utorak, 08.12.2009.

~Od kolijevke pa do broda
~

Ako je more kolijevka života, onaj iskonski prapočetak i medij iz kojega su neka davna živa bića jednom izišla na kopno da bi udahnula ovozemaljski zrak i ako su milijuni godina bili potrebni da čovjek kao umno biće započne povratak svome izvoru, tada i brod možemo smatrati novom kolijevkom koja je upravo tom nejakom čovjeku pružila sigurnost i zaštitu od kurenta, vjetrova i valova moćnog velikog plavetnila. Zatvorit će se vremenski krug i nitko veće neće moći znati gdje je njegov početak, a gdje kraj.

Čovjek je brod napravio po svojoj slici. Skelet je gotovo identičan. Hrptenica kao kralježnica, oplata koža, vesla su ruke, a rebra su opet rebra...

Stoga je povezanost čovjeka, broda i mora, u jednu ruku logična, prirodna i razumljiva, ali s druge strane opet nejasna i tajanstvena.

Mornar na brodu od svega na svijetu najviše žudi za kopnom, a čim stigne, malo se odmori i prikupi snagu, teško se može oduprijeti sirenskom zovu novih modrih pučina.

Biti u Komiži na dan Svetoga Nikole, zaštitnika djece, mornara i putnika, izuzetna je privilegija. Svjedočiti obredu spaljivanja broda koji je preplovio svoja mora i došao do svoga kraja potakne u tebi neke nepoznate osjećaje koji u takvim okolnostima izviru duboko iz vlastite nutrine.

Svi smo mi djeca, svi smo mi mornari, svi smo putnici.





Stigli smo pod Muster, pred crkvu Svetog Nikole daleko prije svih. Ove godine su čak dvije barke ponudile svoju žrtvu. Želio sam ih vidjeti dok su još žive, dotaknuti ih, osjetiti toplinu drveta, tog najplemenitijeg materijala od kojeg čovjek može sagraditi brod. Stisle su se jedna uz drugu ko majka uz dijete.







Preduboki su ožiljci na toj oplati za nova mora...



Ljudi su se tiho okupljali, tek bi se u međusobnim šaputanjima začuo onaj predivni melodiozni komiški govor

Zapalio se žrtveni oganj...



Plamen je polako zahvaćao bokove broda





Oganj je bivao sve veći i veći



Vatra od pamtivjeka ima gotovo hipnotički učinak na ljude

Mnogi su poželjeli biti što bliže

Kalaofot i pisnik uiz Komizje...



A onda se vatra potpuno razbuktala

Brod je sve brže nestajao u plamenu







Prova se propela preko posljednjeg vala...





Nekad čvrsta rebra popuštala su pod plamenim naletom



Na koncu, nestao je brod, ostao je samo prah i pepeo, neprepoznatljiv ostatak kobilice...
Od kolijevka pa do broda, od broda do groba, do svoga kraja.



Tužno i lijepo, sjetno i ponosno, duboko i nezaboravno...



Zatvoren životni krug, s uspomenama na neke bolje i sretnije dane.

Iz pepela spaljenih brodova, zaplovit će neki novi, mlađi, snažniji i poletniji, čovjek će u njih ugraditi svoj duh, svoju snagu, jer preko mora se mora...





Konačno, što je čovjek bez mora, što je brod bez čovjeka, što je more bez brodova...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se