2 smjera. Zlatić i ja smo brzo zaključili da stijena ipak nije spremana na 2 naša naleta u jednome danu, a i smjer je bio u hladu, i puhalo je, i bilo je kasno, pa smo se lijepo pokupili prije no kaj bude prekasno.
Na povratku samo naišli na naš drugi navez kako isto na vrijeme kupi prnje iz neosvojenog smjera.
Zapravo smo stigli taman da nadoštukamo Sinišino, za tu situaciju, prekratko uže.
Ipak unatoč uzmaku, svi smo bili zadovoljni ispenjanim. Bolje nego da smo još proživljavali mračne avanture, kaj bi zasigurno bilo jer nakon uzmaka dok smo sišli dole već je mrak opasno prijetio.
Bilo je tu i napada kamenja na silazu i svakojakih drugih adrenalističnih zbivanja.
Naveče fešta, kako i priliči kraju uspješnog dana.
Roštilj, pivce ko šta voli idt. Mislim da je jasno , ne moram o tome pisati.
U nedelju su naši kavaliri odlučili osviniti Barba Antin, a Jasna i ja smo krenule u borbu protiv strahova- kako voditi smjer i ne izgubiti pamet?!
Momčine ošle tako u dugi smjer, a mi smo rat sa strahom u sportskim smjerovima započele laganom trojkicom. Nakon što je to prošlo bezbolno, okuražile smo se i bacile na četvorke, malo topropirale peticu neku, sve u svemu, napenjale, se, dan prošao, a momci su također uspješno ostvarili svoju misiju.
I opet svi sretni!
Sve u svemu, još jedan odličan vikend!!
Jasna:
Am, ovaj, Tomica, jel može malo tog užeta, ha?
Kako, kako, kako-složiti uže?!?!
Na kraju dana, na cugi uz more
komentiraj (13) * ispiši * #
13
ponedjeljak
ožujak
2006
Led, tečaj, Mojstrana
Nakon dugog dogovaranja, odgađanja, ponovnih dogovora i svega što ide uz to, stigao je konačno i taj dan. Održao se tečaj penjanja u ledu.
Unatoč tome što je sve skupa prvotno bilo zamišljeno kao marš onih željnih znanja, u pratnji onih koji znanje nude, u prave ledene smjerove, tečaj se odigrao na umjetnom lednom penjalištu, u Mojstrani.
12estorica veličanstvenih se tako, u rano nedjeljno jutro, uputila prema susjednoj nam Sloveniji.
Uz kratku stanku na kavi uz put, malo lokalizirane snježne mećave, ponešto kiše i magle, stigli smo podno vodenih stijena. (naravno voda o kojoj govorim je u krutom agregatnom stanju).
Dereze simo, cepini tamo, šta kome itd. Pod budnim vodstvom Orsata oprema je raspodijeljena. Formirani su navezi, i hopa cupa, ajmo po slapovima.
Ne znam kakva je bila situacija sa muškim osvajačima mojstranskih slapova, ali među ženama je definitivni rekorder bila Tihana sa ispenjanih (ako se ne varam) 5 smjerova.
Mijenjali smo se za opremu i tako su neki od nas imali priliku isprobat vise različitih cepina, a po svemu sudeći, najviše simpatija od (kako kažu znalci) ljepšeg spola, osvijili su Orsatovi, pomalo retro style, cepini.
Abalakov:
Osim napikavanja po ledu imali smo prilike, pod Dukšijevim vodstvom, probat šraubat, čistit šraube, radit Abalakov-o nešto (toliko sam se trudila zapamtiti to ime- ABA-LA-Kov, je naposlijetku upalilo, da sam zaboravila ostatak). Možda trokut? Jel ipak je riječ to nečemu što bi geometrijski trebalo biti istostranični trokut..Uglavnom, i to ću jednom valjda zapamtiti.
Martina je štoviše vrlo uspješno demostrirala usvajanje znanja napravivši i sama jedan primjerak Abalakovog nečeg.
Dan je prošao u dobrom raspoloženju, drugačije naravno u izvrsnom društvu nije moglo biti.
Testing, testing: vid' vraga, pa to čudo fakat drži!!
Priprema za akciju
Orsat vs. Slap
komentiraj (7) * ispiši * #
07
utorak
ožujak
2006
kuda, kamo, kako?!
Stojim na nekom ogromnom raskrižju, radim totalnu blokadu prometa u svim smjerovima. Stojim, a iza mene, ispred mene, lijevo i desno kolone. Svi trube, viču i psujum, tjeraju me da se pomaknem, jer radim zastoj. Ali ja ne mogu krenut, ne mogu krenut jel se ne mogu odlučiti želim li ići natrag, naprijed ili pak, možda bih mogla skrenuti lijevo, ili desno?! Vozim autobus pun ljudi i svi se deru na mene, i psuju mi, baš kao i svi oni u autima zarobljenim u dugim kolonama. I u busu su svi već nervozni- jedan viče "Lijevo gupačo!", drugi mi psuje potiho, sam sebi u bradu i gestikulira nervoznim pokretom da moram skrenuti desno. Netko mi stavlja ruku na rame i nježno mi šapuće da se vratim natrag. Mami me taj glas i taj meki dodir, ali nešto u meni se pokušaava probuditi i viknuti da idem naprijed. Ali, ako kažem da idem naprijed, to onda znači da sam od početka išla u pravome smjeru, a to ne može biti točno. Nervoza koja je već davno obuzela cijeli autobus polako i mene obuzima.
Lijevo, desno, desno, lijevo, natrag??? Ili stvarno treba ići naprijed?
Neću to odlučiti danas, šta me briga što su svi nervozni i što sam uzrok prometnome kolapsu. Odlučit ću sutra...
P.S.-sori ako sam vas razocarala kad ste dosli do dijela di vozi bus i shvatili da nije riječ o stvarnome događaju, iako inspiracija leži u nekim istinitim događajima:)
A poantu cijelog posta ostavljam vama da sami dokučite..
komentiraj (5) * ispiši * #
