petak, 29.07.2016.

~Stranica dnevnika
~

U imaginariju narodnog predanja sastavljenog od kratkih ali efektnih dosjetki, izreka i poslovica tipa "tko je lud ne budi mu drug" ili "bez muke nema nauke" ili pak "tko pod drugim jamu kopa, bla bla bla", te sličnih mudroslovica, postoji jedna koja mi redovito čini gricule kao kad netko struže stiroporom po staklu, a glasi "od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba".

Kažem, izaziva mi nelagodu ne toliko zbog toga što mi đačko doba nije ostalo u lijepom sjećanju (uostalom, često mu se vraćam na ovim stranicama) već zato što mi kolijevka i grob nekako ne izgledaju kao stanovnici iste rečenice. Možda bi bilo dobro ovu izreku malo preformulirati pa, barem što se muškaraca tiče reći - od kolijevke pa do ćele i droba, najljepše je đačko doba. Imam osjećaj da bi to bilo znatno slikovitije. Što se ljepšeg spola tiče, za sada mi ništa suvislo ne pada na pamet.

Uglavnom, u tom đačkom dobu šopaju te kao gusku raznoraznim podacima, podacima, podacima, a tvoje biće na najprirodniji način pruža otpor takvom teroru pa veoma brzo shvatiš da je od kemijske mase atoma ugljika ili najznačajnijih stihova Ilije Crijevića umnogome važnije početno slovo tvog prezimena.

Zašto?
Zato što početno slovo tvog prezimena određuje poziciju koju ćeš zauzeti u školskom dnevniku, ili imeniku, kako vam drago. To je posebno važno kod iznenadnog ispitivanja. Neki su profesori imali običaj započeti ispitivanje s početka dnevnika pa bi tada redovito nastradali Anđelić, Barić, Bilić i Čarija. Drugi su pak više voljeli krenuti odostraga (sic) pa bi se u tom slučaju preznojavali Žižak, Zelalija, Vitezica a bome ni ja kao Veršić nisam bio daleko.
Ipak, daleko najveći broj nastavnika je imao običaj otvoriti dnevnik nasumice pa koga pogodi - pogodi. Tako bi svaki učenik imao jednake šanse da potpuno nepripremljen ustane iz klupe, dovuče se do ploče, uzme kredu u ruke pa se izvlači, zamuckuje i preznojava pred čitavim razredom. Jel to pošteno? Svakome iste šanse.
Šipak je pošteno!

Svake školske godine se kao po nekom nepisanom zakonu ponavljala ista stvar - dnevnik se uvijek "slučajno" otvarao na istog nesretnika. Jedne godine na Rinčić Vinku, druge na Pavković Denisa, treće na Lulić Anđelku. I to po nekom obrascu koji je bio nedokučiv. Čovjek bi pomislio da će se golema knjižurina otvarati po čistoj sredini tamo gdje su vidljive one zakačke, klamerice, kako li se već zovu, ali ne - kao što rekoh, dnevnik se sam otvarao po potpuno neshvatljivoj formuli. Ipak, ono što je neosporno - od sto nasumičnih otvaranja, u sigurno osamdeset od njih, otvorio bi se na istoj stranici. I sad, učenik koji je imao tu nesreću da dnevnik baš njega uzme na pik, izmolio je sve svece i očenaše samo da ta školska godina što prije završi pa da dogodine ta pokora prijeđe na drugoga.

Godinama kasnije, družeći se s raznim drugim knjigama, a ne samo školskim dnevnicima, primjetio sam da svaka od njih ima isto neobično svojstvo - tu jednu stranicu na kojoj se knjiga "sama" otvara.



Bilo je da je uzmete u ruke pa je namjerno otvorite ili da vam slučajno padne na pod pa se raširi u špagu, svaka, doslovce svaka knjiga će imati tu "stranicu X", koja će biti karakteristična samo za nju i niti jednu drugu. Čak ni knjige sestre, blizanke, dakle primjerci od istog izdanja i istog izdavača neće na istom mjestu imati tu čarobnu stranicu otvaralicu.

Živeći ovaj život, jedini koji nam je dan, svatko od nas ima vlastitu stranicu koja se otvara "sama od sebe". U albumima naših sjećanja uvijek postoje slike koje se iznova javljaju, naoko slučajno odabrane, ali očito iz nekog razloga kojega još ne možemo razumjeti. Zašto je to tako - ne znam. Niti ću ikad saznati. Ali, ako te slike dozivaju lijepe uspomene, onda možeš reći da si sretan čovjek.




subota, 23.07.2016.

~U znaku Lava
~

Mogao bih danas pisati epski o boju sa strašnim Provajderom koji me nekoliko dana ostavio izvan neta što sam umalo doživio kao kolaps svijeta.
Mogao bih pisati lirski o posljednjem izdanju jednog velelijepog festivala, Salona Ethnoambienta koji mi je uljepšao proteklih devetnaest ljeta. Još samo večeras i nikad više.
Mogao bih pisati gnjevno o tome kako se ovih dana čitava jadranska obala pretvorila u pijacu za buhe, uhode i protuhe, u kojoj se naplaćuje sve i svašta a nudi jedno veliko ništa.
Mogao bih pisati nježno o mojim Ljubavima, a ima ih, ima ih...

Mogao bih pisati o jednom lavu koji mi se ovih dana, a ni sam znam zašto, uporno javlja iz mojih sjećanja. Eto i sad mi je pred očima ta debela knjiga, bogato ilustrirana enciklopedija životinjskog svijeta, i točno pamtim da je negdje pri zadnjim stranicama stajala dojmljiva fotografija pravog, rasnog, ponosnog lava kako leži pored neke rijeke, a iza njega se presijava savana u milijun nijansi Afrike.

Vidio sam par puta lava u zoološkom vrtu ili u cirkusu, ali nikad u njegovom prirodnom ambijentu. Zanimljiva je priča o tom veličanstvenom biću. Jer lav, niti je najveći, niti je najbrži, niti je najbolji lovac, niti je... ne znam što još sve nije, ali unatoč svemu, ipak je - kralj.

I ne samo kralj životinja. Na koliko se samo grbova i zastava nalazi simbol lava čak i u zemljama čijim pustopoljinama lav nikad nije kročio. Eto, sad mi na brzinu padaju na pamet Češka, Nizozemska, Belgija pa nekadašnja Mletačka republika, da ne nabrajam dalje. Čini mi se da mu jedinu konkurenciju u heraldici čini orao. No dobro, orlova ima gotovo svugdje, ali lavova...



Isto tako mi nije baš isuviše bistro zašto se često za nekog kaže da je obavio "lavovski dio posla". To kao hoće reći - iznio je glavninu, najveći dio posla. Čovječe, kakav je to lavovski dio posla kad lav po čitav dan ne radi ništa nego samo spava!? Dobro ajde, ne baš čitav dan, ali nedvojbeno je utvrđeno da lav u prosjeku spava četrnaest sati dnevno. Što je vjerojatno sreća za čovjeka, jer da lavovi spavaju šest-sedam -osam sati kao mi, onda ovim svijetom ne bi vladao čovjek nego lav.

I možda je upravo simbolika da sada, na početku vladavine Lava, u sredini ljeta dvije i šesnaestoga pišem priču kakvu nikad do sad nisam pisao. Priču koja je toliko intimna da je se ne usuđujem pisati javno već samo u sebi. Sjećate se kako su nas u nižim razredima osnovne gnjavili s onim - čitaj u sebi ili čitaj naglas. Kad si čitao naglas, svi su te mogli čuti, kad si čitao u sebi, onda nitko pojma nije imao što zapravo čitaš. I čitaš li uopće ili misliš na nešto sasvim stoto. Tako nekako slično i ja ovih dana pišem tu moju priču, u sebi, nekim neobičnim fontom. čas raskošno kičastim, čas ogoljenim do srži. Poznat mi je početak, poznati su likovi, poznato mjesto, vrijeme i radnja, još se samo čeka rasplet i...

Stoga više neću reći ni zuc, jer ovu priču posljednjih dana ne ispisujem već je duboko proživljavam, jako mi je važna i volio bih najviše od svega da joj bude sretan kraj.




petak, 15.07.2016.

~Kombajnom preko Jadrana
~

Pozvale me kolege iz Pule da sudjelujem u projektu novog broda, jedrenjaka od stotinjak stopa i nešto sitno palaca. Kažu - sviđaju nam se tvoje zamisli za formu krme i pramca pa ako si voljan - dođi malo da raspravimo i da čisto onako - odljudikamo.
Izvrsno - rekoh im - eto me prvom prilikom, krma i prova, to su ipak ozbiljne, fine, delikatne stvari koje se ne mogu riješiti tek tako, preko maila i telefona.
Samo... kako stići do Pule u srcu turističke sezone? Kad kamen gori, val se pjeni, a iz ladovine se ne miče meni? Čim utipkam rutu Trogir-Pula u bilo koji od vodiča za automahere, svakog puta dobijem veliki upitnik preko pola Hrvatske. I to prilično kvrgav upitnik. Dalmatinom sve do Bosiljeva pa kratki đir Kvarnerom potom hop preko Učke i u hipu si pred Arenom. Barem tako izgleda na ekranu. Hm, sve je to divno i krasno, ali izgubit ću jedan dan dok dođem gore, zatim me čeka jedan dan za ludi provod, ovaj, htio sam reć - za posao i na koncu ostaje treći dan ili u najboljem slučaju, noć za povratak.
A onda mi netko predloži - a hidroavion?



Hidroavion? - odgovorih zabezeknuto.
O da, kaže mi taj Netko, imaš sada direktnu liniju, ajde provjeri kakav je red letenja. Oukej, vjerojatno ti nije jeftino, ali kad zbrojiš sve troškove, benzin, cestarine, tunelarine i vrijeme - dođe te li-la. Više li nego la.
I zaista, istog se časa raspitam u agenciji - vidim - mogu u Pulu ujutro iz splitske luke u sedam četrdeset i pet, povratak istog dana u osamnaest i četrdeset. Odlično, ne može bolje!
S velikim nestrpljenjem sam dočekao to jutro, manje zbog krme i prove, tu sam doma, a više zbog hidroaviona. Kako će izgledati let? Hoće li me biti prpa? Na kojoj ćemo visini letjeti? Hoće li mi dati nekakav padobran, zlu ne trebalo? Što ako se survamo u more? Smočit će mi se foto-aparat i šta ću onda? Pivat borbene?

U svakom slučaju, nacrtao sam se na hidrodromu na vrijeme, čak i nešto ranije. Osim trajekata koji su zujali posvuda naokolo, nisam spazio nikakvo prometalo koje bi bilo sposobno vinuti se u visine. Donekle me umirila zemaljska stjujardesa - ne brinite gospodine, nešto im je labav propeler posljednjih dana pa su otišli to učvrstiti. Imate li slučajno ključ dvadeset i sedam? Nemate!? Dobro, pitat ću Gordana iz fast-fuda. On vjerojatno ima.
Čekjate malo, jel' vama treba ključ dvadeset i sedam da zavidate propelu na avionu?
Ma neeee, samo moramo prominit bocu plina, tu u kantini.
Aaaan tako....
Ubrzo se pojavio i hidroavion, sa zavidnom zavidanošću svih vitalnih dijelova.
Brujio je, pozirao i okretao se po trajektnoj luci kao da je osvojio Rolland Garos.



Domalo je pristao, vezao se s dvije špigete za kraj, dok su se ostali putnici nećkali, ja sam prepun samopouzdanja uletio u dio aviona predviđen za biznis-klasu. Raskošnih dimenzija ukoliko ste visoki metar i dvadeset i imate guzicu Mikija Mausa.



Neobično prometalo zaista. Nije brod, nije avion, a opet je i brod i avion, sve u jednom. Tamnoputi pilot Paco u modrim bermudama nam je na tečnom hispano-ingliš-hrvatskom objasnio osnovne stvari kojih se moramo pridržavati za vrijeme pada, ovaj - leta. Nakon našeg kimanja glavom, isplovili smo izvan lukobrana, tražeći malo ravne piste za polijetanje. Šipak! Uzburkano more nije nudilo bogzna kakav komfor za uzlet.
No, bezbrižni Paco i njegov drug Mića na mjestu kopilota, prisnuli su papučicu gasa do daske i nakon nekoliko desetaka sekundi grozomornog urlanja nalik na pjevanje Jasmina Stavrosa, hidroavion se odvojio od hidrotvorne mase i poletio u nebo.



Split je ostao ispod neba oblačnoga, a mi smo preko piste zračne luke u Resniku pronašli prolaz između Labišnice i Vilaje pa zaplesali ponad Zagore.



Dok su janjčići i kozlini promicali ispod nas, grozničavo sam stezao foto-aparat, kao da mi život o njemu ovisi. Ipak, već nakon prvih pet-šest okidanja, bilo mi jasno da od pravih fotografija neće biti ništa. Hidroavion je poskakivao kao Jarac pred lijepom Irenom, a ja sam onako iz ruke, s malim aparatom, kroz prljavo prozorsko staklo, bezuspješno pokušavao fascinantne prizore ispred očiju nekako zgurati u memoriju SD-kartice.



A onda sam pomislio - baš me briga, uživat ću u svakoj minuti leta ovim bučnim kombajnom, a ukoliko se nešto uvati - dobro se uvati.



Ubrzo smo preko duboke uvale Grebaštice, Krapnja i Brodarice bili pred ulazom u kanal svetog Ante. Čuvari Šibenika, Jadrija s jedne, a tvrđava sv. Nikole s druge strane portala.



Grad Šibenik mi je ostao u daljini, dok su se Vodice baškarile na srpanjskom suncu.



Teško je bilo odrediti s koje su strane pogledi ljepši, dal' s obale, dal' s mora, pa sam nestrpljivo počeo skakutati po biznis klasi lijepeći nos čas za lijeva, čas za desna stakla, što je imalo značajnog utjecaja na poprečnu stabilnost zrakoplova. Paco me samo ispratio nježnim pogledom. Što je u sebi mislio - bolje mi je ne znati.



U međuvremenu i krajičku pogleda ostalo je Vransko jezero, a potom i Biograd



Vožnja hidroavionom je grozna,. neudobna, naporna, prebučna, čak i opasna, jednom rječju - fantastična, i toplo bi je preporučio svima. Kao i banđi đamping uostalom.



Njega sam očekivao s posebnim ozbuđenjem - srcoliki Galešnjak.



Odmah iznad Galešnjaka nalaze se Velike i Male Bisage, no budući da one nisu srcolike, nitko ih ne šljivi.
Letjeli smo obodom Pašmana i Ugljana, a nedugo zatim ukazali su se obrisi meni dobro znanih i dragih otoka - Molata, Ista i Oliba.



A kad smo prelazili iznad Silbe, uhvatila me panika, moj Otok je ostao točno po sredini, ne moga ga ćapat ni s live ni desne bande. Da me ostali putnici nisu zaustavili, bio bih probio rupu na dnu aviona samo da još jednom pozdravim Otok nad otocima.



Kao da nije bilo dosta Otokijade, na jednog smo se čak i spustili - i to ne na bilo koji već na Lošinj.



Tu smo predahnuli na petnaest minuta, pojeli čips, napunili gorivo iskrcali jednog putnika a ukrcali dvoje novih.



Čim sam ugledao Paca kako je uzeo čudesnu krpu u ruke i krenuo obrisati stakla pilotske kabine, zaustavio sam ga i zavapio - pusti pilotsku kabinu, obriši ovaj moj prozor da mi slike budu jasnije! Naravno, Paco me s radošću poslušao.



Nakon Lošinja usljedio je istinski spektakl - Susak je ostao nešto južnije, ali su se tik pred name pružile Vele i Male Srakane te Unije.



Vjetar sa sjevera raspuhao se baš onako kako treba, da je bio sam malo jači, siguran sam da bi izveli dvostruki aksl te poneki tulup.



Pred vratima Pule, izronio je čudesni Porer, rt Kamenjak i posvuda ljepota, divota i krasota.





Paco, moj sad već dobri prijatelj i njegov prika Mića, spustili su hidroavion doslovce pred kapijom Uljanika. Srdačno sam ih pozdravio, mahnuo i rekao "see you this afternoon" na što su blago nasmješili i šarmantno zakolutali očima.
Nedugo zatim, srdačno su me primile i kolege iz Uljanika, zdušno smo prionuli na posao mada mi nije bilo jednostavno smiriti emocije i dojmove.

Iznio sam prijedlog za formu krme novog jedrenjaka, što su oni zdušno prihvatili.



Nadao sam se da će objeručke prihvatiti i sličan prijedlog za pramac, ali tu su nam se mišljenja malčice razišla. No, na tome očito još moramo raditi.
Nešto kasnije tog popodneva prošetao sam Pulom i uživao u turističkoj vrevi. Arena je bila na svom mjestu, slavoluk Sergijevaca također, ljeto je u punoj snazi.



Već sam razmišljao o novom, popodnevnomo letu. S koje ću strane ugrabiti mjesto? Hoće li sunce biti dovoljno nisko. Ili visoko? Čak sam i pokušao dresirati jednog goluba krponošu da mi za vrijeme leta umjesto Paca briše staklo s vanjske strane.
A onda je usljedio šok. I nevjerica čak. Let je otkazan.
Što otkazan, kako otkazan?
Zbog vjetra i velikih valova, hidroavion nije uspio poletjeti iz Splita, a kako uskoro pada noć, nećemo imati vremena za povratak. Ma nemojte mi reć? Odmah zovem sve poznate u Splitu.
Jel' puše?
Ma ne puše ništa, mirno je.
Ovaj me zajebaje, stoposto.
Zovem drugoga.
Jel' puše?
Puše jedino tebi u glavi, Bonaca je.
Osokoljen novim saznanjima, protestirao sam kod našeg avio-prijevoznika - kako možete otkazivati let zbog vitra kad je doli bonaca?
U redu, odgovorili su mi, otkazujemo let zbog bonace, ako će vas to umiriti.
Ne, ništa me nije moglo umiriti, bacio sam se posred pontona, lupetao i rukama i nogama i jezikom, dovedite mi avion, dovedite mi avioooooon.



No, umjesto aviona, donijeli su kamion. Odnosno, kako su ga nazvali - šatl.
Šatl ti ćaćin, da ti ćaćin!

Priznajem, protekla noć mi je ostala u nejasnom sjećanju. Koliko god sam želio izbjeći onaj upitnik preko pola Hrvatska, opet me tokalo vozati se s njim.
Nejasno sam zapamtio vozača kamiona, pardon - šatla, dobrodušnog čovjeka kojeg su pozvali s godišnjeg da nas kroz noć odvede autocestom do Splita.
Nejasno pamtim da je rekao da po zakonu mora svakih toliko i toliko vremena stati i odmoriti jer je on jedini vozač. Tahograf sve pamti.

Nejasno pamtim i to da nas je na jednom odmorištu zablokirao neki kamiondžija pa nismo mogli izaći s parkirališta. Bura je puhala, mjesec je blistao, zvijezde su sjale, a ja već potpuno izvan uma, našao sam kamiondžiju u nekakvom grmu kako se fata s osobom neodređenog spola. Ščepao sam ga za epolete, izvukao iz strasnog zagrljaja i rekao mu - miči kamion sunce li ti kalajisano! Začudo, poslušao me.
Nejasno pamtim i to da smo pola sata odmarali u Jasenicama, prije Masleničkog mosta, Bura je vitlala s Velebita, nosila je sve živo pred sobom, a mene je u tri ujutro presreo divovski plišani panda i pitao imam li vatre.
Nejasno pamtim i to, da sam po dolasku u Split završio na Ultri, među nekim engleskim sisama. Ne pitajte kako, ni meni nije jasno.

Nakon ovakvog putovanja, trebat će mi barem pola godine odmora. Dobro, ajde, već sutra krećem na novo, ali kad se s tog putovanja vratim...




subota, 09.07.2016.

~Eros et klopos
~


Nekidan na popodnevnoj điradi ugodno klimatiziranim kaletama staroga grada naletjeh na Edu, ljubav školskih dana. Žarila i palila ona je tada, a zanimljivo, gotovo da se i nije promijenila tokom svih ovih godina. Sva sjajna i preplanula, u laganoj ljetnoj haljini koja je naglašavala krasne linije moje prije, stajala je pred vratima jedne butigice u koju iskreno, do sada nikad nisam zašao.

Ej pa di si, kako si?
Super sam, evo radim u sexy shopu,
Ma daaaj, nemoj me zezat!?
Ma stvarno, ajde uđi, neće te maca popapat.
Kad ti kažeš...

I zaista, velika je prednost kad ti prijateljica radi u sexy shopu pa možeš onako u miru i na tanane (o đizs otkud se pojavila ova riječ, a baš je dobra - suli suli bane bane ajmo mi na tanane), dakle možeš u miru i na tanane bacati poglede na ukusno dizajnirane mikro gaćice, grudnjake s amortizerima, igračkice svih veličina, dezena i boja, a kao usput potražiti nešto što bi moglo zgodno doći kao poklon za nekog prijatelja, khm khm... U carstvu neobuzdanih čuvstava, mašta se razbuktala do neslućenih temperatura, a sva sreća da je skromni sexy shop bio opremljen adekvatnom opremom za gašenje. Na koncu, nisam ništa pazario, ali obećao sam Edi da ću ponovo doći. Kad mi prijatelju bude rođendan. A možda i prije.

I sve bi to bilo divno i krasno da sutradan nisam nabasao u jednu drugu butigu, čini mi se da na vratima pisalo "Lonci i poklopci" ali nemojte me hvatati za riječ . Ljudi moji - kakvih sam se divota nagledao, to vam ne mogu ni opisati. Pjati, čikare, bešteci, tave, male, srednje, velike, obične, teflonske, keramičke, wok, pa teče, lonci, brzi, express, nagibni, sva sila kuhinjskih pomagala, nožića, kacijola, špatula i svih mogućih nabadala, a di su tek roštilji, fiksni, prijenosni, da bi me na kraju potpuno raspametio jedan strojček za cijeđenje agruma. Asti sto, moram imat to!

Iskobeljavši se iz lonaca bez poklopaca u stanju blage hipnoze, ostao sam na trenutak frapiran - neizmjerno više uzbuđenja mi je donio ulazak u čudesan svijet kužinavanja nego li jučer Edin sexy shop!?
Neka istraživanja su pokazala da kod muškaraca strast prema kuhanju raste usporedno s opadanjem njihove spolne moći, kao na klackalici, obrnuto proporcionalno. Dočim pimpić više ne stoji ponosito kao kokot na vrhu tarabe, izbezumljeno muško traži kompenzaciju i nesvjesno se laća teče, kutlače i pregače. Odlučno kažem da je sve to puka tlapnja!

Ma koga zajebavam, nije do sad bilo točnijeg istraživanja. Međiuzitzin ajmo se mi načas ostaviti muških ponosa i predrasuda, pada mi na pamet nešto drugo.
Posljednje desetljeće donijelo nam je gastro-eksploziju. nema televizijskog kanala, portala ili novine koja drži do sebe u kojoj se nešto ne krčka, peče, dinsta, poha... Od stidljivih početaka sa Oliverom Mlakarom i Stevom Karapandžom u "Malim tajnama velikih majstora kuhinje" pa do suvremenih gastro-putopisaca koji bordižaju egzotičnim zemljama u potrazi za slasnim delicijama. Lucky batardz, baimaspater... Ništa ništa, to mi nešto pobiglo.

Čini mi se da u vremenima kad se fina erotika koja budi maštu preobrazila u brutalnu pornografiju udaljenu samo tri klika mišem od prvog perona, i kad upravo ta dostupnost dokida čar putovanja u nepoznato, čak i zabranjeno, upravo gastronomija nametnula kao idealna zamjena za erotiku.



U tako novopostavljenom odnosu snaga, čak i onaj siroti Kinez Pim-Pek-Pao shvaća da se do naklonosti ljepšeg spola danas može doći i preko kužine, a ne tamo nekih drugih pojmova na k. Spravljanje jela je definitivno seksi, osobito ako pritom nećete išporkat tri kvarta kužine. Igra je umnogome slična onoj ljubavnoj. Današnji chefovi postaju ultimativne medijske zvijezde, prati se svaki njihov korak, gdje su, s kim su, koga ljube, koga gube...

Stoga me ne bi začudilo kad bi se uskoro po uzoru na seksi telefone počeli pojavljivati i specijalizirani brojevi koji isto tako počinju sa nula-šest-nula, a iza sebe kriju ugodna gastro ćaskanja.
Mogu samo zamisliti razgovor sljedećeg sadržaja.

Alo mačko kako si.
Vruće mi je dragi, upravo sam užgala sve ploče na špakeru, ahhhh
Uuuu, to volim, a šta sad radiš?
Evo, ahhhh, šufigajen kapulu ahhhhh.
Šufigaješ kapulu, argh, odlično, odlično, jel' ti miriše.
Ahhhh zar ne osjećaš, meni kapula uvijek divno miriši....
Je je, ćuti se dovlen.
Slušaj medeni, a znaš li šta ću sada...
Šta, šta reci?
Sljubit ću toč, to jest - umak i nogice....
Jeeee, prava si!
A onda...
A onda?
Onda ću dodati prošeka, pustiti da se prožme i naposljetku sve položiti na posteljicu od rikole, ahhhh
Ajme izludija san... posteljica od rikole kažeš...
A za desert, ahhhh...
A za desert?
Uzet ću ti jaja, nježno, ahhh, pa ih razmutiti, zatim dodati brašna, glatkog, a onda ću štrukat limune, ajme da vidiš kako krasne limune imam ... pa bademe...
I bademe?
A za kraj ću...
Šta šta'š za kraj?
A za kraj ću dodati slatkog vrhnja i...
E jebi ga!
Molim?
Jebi ga, kažem.
Što se desilo?
A ovi, svrši.... ovi tija san reć - prokuvala mi voda za pire!
Ništa dragi, znam kako ti je, nazovi me... opet....
Da znaš da i oću!

Mislite li da su ovakvi razgovori nemogući? Ne ne dragi moji, ništa nemoguće nije, eto sve do jučer bih se zakleo kako je nemoguće da zidove garaže Joke vulkanizera u Segetu Donjem ne ukrašavaju kalendari sa obnaženim ljepoticama. A danas - iša napumpat kolo za spašavanje, imam šta i vidit - Siječanj - pašticada s njokima, Veljača - škampi na buzaru, Ožujak - rižot od sipe, Travanj - janjetina s bižima... Neću dalje, stvarno neću.

Erotiko, erotiko, u što si se pretvorila, a tako si nekad tajanstvena bila...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>