ponedjeljak, 16.09.2013.

~Vela Smardeća
~

Kružim prstom kažiprstom po karti Otoka, uosmičujem sjeverni pa južni dio pa se vratim sve do onog mjesta gdje je najtanji a ujedno i najživlji. Slijedim pogledom njegove punte i uvale, upijam nazive šašave i strane pa me sve podsjeti na neku dječju brojalicu.

Pocukamarak-Južni arat,
Vele stene Carpusine,
tamo Loišće ovdi Sotorišće,
Tratica Papranica
plava ptica Pernastica.
A onda, kao da je iz druge priče pala
Smardeća vela, Smardeća mala...


Zaista, od jadranskih otoka ljepša su samo njihova imena. Dobro ajde, nećemo se sad hvatat za Babinu Guzicu, Kurbu velu ili Piškeru, ali čak i više od samih imena otoka, posebna poetika izvire iz naziva njihovih uvala. Gotovo da bi se svaki otok mogao i na neviđeno opisati samo iščitavajući nautičke karte. Ti nazivi ponekad su jedinstveni i samo svoji, poput Konopjikove, Lovrečine ili Artatorea, ali često se i ponavljaju poput brojnih Tatinja, Pernastica, Dubovica...

Stoga me ovoga puta, više od šale a malo i znatiželje, zaintrigirala - Smardeća! Zašto Smardeća? Kako na mirisnom otoku može postojati vala takvog imena? I to ne samo jedna, ako karta ne laže, uz Smardeća velu, postoji i Smardeća mala! Tu nešto definitivno smrdi.

Još do prije nekoliko mjeseci do Smardećih nije bilo jednostavno doći pješice. Putevi između suhozida su zabušavili i postali neprohodni. Međutim, zahvaljujući poletnoj grupi mladih Silbenjana koji su se dohvatili pile, škara i kosira, na otoku oblika palačinke, danas možemo guštati u pravom planinarenju.



Jer za doći do Smardeće, morate osvojiti najviši vrh otoka, maštovitog imena Varh koji se izdigao čak osamdeset i tri metra više od maločas spomenute Carpusine. Uzgred budi rečeno, nemojte me ovog puta pitati što kako zašto i odakle Carpusina, to je još jedna zagonetna priča ovog otoka.
Dakle, potrebno je samo od mista krenuti prema sjeveru, slijediti putokaze koji će vas malo prije Papranice uputiti blago desno. Nikako ekstremno, rekao sam - blago desno. To je najviše što sebi mogu priuštiti. Putem ćete u bušacima vjerojatno primjetiti poneku zalutalu ovčicu koje su sve odreda veoma plahe kao da su srne a ne obične ovce.
No, što je sigurno sigurno je, čak i ovca dobro zna da čovjek nije biće koje će vas očarati povjerenjem.

Otprilike sat vremena hoda nam je trebalo za osvojiti Varh. Dvoumili se između simultanog napada južnim grebenom ili absajlanja praktično neosvojivim sjeveroistočnim kuloarom i tim podvigom ući u alpinističke almanahe. Ipak, ovoga smo puta imali ludu sreću, u prvom redu zbog toga što su se orkanski vjetrovi umirili točno kad smo bili pred samim ciljem.



Osokoljeni izvanrednim postignućem, nastavili smo hodati prema sjeveru i to zamislite - nizbrdo. Za još otprilike pola sata, konačno nam se otkrila i ona - Vela Smardeća!
Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva - rekao je Pjesnik.
A ja bih, ako smijem dodao - nigdje toliko lažine kao u Veloj Smardećoj.



O da, nekad smo ovu vrstu trave zvali jednostavno - lažina, a danas se sve češće čuje profinjeniji izraz - posidonija. U vremenima kad laži postaju sve veće, još jedna golema laž očito bi bila preveliki teret za naša krhka pleća.
Tko zna koliko već godina, stoljeća, vjerojatno i tisućljeća, more donosi lažinu u ovu valu, s vremenom se stvorio sloj debeo više od metra, ali uvala je tirkizna i pješčana i sve je divno i krasno dok je vrijeme lijepo. Tada nastaju pjesme kao primjerice Galeb i ja, kad Oliver klikće - lipo li je lipo li je, na lažini suvoj ležat...
A kad se sunce malo skrije, nestane sve te čarolije, dok sitna kiša lije, naša sreća postane - Smardeća!



Šalu na stranu, Smardeća nije toliko strašna, štoviše, mekani sloj od suhe lažine je fino podatan i prijemčiv, čak može poslužiti za štatigajaznam, igre bez granica...



S obzirom da se nismo željeli vraćati istim putem natrag, izveli smo konjićev skok do Pernastice, još jedne vale - bisernice koju smo već poznavali od ranije. I u dnu Pernastice nalazimo "tapet" od lažine ali ipak znatno manji nego u Smardećoj.



Zanimljivo, u trenucima dokolice, Pernastica oblikuje male balote od, e sad da me ubiješ ne znam od čega ona to radi, dal od šiške, dal od miške - neam blage...



Razmišljam, kako bi izgledale ove uvale da se nalaze stotinjak milja južnije, garant bi na njezinim obalama, u prvom redu do mora a kasnije i sve više, nikle sklepane straćare i stražarnice od bloketa lokalnog stanovništa kojemu naravno "niko neće zabranit da na svojoj didovini radi šta i kako oće".





Ne znam je li to bio takav dan, ili su se neke druge stvari poklopile, ali usput smo vidjeli mnoštvo različitih životinja koje se nisu pretjerano uzbuđivale ljudskom prisutnošću.
A mogu reći da nismo ni mi, čak ni onda kad smo naletjeli na zmijsko leglo mladih kravosaca kojih u ovom dijelu otoka ima... pa recimo... dosta. nono



Ne brinite, kravosasi nisu otrovni, čak ne sišu ni kravlje mlijeko, ali znaju narasti do visine košarkaške "petice". To je naša najveća, pardon - najduža zmija i srodnik je udava. Stoga, ako baš nemate ludu želju da nosite kravosasa oko vrata kao ogrlicu - nemojte. Pustite beštiju na miru, pustit će ona i vas, nema frke...

Na koncu kad smo sve zbrojili i oduzeli ispalo je da smo "planinarili" nešto više od deset kilometara, ali nismo bili previše zadovoljni tim izračunom jer nam se učinilo da smo hodali puno više. No to je takav otok, to je Silba, ona uvijek daje - više.






<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se