Jučer ujutro bio sam na liječničkoj kontroli. Čini se da mi je prst na nozi zaliječen, što bi moglo značiti da iduči tjedan mogu nastaviti put. Naravno, moram u utorak na još jednu kontrolu, pa ću tek onda znati što mi je činiti. Jer u mojim godinama stvari s kostima ne stoje najbolje.
Ili, kako bi me utješio moj liječnik: Kosti ti brže pucaju, ali zato sporije zarastaju!
OD WÖLFLA DO EDUARDA
Bilo kako bilo, čini se da ću vrlo skoro na cestu. To me čini sretnim.
Zato sam, spuštajući se s Rebra svratio u Maksimir, na stadion Dinama. Jesenski dio nogometnog prvenstva završava, moji su ljubimci uvjerljivo prvi. Igraju lijep i efikasan nogomet i to je to.
Dakako, ja sam u godinama kad više ne idem na nogometne utakmicem. Katkad mi je i žao. Osobito kad se prisjetim onih davnih godina kad su me igrama oduševljavali Franjo Wölfl, Željko Čajkovski, Kacijan, braća Horvat, Jazbinšek, Dvornić i društvo koje je igralo između 1948. i 1955.
Poslije su došli Draža Jerković, Šikić, Koščak, Pašić, Majerović, Lamza, Irović, Mantula, Lipošinović, Lalić, Zambi, Ramljak... moja generacija. Lijepo smo se svojedobno družili. Osobito kad su prvotimci postali Škorić, Vabec, Belin, Braun, Rora, Cvek... Pilo se i ljubilo. Zambi je imao rubriku u tjedniku u kojem sam tada radio. Štoviše, pomagao sam mu pri pisanju te rubrike.
A onda je došla generacija Kužea, Mustedanagića, Bogdana, Cerina, Vlaka, Miljkovića, Zajeca, Mlinke, Kranjčara, Bručića...
Poslije su došli mlađi, Boban, Prosinečki, Arslanović itd. Gdjekad sam putovao s njima, čak i kao vođa puta.
Danas nas oduševljavaju Eduardo, Bošnjak, Modrič, Etu...
OD BUKOVIJA DO KUŽEA
O trenerima da i ne govorim. Sjećam se Bukovija, Kapetanovića, Antolkovića, Jazbinšeka, Zlatka Čajkovskog, Zebeca... pa mlađih, Markovića, Ćire Blaževića, Ivića, Rore, Vlaka, sve do Jože Kužea...
Prižejkivali smo naslov. Jednom je Marković osvojio prvenstvo, ali su mu ga bezobrazno uzeli.
Potom je Ćiro s onim svojim slavnim timom punio mreže protivnika i okitio se naslovom prvaka.
Na stadion se tada odlazilo u društvu pisaca, režisera, glumaca, novinara... Moje društvo je bilo Ivica Vidović, Joško Juvančić, Zlatko Vitez, Željko Mesarić, Pero Zlatar, Ante Stamač, Slobodan Milovanović, Žarko Potočnjak, Bobi Marotti, Tomislav Židak...
MAKSIMIR PONOVO PJEVA
I, eto me u Maksimiru, u trenerskoj sobi. S Kužeom i Đemom Mustedanagićem i danas drugujem. Drugu dvojicu pomoćnika, Obradovića i Dautbegovića baš i ne poznajem najbolje, ali mora da su dobri kad ih je Joža uzeo za pomoćnike.
Ono što me čini zadovoljnim je to da se u Maksimir vratilo dobro raspoloženje. Vratili su se kibici. Maminjo mi je ponovo sretan. Pjesma se vratila u Maksimir.
Kažem Kužeu da sam bio prije prve utakmice u ovom prvenstvu i da su Cibaliu pobijedili sa 4 : 0 i da se nadam da će u posljednjem kolu natrpati mrežu Hajduka u Splitu. On se smije. Kaže mi da ne pretjerujem.
Poslije, na treningu uživam u zanimljivoj ševi. Momci su doista sjajni. Jest da ih ne raspoznajem. Znam razlikovati one crne Dinamovce, od plavih i to je sve.
Trening sam promatrao u društvu starog kolege Ade Kožula. On mi pokazuje tko je Eduardo, Eto, Bošnjak ili Modrić.
Kožul me je upoznao s predsjednikom Kluba, gospodinom Barišićem, pa sam napravio i nekoliko fotki predsjednika s Kužeom, Kožulom i kapetanom, mlađim Maminjom. Žao mi je što nije bilo Maminja starijeg.
SPORTAŠ KUŽE
Momci su otišli na ručak, a ja sam razgovarao s Kužeom o svemu i svačemu. Hoćeš-nećeš, tog čovjeka moraš respektirati. Kao igrač, završio je pravni fakultet. Poslije je završio trenerski fakultet u Zagrebu. Specijalizirao je struku učeći od svakog trenera, posebno od Đalme Markovića, Ćire Blaževića, Tomislava Ivića, a usput je završio i trenersku akademiju u Kölnu, valjda najcjenjeniju trenersku školu u svijetu.
Joža je momak koji čita i ne propušta ni jednu kazališnu predstavu.
Pitao sam ga što je s kockom. Zašto ga Štimac onako ružno opanjkava po novinama, a Joža kaže:
- Ti znaš da sam ja sportaš i da dobro znam kad gubim, a kad dobivam. Naučio sam, kao sportaš dobivati i gubiti utakmice. Utakmicu s kockom sam izgubio. To sam rekao glasno i jasno. Priznao sam poraz i s tim timom više ne mislim igrati. Bolji su to igrači. Zapravo, ne poznajem nikoga tko je kocku pobijedio. Štimac je također bio sportaš. Ali još nije naučio gubiti. Mlad je. Naučit će, kao što sam i ja naučio.
Prije nego što je krenuo za Split, gdje će danas, siguran sam, slaviti uvjerljivu pobjedu, pozvao me da svratim u Klub u ponedjeljak. Rekao je:
- Idući tjedan nastavljaš s pječačenjem. A dolazi ona najgora zima. Dođi, mi ćemo te sponzorirati s toplom zimskom opremom. Da nam se ne smrzneš negdje na putu.
Post je objavljen 03.12.2005. u 07:07 sati.