Jednostavno se strmoglavio s Mosta slobode u nabujalu mutnu Savu.
Bacio sam se za njim, ali On je bio brži.
Gledao sam kako pada, zatim kako je tresnuo o površinu vode. Jedno se vrijeme, deset-dvadeset metara, držao na površini, a potom nestao u dubinama mutne Save.
Moj najdraži suputnik GPS!
S njim sam prohodao 3521 km.
Pokazivao mi je kamo trebam ići.
I kad god sam slušao njegove upute hodao bih bezbrižno. Ujutro bi označio kamo idem i prepustio mu vodstvo. Tada bi bilo sve u redu. Govorio bi mi gdje da skrenem kako bih stigao do cilja.
Međutim, događalo se da ga nisam poslušao, pa bih skrenuo s puta. Tako sam se nekoliko puta izgubio u šumi. Tvrdoglav, kakav sam, pokušao sam se sam vratiti na pravi put. Znate ono: mahovina i slično. Uglavnom nije uspijevalo. I nakon sat/dva lutanja, priznavao bih nemoć i zamolio ga za pomoć.
Moj bi se prijatelj GPSMAP 60 CS, učinilo bi mi se, samo podrugljivo zakašljao, a onda bi me mirno i sigurno vratio na pravi put.
Posljednji me put izvukao iz minskog polja, tamo na šumskom putu od Cerničke prema Mašićkoj Šagovini. Bijah se bio našao u minskom polju. Dalje se nije moglo, pa sam se morao vratiti. Ali – kojom stazom?
Vjerni me prijatelj nije ostavio na cjedilu. Pokazao mi je stope, to jest trag kojim sam prošao i tako sam se sigurno izvukao iz minskoga polja.
A kad se on samo jednom našao u opasnosti, ja sam ga izdao i on je završio u mutnoj Savi.
I to isključivo mojom nepažnjom.
Naime, odvezala mi se vezica (žnjiranac) na cipeli. I to baš na Mostu slobode. Sagnuo sam se da svežem cipelu, ne vodeći računa da mi je u gornjem desnom džepu kožne vindjakne prijatelj GSP. Kad sam se sagnuo da sredim vezicu (žnjiranac), GPS je ispao iz džepa i skliznuo niz rub mosta u bezdan. U Savu.
Poslije tog tragičnog događaja, svratio sam kod svojih sponzora, simpatičnih momaka iz NAVIGO-SISTEMA. Tamo kod Kvatrića, u Nemčićevoj 10. S njima me upoznao Nenad Žezlina. U međuvremenu je Neno umro.
Momci iz NAVIGO SISTEMA, izrazili su mi sućut. Budući da me nisu htjeli pustiti da sam nastavim put, darovali su mi novi GPS. Izgleda potpuno isto kao prethodni. Kao da mu je brat blizanac. Ali nije ON!
Sad u mome stanu gori svijeća, a ja se prisjećam gotovo svakog metra koji sam prošao s tragično utopljenim GPS-om. A zajedno smo prošli tri milijuna i 621 tisuća metara. Nije to malo. Molim Darija da pripiše brojci prijeđenih kilometara još 163, koliko je pokojnik pokazivao da sam prohodao za liječenja prsta u Zagrebu. I da pronađe fotografiju pokojnog GPS-a u foto-arhivu. Te da tu sliku stavi u crni okvir.
Zbogom prijatelju, moj vjerni GPS-druže!
Post je objavljen 09.12.2005. u 09:26 sati.