petak, 15.07.2016.

~Kombajnom preko Jadrana
~

Pozvale me kolege iz Pule da sudjelujem u projektu novog broda, jedrenjaka od stotinjak stopa i nešto sitno palaca. Kažu - sviđaju nam se tvoje zamisli za formu krme i pramca pa ako si voljan - dođi malo da raspravimo i da čisto onako - odljudikamo.
Izvrsno - rekoh im - eto me prvom prilikom, krma i prova, to su ipak ozbiljne, fine, delikatne stvari koje se ne mogu riješiti tek tako, preko maila i telefona.
Samo... kako stići do Pule u srcu turističke sezone? Kad kamen gori, val se pjeni, a iz ladovine se ne miče meni? Čim utipkam rutu Trogir-Pula u bilo koji od vodiča za automahere, svakog puta dobijem veliki upitnik preko pola Hrvatske. I to prilično kvrgav upitnik. Dalmatinom sve do Bosiljeva pa kratki đir Kvarnerom potom hop preko Učke i u hipu si pred Arenom. Barem tako izgleda na ekranu. Hm, sve je to divno i krasno, ali izgubit ću jedan dan dok dođem gore, zatim me čeka jedan dan za ludi provod, ovaj, htio sam reć - za posao i na koncu ostaje treći dan ili u najboljem slučaju, noć za povratak.
A onda mi netko predloži - a hidroavion?



Hidroavion? - odgovorih zabezeknuto.
O da, kaže mi taj Netko, imaš sada direktnu liniju, ajde provjeri kakav je red letenja. Oukej, vjerojatno ti nije jeftino, ali kad zbrojiš sve troškove, benzin, cestarine, tunelarine i vrijeme - dođe te li-la. Više li nego la.
I zaista, istog se časa raspitam u agenciji - vidim - mogu u Pulu ujutro iz splitske luke u sedam četrdeset i pet, povratak istog dana u osamnaest i četrdeset. Odlično, ne može bolje!
S velikim nestrpljenjem sam dočekao to jutro, manje zbog krme i prove, tu sam doma, a više zbog hidroaviona. Kako će izgledati let? Hoće li me biti prpa? Na kojoj ćemo visini letjeti? Hoće li mi dati nekakav padobran, zlu ne trebalo? Što ako se survamo u more? Smočit će mi se foto-aparat i šta ću onda? Pivat borbene?

U svakom slučaju, nacrtao sam se na hidrodromu na vrijeme, čak i nešto ranije. Osim trajekata koji su zujali posvuda naokolo, nisam spazio nikakvo prometalo koje bi bilo sposobno vinuti se u visine. Donekle me umirila zemaljska stjujardesa - ne brinite gospodine, nešto im je labav propeler posljednjih dana pa su otišli to učvrstiti. Imate li slučajno ključ dvadeset i sedam? Nemate!? Dobro, pitat ću Gordana iz fast-fuda. On vjerojatno ima.
Čekjate malo, jel' vama treba ključ dvadeset i sedam da zavidate propelu na avionu?
Ma neeee, samo moramo prominit bocu plina, tu u kantini.
Aaaan tako....
Ubrzo se pojavio i hidroavion, sa zavidnom zavidanošću svih vitalnih dijelova.
Brujio je, pozirao i okretao se po trajektnoj luci kao da je osvojio Rolland Garos.



Domalo je pristao, vezao se s dvije špigete za kraj, dok su se ostali putnici nećkali, ja sam prepun samopouzdanja uletio u dio aviona predviđen za biznis-klasu. Raskošnih dimenzija ukoliko ste visoki metar i dvadeset i imate guzicu Mikija Mausa.



Neobično prometalo zaista. Nije brod, nije avion, a opet je i brod i avion, sve u jednom. Tamnoputi pilot Paco u modrim bermudama nam je na tečnom hispano-ingliš-hrvatskom objasnio osnovne stvari kojih se moramo pridržavati za vrijeme pada, ovaj - leta. Nakon našeg kimanja glavom, isplovili smo izvan lukobrana, tražeći malo ravne piste za polijetanje. Šipak! Uzburkano more nije nudilo bogzna kakav komfor za uzlet.
No, bezbrižni Paco i njegov drug Mića na mjestu kopilota, prisnuli su papučicu gasa do daske i nakon nekoliko desetaka sekundi grozomornog urlanja nalik na pjevanje Jasmina Stavrosa, hidroavion se odvojio od hidrotvorne mase i poletio u nebo.



Split je ostao ispod neba oblačnoga, a mi smo preko piste zračne luke u Resniku pronašli prolaz između Labišnice i Vilaje pa zaplesali ponad Zagore.



Dok su janjčići i kozlini promicali ispod nas, grozničavo sam stezao foto-aparat, kao da mi život o njemu ovisi. Ipak, već nakon prvih pet-šest okidanja, bilo mi jasno da od pravih fotografija neće biti ništa. Hidroavion je poskakivao kao Jarac pred lijepom Irenom, a ja sam onako iz ruke, s malim aparatom, kroz prljavo prozorsko staklo, bezuspješno pokušavao fascinantne prizore ispred očiju nekako zgurati u memoriju SD-kartice.



A onda sam pomislio - baš me briga, uživat ću u svakoj minuti leta ovim bučnim kombajnom, a ukoliko se nešto uvati - dobro se uvati.



Ubrzo smo preko duboke uvale Grebaštice, Krapnja i Brodarice bili pred ulazom u kanal svetog Ante. Čuvari Šibenika, Jadrija s jedne, a tvrđava sv. Nikole s druge strane portala.



Grad Šibenik mi je ostao u daljini, dok su se Vodice baškarile na srpanjskom suncu.



Teško je bilo odrediti s koje su strane pogledi ljepši, dal' s obale, dal' s mora, pa sam nestrpljivo počeo skakutati po biznis klasi lijepeći nos čas za lijeva, čas za desna stakla, što je imalo značajnog utjecaja na poprečnu stabilnost zrakoplova. Paco me samo ispratio nježnim pogledom. Što je u sebi mislio - bolje mi je ne znati.



U međuvremenu i krajičku pogleda ostalo je Vransko jezero, a potom i Biograd



Vožnja hidroavionom je grozna,. neudobna, naporna, prebučna, čak i opasna, jednom rječju - fantastična, i toplo bi je preporučio svima. Kao i banđi đamping uostalom.



Njega sam očekivao s posebnim ozbuđenjem - srcoliki Galešnjak.



Odmah iznad Galešnjaka nalaze se Velike i Male Bisage, no budući da one nisu srcolike, nitko ih ne šljivi.
Letjeli smo obodom Pašmana i Ugljana, a nedugo zatim ukazali su se obrisi meni dobro znanih i dragih otoka - Molata, Ista i Oliba.



A kad smo prelazili iznad Silbe, uhvatila me panika, moj Otok je ostao točno po sredini, ne moga ga ćapat ni s live ni desne bande. Da me ostali putnici nisu zaustavili, bio bih probio rupu na dnu aviona samo da još jednom pozdravim Otok nad otocima.



Kao da nije bilo dosta Otokijade, na jednog smo se čak i spustili - i to ne na bilo koji već na Lošinj.



Tu smo predahnuli na petnaest minuta, pojeli čips, napunili gorivo iskrcali jednog putnika a ukrcali dvoje novih.



Čim sam ugledao Paca kako je uzeo čudesnu krpu u ruke i krenuo obrisati stakla pilotske kabine, zaustavio sam ga i zavapio - pusti pilotsku kabinu, obriši ovaj moj prozor da mi slike budu jasnije! Naravno, Paco me s radošću poslušao.



Nakon Lošinja usljedio je istinski spektakl - Susak je ostao nešto južnije, ali su se tik pred name pružile Vele i Male Srakane te Unije.



Vjetar sa sjevera raspuhao se baš onako kako treba, da je bio sam malo jači, siguran sam da bi izveli dvostruki aksl te poneki tulup.



Pred vratima Pule, izronio je čudesni Porer, rt Kamenjak i posvuda ljepota, divota i krasota.





Paco, moj sad već dobri prijatelj i njegov prika Mića, spustili su hidroavion doslovce pred kapijom Uljanika. Srdačno sam ih pozdravio, mahnuo i rekao "see you this afternoon" na što su blago nasmješili i šarmantno zakolutali očima.
Nedugo zatim, srdačno su me primile i kolege iz Uljanika, zdušno smo prionuli na posao mada mi nije bilo jednostavno smiriti emocije i dojmove.

Iznio sam prijedlog za formu krme novog jedrenjaka, što su oni zdušno prihvatili.



Nadao sam se da će objeručke prihvatiti i sličan prijedlog za pramac, ali tu su nam se mišljenja malčice razišla. No, na tome očito još moramo raditi.
Nešto kasnije tog popodneva prošetao sam Pulom i uživao u turističkoj vrevi. Arena je bila na svom mjestu, slavoluk Sergijevaca također, ljeto je u punoj snazi.



Već sam razmišljao o novom, popodnevnomo letu. S koje ću strane ugrabiti mjesto? Hoće li sunce biti dovoljno nisko. Ili visoko? Čak sam i pokušao dresirati jednog goluba krponošu da mi za vrijeme leta umjesto Paca briše staklo s vanjske strane.
A onda je usljedio šok. I nevjerica čak. Let je otkazan.
Što otkazan, kako otkazan?
Zbog vjetra i velikih valova, hidroavion nije uspio poletjeti iz Splita, a kako uskoro pada noć, nećemo imati vremena za povratak. Ma nemojte mi reć? Odmah zovem sve poznate u Splitu.
Jel' puše?
Ma ne puše ništa, mirno je.
Ovaj me zajebaje, stoposto.
Zovem drugoga.
Jel' puše?
Puše jedino tebi u glavi, Bonaca je.
Osokoljen novim saznanjima, protestirao sam kod našeg avio-prijevoznika - kako možete otkazivati let zbog vitra kad je doli bonaca?
U redu, odgovorili su mi, otkazujemo let zbog bonace, ako će vas to umiriti.
Ne, ništa me nije moglo umiriti, bacio sam se posred pontona, lupetao i rukama i nogama i jezikom, dovedite mi avion, dovedite mi avioooooon.



No, umjesto aviona, donijeli su kamion. Odnosno, kako su ga nazvali - šatl.
Šatl ti ćaćin, da ti ćaćin!

Priznajem, protekla noć mi je ostala u nejasnom sjećanju. Koliko god sam želio izbjeći onaj upitnik preko pola Hrvatska, opet me tokalo vozati se s njim.
Nejasno sam zapamtio vozača kamiona, pardon - šatla, dobrodušnog čovjeka kojeg su pozvali s godišnjeg da nas kroz noć odvede autocestom do Splita.
Nejasno pamtim da je rekao da po zakonu mora svakih toliko i toliko vremena stati i odmoriti jer je on jedini vozač. Tahograf sve pamti.

Nejasno pamtim i to da nas je na jednom odmorištu zablokirao neki kamiondžija pa nismo mogli izaći s parkirališta. Bura je puhala, mjesec je blistao, zvijezde su sjale, a ja već potpuno izvan uma, našao sam kamiondžiju u nekakvom grmu kako se fata s osobom neodređenog spola. Ščepao sam ga za epolete, izvukao iz strasnog zagrljaja i rekao mu - miči kamion sunce li ti kalajisano! Začudo, poslušao me.
Nejasno pamtim i to da smo pola sata odmarali u Jasenicama, prije Masleničkog mosta, Bura je vitlala s Velebita, nosila je sve živo pred sobom, a mene je u tri ujutro presreo divovski plišani panda i pitao imam li vatre.
Nejasno pamtim i to, da sam po dolasku u Split završio na Ultri, među nekim engleskim sisama. Ne pitajte kako, ni meni nije jasno.

Nakon ovakvog putovanja, trebat će mi barem pola godine odmora. Dobro, ajde, već sutra krećem na novo, ali kad se s tog putovanja vratim...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se