ponedjeljak, 11.05.2015.

~Badanj s onoga svijeta
~

Nakon bezobrazno velikog niza uzastopnih nedjelja koje su u planinarskom smislu protekle "lišo bez punta", ove sam odlučio napraviti radikalni zaokret. Dosta je penzionerskih šetnji uz more, točanja gnjata u plićaku i usputnog šparoginga! Vrijeme je za jednu poštenu turu.
A meni nekako s proljeća uvijek zamiriše ta Dinara, planina velika, daleka i sama, planina koja je u isto vrijeme majka, sestra i kuma mnogim drugim planinama koje su je u međuvremenu prerasle i počele gledati s visoka.

Ovoga me puta privukao njezin sjeverozapadni dio i jedan vrh neobičnog oblika, ali i imena - Badanj. Već na prvi njegov spomen, sjećanja su me odvukla u konobu moga dide na Čiovu, u dane jematve, kad bi se vraćali iz vinograda nakrcani grožđem, gnječili ga, gazili, a potom pretakali mast, sav onako vreo od rujanskog sunca, u velike drvene badnjeve. Pritom bi se uvijek spomenulo kako je jednom nekad negdje neki lik kojeg su poznavali navodno opet neki tamo negdje daleki ljudi, zamantan mirisima tek uzavrelog grožđa upao u badanj i ugušio se.
Srećom, ne u ovaj naš, ali ipak, ostalo je zabilježeno - badanj ga došao glave.

I sad mi se, mnogo godina kasnije ispriječio, pače ustobočio taj Badanj s Dinare i nije mi bilo druge nego otići k njemu, učtivo ga pozdraviti i usput priupitati otkud on, Badanj, tako sam usred planine, daleko od konobe, karatila i vinograda?
Valjalo nam je najprije doći do Knina, mahnuti tvrđavi, provrludati njegovim uličicama a zatim kilometar-dva od Kovačića prema Golubiću pronaći odvojak koji nakon kilometra tanašnog asfalta ubrzo postaje prašnjav i zamakadamljen, ali se bez obzira na to, penje visoko, daleko i duboko u samo srce planine



Mada nam se bili put na samom početku predstavio u prijateljskom i pomirljivom tonu, Plava ptica kosookog pedigrea poučena ranijim iskustvima s planinskih drumova, ubrzo je počela graktati i nervozno lepetati krilima. Shvatio sam signale i skrenuo na prvo pogodno ugibalište. Što je sigurno sigurno je, bolje trošiti Vibram đonove nego li ljetne gume Plave ptice. Nešto kasnije, pri povratku, kad su noge postale bijesne, a gojze pretijesne, mudrijat ćemo i rogoboriti da smo ipak mogli prokrijumčariti još poneki kilometar na četiri kotača.

No, s obzirom da sam ovim stazama vozio i hodio po prvi puta, nadam se da mi moji supatnici neće uzeti previše za zlo.
Upravo u tom prvom dijelu, planinarska staza gubi se u gustišu, markacije su rijetke i izbledjele pa je potrebno dosta umješnosti ako imaš namjeru ostati na pravom putu.



Uostalom, vazda su takve dinarske staze - duge, neumoljive i iscrpljujuće. Kad god pomisliš - ja to ne mogu, odustat ću, ovo nema smisla, tada samo nastaviš hodati još osamdeset, devedeset, sto koraka, i gle čuda, štufajićke primisli ti nekim čudom ispare iz glave. Istina, pojave se one opet nakon daljnih pet, šest, sedam kilometara, ali tada jednostavno primjeniš istu metodu i sve dođe na svoje.
Sve i da nije toga, sa svakim novim metrom visine, pejzaži postaju sve ljepši i mame te da kreneš korak naprijed. Važno je samo preskočiti onu stepenicu koja varira od planine do planine, ali ta skalina označava mjesto u kojem te priroda potpuno uzima pod svoje.



Mada i to valja priznati, planina često zna biti varljiva. Eto, satima već gledamo u taj naš Badanj i kako mu prilazimo bliže, on se sve nekako odmiče, migolji, postaje neuhvatljiv, ne bi me začudilo da nam pobjegne u Bosnu.
Kad smo se osjetili već prilično namakadamčenima, zastali smo na rubu jednog golemog platoa, a planina nam se otkrila u svoj svojoj ljepoti.
Dobro, nisam siguran koliko bi se među prirodne ljepote mogla uvrstiti tri ruzinava tenka ostavljena nasred visoravni, brojni manevarski meci porazbacani svuda naokolo, pa onda nekakve gotovo nevidljive sajle koje svako toliko čekaju u zasjedi. Ovaj prostor naime, povremeno služi kao vojni poligon, poznat pod nazivom Crvena zemlja.

Zar to nije prekrasno? Tik ispod najveće planine u Hrvatskoj, u bajkovitom krajoliku u kojem obitavaju mnoge biljne i životinjske vrste "protjerane" iz predjela u kojima dominira homo predatorus, veselo se puca, praska i zamišljenog neprijatelja gađa.
I onda se još čudim zašto područje planine Dinare nije proglašeno barem parkom prirode, ako već ne nacionalnim parkom. Niti se ikada o tome ozbiljno razgovaralo. Možda i jest, eto prosvjetlite me, ali ja o tome ništa čuo nisam.



S nadom da će uskoro na Crvenoj zemlji pucati samo pogledi, vratimo se mi na naš Badanj. Put do njega dosta nas je zbunjivao, ja sam nekako zamislio pristup preko polja pa pravo gore na vrh, ali on nas je vodio okolo naokolo pa još malo odokolo. Ubrzo smo se našli sa sjeverne strane Badnja i kako smo mu prilazili bliže, vrh se sav nekako ustrmio, postao osoran i nepristupačan.



Moji su se supatnici odlučili odmoriti u zelenoj dolini, grickati kolačiće, mirisati kaćune i brojati leptiriće, a ja sam zapeo otići gore pa makar preko najstrmije litice. Hvatao sam se, ne samo rukama i nogama, već i zubima za stijene, napredovao dosta brzo, već sam bio nadomak vršnom grebenu kad sam se našao oči u oči, nos u nos, zub u zub, s jednom mladom riđovkom. Zapravo, pravo čudo kako je nisam napipao jer sam, tražeći pogodno uporište, postavio desnu ruku niti pet centimetara daleko od nje.



Ona se za trenutak iznenadila, zasigurno je ostala u čudu tko je sad pa ovaj lik, a onda je zauzela prijeteći stav pred napad. Znao sam što mi je činiti, odmakao sam se korak-dva unatrag, nadajući se da će biti toliko ljubazna pa će mi ustupiti pravo prolaza. Još smo se neko vrijeme gledali, a kad sam shvatio da riđovka nema namjeru popuštati, zaobišao sam je u širokom luku. Naposljetku smo se razišli u srdačnoj atmosferi.
Ubrzo sam izbio na greben a zatim dotrčao do vrha. Vjetar se razgoropadio, sunce se razjarilo, boje su postale izraženije. Svijet je bio na dlanu. Premda je Badanj značajno niži od Sinjala, najvišeg vrha Dinare, zahvaljujući njegovoj izdvojenosti, pogledi s ovog mjesta su zaista očaravajući.



Na vrhu me zahvatila nekakva euforija, što zbog maloprijašnjeg ludog prolaza kroz stijenu, što zbog bliskog susreta s otrovnicom. Prožeo me osjećaj kao da me priroda ovoga puta prihvatila ne kao gosta, već kao nekoga za koga je sasvim normalno da je tu, kao da sam oduvijek dio nje. Bio sam joj zahvalan na tom osjećaju ali kad je nadrealin malo popustio, shvatio sam da mi se bolje što prije spustiti u dolinu gdje su me čekale moje Šerpe.



Badanj me svojim oblikom podsjetio na golemu rođendansku tortu, on je kao otok među valovima okolnih planina, poseban, izdvojen i svoj. Kao da nije s ovog svijeta, nego odnekud donešen, ostavljen i postavljen poput sfinge koja skriva najčuvaniju tajnu Dinare.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se