Marketing
nacionalni parkovi amerike dio drugi-pravac Yosemite
Za pocetak da naglasim jos jednu genijalnost cijenjene mene- yosemite se pise naravno sa jednim e na kraju, a ne kako je moja velikost bila uvjerena, jerbo tako zvuci vise fensi, sa 2 e.. Eto, to je bio svojevrsni intro. Odmah da razocaram gospona precjednika, Domi, pretpostavljam da ce ti opet bit prekratko i bez dovoljno socnih detalja. Naime na velikim sam mukama jerbo gospon joghurt ne voli duge postove... A meni se ionako sve sta napisem cini predugim tako da, eto, jedan, za moje pojmove, dugi post!
Dakle, sve je pocelo prije 3, tj 4 dana, u petak. Spakirale smo se, napunile Jaje (auto) sa gomilom potrebnih i nepotrebnih stvari, i krenule pravac Yosemite.
Ponosno izjavljujem da sam vise manje uspjesno izvela svoju prvu voznju prostranstvima amerike. Kazem visemanje jerbo sam fulala jedan stop, i zbog toga, kao i zbog same cinjenice da vozim automatik, umalo umrla od previse adrenalina. Tako je vodnja Pidemont avenijom bila i ostala najtraumaticniji dio puta. Za one koji nisu nikad vozili automatik- nije istina ono sta kazu da je lakse to nego sa mjenjacem, lazu!! Vrlo je traumaticno, auto sam mijenja brzine, nemate pojma kolko je to zastrasujuce.. Nakon kojih 5h voznje (sa dugim i mnogobrojnim stankama) sretno stigosmo do cilja, i Jaje je prezivjelo!
Uselile smo se u nasu malu sator kucicu, spremile hranu u medvjed-ormaric (kak bi se reklo bear locker) da ju ne bi neki medo popapo, izvadile breezere, popile ih, otisle na koktele, mljacccc, popile ih, i na kraju krajeva otisle spavat jerbo se treba u cik zore dic i krenut u nove pobjede!
Probudismo se u cik zore prema planu, u 6 ( e da samo jednom sam tu noc morala na wc, vuhuhuuhu, ne bi bas bilo zgodno se setat i ciku medu sresti..), spakirale svaka 5l vode i nesto hrane i u 7:30 smo bile na pocetku staze koja vodi prema vrhu Half Dome-a. Da malo pojasnim, to je vrh planine nadmorske visine 8842 stopa,ili ti 2695.0416 metara, a uspon od doline do vrha je 4800stopa, tj. 1463.04 metara. Za uspon prema gore izabrale smo Misty trail, koja se tako zove jerbo je staza fakat misty, tj na jednom dijelu je zbog vodopada tolko kapljica zavrsis mokar do koze!
Odlucile smo se tim putem penjat a drugom stazom spustat jerbo je ova turbo strma i turbo naporna. A to nije nesto sta zelis prolazit nakon cijelog dana penjanja..Ono, milijon kvazi stepenica uklesanih u kamenju, samo na nekim dijelovima su zasticene ogradom, neke visoke i do kojih pol metra, totalno mokre, na nekim dijelovima ful skliske i tako to. Ali predivno izgleda zbog rijeke pune opasnih brzaca i ogromnog vodopada. Kad smo prosle tu dionicu krenule smo dalje putem prem sumi. Taj dio puta se moze opisat kao nesto sto se mora proc i prolazi se sa nadom da ce uskoro bit gotov. Suma, suma i jos sume puno prasine, nema vjetra.. Do tada je i sunce vec bilo visoko i przilo ko ludo, kojih 40 celzijevaca, ma krasota, kazem vam.. Nakon sume dolazi dio puta prema vrhu koji vjerojatno nikad necu zaboravit. Jos jedne "stepenice", ali ovaj puta sam mislila da cu umrijet. Al ne ono fora samo, nego u jednom trenutku, bila sam sigurna, to je to, umrijet cemo. Nemogu vam opisat kolko je strmo, i puno sljunka koji u kombinaciji sa kamenom predstavlja led kad je u pitanju trenje. Strmina, nema nikakve ograde, na nekim dijelovima stanes i gledas i nije ti jasno di je staza. Na slici sam ja u trenucima uvjerenja da cu umriijet, napigana na Kokosh jer me slika.
Ma sta da vam kazem, htjela sam odustat. Kad sam stigla do ove vise manje ravne povrsine, sjela sam i mislila da nejdem ni mic dalje, bilo mi je dosta svega. I tada je prema dolazila jedna zena sa muzem i iz cista mira pocela nam pricat : 'I don't just fall! You know, I keep on telling myself, I walk every day, and I don't just fall!'.. To je bila moja dobra vila- odjednom sam ja razmislila o tome sta zena mudro govori:'pa covjece, hodas svaki dan, puno puta i uzbrdo, po stepenicama i svuda, i ne padas samo tako, ne?!'.. Skupa krenusmo dalje, inace jos je zena rekla da joj je drago da nije dala svojoj djeci da idu. Pita moje sister pa kolko djeca god imaju (ono ocekujes da ce red 5 i 7 il tak nes), a zena veli 17 i 20:)) Uglavnom, prezivjela sam stepenice, kao sto vidite, inace ne bih ovo pisala, i stigosmo u podnozje kabela. Brinulo me kako cu sici, al vidla sam neke koji su se vracali na guzici ( ono sjednes na stepenicu pa se spustis na iduci itd.) pa sam si mislila, u krajnju ruku i ja cu tako makar mi 3 h trebala da ih prodjem..
Na slici je pogled iz podnozja prema kabelima. Oni mali mravi su zapravo ljudi. Inace mi smo stigle tamo vise manje kad i svi drugi nadobudni hikeri, a sad ih je tolko jer su kabeli otvoreni i inace samo od 6 do 9mj, a sad jos uz to i samo od petka do nedjelje jer ih preko tjedna popravljaju. Tako da svi se sjate u isto vrijeme.. Moja dobra vila je u podnozju kabela odustala, njen muz je iso dalje, ali ona ne.. Mene je prala panika, al mislila sam si kvragu i sve, ne planinarim vec kojih 6 sati po ovoj vrucini zato da bih sad odustala! Prezivjela sam stepenice, prezivjet cu i ovo.
Navukle smo rukavice, ostavile sve teske stvari u podnozju, i krenule! I mogu vam rec, nije opce tak strasno. OK, je ful je strmo, ok, je trenje je nula bodova, al imas zice i imas ruke, a rukama mos vjerovat, vise-manje. Cak smo neke dijelove iziritirane prevelikom guzvom prosle s vanjskestrane kablova. Za kojih 1h (tak nes brijem) bile smo na vrhu jupiiiiiiii!
Mislim ne znam kaj da vam velim, kao vrh svijeta!! Odjednom sav strah,sva bol, sam znoj, sva mucnina, sve ima smisla! Setkarale smo se po vrhu i uzivale ne znam kolko dugo, a tada je stiglo vrijeme da krenemo natrag,nazalost.. Istina je bila sta su nam rekli, strasnije je ic po kablovima gore nego dole, kolko god to nelogicno bilo..
Al ja ovaj put samo sebe na svim slikama stavljam, sta ces kad se volim gledat hehe..Shvatite to kako god zelite! Nakon kabela, spustanje stepenicama, uzassss! Na jednom dijelu sam prokliznula cca 1,5m, i kad sam se zaustavila, stajala sam neko vrijeme u nevjerici nepomicna i ponovo sa adrenalinom u petama..
Tada je slijedila sumica, da, ta cumica, je sumetina, nema kraja, sunce pece, glava boli, ledja bole, noge bole, mucnina, vrtoglavica, sila na wc.. Sumica kao da nema kraja, prasina u nosu, pece, nema kisika, jos mucnine i glavobolje, kao da nema kraja.. Al dosao i kraj. Rijeka, jupii, namacemo bolne noge svijesne da imamo jos par sati do doline.. Nova sumica, manje grozna, sunce zalazi.. Nakon 13 napornih sati vratile smo se tamo od kud smo i krenule jos nekad davno toga jutra, u 7:30! Dovukle se u nase selo satora, slabe iscrpljene, svijesne da moramo van doline da bi opce mogle sator postavit, sta znaci jos bar 4h rada, bez spavanja. Ja si premisljam sta je gore, da vozim, sta mi se cini nemogucim jel sam strgana, jel bljujem, jel mi se vrti, il da budem suvozac i jos bljujem jel su zavoji..Ali desilo se cudo, slobodan je sator, spavamo tu!!! Sjedimo na podu recepcije jos kojih sat i pol i konacno dobijemo kljuc od lokota, vuhuuu, carstvo snova.
Necu pisat o nedjelji, svaka cast onima koji su procitali sve ovo! Samo cu reci da je nedjelja bila totalna suprotnost dana prije, znaci ljencarenje, i laganini prema doma.. Prilazem sliku nedjeljnog popodneva, moja najdraza Kokos u blazeno hladnoj rijeci!
Za kraj moram vas jos obavijestit da je ovime zavrsen opis dana koji me ispunio ponosom vise nego svi oni dani u mom zivotu prije tog, stigla sam do vrha, e kakav je to osjecaj. Na povratku sam ponavljala-nikad vise, nikad vise, ne mogu itd.. A sad, sad vam kazem- sve bih ponovo! Samo bi krenula oko 5 ujutro da mogu koja 2-3 sata na vrhu uzivat!
Uskoro krecemo na put prema Wisconsinu, to ce bit nove avanture!
Post je objavljen 19.07.2005. u 08:26 sati.