22
petak
srpanj
2005
prema novi prostranstvima, prema novim pobjedama
Evo, vrijeme leti leti, i skoro je vec mjesec dana otkako sam ovdje.. I uskoro ce sve proci i ici cu doma, smrc, smrc! Neki dan dodje sister doma sa konacno smisljenim planom. Smisljanje plana je pocelo sa kupovinom 2 mrcinska vodica, jedan za voznju kroz amerku di pisu sve autoceste i sve zanimljivo kaj je kraj tih istih, i drugi o svim nacionalnim parkovima ovdje. Kombinacijom toga, vremena koje imamo na raspolaganju i jos ponekog faktora, Kokosh je uletila sa ovim ludim planom cija izvedivost je upitna.
Sunday 24th
Drive Oakland – Salt Lake City (12hrs)
MOTEL
Monday 25th
Salt Lake City – Grand Teton National Park ( 7hrs)
Camp at Gros Ventre Camp site (or Colter Bay Campsite) –NO RESERVATIONS
Tuesday 26th
Visit Grand Teton National Park
Evening: Drive to Yellowstone (3 hrs)
Camp at Grant Village Campground: Reservation XV3GP
Wednesday 27th
Yellowstone National Park
Camp at Grant Village Campground: Reservation XV3GP
Thursday 28th
Drive Yellowstone – Rapid City, SD (11 hrs)
MOTEL
Friday 29th
Visit Mt. Rushmore, Badlands….decide exactly what
MOTEL
Saturday 30th
Drive Rapid City – Wisconsin Dells (11 hrs)
MOTEL
Sunday 31st
Wisconsin Dells!
MOTEL
Monday 1st (2 hrs)
Beloit!!
Mali tumac za one koji nisu pokopcali- u lijevom stupcu prvo je datum o kojemu se radi, drugi red je mjesto koje je predvidjeno za taj dan, treci red je di cemo spavat, a u zagradi je predvidjeni broj sati voznje za taj dan.. eto:)
komentiraj (6) * ispiši * #
19
utorak
srpanj
2005
nacionalni parkovi amerike dio drugi-pravac Yosemite
Za pocetak da naglasim jos jednu genijalnost cijenjene mene- yosemite se pise naravno sa jednim e na kraju, a ne kako je moja velikost bila uvjerena, jerbo tako zvuci vise fensi, sa 2 e.. Eto, to je bio svojevrsni intro. Odmah da razocaram gospona precjednika, Domi, pretpostavljam da ce ti opet bit prekratko i bez dovoljno socnih detalja. Naime na velikim sam mukama jerbo gospon joghurt ne voli duge postove... A meni se ionako sve sta napisem cini predugim tako da, eto, jedan, za moje pojmove, dugi post!
Dakle, sve je pocelo prije 3, tj 4 dana, u petak. Spakirale smo se, napunile Jaje (auto) sa gomilom potrebnih i nepotrebnih stvari, i krenule pravac Yosemite.
Ponosno izjavljujem da sam vise manje uspjesno izvela svoju prvu voznju prostranstvima amerike. Kazem visemanje jerbo sam fulala jedan stop, i zbog toga, kao i zbog same cinjenice da vozim automatik, umalo umrla od previse adrenalina. Tako je vodnja Pidemont avenijom bila i ostala najtraumaticniji dio puta. Za one koji nisu nikad vozili automatik- nije istina ono sta kazu da je lakse to nego sa mjenjacem, lazu!! Vrlo je traumaticno, auto sam mijenja brzine, nemate pojma kolko je to zastrasujuce.. Nakon kojih 5h voznje (sa dugim i mnogobrojnim stankama) sretno stigosmo do cilja, i Jaje je prezivjelo!
Uselile smo se u nasu malu sator kucicu, spremile hranu u medvjed-ormaric (kak bi se reklo bear locker) da ju ne bi neki medo popapo, izvadile breezere, popile ih, otisle na koktele, mljacccc, popile ih, i na kraju krajeva otisle spavat jerbo se treba u cik zore dic i krenut u nove pobjede!
Probudismo se u cik zore prema planu, u 6 ( e da samo jednom sam tu noc morala na wc, vuhuhuuhu, ne bi bas bilo zgodno se setat i ciku medu sresti..), spakirale svaka 5l vode i nesto hrane i u 7:30 smo bile na pocetku staze koja vodi prema vrhu Half Dome-a. Da malo pojasnim, to je vrh planine nadmorske visine 8842 stopa,ili ti 2695.0416 metara, a uspon od doline do vrha je 4800stopa, tj. 1463.04 metara. Za uspon prema gore izabrale smo Misty trail, koja se tako zove jerbo je staza fakat misty, tj na jednom dijelu je zbog vodopada tolko kapljica zavrsis mokar do koze!
Odlucile smo se tim putem penjat a drugom stazom spustat jerbo je ova turbo strma i turbo naporna. A to nije nesto sta zelis prolazit nakon cijelog dana penjanja..Ono, milijon kvazi stepenica uklesanih u kamenju, samo na nekim dijelovima su zasticene ogradom, neke visoke i do kojih pol metra, totalno mokre, na nekim dijelovima ful skliske i tako to. Ali predivno izgleda zbog rijeke pune opasnih brzaca i ogromnog vodopada. Kad smo prosle tu dionicu krenule smo dalje putem prem sumi. Taj dio puta se moze opisat kao nesto sto se mora proc i prolazi se sa nadom da ce uskoro bit gotov. Suma, suma i jos sume puno prasine, nema vjetra.. Do tada je i sunce vec bilo visoko i przilo ko ludo, kojih 40 celzijevaca, ma krasota, kazem vam.. Nakon sume dolazi dio puta prema vrhu koji vjerojatno nikad necu zaboravit. Jos jedne "stepenice", ali ovaj puta sam mislila da cu umrijet. Al ne ono fora samo, nego u jednom trenutku, bila sam sigurna, to je to, umrijet cemo. Nemogu vam opisat kolko je strmo, i puno sljunka koji u kombinaciji sa kamenom predstavlja led kad je u pitanju trenje. Strmina, nema nikakve ograde, na nekim dijelovima stanes i gledas i nije ti jasno di je staza. Na slici sam ja u trenucima uvjerenja da cu umriijet, napigana na Kokosh jer me slika.
Ma sta da vam kazem, htjela sam odustat. Kad sam stigla do ove vise manje ravne povrsine, sjela sam i mislila da nejdem ni mic dalje, bilo mi je dosta svega. I tada je prema dolazila jedna zena sa muzem i iz cista mira pocela nam pricat : 'I don't just fall! You know, I keep on telling myself, I walk every day, and I don't just fall!'.. To je bila moja dobra vila- odjednom sam ja razmislila o tome sta zena mudro govori:'pa covjece, hodas svaki dan, puno puta i uzbrdo, po stepenicama i svuda, i ne padas samo tako, ne?!'.. Skupa krenusmo dalje, inace jos je zena rekla da joj je drago da nije dala svojoj djeci da idu. Pita moje sister pa kolko djeca god imaju (ono ocekujes da ce red 5 i 7 il tak nes), a zena veli 17 i 20:)) Uglavnom, prezivjela sam stepenice, kao sto vidite, inace ne bih ovo pisala, i stigosmo u podnozje kabela. Brinulo me kako cu sici, al vidla sam neke koji su se vracali na guzici ( ono sjednes na stepenicu pa se spustis na iduci itd.) pa sam si mislila, u krajnju ruku i ja cu tako makar mi 3 h trebala da ih prodjem..
Na slici je pogled iz podnozja prema kabelima. Oni mali mravi su zapravo ljudi. Inace mi smo stigle tamo vise manje kad i svi drugi nadobudni hikeri, a sad ih je tolko jer su kabeli otvoreni i inace samo od 6 do 9mj, a sad jos uz to i samo od petka do nedjelje jer ih preko tjedna popravljaju. Tako da svi se sjate u isto vrijeme.. Moja dobra vila je u podnozju kabela odustala, njen muz je iso dalje, ali ona ne.. Mene je prala panika, al mislila sam si kvragu i sve, ne planinarim vec kojih 6 sati po ovoj vrucini zato da bih sad odustala! Prezivjela sam stepenice, prezivjet cu i ovo.
Navukle smo rukavice, ostavile sve teske stvari u podnozju, i krenule! I mogu vam rec, nije opce tak strasno. OK, je ful je strmo, ok, je trenje je nula bodova, al imas zice i imas ruke, a rukama mos vjerovat, vise-manje. Cak smo neke dijelove iziritirane prevelikom guzvom prosle s vanjskestrane kablova. Za kojih 1h (tak nes brijem) bile smo na vrhu jupiiiiiiii!
Mislim ne znam kaj da vam velim, kao vrh svijeta!! Odjednom sav strah,sva bol, sam znoj, sva mucnina, sve ima smisla! Setkarale smo se po vrhu i uzivale ne znam kolko dugo, a tada je stiglo vrijeme da krenemo natrag,nazalost.. Istina je bila sta su nam rekli, strasnije je ic po kablovima gore nego dole, kolko god to nelogicno bilo..
Al ja ovaj put samo sebe na svim slikama stavljam, sta ces kad se volim gledat hehe..Shvatite to kako god zelite! Nakon kabela, spustanje stepenicama, uzassss! Na jednom dijelu sam prokliznula cca 1,5m, i kad sam se zaustavila, stajala sam neko vrijeme u nevjerici nepomicna i ponovo sa adrenalinom u petama..
Tada je slijedila sumica, da, ta cumica, je sumetina, nema kraja, sunce pece, glava boli, ledja bole, noge bole, mucnina, vrtoglavica, sila na wc.. Sumica kao da nema kraja, prasina u nosu, pece, nema kisika, jos mucnine i glavobolje, kao da nema kraja.. Al dosao i kraj. Rijeka, jupii, namacemo bolne noge svijesne da imamo jos par sati do doline.. Nova sumica, manje grozna, sunce zalazi.. Nakon 13 napornih sati vratile smo se tamo od kud smo i krenule jos nekad davno toga jutra, u 7:30! Dovukle se u nase selo satora, slabe iscrpljene, svijesne da moramo van doline da bi opce mogle sator postavit, sta znaci jos bar 4h rada, bez spavanja. Ja si premisljam sta je gore, da vozim, sta mi se cini nemogucim jel sam strgana, jel bljujem, jel mi se vrti, il da budem suvozac i jos bljujem jel su zavoji..Ali desilo se cudo, slobodan je sator, spavamo tu!!! Sjedimo na podu recepcije jos kojih sat i pol i konacno dobijemo kljuc od lokota, vuhuuu, carstvo snova.
Necu pisat o nedjelji, svaka cast onima koji su procitali sve ovo! Samo cu reci da je nedjelja bila totalna suprotnost dana prije, znaci ljencarenje, i laganini prema doma.. Prilazem sliku nedjeljnog popodneva, moja najdraza Kokos u blazeno hladnoj rijeci!
Za kraj moram vas jos obavijestit da je ovime zavrsen opis dana koji me ispunio ponosom vise nego svi oni dani u mom zivotu prije tog, stigla sam do vrha, e kakav je to osjecaj. Na povratku sam ponavljala-nikad vise, nikad vise, ne mogu itd.. A sad, sad vam kazem- sve bih ponovo! Samo bi krenula oko 5 ujutro da mogu koja 2-3 sata na vrhu uzivat!
Uskoro krecemo na put prema Wisconsinu, to ce bit nove avanture!
komentiraj (16) * ispiši * #
08
petak
srpanj
2005
redwood i slicne drangulije
Eto konacno sam dovukla svoju lijenu guzu sa sister u lab u Palo Alto pa da malo danas piskaram, mejliram, googlam i slicno tome.. Doma su kad god sam ja tamo ili laptopi okupirani sa ljudima koji stvarno nes rade, ili se meni jednostavno ne da.. Di da pocnem, hmmm.. Dakle stigoh tu proslu srijedu, i sad mi se vec cini kao da sam ovdje mjesecima, a opet kao da sam tek stigla. U sri je bilo malo ludo, zbog jetlaga sam zakljucila da moram ostat budna bar do 9 sta sta bi po nasem vremenu bilo 6am, tj bila bih budna kojih 24h.. pred kraj sam vec ko zombi bauljala, al uspjela sam u misiji, i isplatila se jel sam vec drugi dan bila vise manje skroz adaptirana.. U cet sam laganini spavala do podne, ako ne i duze i onda sam svoju lijenu guzu odvukla u setnjicu po Oaklandu, da se malo podsjetim di je sta, i tako to. Zapravo, kad kazem setnju po Oaklandu mislim na ovaj cvrljak od predgradja di jesam. U samom centru nisam nikad bila, al namjeravam. Naime Oakland je jedan od onih puf-puf gradova. Pod time mislim na ono da ak fulas cetvrt velka je vjerojatnost da ce te neko puf-puf, tj upucat, il nekaj slicno tome. S obzirom da tu nije tesko zalutat u sumnjivu cetvrt, jel ih je vise sumnjivih nego onih koje nisu, tako ja cekam da neko putuje samonom u downtown i uputi me di se smije di ne. Vidim da ce ovo bit mrcinski post ako ovako nastavim jerbo imam tolko toga za reci, pa cu probat skratit. Zapravo ako krenem ovako po danima pisat nece mi 6h bit dosta da sve napisem.. Hmm, sta da dakle kazem- e da da malo razbijem tekst sa slikicama, na ovoj prvoj su Fredo i Fenton, ogromne zvijeri, a malecka crna je Ella, koja sikce i rezi na sve i svakog. Veselo drustvance. Zakljucila sam da mi se ne da gledat moju bulju na slici pa je slika zato ovakva kakva je:D
To je moje drustvance, a osim njih tu su i homosapiensi Kokos (aka moja sister) i Dave, te cucak, coravi i gluhi, sijedi i bolesni, Jody.. Da prijedjem na vikend. U petak zove Igor i kaze da imamo problem. Naime nas cetvero treblo je ic skupa na kampiranje, al Aki je pamento skuzila da nema teorije da stanemo svi skupa u jedan mali auto, pa je prijedlog bio uzet 2 auta , il jednostavno rentat jedan veliki. Izabrana je druga varijanta. Oko ponoci Kokos i Igor su pokupili auto i auto je mraaaaak bio, ono mrcina, neka, sa grijanjem sjedala, sve teska elektronika, milijon gumbica koji imaju nejasnu svrhu i puunooo mjesta. Ipak, u subotu ujutro, kad smo se krenuli pakirat, stvari nisu stale u gepek:)) Malo smo ipak pretjerali, al kaj ces kad ti to sve treba. Na slici je Akica sa gepekom, a jos hrpetina koja nije stala je bila na zadnjem sicu i svuda po nama.
Put je bio fakat dugacak. Isli smo naime u nacionalni park Redwood koji je skroz na sjeveru Kalifornije na granici s Oregonom. Trebalo nam je kojih cca 8h ako se ne varam, a putem smo naravno tu i tamo stali. Tako smo stali i na nekoj plazi koja je super izgledala da malo papke protegnemo. Tu sam i prvi put shvatila da ona upozorenja da nikad ne okreces ledja moru, imaju smisla (opasne struje, ledena voda, morski cucki i da ne nabrajam dalje sta te moze snac ako te dofati more). Naime hodas po malte ne suhom, a trenutak nepaznje je dovoljan da te zapljusne val s ledja, uglavnom smijeh zivi.. Kad smo konacno stigli tamo prvo smo napravili satore.
Vec je kasno onda bilo i bacili smo se na rostiljanje. Alkohol na kampiranju nikako se ne preporuca ako, poput mene, imate izrazene paranoje od kukaca i mraka. Naime, desi se ono sta se meni desilo-alkohol je diuretik i onda se lepo budite usred mrkle noci i morate na wc, a to znaci 200m hodanja kroz mrkli mrak pun kukaca da bi dosli do wca, uzassssss! Prvu noc sam budila Kokos da ide samnom, a drugu sam bila hrabra i isla sama:D Drugi dan je bio hiking dan. Isli smo na super trail kroz te ogromne sekvoje, nesto nevjerojatno. Kao da si u prici. Cijela suma djeluje carobno, to ogromno drvece kroz koje prodiru zrake sunca, tlo je puno mahovina i paprati, sve je kao iz neke davne price, jednostavo carobno.
Hmm, fakat moram ovo skratit, uglavnom, taj dan smo se isli i kupat u ledenu ledenu rijeku. Ono udjes do pasa i ne osjetis noge vise, zapravo prvo osjetis jaku bol i sve te pece, a nakon nekog vremena ne osjetis nis. Zapravo opce ne znam koji nam je bio vrag da smo se tamo kupali. Navece je opet bio rostilj party, a ujutro smo se opet kupali, i mislim da je rekord u plivanju bio cca 7,4sec. Ma super je bilo! E a ljudi moji sad cu stat, jel ako ovako nastavim bit ce dugacccaaaaak post, drugi put cu dalje. Samo na znam kad, al budem nekad. Uglavnom, iz Redwooda smo se vratili drugim putem, vise kroz unutrasnjost i dijelom kroz Oregon, tako da sam mogu rec da sam i u Oregonu bila..Inace za ovaj vikend je u planu gledanje kitova, onaj iza tj ako se ne varam nekad je Yosemitee, itd.. Ma budem se javila. Evo slikica mene u ledenoj rijeci i akica i ja dok prelazimo neki potok, bilo je jezivo, kao da cemo past i namocit se, al ne kuzi se na slici, steta..
komentiraj (13) * ispiši * #
06
srijeda
srpanj
2005
oiiiiii
ok oi je bok na portugalskom kaj bas i nema veze sa SADom, al eto svejedno. hmm zapravo ima veze ako se uzme u obzir da su i Brazil i SAD na kontinentima kojima je jedan dio imena isti. Uglavnom.. nije bitno. dakle, javljam se malo sa druge strane bare. evo sad su vecernji sati i laganini se odmaram njupam fajite i pumpkin ili ti bundevastu pitu, il kako vec bi se to zvalo.. Da da radim na tome da ne odstupam od americkog stereotipa, debljam se polako, ali sigurno. Cilj-87,5kg. Dakle jos kojih 35 kg i eto me! Kad smo vec kod stereotipa, ja inace nisam se dala uvjriti u to, al eto nekako sama pocinjem kuziti da ima nes u tome. Nekako zadnja 2 puta kad sam tu bila nisam razmisljala o tome, ipak je Kalifornija ja mislim malo naprednija, pa su i samim time ljudi mrsaviji. Na avionu sam bila okruzena ljudima (tinejdjerima , brijem neki skolski izlet il tak nes) koji su masovno bili za nase pojmome malcice ugojeni, jelte. I zanimljivo je da su svi deblji redom izmedju piletine i pajceka birali pajceka, al su uzimali dijetnu kolu, dok su oni mrsaviji ljudi uokolu uzimali piletinu i normalna pica. Eto, ovi prvi se mozeju svrstati u americki stereotip. Svi se opsjedaju da uzimaju low fat i no fat i sl. sranja, al zato zderu u ogromnim kolicinama najnezdraviju mogucu hranu, neka vrst paradoksa. Istu stvar se moze vidjeti u ducanima. Ako odes u shiti ducan sa junk hranom, 80% ljudi koje se tamo moze nac je pretilo. za razliku od toga u njamii (kako ih ja zovem) ducanima poput Berkeley bowla, di je zdrava hrana, bez pesticida, puno voca povrca itd, postotak je u korist ljudi normalnih dimenzija. U Texasu su navodno najdeblji ljudi- sta nije ni cudno ako se uzme u obzir da nejdu ni susjedu preko puta bez auta, dok ovdje (CA) stvarno ok zgledaju..
To je bio moj osvrt na debljinu. Inace malo o mom dolasku ovde, sve je OK bilo, iako sam se malo bojala da necu ufatit avion u Frankfurtu jel sam samo imala 45min za presjedanje. Put je bio idealan, samo 13h, za razliku od zadnji put kad sam putovala cca 27h, ak se dobro sjecam. Cak sam i jetlag pobijedila vec iduci dan...
Budem nekad ovaj tjedan napisala kaj se fakat tu desava isl, sad mi se ne da.. Ovo je bilo samo da se javim malo..
SOri zbog jos katastrofalnijeg pisanja u smislu greski nego inace, ne snalazim se na ovom kompu, a znate mene, nisam ja pedantna dovoljno da pisem polako i prepravlja m greske:)
Pozdrav od vase omiljene (ubrzo ljupko pretile) Mica Mace!
PS/ ovjde sam u macjem raju, u stanu sa 3 macke (i jednim bolesnim psom..)- Fentom (domacin) i gosti Ela i Fredo (inace u vlasnistvu Dil i Nenshada..)
komentiraj (4) * ispiši * #
