Arhiva
< prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Plan puta za danas
Plan hodanja

DANAS:


JUČER:

Blogomobil linkovi
Naslovnica
Trenutna lokacija

Postavi kao Homepage
Tko hoda?
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju

31.12.2005., subota
BIG BROTHER (2) I SENIOR KLUB
Dakle, sinoć je u Saloonu bila takva gužva da nisam imao mjesta za pisanje uživo. Jest da je Saloon ogroman, ali jučer su se odvijale dvije paralelne priredbe. Dosadnjaković od Big Brothera i sjajan štimung koji su, u drugom dijelu Saloona, stvorili glazbenici sastava Kužiš, stari moj.

BIGBRADAVIČARI
Hajdemo prvo odraditi Big Brothera, jer se nema što reći.
Ideja je dobra.
Realizacija čista katastrofa.
Naime, nije dovoljno smjestiti mlade ljude u kuću i snimati ih. Treba te mlade ljude voditi, dati im mogućnost da budu likovi, a ne dosadni klonovi koji po cijele dane sjede, hodaju i skaču amo-tamo po kući, bez smisla, bez dramske radnje. Čak su i majmuni u kavezima zooloških vrtova zanimljiviji.
Sinoć sam upoznao Dacu. Simpa cura. Metar i cvancing. Ona je jedina u kući bila normalna u one dvije emisije koje sam ovaj tjedan gledao.
Ostali su stvarno dosadni glumci koji su sami sebi osmislili uloge, e ne bi li se dočepali milijunčeka.
Uloge su loše napisane, pa su glumci loše glumili. Svi, osim Hamdije. On je igrao na ženicu i dječici i time potaknuo TV gledateljstvo da mu organizatori iz RTL-a u šajtof gurnu milju kunića. A u toj nanizanki nije bilo trunčice dramskog naboja. Jebote, ja bi ih rasturio!

PRAVI HAMDIJA
Hamdiju sam vidio u pravom izdanju tek sinoć u Saloonu. Kad su došli njegovi Romi. A tamo gdje su Romi, tamo je uvijek dobra svirka i dobra glazba. Sinoć su napravili nevjerojatan štimung ispred Saloona. Eto, taj Hamdija je sasvim drukčiji. Simpa muškarac, srednjeg rasta, negdje oko metar i sedamdeset i nešto cm. Uopće nije debel, kako mi se učinio na TV. I nije dosadan, kao što je u nanizanki. On se zaista namučio zatomnjujući sebe u sebi! Zatomnujući svoju toplu dušu. Zbog koje Cigani lete u nebo.

SHAKESPEARE I ŠEKSPIRČIĆI
Onaj koji je na RTL-u bio zadužen za sliku morao je svakome sudioniku u Big Brother vikendici objasniti da im kamera dodaje desetak kg. Pa su neki izgledali vrlo debeli, a u prirodi to nisu.
Zatim, morao je voditi računa da svakoj radnji treba dramaturgija.
Julija i Romeo, Hamlet, Prospero ništa se ne razlikuju od bilo kojeg ženskog i muškog stanovnika Big Brother peradarnika. Premda tamo nije bilo Prospera.
Recimo, Romeo i Julija- Dvoje mladih koje se vole. Vrlo bi se rado opalili, ali im stroge mamice i ljute tatice ne daju. A takvi su svi mladi. I takvi su svi roditelji. E, sad valja osmisliti dramu. To Shakespeare zna, o Big Brotherovi Šekspirčići ne znaju. Zato sam rekao da su majmuni i kavezima zanimljiviji od...
Ispovijedi u onom Big Brother sobičku bile su također dramski neosmišljene, budući da ispovjednik pojma nema ni o čemu.

MIRKOVIĆ, GALAMA I LIJEPE VODITELJICE
Voditeljica programa u petak, nekakva Antonija, ne zna govoriti. Onaj koji joj piše najave kroz nju je projicirao sebe.
Malog Mirkovića znam otkad se rodio. Njegova oca poznajem od svoje i njegove sedamnaeste godine. Starog Mirkovića zvali smo Truba. Bio je zanimljiv mladić. Bio je hrabar i volio se šorati. Gledao sam nekoliko njegovih dobrih tučnjava na plesnjacima.
Ovo sam rekao zato što malog Mirkovića znam i kao glumca. On je iskoristljiv glumac. Gledao sam ga u Big Brotheru. Kad je skužio da se ništa ne događa u toj nanizanki, onda je osmislio sebi lik voditelja koji galamom nadoknađuje neinventivnost bigbraderskih šekspirčića. I to čini jako dobro. Taj se njegov voditeljski lik i puši, i nosi!
Ostale voditeljice lijepo izgledaju. Bile bi izvrsne voditeljice kad bi šutjele i samo izgledale.

SENIOR KLUB
Onaj paralelni program u Saloonu bio je kudikamo dramski nabijeniji.
Petkom je u Saloonu takozvani Senior klub. Tada Saloon otvara vrata seniorskim generacijama. Tako u raskošnim prostorima Saloona možete susresti tri generacije neke obitelji: šarmantne bakice i djedice, seksi mamice i tatice, te ljupke unučice i razigrane unuke.
Tom je druženju trebalo samo dati dušu.
A to je učinio Miljenko Mitrović, Mitar/Mićko, davši Vlahi ideju da petkom uživo sviraju oni koji doista znaju stvoriti štimung. Sinoć su to bili glazbenici sastava Kužiš, stari moj. Svaki od glazbenika je vrstan majstor na svome instrumentu. Zato im je program raznovrstan. Zaista mogu zadovoljiti svačiji glazbeni ukus.

POVRATAK OPUŠTENIH
Gost Senior kluba su, kao što rekoh, pripadnici različitih generacija. Mnoge od njih poznajem odavno. Moju generaciju poznajem, četrdesetak godina, njihovu djecu dvadesetak, a unuke svega godinu-dvije.
Međutim, sve njih povezuje uspješnost u poslovima kojima su se bavili ili se još bave. Tako petkom možete u Saloonu susresti društvenu kremu Zagreba, Žileta iz Požege i cijele Hrvatske. A to nije krema za žute cipele.
Tu ćete susresti naše najpoznatije glumce, pisce, novinare, poslovne ljude, stare i mlade košarkaše, bivše i sadašnje nogometne zvijezde. Itd. Sve one koji se jednom tjedno žele opustiti u ugodnom lokalu, dobrom društvu i zanimljivom programu.
Zato su se momci iz Kužiš, stari moj sinoć zeznuli kad su pristali svirati u Sallonu. Naime, mislili su vrijeme između kratkih setova svirki ispuniti dugim stankama, kao u onoj Arsenovoj šansoni...svirke su sve kraće, a pauze duže...
Vrlo su se brzo uvjerili da to kod Seniora ne prolazi.
Svirke su im bile duge, a ne znam jesu li uopće imali vremena za pauze.

DUŠA I SVJEŽINA
Vlaho i Maro Srezović, tata i sin, osmislili su, uz pomoć Mićka i drugih, dobar program. Vlaho programu daje dušu, u Maro svježinu.
Zato nije nimalo čudno što u Saloonu možete susresti nevjerojatno lijepe žene. One od osamnaest i one od pedeset godina. Sve, zaista sve sjajno izgledaju. Toliko dobro da sam u jednom trenutku uskliknuo:
- Ljudi, božji, ovdje svaka žena puno bolje izgleda od mene!
Naravno, da nisam mislio na svoj vanjski izgled i sve one mekoće koje taj izgled grade, nego na, čini mi se, vrlo ljepuškastu i dobru građenu maštovitu dušu.
Nadam se da će se ovom malom analizom, gotovo analizičicom, složiti nenadmašna Džezerica i vedri mladić Sraštena Obrva.

Naravno, ima tu i nedostataka. Recimo, sinoć mi je falilo Tabino društvo.
- 11:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #
30.12.2005., petak
BIG BROTHER (1)
Evo me u Saloonu.
Do Saloona zimski ugođaj.
Ulice grada u predblagdanoskom raspoloženju, dakle prazne.
Momci s Big Brothera me uvjeravaju da je grad prazan budući da je večeras završna epizoda te RTL-nanizanke. Epizoda u kojoj će jedan od stanara Big Brother vikendice pospremiti u šajtof (novčanik) pozamašnu svoticu od nevjerojatnih milijunček kunića. Za tu bih lovu sad potpisao godinu dana izolacije, pa i u nekoj drugoj Big Brother kući.
Recimo, u Lepoglavi.
Ništa mi ne treba osim gomilu papira i olovaka, pa nek snimaju kako ne ljubim i ne radim ništa drugo što i inače ne radim s obzirom na poodmakle godinice.
Elem, Vlaho Srezović ponovo me nagovorio da dođem i snimim spektakl. To činim zbog njega, a i Uda Ukrudbenog, koji voli baciti okogledalce na lijepe djevojke. Dok mu magistrica drijema kao ljupka Snjeguljica.
A ovdje ih ima... ah, što vrijedi, moj Udu i moj Bestjelesni svemirski brate.
Momci koji rade u ovoj spektakularnoj emisiji kažu da će se večeras ovdje skupiti društvena krema za žute cipele broj 44. Moj broj, samo što ja ne nosim žute cipele, premda nemam ništa protiv njih.
Ovdje je sve spremno.
A ju idem pogledati kako se lijepe voditeljice pripremaju za večerašnji program. Ne znam kakve su voditeljice, ali zaista lijepo igledaju.
Toliko lijepo da ne trebaju ni govoriti
- 21:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #
VEČERNJAKOVI SPORTSKI LAUREATI
Na tradicionalnom Večernjakovu laureatu 2005., održanom neki dan u zagrebačkom hotelu The Westin, bilo je vrlo zanimljivo. Nekoliko Večernjakovih žirija, dakako uz punu suradnju čitatelja, izabrali su najspješnije hrvatske sportaše u različitim kategorijama. Tako su izabrani oni naj u kategorijama nogometaša, mladih nogometaša, kočarkaša, vaterpolista, sportaša/icu u kategoriji invalida, te sportsko dostiguće godine.

Izbor Večernjakovih žirija i čitatelja bio je, manje-više, očekivan.
Tako je u kategoriji Sportašice s invalidnošću premoćno pobijedila Marija Iveković, osvajačica zlatne medalje u petoboju i svjetska rekorderka u toj disciplini. Marija je na Europskom prvenstvu osvojila i srebrenu medalju u skoku u dalj, te brončanu medalju u bacanju diska.
Mihovil Španja, osvajač zlatnih medalja u plivanju na 100 metara leđno i 400 metara slobodno na Svjetskim igrama za osobe s amputacijama i za osobe u kolicima, proglašen je sportašem godine u kategorili Sportaša s invalidnošću.
U kategoriji za Nadu godine, izabran je nogometaš Varteksa Leon Benko. Njemu je pripao Trofej Anđelko Herjavec, rad akademskog kipra Nikole Šanjeka.
Dado Pršo proglašen je treći put za redom Nogometašom godine. Tako je treći put osvojio statuu Nogometaš, rad akademskog kipara Stipe Sikirice.
Vaterpolist godine je Josip Pavić. Njemu je pripala statua Vaterpolist, rad kipara Stipe Sikirice.
Statua Košarkaš, također rad Stipe Sikirice, pripala je košarkaškom laureatu Nikoli Vujčiću.
I, napokon, za Sportsko postignuće 2005. godine proglašeno je osvajanje ovogodišnjeg Davis kupa. Tenisačima i Nikoli Piliću pripalo je 79 posto glasova čitatelja Večernjeg lista i slušatelja Obiteljskog radija i Media servisa.

Program dodjele sportskih priznanja uvečali su demonstracijom borilačkih vještina nanbudaši, predvođeni Maidom Mahmuljin, višestrukom svjetskom prvakinjom.

Naravno, organizator se pobrinuo da goste ove tradicionalne Večernjakove priredbe obvesele svojim razmišljanjem o sportu glasoviti sportski teoretičari Željko Pervan i Mladen Horvat.

Meni je na takvim priredbama najzanimljivije druženje.
U raskošnim prostorijama hotela The Westin okupila se zaista sportska društvena krema. Na jednom mjestu družili su se najpoznatiji hrvatski sportaši različitih generacija. Od onih moje generacije, pa i starijih, do današnjih sportskih zvijezda.
Priznajem da one mlađe baš i nisam raspoznavao, ali starije jesam. Kao, primjerice, negdašnje nogometne zvijezde Čonča, Zambatu, Škorića i Dračića. Posebno sam se obveselio susretu sa Zambijem i Čonom, budući da se nismo vidjeli desetak godina; bilo se lijepo družiti s košarkaškom legendama Plećašem, Nakićem, Vrankovićem, Arapovićem; poslije gotovo dvadesetak godina susreo sam davne prijatelje, vaterpoliste Jakova i Antu Matošića. U svoje vrijeme osvojali su sve sportske trofeje, a koliko me pamćenje služi nisu nimalo zaostajali u osvajanju nežnih ženskih srdašaca; zanimljivo je bilo slušati i Zlatka Matešu, predsjednika Hrvatskog olimpijskog saveza, negdašnjeg predsjednika Hrvatske vlade, kojeg pamtin kao vrsnog malogometaša, a kojega sam upoznao još u doba kad je bio izvrstan vaterpolist; ugodno sam popričao s ministrom Draganom Primorcem, Željkom Matajom, izaslanikom predsjednika Mesića i nekad dragim novinarskim suradnikom; dakako, nije prošlo bez rukoljuba potpredsjednici Vlade Jadranki Kosor, kao ni bez klimoglava ministru Šukeru; veselo je bilo i kratko druženje gradonačelnika Milana Bandića i nogometnog selektora Zlatka Kranjčara...

Ipak, najduže sam se zadržao u društvu starijih kolega novinara Jovana Kosijera i Darka Draženovića, vječnog Mićka Mitrovića, gazde najslušanijih hrvatskih radija Jure Hrvačića, uvijek nasmijanog i vedrog Željka Sablića, TV producenta i davnog golmana zagrebačkog (mislim) Metalca, te Josipa Kužea i Džeme Mustedanagića, trenera Dinama i njegova pomoćnika...
Osobno mi je bilo žao što na ovome Večernjakovu spektakularnom druženju nije bilo Mirka Novosela i Miroslava Ćire Blaževića.

S druženja sam otišao u društvu braće Matošić. Sjeli smo u tramvaj i odvezli se pravo u davne uspomene.
- 04:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.12.2005., utorak
PRIČA O OVOGODIŠNJOJ POLNOĆKI U DUBRAVI
Posljednji put bio sam na Polnoćki 1988. godine.
Nas nekoliko dobrih prijatelja, kao što su Pavo, Mićko... godinama smo (desetak), zahvaljujući Zlatku Vitezu i Želimiru Mesariću, imali privilegiju pjevati na Polnoćki. I to baš u Katedrali.
Lijepe su to uspomene. Našli bismo se ispred Prvostolnice, pa onda stepenicama gore. Tamo gdje su orgulje i gdje i danas pjevaju zboristi.
Poslije mise i završnoga pjevanja čestitali bismo jedan drugome Božić, nazdravivši punim demižonom misnog vina.
Nakon toga otišli bismo u Karaku i drmali sve do zore.

Kad sam se pripremao na istu proceduru 24. prosinca 1989. godine, čuo sam na radiju da Ivica Račan čestita svima Božić.
Bez riječi sam skinuo cipele s nogu, uzeo knjigu u ruku i smjestio se za radni stol. Moja tadašnja ljubavnica nemalo se iznenadila kad me zatekla za radnim stolom.
Iza ponoći ipak sam otišao u Karaku. Naravno, društvo se okupilo. Pitali su me zašto nisam došao, a ja sam rekao da više neću dolaziti, budući da dolazi ružno vrijeme. I da će na Polnoćku dolaziti neki drugi ljudi.

Nažalost, Božić se poslije toga pretvorio u državni blagdan.
Jedan lijep, miran i tih obiteljski blagdan pretvorio se u spektakularnu predstavu.
Kad bih katkad za Badnjak (dok je žario radijator umjesto badnja), pogledao na TV, vidio bih u prvim redovima političare. Djelovali su mi smiješno. Isto kao što su mi djelovali smiješno visoki crkveni dostojanstvenici sa svim onim, neprimjereno Božiću, političkim govorancijama.
Bila mi je smiješna ta transformacija političara u svećenike, a svećenika u političare.

Zato nisam išao na Polnoćke. Noć kad se slavi rođenje pretvorila se u spektakl.

Ipak ove godine odlučih otići franjevcima. Moj dugogodišnji prijatelj, fra Mladen Hrkač, gvardijan je novoga franjevačkog samostana u Dubravi. U Aleji Gojka Šuška, tamo kod Bolnice u kojoj je ljetos umrla moja majka.

Fra Mladen Hrkač je izvanredan čovjek. Upoznao sam ga kao gvardijana na Širokom Brijegu u Lištici. Naime ime Lištica dalo mu poslije četrdesetpete. Pisao sam neku reportažu, davne osamdesetosme, i tada javno progovorio o pomno skrivanoj istini o ružnim i nepotrebnim zločinama koji su učinjeni nad širokobriješkim fratrima prigodom pijanog pobjedničkog pira četrdesetpete.

Fra Mladen je nosio u sebi neku neizmjernu blagost, toplinu i iskrenost. Lice mu je širilo blagost, oči toplinu, a riječi iskrenost. Namah smo se skužili.

Poslije sam nekoliko dana bio njegov gost. Spavao sam u samostanu, družio se lijepim ljudima i dugo u noć bistrio s njima stvari oko kojih se ne slažemo. A tih je stvari bilo u izobilju budući da sam ateist.
No, nije sad ni vrijeme, ni mjesto da o tome pišem.

Kad sam saznao da je fra Mladen gvardijan novoga franjevačkog samostana u Dubravi posjetio, sam ga i naše se prijateljstvo nastavilo kao da nije prošlo toliko godina. Obojica smo nešto stariji i to su jedine promjene na nama.
U nama je sve ostalo isto. Čini mi se da me, katkada, svojom dobrotom dobrano nadmašuje.
Svejedno, bojao sam se ove polnoćke.

Možda se i moj prijatelj uzoholio kao što su to učinili mnogi svećenici? Možda će i ovdje Polnoćka poprimiti karakteristike političkoga mitinga?
Kao da je Isus Krist šef neke političke stranke, a ne onaj ljepuškasti Božić Nazarećanin?

Srećom, nije bilo tako. Polnoćka je protekla u pravom božićnom ugođaju, bez velikih riječi, skromno, upravo onako kako dolikuje tom važnom vjerskom obredu. I kako dolikuje franjevcima, pratrima kako ih zovu dolje u hercegovačkom kršu.
Prepuna crkva zračila je tihom dobrotom, svečanom ljepotom i ljudsko/božanskom blagošću.
Nije bilo pucanja petardi, nije bilo pijanih.
Savršeno, kažem vam.
Molitva se govorila mirno i razgovjetno. Činilo mi se da su svi oni koji su bili na Polnoćki u Dubravi znalački uvježban zbor. Pri zajedničkoj molitvi govorili su uglas, tako da sam mogao razumjeti svaku riječ.
Isto tako pjevale su se i uhu ugodne božićne pjesme. Pjevanje su predvodili sjajni zboristi iz Janjeva. Zagrebački Janjevci. Koji su svi odreda izvrsni pjevači. Zbor je mješovit. Posebnu draž daje mu svježina i glazbena kultura mladih zboristica, lijepih i prilično stidnih djevojaka.
Na Polnoćki sam naprosto uživao.
Često sam se znao toliko zanijeti da sam zaboravio fotografirati.
I još nešto: fra Mladen je, siguran sam, upozorio vjernike da ću Polnoćku izravno prenositi na Internetu. Zato nitko nije prigovorio dok sam se, neprimjereno trenutku, kretao slobodno crkvom. Kao da sam na nogometnom igralištu, a ne u Crkvi. (Ljudi, oprostite mi!)
A poslije Polnoćke uživao sam što sam fra Mladenu i ostalim fratrima mogao pokazivati fotografije na ovome mjestu.
Družio sam se još malo s Janjevcima dolje u prostorijama crkve. Čini mi se da sam se čak malo pravio važan što mogu pokazati kako savršeno tehnički djeluje pomalo derutni Blogomobil.

Kad sam oko tri ujutro stigao kući, obećao sam sebi da ću i iduće godine ići na polnoćku u istu crkvu. Naravno, ako budem živ.
U što ne sumnjam.
- 00:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #
24.12.2005., subota
LIJEPE DJEVOJKE I BIG BRAĆA
Sinoć sam bio na primanju u povodu TV nanizanke Big Brother. Primanje je održano u raskošnim prostorijama Saloona u Tuškancu. Fotnuo sam priličan broj lijepih cura i urednih mladića.
Ja doista nisam znao o čemu je tu riječ. Budući da volim učiti, odlučio sam vidjeti što je to u ljudskom biću što ga vodi u Big Brother?
Naravno, ništa nisam skužio. Kamermani su snimali neke vrlo lijepe djevojke. Fotao sam ih i ja. I kad su skužile što radim sve su razvukle usta u veliki smiješak. Oči im se nisu smijale.
Bilo je tu i mladih momaka. Neki tip obrijane glave predstavio mi se kao svizac. Prihvatio sam pruženu ruku i rekao mu da sam prerijski pas. On se nasmijao i rekao mi da sam štosan.
Budući da nemam nikakvo mišljenje o Big Brotheru, odlučio sam ovih dana pogledati dvije-tri epizode. Da skužim što je to. Naime, ne mogu pisati o nečemu što ne znam.
Idućega petka reprizirat će se primanje u Saloonu. Ili pak nešto slično. Obećao sam Vlahi da ću doći, ali da ću sa sobom povesti nekoliko Blogera koji kuže u čemu je tu riječ. Zapravo, mile i mili, vi ćete mi na licu mjesta pomoći da shvatim dramaturgiju te nanizanke.
Zato vas molim da vas nekoliko idući petak budu moji vodiči na primanju u Saloonu. Javite se, pa ćemo se dogovoriti.
Ljudi smo.

A sad se idem pripremiti za polnoćku. Idem Franjevcima u Dubravu. Tamo je gvardijan izuzetan čovjek i moj dugogodišnji prijatelj fra Mladen Hrkač.
Ako vas zanima kako je na polnoćki kod fratara, svratite. Na ovome mjestu ću izravno prenositi noć u kojoj se slavi Rođenje.
- 18:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #
23.12.2005., petak
OD KOPANJE DO KOPANJE
Upravo se tako ovih dana odvija život u Lijepoj našoj.
Primio sam pedesetak poziva na razne božićno-novogodišnje takozvane partije, što će reći besplatno krkanje.
Naravno, dok sam bio mlađi znalo se dogoditi da odem od kuće 15. prosinca, a vratim se nekoliko dana iza Nove godine. Pritom sam se bogovski proveo, jeo samo izabrana jela, pio samo najbolja pića i ljubio najbolje žene, a to znači sve. Dakako, pritom nisam potrošio ni prebitoga marjaša, jer je sve išlo na račun društvene reprezentacije.
Prošlih nekoliko godina provodim mirne dane u prosincu.
Međutim, danas nisam mogao odbiti Mićka Mitrovića, to jest ulaznicu za sve što se dobro zbiva u Zagrebu i naokolo dvadesetipet tisuća milja.
A Mićko me je pozvao na primanje u Ljevaonicu umjetnina pri Likovnoj akademiji u Zagrebu. Tamo u Ilici. U dvorišnoj zgradi negdašnjega rodilišta. A u kući pokraj stanuje predsjednik Mesić.

Elem, vlasnik umjetničke ljevaonice je Željko Mačešić Mačak. Jedan neobično simpatičan, živahan i prijazan gospodin najljepših srednjih godina. Dovoljno mlad da bude pravi muškarac, a dovoljno star da skuži mudrosti, prednosti i iskušenja svojih godina.
Mačak ima u običaju da u Ljevaonici proslavi božićne i novogodišnje blagdane. Već treću godinu u ljevaonici se skuplja društvena i umjetnička elita svih kategorija. Od vrhunskih umjetnika do netalentiranih zgubidana; od pisaca s A liste do onih sa Ž liste, pa i niže; od političara pri samom vrhu vlasti, do onih koji sanjaju vlast kao što ja sanjam prošlo svršeno vrijeme, to jest aorist; itd.

Po fotosima možete prosuditi da je prostor naprosto nevjerojatan. Naime, to je obična radionica, ljevaonica dapače. Okolo leže razbacane oštećene skulpture, razne alatke, brusilice, dlijeta, čekići i štotijaznam što sve ne.
Kad uđete u taj prostor iz bajke, dočekaju vas tri ogromna kotlića u kojem se krčka čobanac svih okusa. U jednoj kotletini običan čobanac, u drugoj nešto ljući, a u trećoj krčka se onaj pravi, ljuti čobanac. U Kristal dvorani, a to je radionica ispod otvorenoga neba, postavljeni su dugi stolovi i klupe. Ispred je improvizirana pozornica na kojoj sviraju planetarno poznate Slavonske lole iz Đakova. Treća prostorija je VIP salon. On je dostupan svima. Jer ovdje su svi gosti VIP! Tu sjede povlašteni političari i svi ostali povlaštenici. Tako, recimo, možete vidjeti kako ministar kulture sjedi pokraj nekog budućeg slavnog slikara. Itd.
Sve to kontrolira Mačak kojeg možete istodobno vidjeti u društvu Sanadera, Biškupića, Vlahe Srezovića, Paganinija, Lola, Juvančića, Zlatka Kauzlarića Atača, šefa Akademije, itd. izvanika.
Ah, zaboravih! Odmah na ulazu vrte se na ražnju janjci. Mačak kaže dragovoljno.
U općem i romantičnom ozračju pečenih odojaka, janjci su se osjećali zapostavljeno, pa su sami raspisali referendum na kojem su odlučili da će se dio generacije rujan 2005. dragovoljno prepustiti dražima ražnja i vatre.
Odmah do, ni šarani iz obližnjeg ribnjaka nisu izdržali. Pridružili su se općem slavlju tako što su se smjestili na rašlje pokraj vatre i tu čekali da ih neka milostiva usta ubace u proces proizvodnje kalorija.
Tamo u dnu radionice, pred bistom preuzvišenoga... dobro, neću ga imenovati... smjestio se bistri izvor iz kojeg pjenušavo izvire rijeka piva i sama se ulijeva u plastične pollitrene čaše.
Na stolovima uredno postrojene boce vina.
Ljudi ulaze i izlaze. Oni koji ulaze odmah se prihvaćaju čobanca. Potom im doplivaju šarančići na rašljama, a onda im se oko nepca umiljavaju pečeni janjci.
Nevjerojatno ugodno ozračje.
I, naprosto mi je žao što moram otići, jer sam obećao Vlahi Srezoviću da ću doći u Saloon na primanje u povodu TV serije, ili nanizanke, koju vjerno televizijsko gledateljstvo znade pod imenom Veliki brat ili tako nekako na engleskom.
Budući da mi je Vlaho dugogodišnji prijatelj, odlučih doći na to primanje i s njega izravno izvještavati. Sad je točno toliko koliko je.
Saloon je još prazan.
Čekaju se uzvanici. Pa, da vidimo i to čudo. Javit ću se malo kasnije, kad sve počne.
- 22:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #
22.12.2005., četvrtak
ARETEJ ILI LEGENDA O SVETOJ ANCILI, RAJSKOJ PTICI
Pokušat ću ovdje iznijeti dojmove s jedne od prvih čitačih proba kazališne predstave Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici, pisca Miroslava Krleže i redatelja Zlatka Viteza, a u izvedbi dramskog ansambla Gavelle. Fotosi s pokusa su tu, a sad zajedno pokušajmo propješačiti kroz tekst koji slijedi.

Već početkom prosinca primijetio sam da je Zlatko Vitez malkice zanesen. Sve je pripremio, baš kao pravi kazališni maher, i samo je čekao 19. prosinca da krene s pokusima Krležine drame Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici.
To je antiratna drama, zapravo fantazija u pet slika.
Georgij Paro, koji je Areteja postavio davno, kaže da je Krleža temu rata u Areteju dao kao perpetum mobile pokrenut ljudskom glupošću... itd. Ovo ono.

Trebalo bi ponovo dobro iščitati Areteja. Ali koliko god čovjek čitao, neće doseći sva ona tankoćutna rješenja koja u tekstu pronalazi redatelj. Zajedno sa svim suradnicima, dakako. A pogotovo ona rješenja koja se javljaju tijekom pokusa. Od onih prvih čitačih, kad redatelj ansamblu obrazlaže postupak kojim će raditi predstavu, i kad glumački ansambl polako pretvara papirnatu dramu riječi u pravi pravcati život.
S Krležom to ide malo teže. Krleža je erudit i tu se erudiciju ne stidi iznijeti na scenu, pa se ti sad snađi u onom bogatstvu riječi, za koje prosječno obrazovan čovjek nikad nije ni čuo. Na kraju predstave svima je uglavnom sve jasno (osim kritici, naravno), jer ako neki ne razumiju sve riječi itekako dobro razumiju dramu koja se događa pred njihovim očima na daskama koje život znače.

Tkogod štogod mislio o Krleži kao piscu, ostaje činjenica da pripada samom vrhu svjetske pismenosti. Za razliku od mnogih ja ne mislim da Krleža daje odgovore. Mišljenja sad da je on dječak koji nas svojim nemogućim pitanjima stavlja pred zid.
Ispred nas su pitanja, a iza nas su svi odgovori; treba nam samo preskočiti onaj grozno visok i debellyssimo literarni zid.
Sve ono što piše u Areteju još nismo dokučili, upravo zato što nam se neće pentrati strmim serpentinama Krležinih rečenica.
Je li pisac mislio ono ili ovo?
Vrag će ga znati i vragu ga dati.

Vitez voli, znade i poštuje Krležu. Još tamo od rane mladosti kad je kao varaždinski gimnazijalac dolazio u Zagreb, na Goranovo proljeće, okušavajući se kao recitator i to upravo Krleženih Balada.
Zato me zanimalo što će reći na prvoj čitačoj probi. Kako će glumcima objasniti svoga Kležu, tim više što svaki od njih nosi u sebi neku svoju sliku o tom sjajnom piscu. Nažalost, na prvi pokus nisam stigao.
O Areteju su mnogi pisali. Svojedobno sam sve to iščitavao, e ne bih li pred samim Bardom bio ono što nisam: učen. Ta moja nabiflana učenost nikad nije prolazila kod Krleže. Više je držao do mojih budalaština, nego do poznavanja Konfucija, Aristotela ili Erazma. Njih je bolje znao od mene, kao što sam ja bolje od njega znao J. D. Salingera.
A kad je riječ o Areteju, ostavit ću na stranu sve ono što su drugi rekli o toj drami, šepajući za njom kao što i sam šepam, pa ću se upitati: zašto je dramu naslovio imenom grčkog liječnika koji je živio prije 2200 godina? A kad je već dramu naslovio Aretej, dakle imenom liječnika Areteja iz Kapadokije, poznatog po tome što je odavno opisao migrenu, od koje danas u Europi boluje 60 milijuna ljudi, zašto je naslov produžio Legendom o svetoj Ancili, rajskoj ptici?
Ancili ili ancilli, pitanje je sad.
Rajska ptica ili sluškinja?

Bilo kako bilo, danas sam posjetio ansambl Areteja na trećoj čitačoj probi. I bilo je zaista sjajno. Glumice i glumci još su nesigurni; istražuju riječi, rečenice, zareze, upitnike, uskličnike...
A kad sve to usklade, moraju se opet vratiti na sam početak, jer će te rečenice pokušati uskladiti s pokretima. Naime, rečenica sasvim drukčije zvoni kad je čitate u tišini, kad je čitate glasno, kad je čitate u društvu i kad sve to pročitano pokušate pretvoriti u pokret.
Vitez mi djeluje vrlo sigurno. Vidi se na njemu da zna što hoće.
I zato jedva čekam premijeru 23. veljače iduće godine. Nekako sam siguran da će nam Vitez opet podariti sjajnu predstavu.

Miroslav Krleža: Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici
Redatelj: Zlatko Vitez
Scenograf: Miljenko Sekulić
Glazba: Arsen Dedić
Kostimografkinje: Ika Škomrlj i Elvira Ulip

IGRAJU:
Aretej: Sreten Mokrović
Livija Ancila i Klara Anita: Jelena Miholjević
Alonso, Krisip, Butler: Nenad Cvetko
Kajo, Anicije Sever, Barun Van der Bloten: Darko Milas
Aurelije, Čovjek u fraku, Drugi karabinjer: Đorđe Kukuljica
Raul Sigurd Morgens: Zlatko Vitez
Apatrid A: Siniša Ružić
Apatrid B: Hrvoje Klobučar
Vrtlar: Slavko Brankov
Magistar: Sven Šestak
Magistra: Ankica Dobrić
Crkvenjak: Drago Meštrović
Prvi karabinjer: Zorko Rajčić
Maitre d'hotel: Zoran Gogić
Doktor: Josip Bobi Marotti
Arinoe: Ivana Bolanča
2 legionara: statisti
Lucije: statist

Inspijentica: Ina Krklec
Šaptačica: Snježana Majdak
Organizatorica: Keka Katona
- 21:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #
19.12.2005., ponedjeljak
A BEBE...? 060 9000! (7)
Napokon je gotovo.
Sjedim za stolom, prilično umoran, a ispred mene, za istim stolom cijela TV ekipa, predvođena direktoricom i glavnom urednicom. Sjede i šute.
- Koliko?, pitam Maru Nemčić.
- Baš su mi javili da smo do 23 sata priskrbili bebama i njihovim majkama 1.904.000 kuna. To je zaista više nego si očekivao čak i ti, vječni optimist. Mislim da je tu i dobar dio novaca tvojih blogera. Dirnuo me onaj komentar iz Austrije, vi Blogovci zaista ste prisutni svuda u svijetu.
- I, što sada?
- A, ništa, moj Kemo. Sad ćemo se malo odmoriti i osvježiti, a onda na posao.
- A slavlje?
- Koje slavlje, pa mi smo radili?! Za one koji rade, odmor je jedino slavlje!

Eto, završavam ovaj izravni prijenos ovogodišnje najveće humanitarne akcije. Hvala svim Blogerima koji su telefonski pozivima pripomogli da ova humanitarna akcija uspije preko očekivanja i najvećih optimista.
- 23:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #
A BEBE...? 060 9000! (6)
A bebe...? su do sada dobile 1.600.000 kuna. Akcija još nije gotova. Oni koji nisu neka zvrcnu, a oni koji jesu mogu biti ponosni što su svojim sudjelovanjem pomogli da sve ovo uspije iznad očekivanja.

Neki baš i nisu zadovoljni, javlja mi Branko Matina, naivni slikar i bloger iz Hlebina.
Prije dvije minute mi je telefonirao i rekao da su naivci iz Hlebina neopravdano izostali. Oni su bili spremni da se uključe u ovu humanitarnu akciju, "jer mi Hlebinci smo navek bili i naivni i humani".
Kad sam to prije minute rekao Mari Nemčić, rekla mi je da se naivcima ispričam u njeno ime. I da ih sigurno neće drugi put zaobići, tim više što je Hlebinska škola jedna od najpoznatijih slikarskih škola u svijetu.
Branko, tebi i ostalima mnogo pozdrava iz Gradske kavane. Nadam se da ćeš nastaviti i dalje pisati svoj blog.
- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
A BEBE...? 060 9000! (5)
Evo, nakon svega sat i pol, javljaju mi Mare Nemčić, direktorica TV, i Tanja Šimić, glavna urednica, da je dostignuta magična brojka od milijun kuna.
Ako se nastavi ovim tempom, bit će vrlo brzo onako kako sam prognozirao: najmanje miljuipo!
Prema fotosima možete zaključiti da je ovdje nezabilježena dobra vibra.
Samo nek se tako nastavi, pa će i bebe vaših beba biti zbrinute!
- 21:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
A BEBE...? 060 9000 (4)
Zamolio sam ministra Dragana Primorca da se izravno javi na Blog, u nadi da ga riječka gimnazija neće kazniti ukorom pred isključenje. I evo što vam poručuje ministar:

Dragi Blogovci, veliki pozdrav s akcije "A bebe...?", koja je donijela puno dobra, veselja i sreće trudnicama i budućim bebama. Daj Bože što više ovakvih plemenitih akcija. Pozdrav svima. Vaš Dragan Primorac.
- 20:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #
A BEBE...? 060 9000! (3)
Upravo sam u Gradskoj kavani na humanitarnoj akciji A BEBE? Podržavam tu akciju. Naravno, to potvrdjuje i moja prisutnost sada ovdje. Problem dijabetesa i trudnoce velik je, i ova akcija, nadam se, mnogim će mladim roditeljima omogućiti vjerojatno njihovo najveće veselje. Iako ću, evo ovom prilikom, iskazati i priličnu skeptičnost prema tome kada se takve akcije organiziraju pomalo brzopleto, gotovo bih rekao da se stječe dojam da ponekom služe samo u svrhu nekakve osobne promocije. Otkrio sam tako, potpuno slučajno, i jedan primjer potpune neorganiziranosti jedne, danas već potpuno zaboravljene akcije tog tipa. Bila je to akcija PUŽNICA. Bila je to akcija u koju su se svi pošto poto htjeli uključiti, naprosto je nastala prava pomama za tim da se svatko uključi u tu akciju. I ja sam se u to gurao. Život me kasnije sasvim slučajno doveo u kontakt sa vrhunskim američkim liječnicima koji se time bave, a kasnije sam i to sve provjeravao u Zagrebu. Tada sam shvatio da je sama pužnica, aparatić, samo maleni dio rehabilitacije, i da je to tek neznatni početak procesa vraćanja sluha djetetu. Sve ovo dalje, da bi se djetetu vratio sluh kod nas nije bilo niti u povojima. Dakle, može se reci akcija je započeta, ali rezultat nije izvršen. Koristim ovu priliku da se podsjetimo akcije PUŽNICA i dovršimo je na ovaj nacin do kraja da toj djeci potpuno punom rehabilitacijom vratimo sluh.
Zato zvrcnute 060 9000. Vaš Žarko Potočnjak.

Evo, poslije Žarka javljam se. Ovdje je nevjerojatna gužva. Ne st ignem sve fotnuti. Sad se moram koncentrirati. Moram pronaći ministra Primorca, jer mi je obećao da će se izravno javiti Blogerima.
- 19:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #
A BEBE...? 060 9000! (2)
U Gradskoj kavani organizirana gužva.
Ogroman televizijski ansambl već treći puta kontrolira je li sve u redu.
Koliko ja poznajem televizijsku tehniku, već je odavno sve u redu. Sve su kamere na mjestu, a večeras će program pratiti 12 kamera. U Gradskoj kavani pet, a na Trgu sedam. Tako ćete imati odličnu sliku i informaciju.
A tamo gdje kamere ne budu uključene u program, dežurat će moj neuništivi Sony Ericsson, senior.
Tako ćete na TV ekranu moći pratiti sve ono što se zbiva ispred TV kamera, a na ovome mjestu vidjet ćete ono što se zbiva iza kamera.
Na primjer: kako režijska ekipa provjerava scenarij i sinopsis;
kako direktorica Mare Nemčić i urednik Mozaičnog programa Veljko Đuretić provjeravaju scenu u Gradskoj kavani;
kako Mare Nemčić prati pripreme dijela najavljivača večerašnjeg programa;
kako itd...
Uskoro se očekuje dolazak najuglednijih gostiju s kojim ćete moći razgovarati ako nazovete 060 9000.
Očekuje se dolazak Stipe Mesića, predsjednika RH, dr. Ive Sanadera, predsjednika Vlade RH i mnogih drugih, da ih sad ne nabrajam, jer još ne znam tko će sve biti u Gradskoj kavani.
Nadam se da ću privoljeti nekoga od uglednih gostiju da se izravno jave i na Blogu.
I nemojte zaboraviti zvrcnuti.
- 18:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #
A BEBE...? 060 9000!
Evo, pružila mi se prigoda da, zajedno s HTV-om, sudjelujem u večerašnjem dobrotvornom koncertu na Trgu bana Jelačića. Koncert će se održati pod naslovom "A bebe...?"
Omogućeno mi je da večeras izravno pratim ovogodišnju najveću humanitarnu priredbu izravno. Sad sjedim u Gradskoj kavani u društvu direktorice Televizije Mare Nemčić i glavnog producenta Gorana Ugrina. Obavljaju se posljednje provjere za večerašnju veliku feštu.
Naravno, dobrotvorni koncert je negdašnja izvrsna ideja HTV, koju su ove godine prihvatile neke udruge, ustanove i privredne organizacije.
Riječ je o jednoj davnoj akciji HTV, koju je pokrenula današnja direktorica Televizije Mare Nemčić, a koja se godinama održavala pod naslovom "Dobro je činiti dobro".
Nadam se da se sjećate i one vrlo uspjele akcije, prije nekoliko godina, kojom je skupljeno toliko novaca da je svako gluho dijete u Hrvatskoj moglo dobiti aparat pomoću kojega može čuti.
Ovogodišnja akcija ujedinjuje sve dobre ljude koji su voljni pomoći rodilištu u Petrovoj, te tako omogućiti da sva djeca u normalnim uvjetima započnu život.
Akcija "A bebe...?" ne traži mnogo. Dovoljno je da samo jednom nazovete broj 060 9000. Tim pozivom na račun budućih beba automatski stiže 5 vaših kuna.
Nije mnogo, a čovjeka veseli. Zapravo, u konačnici je to prilična količina novaca.
Kad bi svaki Bloger nazvao večeras samo jednom taj dobrotvorni telefonski broj, onda bi buduće bebe dobile samo od nas 250.000 kuna.
Zato - ne oklijevajte. Zvrcnite.
- 15:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.12.2005., petak
ĆIRO, VJEČNI CVIJET HRVATSKOGA NOGOMETA
S Mićkom Mitrovićem popularnim piscem Večernjakova Kavkaza prohodao sam gradom.
Na Cvjetnom trgu naletjesmo na neuništivog mladića Miroslava Ćiru Blaževića.
Bio je to zaista srdačan susret. Tkogod štogod mislio o Ćiri, ja ga se neću nikad odreći. S tim vječitim mladićem je uvijek zanimljivo, jer je on takav čovjek. Upoznao sam ga još 1962. u Travniku. On ima svoj život, a ja svoj. Rijetko se viđamo, ali kad se god vidimo iskreno se radujemo jedan drugome. Držim da smo zaista dobri prijatelji.
Posljednjih godina ovdje mu ne ide dobro. No, kome ide?
Zato se Ćiro vratio u Švicarsku odakle je i krenuo u osvajanje nogometnog svijeta. Preuzeo je treniranje najslabijeg tamošnjeg prvoligaša. I, kao da počinje svoj radni život ispočetka. Njegov klub više nije posljednji. Primjećujem u njegovim očima prijašnji žar, ali i stanovitu dozu razočarenja.
Ne daj se Ćiro, ne daj se po stoti put, dopustite mi da parafraziram Arsenovu pjesmu.
Ćiro je omršavio i izgleda vrlo mladoliko. Dogovorismo da ćemo se ovih dana vidjeti i dobrano ispričati o proteklim godinama.
Premda se Mićko ne voli fotati, s Ćirom je sve drukčije. Jer iz Blaževića izvire toliko radosti i života, pa sam taj susret zabilježio neuništivim Sony Ericssonom. Ćiro i Mićko! To je prva njihova fotografija, a druguju već 25 godina, gospode bože!

SINOVI UMIRU PRVI
Obećao sam da ću nešto više reći o novoj premijeri u Dramskom kazalištu Gavella. Riječ je o tekstu Mate Matišića: Sinovi umiru prvi, koji je uprizorio Boško Violić. Volim crnohumorne drame Matišićeve i preciznu režiju Boška Violića. Zato ću na ovome mjestu samo prepisati osnovne podatke o predstavi:
Novi tekst suvremenog hrvatskog dramatičara Mate Matišića, "Sinovi umiru prvi", koji zajedno sa "Ženom bez tijela" i "Ničijim sinom" čini dramski triptih nazvan "Posmrtna trilogija", beskompromisan je i provokativan komentar naše poratne zbilje. Zadržavši svoju dosadašnju tragikomičnost, Matišićevo dramsko pismo ovdje kao da se dodatno "uzemljilo", odlazeći još dalje i ponirući još dublje u prostore političkog teatra i društvene kritičnosti. Oporo dinarsko podneblje kao najčešća topografija autorovih drama, izmučeno ne samo ratom, već i onim što je uslijedilo nakon njega, na "Gavellinoj" će pozornici oživjeti u režiji jednog od doajena našeg teatra, Božidara Violića, koji izvrsno poznaje Matišićev rad.

Ljubomir Kapor - JAKOV - umirovljenik, 62 godine
Biserka Ipša - FRANKA - njegova žena, umirovljenica
Dražen Kűhn - MIĆUN - njihov sin, umirovljenik, 41 godina
Ivana Bolanča - MARIJA - njegova žena, 36 godina
Darko Milas - LUKA - Jakovljev brat, umirovljenik
Enes Vejzović - MIJO - njegov sin, umirovljenik, 38 godina
Janko Rakoš - BOŽO - njegov sin, umirovljenik, 36 godina
Sven Šestak - ANTE - umirovljenik, 34 godine
Vlasta Knezović - MARTA - umirovljenica, 60 godina
Zoran Gogić - GALIB - penzioner iz BiH, 38 godina
Sreten Mokrović - IVICA - mafijaš, umirovljenik
Siniša Ružić - TIHOMIR - umirovljenik iz Zagreba
Pero Kvrgić - DRAGOLJUB - penzioner iz Srbije

Scenograf je Ivo Knezović, kostimografkinja Irena Sušac, dok je glazbu napisao sam autor, Mate Matišić, koji je, osim što je vrstan pisac, izvrstan glazbenik.

A blogerskim ljubiteljima teatra preporučujem da svakako pogledaju ovu predstavu.
- 01:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #
14.12.2005., srijeda
U GAVELLI NA PREMIJERI
Upravo se javljam s nove premijere u Dramskom kazalištu Gavella.
Predstava, društvo i ambijent su zaista fantastični.
Dugo me nije bilo ovdje, pa sam gotovo zaboravio ozračje premijere. Snimio sam nekoliko fotosa i na samoj sceni, toliko me ponijelo. Morao je po mene doći Mladen Šoškić, šef propagande (inače moj odličan prijatelj s kojim sam svojedobno radio razne kazališne novotarije) i podsjetiti da se ne smijem skitati iza scene dok premijera traje.
Baš mi je bilo neugodno. Što ćete, mislio sam vam poslati što bolje slike, pa sam posve zapustio onaj glumački naboj što vlada na premijeri.
Momci i djevojke, oprostite.
Budući da mi je baterija pri kraju, neću moći pisati ništa o predstavi.
Javit ću se sutra s detaljima i preporukom da još ove godine pogledate Matišić-Violićevo najnovije umjetničko djelo, u sjajnoj izvedbi dramskog ansambla Gavelle.
- 21:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.12.2005., utorak
IZNENADNI MALNAR
Malnar me danas baš iznenadio.
Negdje oko 15 sati čulo se "Za Elizu", mog svestrano nadarenog Moby Flicka, kako od milja nazivam mobić. Na zaslonu se pojavilo ime Malnar i ja sam pomislio da me on i Hampi zovu iz Like, dok se zabavljaju oko pečene janjeće plećke ili tako nečeg.
Nisam bio u pravu.
Malnar je bio u Zagrebu i tako smo se našli u kafiću blizu moga stana, tamo kod Filozofskog faksa.
I tako smo nas dvojica kovali planove oko Bloga.
On me napucao da izvadim Lacky Ševca, kako posljednjih dana tepam svome Lapy Topiću.
I tako se navukosmo na Blog i Malnaru pade napamet da napiše post.
Dok je on zaneseno pisao u kafiću, sjećajući se jedne od svojih avantura, kao jednog od sedam, ja sam strpljivo čekao, gledao mlade i ljupke dame i žalio što nema Uda Udoslavnog da ćakulamo dok ljupke ribice lako i zanosno njišu perajama/bokovima oko nas.
Iskoristio sam prigodu i fotnuo dvaput onako zanesenog Malnara.
Uglavnom, dogovorismo da me ovih dana provede kroz svoju romantičnu i urednu državu uza sve državne počasti, dakle grmljavinu topova, salutiranje ministara itd. Možda i dođe i ljupka Slađana da pozira na mrtvoj prirodi. To jest sjedi u mome krilu.

Inače, radujem se što ću se ovih dana napokon vratiti na cestu. Prst mi je posve zarastao. Hodam gotovo ne osjećajući bol. Ah... proslavit ću prvi dan hodanja tako što ću više skakutati kao klokan, nego hodati kao čovjek.
A do tada, odvest ću vas sutra na premijeru u Gavellu i možda u još neku avanturu.
- 20:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.12.2005., petak
UTOPIO MI SE PRIJATELJ - GPS!
Jednostavno se strmoglavio s Mosta slobode u nabujalu mutnu Savu.
Bacio sam se za njim, ali On je bio brži.
Gledao sam kako pada, zatim kako je tresnuo o površinu vode. Jedno se vrijeme, deset-dvadeset metara, držao na površini, a potom nestao u dubinama mutne Save.
Moj najdraži suputnik GPS!

S njim sam prohodao 3521 km.
Pokazivao mi je kamo trebam ići.
I kad god sam slušao njegove upute hodao bih bezbrižno. Ujutro bi označio kamo idem i prepustio mu vodstvo. Tada bi bilo sve u redu. Govorio bi mi gdje da skrenem kako bih stigao do cilja.
Međutim, događalo se da ga nisam poslušao, pa bih skrenuo s puta. Tako sam se nekoliko puta izgubio u šumi. Tvrdoglav, kakav sam, pokušao sam se sam vratiti na pravi put. Znate ono: mahovina i slično. Uglavnom nije uspijevalo. I nakon sat/dva lutanja, priznavao bih nemoć i zamolio ga za pomoć.
Moj bi se prijatelj GPSMAP 60 CS, učinilo bi mi se, samo podrugljivo zakašljao, a onda bi me mirno i sigurno vratio na pravi put.
Posljednji me put izvukao iz minskog polja, tamo na šumskom putu od Cerničke prema Mašićkoj Šagovini. Bijah se bio našao u minskom polju. Dalje se nije moglo, pa sam se morao vratiti. Ali – kojom stazom?
Vjerni me prijatelj nije ostavio na cjedilu. Pokazao mi je stope, to jest trag kojim sam prošao i tako sam se sigurno izvukao iz minskoga polja.
A kad se on samo jednom našao u opasnosti, ja sam ga izdao i on je završio u mutnoj Savi.
I to isključivo mojom nepažnjom.
Naime, odvezala mi se vezica (žnjiranac) na cipeli. I to baš na Mostu slobode. Sagnuo sam se da svežem cipelu, ne vodeći računa da mi je u gornjem desnom džepu kožne vindjakne prijatelj GSP. Kad sam se sagnuo da sredim vezicu (žnjiranac), GPS je ispao iz džepa i skliznuo niz rub mosta u bezdan. U Savu.

Poslije tog tragičnog događaja, svratio sam kod svojih sponzora, simpatičnih momaka iz NAVIGO-SISTEMA. Tamo kod Kvatrića, u Nemčićevoj 10. S njima me upoznao Nenad Žezlina. U međuvremenu je Neno umro.
Momci iz NAVIGO SISTEMA, izrazili su mi sućut. Budući da me nisu htjeli pustiti da sam nastavim put, darovali su mi novi GPS. Izgleda potpuno isto kao prethodni. Kao da mu je brat blizanac. Ali nije ON!

Sad u mome stanu gori svijeća, a ja se prisjećam gotovo svakog metra koji sam prošao s tragično utopljenim GPS-om. A zajedno smo prošli tri milijuna i 621 tisuća metara. Nije to malo. Molim Darija da pripiše brojci prijeđenih kilometara još 163, koliko je pokojnik pokazivao da sam prohodao za liječenja prsta u Zagrebu. I da pronađe fotografiju pokojnog GPS-a u foto-arhivu. Te da tu sliku stavi u crni okvir.

Zbogom prijatelju, moj vjerni GPS-druže!
- 09:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #
08.12.2005., četvrtak
SLUČAJNI SUSRET
I, tako, svratim jučer u Galovićevu Kulin Galeriju da obnovim domaću zalihu čvaraka, kad tamo... kad tamo Vlasta Pavić, bivša gradonačelnica Zagreba. Upravo je obnavljala domaću zalihu raznih kobasica, švargli, špeka, čvaraka, kulina i ljupke mu sekice.
Ljudi božji, Vlasta je znalački kušala svaki galerijski izložak prije nego je kupila željenu količinu!
Ja se tada latih svog svjetskog rekordera, to jest Moby-fotića, planetarno poznatog Sony Ericssona, i učinih povijesne fotke.
Bivša gradonačelnica, sportski odjevena, uopće se nije bunila kad sam je fotnuo.
Štoviše, zadovoljno mi je pozirala. I još me vragoljasto upitala gdje ću fotke objaviti. Dadoh joj posjetnicu s Blog adresom.
Posjetnicu mi je nedavno kreirao i tiskao moj dragi đurđevački prijatelj Daliboar.
Na odlasku upitah Vlastu hoće li je smetati što sam je uhvatio u kalorijskom grijehu.
- Koji grijeh?, nasmijala se. Grijeh bi bio kad ove gurmanske delicije ne bih kupovala!
- 08:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #
07.12.2005., srijeda
BAJADERA
Najprije zdravstveno izvješće: moj bubani nožni prstić je zacijelio. Mala slatka košćica je pravilno zarasla i ja ću za koji dan ponovo u pohode najomiljenijoj ljubavnici – cesti. I, kao pravi ljubavnik koji se vraća svojoj željenoj dragoj, neću silaziti s nje nekoliko idućih mjeseci.
Gazit ću je i zgaziti. Dok će ona izvoditi najdraže mi melodije, zavodljivo plešući.
Baš kao prava bajadera.

GLAZBENI ŠVEDSKI STOL
A moj Mićko, to jest novinar Večernjaka Miljenko Mitrović - koji me neki dan onako lijepo predstavio čitalačkoj sportskoj publici kao mogućeg olimpijca u atletskoj disciplini 50 km hodanja – priredio mi je u Komediji Nike Pavlovića još jedno iznenađenje: pravu bajaderu!
Poslije kolinja s nenadmašnim šarmerom Dreletom, dakle pravim komičarskim gurmanom Davorom Dretarom, i Galovićevih suhomesnatih specijaliteta - kojih se ne bi zastidio ni najbolji poznavatelj suhomesnate umjetnosti Branko Uvodić – i to još u društvu prave ljepotice Nine Palinkaš, kojom me je počastio Vlado Sviben, dakle poslije tih hranidbenih svečanosti, pomislio sam da Mićkov poziv znači opet neko krkanje.
I bilo je.
Srećom samo duhovno krkanje koje je priredio jedan od najboljih svjetskih stručnjaka za scensko gibanje s pjevanjem i plesom – Vlado Štefančić.
Tu je svečanost za oči, uši i sva ostala ćutila nazvao – Bajadera.
A bajadera je, ako niste znali, indijska obredna plesačica i pjevačica.
Ova je Štefančićeva Bajadera izbor najljepših operetnih arija trojice najboljih i najpoznatijih operetnih stručnjaka – Straussa/ Kalmana/ Lehara.
Pravi glazbeni švedski stol!

VRHUNSKA PREDSTAVA VRHUNSKOGA ANSAMBLA
Dobro, zna se da zagrebačka Komedija njeguje glazbeni scenski izraz. Tu sam uživao u sjajnim operetama i mjuziklima u izvedbi pravih glazbenih čarobnjaka. Zato sam se osjećao posebno počašćen i privilegiran kad me Mićko uveo u gledalište i tako mi omogućio da prisustvujem generalnom pokusu još jedne Štefančićeve scenske čarolije.
Šišmiš, Straussov potpourri, Zemlja smiješka, Kneginja čardaša, Grofica Marica, Bajadera, Jedna noć u Veneciji... na jednom mjestu u jednoj predstavi!
Da čovjek ne povjeruje!
Najljepše operetne arije u izvedbi pjevačke elite: S. Bagarić, L. Marak, Z. Antonić, T. Stipića, M. Đurana, Đ. Stipaničeva, V. Baloga, B. Pavlenića, Komedijina Zbora i Baleta to može uprizoriti samo majstor najvećeg scenskog kalibra - Vlado Štefančić.
A sve to ima i jedan slatki dodatak, onaj Krašev.
Naime, sponzor ovog scenskog glazbenog spektakla je najslađa tvornica na svijetu – Kraš. Darko Radišić, slatki šef slatkog Kraševa marketinga, odlučio je da u ovom najveselijem mjesecu svih mogućih darivanja počasti ljubitelje lijepe glazbe vrhunskim ostvarenjima.

BAJADERA SANDRA
Vlado Štefančić omogućio mi je da fotnem nekoliko fotografija baš na sceni.
Motao sam se među Komedijim ansamblom, fotao, ali mi fotosi nisu baš uspjeli. Na sceni se sve zbiva u nevjerojatnom ritmu, a rasvjeta baš i nije bila pogodna. Naime, bila je radna. Nastojat ću sve popraviti u petak, na premijeri.
Poslije pokusa, uživao sam u ugodnom društvu i pravom sarajevskom čavrljanju s lomiteljicom jadnih muških srdašaca, ljupkom Sandrom Bagarić, nenadmašnom sarajevskom šarmericom.
Iz te žene naprosto frca ona prirodna ženstvenost koja od nas slabih muškaraca čini dragovoljne i sretne robove. Osjećao sam se kao medo pred košnicom punom ženskog meda.
Bio je mrak. Samo su njene oči svijetlile.
Na trenutak se u meni probudio pravi muškarac.
Tako mi Kraševe Sandre, oprostite – Bajadere!
- 05:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #
03.12.2005., subota
DINAMO MOJE MLADOSTI I STAROSTI
Jučer ujutro bio sam na liječničkoj kontroli. Čini se da mi je prst na nozi zaliječen, što bi moglo značiti da iduči tjedan mogu nastaviti put. Naravno, moram u utorak na još jednu kontrolu, pa ću tek onda znati što mi je činiti. Jer u mojim godinama stvari s kostima ne stoje najbolje.
Ili, kako bi me utješio moj liječnik: Kosti ti brže pucaju, ali zato sporije zarastaju!

OD WÖLFLA DO EDUARDA
Bilo kako bilo, čini se da ću vrlo skoro na cestu. To me čini sretnim.
Zato sam, spuštajući se s Rebra svratio u Maksimir, na stadion Dinama. Jesenski dio nogometnog prvenstva završava, moji su ljubimci uvjerljivo prvi. Igraju lijep i efikasan nogomet i to je to.
Dakako, ja sam u godinama kad više ne idem na nogometne utakmicem. Katkad mi je i žao. Osobito kad se prisjetim onih davnih godina kad su me igrama oduševljavali Franjo Wölfl, Željko Čajkovski, Kacijan, braća Horvat, Jazbinšek, Dvornić i društvo koje je igralo između 1948. i 1955.
Poslije su došli Draža Jerković, Šikić, Koščak, Pašić, Majerović, Lamza, Irović, Mantula, Lipošinović, Lalić, Zambi, Ramljak... moja generacija. Lijepo smo se svojedobno družili. Osobito kad su prvotimci postali Škorić, Vabec, Belin, Braun, Rora, Cvek... Pilo se i ljubilo. Zambi je imao rubriku u tjedniku u kojem sam tada radio. Štoviše, pomagao sam mu pri pisanju te rubrike.
A onda je došla generacija Kužea, Mustedanagića, Bogdana, Cerina, Vlaka, Miljkovića, Zajeca, Mlinke, Kranjčara, Bručića...
Poslije su došli mlađi, Boban, Prosinečki, Arslanović itd. Gdjekad sam putovao s njima, čak i kao vođa puta.
Danas nas oduševljavaju Eduardo, Bošnjak, Modrič, Etu...

OD BUKOVIJA DO KUŽEA
O trenerima da i ne govorim. Sjećam se Bukovija, Kapetanovića, Antolkovića, Jazbinšeka, Zlatka Čajkovskog, Zebeca... pa mlađih, Markovića, Ćire Blaževića, Ivića, Rore, Vlaka, sve do Jože Kužea...
Prižejkivali smo naslov. Jednom je Marković osvojio prvenstvo, ali su mu ga bezobrazno uzeli.
Potom je Ćiro s onim svojim slavnim timom punio mreže protivnika i okitio se naslovom prvaka.
Na stadion se tada odlazilo u društvu pisaca, režisera, glumaca, novinara... Moje društvo je bilo Ivica Vidović, Joško Juvančić, Zlatko Vitez, Željko Mesarić, Pero Zlatar, Ante Stamač, Slobodan Milovanović, Žarko Potočnjak, Bobi Marotti, Tomislav Židak...

MAKSIMIR PONOVO PJEVA
I, eto me u Maksimiru, u trenerskoj sobi. S Kužeom i Đemom Mustedanagićem i danas drugujem. Drugu dvojicu pomoćnika, Obradovića i Dautbegovića baš i ne poznajem najbolje, ali mora da su dobri kad ih je Joža uzeo za pomoćnike.
Ono što me čini zadovoljnim je to da se u Maksimir vratilo dobro raspoloženje. Vratili su se kibici. Maminjo mi je ponovo sretan. Pjesma se vratila u Maksimir.
Kažem Kužeu da sam bio prije prve utakmice u ovom prvenstvu i da su Cibaliu pobijedili sa 4 : 0 i da se nadam da će u posljednjem kolu natrpati mrežu Hajduka u Splitu. On se smije. Kaže mi da ne pretjerujem.
Poslije, na treningu uživam u zanimljivoj ševi. Momci su doista sjajni. Jest da ih ne raspoznajem. Znam razlikovati one crne Dinamovce, od plavih i to je sve.
Trening sam promatrao u društvu starog kolege Ade Kožula. On mi pokazuje tko je Eduardo, Eto, Bošnjak ili Modrić.
Kožul me je upoznao s predsjednikom Kluba, gospodinom Barišićem, pa sam napravio i nekoliko fotki predsjednika s Kužeom, Kožulom i kapetanom, mlađim Maminjom. Žao mi je što nije bilo Maminja starijeg.

SPORTAŠ KUŽE
Momci su otišli na ručak, a ja sam razgovarao s Kužeom o svemu i svačemu. Hoćeš-nećeš, tog čovjeka moraš respektirati. Kao igrač, završio je pravni fakultet. Poslije je završio trenerski fakultet u Zagrebu. Specijalizirao je struku učeći od svakog trenera, posebno od Đalme Markovića, Ćire Blaževića, Tomislava Ivića, a usput je završio i trenersku akademiju u Kölnu, valjda najcjenjeniju trenersku školu u svijetu.
Joža je momak koji čita i ne propušta ni jednu kazališnu predstavu.
Pitao sam ga što je s kockom. Zašto ga Štimac onako ružno opanjkava po novinama, a Joža kaže:
- Ti znaš da sam ja sportaš i da dobro znam kad gubim, a kad dobivam. Naučio sam, kao sportaš dobivati i gubiti utakmice. Utakmicu s kockom sam izgubio. To sam rekao glasno i jasno. Priznao sam poraz i s tim timom više ne mislim igrati. Bolji su to igrači. Zapravo, ne poznajem nikoga tko je kocku pobijedio. Štimac je također bio sportaš. Ali još nije naučio gubiti. Mlad je. Naučit će, kao što sam i ja naučio.
Prije nego što je krenuo za Split, gdje će danas, siguran sam, slaviti uvjerljivu pobjedu, pozvao me da svratim u Klub u ponedjeljak. Rekao je:
- Idući tjedan nastavljaš s pječačenjem. A dolazi ona najgora zima. Dođi, mi ćemo te sponzorirati s toplom zimskom opremom. Da nam se ne smrzneš negdje na putu.
- 07:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Copyright © Blog.hr, od 2004.