subota, 10.12.2011.

~A-varka
~

Imala je nešto neobuzdano avarsko u sebi, pomalo drske crte lica i jagodice obojane jadranskim suncem, a oči, hm... oči onako čelično plave, netko bi rekao hladne, ali kvragu, upravo takve su mi se oduvijek najviše sviđale.

A sreli smo se zahvaljujući iznenadnom ljetnom pljusku, bolje reći – prolomu oblaka koji nas je stjerao ispod kričavo žute tende neke konobe na čijim je vratima pisalo – zapečaćeno – financijska policija!
U svakom slučaju, vrlo simbolično, s obzirom da smo se na ovom mjestu zatekli kao slučajni zarobljenici nevere koja je tutnjala iznad grada.
Stiješnjeni u tom malenom prostoru, već smo na samom početku čak i ne htijući prekoračili onu distancu koja se inače smatra pristojnom u komunikaciji s nepoznatim ljudima.

Ispočetka mi se učinilo sasvim nepriličnim zapodjenuti kakav trivijalan razgovor na temu male voćke koja se njiše ili duge poslije kiše očekujući da će pljusak brzo proći i nakon toga svatko svojim putem otići, pogotovo stoga što sam zadnji uspješan ulet imao tamo negdje... ček da se sjetim... pa otprilike krajem prošlog milenija. Da... da... tako nekako...

Srećom po mene, neugodnu tišinu znalački je prekinula potomkinja davne Atiline ljubavnice iznenada se okrenuvši prema meni i pogledavši me izravno onim ratničkim očima i reče: "Žvaku!?"
Hm da, ne... ovaj može, zašto ne...

O da, što da joj sad počnem objašnjavat, da mi žvakanje baš i nije najomiljenija zanimacija, pogotovo kad se žvaka zalijepi za desni pa mi ne preostaje ništa drugo nego palucat jezikom po usnoj šupljini što se u krajnjem slučaju veoma lako može pogrešno protumačiti.

Ali dobro, šta’š sad, Orbit bez šećera regulira PH vrijednost bla bla bla...



A kiša je pljuštala sve jače, kao da se zarekla popraviti prosjek uobičajen za kolovoz. Eh da, trideset dana žeže i peče, zemlja se raspukne, lišće požmari, a onda se u jednom danu prospe hektolitar kiše po glavi stanovnika pa na koncu stručnjaci zaključe jedan sasvim uobičajeno prosječan mjesec, naravno...

Zadubljen u kontemplaciju o milimetrima kiše po metru kubnom , nisam ni primjetio kad je lijepa Avarka nazvala nekog nepoznatog:
Ja sam!
Iz slušalice se čulo neko nerazumljivo cvrkutanje
Tu sam na trgu, čekam da sve ovo prođe.
cvrk cik cink štreljbrlrlj...
Da.
žljbelj cik cak klak...
Ne, ne sve je u redu.
krcsstrk pržlj njum bum...
I ti isto, baj baj!

Osjetivši moj upitan pogled, samo je smireno objasnila – mama..
Ahaaaa... mama... tako dakle... vrlo dobro...
Iz Zagreba si?
Ne, iz Vrbovca.
Ah da, PIK Vrbovec, hrenovke, kobasice, znam...
‘si kad bio u Vrbovcu?
Nisam nažalost...

Greta – ispruži ruku prema meni, u nekom trenutku mi je došlo da uzvratim sa “drago mi je Ante”, ali ipak se predomislih pa se predstavim pravim imenom.

Mmmmm – kako imaš tople ruke, zavodnički će mala Avarka, a ja prepun sebe samo nehajno odvratih - bioenergija he he...

Bionergija kažeš, hm hm, pa me onako prijateljski laktom probode po boku kao da se već sto godina znamo...

I tako, kako god su se potoci kiše slijevali uskim uličicama od crkve prema moru tako je i naš razgovor tekao, istina više je pričala ona, ali meni nije bilo krivo.

Na odmoru je kaže, svako ljeto je tu, nasljedila je kućicu od pokojne bake u Dragama, blizu, ma nema ni pet kilometara, starci su je udavili dosadnim pričama, sva sreća što su baš jučer otputovali pa će ovih par dana do vikenda uživati u samoći. Onda dolaze brat i šogorica s klicima i njezina mama, baka, teta...
Sve joj se čini da će već u subotu ujutro skupiti stvari i krenuti dalje.
Šta ćeš, doma već?
Ma kakvi doma, baš joj se nešto ide u Dubrovnik...
Hoćeš sa mnom?
Di u Dubrovnik? U subotu? Hm...



Kiša je lagano jenjavala i oni nestrpljiviji su već počeli izlaziti iz svojih kišnih rupa i taman kad sam pomislio da je došlo vrijeme rastanaka, Greta mi sasvim ozbiljno predloži.

Znaš, ima tu iza ugla jedna krasna pizzeria pa sam mislila ako...
Da odemo na pizzu? – preduhitrim je
Da, ovaj ne – možda bolje da nam spreme za vani, šta misliš da svratimo do mene i...
Opaaaa, nisam se ovome nadao, na stranu i jagodice i jabučice i svo moguće voće i povrće, ovo sluti na hmmmm...
Pa dobro – kažem ja – idemo naručit!
Ne trebaš ti, pričekaj ovdje, vi’š da kiša još nije stala, ček da samo vidim imam li dovoljno novaca... izvadi iz džepova svu silu nekih papirića, maramica, novčanica,
Ma daaaj, ne treba, ja ću platit – ponudim se džentlmenski, izvadim iz novčanika sto kuna.
Uh baš ti hvala, nego kakvu bi ti?
Toplu i slasnu!
Hm... dobit ćeš je ako budeš dobar – zanjiše mala bokovima - nego pizzu, pitam te, kakvu ćeš pizzu?
Može od tunjevine.

I otrči mala Avarka preko kišne pjacete u obližnju uličicu, crvena majica na špaline joj je izvrsno pristajala, a tek to slatko dupence u prekrojenim rebatinkama s resicama samo me dodatno rajcalo...

Nije prošlo ni tri minute, evo ti je već natrag, s dobrim vijestima.
Peče se, bit će gotovo za desetak minuta, nego šta misliš – ima tu jedna konoba sa krasnim vinom, Babić pravi, nektar za bogove, da uzmemo jednu litru, ha?

Ma vidi ti poduzetne male, na sve misli, svaka čast, taj crni nectar će mi baš dobro doć, ali ipak moram pazit, hm... večeras je naša fešta, večeras se vino pije....
Litra dođe trideset kuna – vrati me Greta u stvarnost.
Aha – opet ja vadim novčanik, hm, nemam trideset, nemam pedeset, samo imam sto – eto joj još jednog Mažuranića.
Da uzmem dvije litre?
Ma ne, jedna će bit sasvim dovoljna...

I opet otrči slatko dupence preko pjacete, kiša samo šta nije stala, poala brale, ne može bit bolje, čovječe, pa pogledaj, još nisi za rezalište, imamo desetak minuta do auta, još pet-šest kilometara do njezine vikendice, pizza, ma jebeš pizzu, gledaj malu, ka cukar je...

U svakom slučaju, kiša je nakon desetak minuta potpuno stala.
Pizze samo što nisu bile gotove. Nije mi se dalo više čekat pa sam se uputio do te picerije, vjerojatno je i Greta tamo...

Odmah iza prvog kantuna – veliki natpis Konoba-pizzeria Calypso, dakle to je to, uđoh unutra, ali ne vidjeh nikog osim konobara.

Dobar dan, ove dvije pizze, jesu gotove?
Dvi pizze? – iznenađeno će konobar
E, jedna mješana i jedna s tunjevinom, cura mi je naručila prije desetak minuta.
U zadnjih uru vrimena niko nije naručija pizzu!
Pa je li bila maloprije jedna cura u crvenoj majici i kratkim rebama?
Neam pojma...
Greta!? Zgodna, s dobrim guzama!?
Takvu bi sigurno primjetija!
Hm, ima li još koja pizzerija blizu?
Jedino doli na rivi, mi smo ovdi jedini....

A jebate... nije valjda, izađem na ulicu u obliku dinstanog jastoga, osvrćem se na sve strane, da makar tu konobu s vinom vidim, možda je tamo...
Zlatarnica, souvenir shop, apartamani, ali nema konobe, nema vina, nema Grete, ma da se nismo mimoišli? Vratim se do one naše tende, okrećem se lijevo, desno, sa svih strana dolaze ljudi, prolaze, ali male nema pa nema...
I prošlo je deset minuta, prošlo je petnaest, prošlo je dvadeset – a ja još nisam htio priznat poraz...
Budalo jedno dabili budalo...
Vjerojatno i nije bila Greta, vjerojatno i nije iz Vrbovca i po svemu sudeći nema vikendicu u Dragama...
Ali ima mojih dvjesto kuna u džepu!




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se