" Ovo je kuća za nas
pogledaj me očima djeteta..."
i tako je krenulo u ritmu osamdesetih, najboljih godina prošlog stoljeća. Ženski izlazak u kombinaciji haljine s viškom materijala te za početak četiri duple votke sa hellom ( koji je bio pravi hell).
Najbolji ćelavi vlasnik, najugodnijeg glazbenoga kafića pobrinuo se da mi cure dobijemo barem stolić na kojem ćemo držati cugu i telefone bez kojih nitko danas zaista ne može.
Dok je vani padao prvi ovogodišnji snijeg, unutar zidova nas je nosio ritam originalnoga rock n rolla. Nas četiri koje sve skupa imamo sto pedeset i šest godina u tih nekoliko noćnih sati pale smo na brojku sedamdeset. Vraćene u dane prvih ljubavi, walkmana, šarenih haljinica, crvenog ruža i kožne jakne.
Njih dvojica na bini sa najmoćnijim instrumentom na svijetu (naravno radi se o gitari), pejzažnim glasom i nazivom benda koji hrani dušu i tijelo. Soulfood. Božanstvena glazba je ljubitelje ekskurzije vratila u dane snova iz kojih se nitko te večeri nije htio probuditi.
Oko nas su plesali ljudi svih životnih godina još jednom dokazujući da kad je glazba u pitanju godine su samo brojka.
U biti godine i jesu samo brojka, ono što nosiš u sebi ne može se izraziti brojkom. Subota navečer, znani kafić, traperice i udobna jeans košulja, bez cajki i bolnih iskrivljenih prstiju u štiklama od dvadesetak centi..... primamljivo?
" Bolje biti pijan nego star..... pokriću te nebom kad budeš zaspala.....ti si savršenstvo bez mane....teška vremena prijatelju moj...sa druge strane jastuka.."
Trebam li uopće išta više dodati ?