neverinov blogneverinov blog

Iza kulisa jedne maškarane kumpanije





Maškarana povorka u Rijeci i nije samo puko ispijanje cuge po Rivi i Korzu, ima tu i predpristupnih radnji, što bi se reklo u eurobirokratskom žargonu. Prošle godine smo bili pirati bez Kariba (zato i brodica), a ove godine smo se odlučili da šaljemo satiričnu poruku društvu.




Znanstvenici su se skupili, kobasice i kupus se krčkaju za stanke.




Zach nam je stigao iz daleke ali prijateljske Philadephije. U Puli je na Fullbright razmjeni na Dobrili, ali čim je čuo da se u Rijeci pripremamo na bakanalije svih bakanalija promptno je nazvao nekoliko zajedničkih prijatelja i eto ga u našem društvu. Da li je to dobo za njega ili ne ćemo saznati na fajruntu u ponedjeljak.




Najlakši i najzabavniji dio je razbiti drvenu konstrukciju barke kako bi se dočepali željezne baze na kojoj je bila položena.




Naučili smo variti i puntirati željezne šipke i gromobranske trake (var na varu) kako bi napravili kostur oko kojeg ćemo navući platno pobojano u žuto.




Imate jedinstvenu priliku da vidite zakulisne igre jedne maškarane kumpanije, u ovom slučaju međunarodne grupe Espeanto Paždroć. Esperanto klub iz Rijeke djeluje od 1907 u Rijeci i on je naš glavni i jedini sponzor za igradnju kola. Preko njih nam dolaze esperantisti iz cijeloga svijeta.



Nakon tri radna dana u kojima smo oponašali socijalistički sitem (jedan radi, ostali gledaju),još samo trebamo ušminkat nekoliko stvari kao naljepnica za bananu, plavo-žute boje, u stilu Chiquita banane (ovdje bi me prijateljica iz Kolumbije masakrirala jer ona bojkotira ovu marku banana kao i Coca Colu jer ih smatra ubojicama kolumbijskih seljaka), ali sa našim logom.



Bezjaci (oni koji ne idu na maškare jer misle da je to samo razlog za napit se) ne znaju da iza Povorke postoje višemjesečne pripreme (sami kostimi uzimaju pare i vrijeme), dogovori sa Gradom, prijave i opis grupe i kola, dobivanje broja i uputa, osmišljavanje "koreografije" oli predstavljanja na glavnoj bini preko puta gradske vjećnice.




Karneval u Mlecima je poznati kao profinjen i elegantan, onaj u Riu kao senzualan i egzotičan dok se ovaj u Rijeci profilira kao satiričnim i pučkim. Zato ga se sjećam kao najačeg za vladavine crnog Franje.




Nema tu nekog prisiljavanja i nagovaranja. Prijatelji iz srednje i ljudi dobre volje se nalaze već 18 godina kako bi se podružili i zajedno stvorili nešto što nema veze s mozgom.

Mi smo se odlučili na jedan jednostavan puku i humorističan način pokazati ogledalo društvo iako će na prvi pogled izgledati da smo mi majmuni, a banana je naš autohtoni originalni proizvod i mislim da tu ne moram opisivati cijelu konotaciju simbolike. Dijelit ćemo banane ko nam bude simpatičan.

Vidimo se na Korzu ove nedjelje (2.3)!




Od Kostrene do Lovrana majmunu je najbitnija banana

Moto: I zabavu shvaćamo ozbiljno!

ps.Paždroć je domaća riječ za ćušpajz ili svaštariju, od svačega drugačijeg stvoriti nešto.



Post info
27.02.2014. (13:52)
30 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Ilovica



Kad je već vanka kiša onda vas pozivam u šetnju onoga što mogu reć da su već ugradile kao uspomene (iako nedavno).




Ovoga puta vizura Brseča odozdola. Vežite se, ovog puta je strmo. Cliffovi na sve strane. Čak ima mogućnost za deep water soloing. Kreda i sretno.




Pošto mi nismo od takove sorte idemo po markacijama.

A pitaš se i pitaš se po strmom puteljku omeđen kamenim terasama do kud su stigli ti ljudi bacilat toliko oko toga da dobiju nešto zemlje. Nizozemci oduzimali moru, a Brsečani kamenu.












Ilovica je pećina podno Grada. Samo joj ime govori što se nalazi u njoj i za što su ju koristili. Kontinuirano korištenje je razlog zašto nema starijih nalaza, barem na površini.




Ograđena prećina je odavno prepoznata kao odličan resurs u ne baš bogatom kraju. Radi se prostranoj mračnoj komori (odokativno 13 m dužine, 2 . 1,5 m visine - čuvajte glave). Pored glavne komore je omanja gdje se moraš spustiti na koljena.

Ovo je malo previše ortofoto. I isklesana konzola kako bi se mogao staviti nekakav štap ili čitava ograda jer su sve u nizu, na istoj visini.




Kap kap kap kap










Na nekim mjestima je glina tako pročišćena da je to čudo. U smjesu se dodavalo slame ili kalcita kako se tijekom pečenja struktura nebi raspala.




Sveprisutni slapići i jezerca.




Što učiniše blitz efekt i voda tijekom stoljeća.











I tako nazad po divovskim stepenicama sa napuštenim maslinama po našoj putanji.

Post info
22.02.2014. (21:31)
20 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Plomin ili Priča o Čežnji







Plomin je prastar grad. Prije je bio liburnijska gradina (X.st.pr.Kr.). Zatim su se stanovnici spustili tamo gdje je danas Plomin Luka i organizirali pravi rimski grad u dolini (pravokutni rater) po kojem je čitav Kvarnerski zalijev dobio ime u antici (sinus Flanaticus). Razlog razvitka grada je zaštićena luka u Plominskom kanalu. Nažalost termoelektrana je sorila sve moguće ostatke, i ništa nije dokumentirano... .



Plomin je pun grbova patricijskih obitelji (plemićkih).

Nakon dolaska barbara, među kojima su zadnji i naši preci Slaveni, stanovništvo biježi upravo tamo otkuda su im se spustili preci i to je sada stara jezgra srednjevjekovnog grada. Nažalost jezgra ima više zgrada u raspadanju nego stanovnika. Plomin spada pod općinu Kršan koja osim termoelektrane koja i nema baš neki bijesni proračun, a ovdje su potrebni deseci miljuna eura ako se želi spriječiti totalni kolaps. Sanacija bi trebala biti vođena na razini države (aha).




Na svakom kantunu natpisi i grbovi uklopljeni u zgrade.










Crkva Blažene Djevice Marije.




Kad gringo ulazi u grad...



.. onda ga svi proučavaju.




Promatrač sa zadnje fotke na predzadnjem postu.




Crkva Sv.Jurja ukazuje na staros preko samog toponima. Po cijeloj Liburniji se nalaze crkve posvećene upravo Jurju, a Juraj je povezan sa slavenskim Jarilom ili Zelenim Jurjem.




Nedavno je bila sanacija platoa južno od crkve, koja je usmjerena zapad-istok.







Puškarnice, Ako pogledate kroz nj vidjet će te koliko je Grad zapravo neosvojiv s te strane.




Spolija uklopljena u svod. Tko se bavi epigrafijom ili arheologijom odmah prepoznaje da je glava odlomljeni ostatak
rimske nadgrobne stele.






Biskupi i prelati su mnogo voljeli biti pokopani u crkvi ili odmah do nje. Kao i plemići.



Na nekima se ne vidi više natpis jer je izbrisan od hodanja,



Na nekima se pak još naziru grbovi.






Inače meni najdraži od plominskih spomenika.



Od nastanka je promijenio svoju funkciju. Po atributima je to poganski Silvan (bog Flore i Faune), nakon toga ga pokrštavaju u Sv.Jurja, dodavaju ono što je ušlu u historiografiju kao Plominski natpis i uglavljuju upravo u crkvu Sv.Jurja.






Gdjegod pogledaš nešto je uglavljeno u te stare zgrade.







Treba držati na umu da je nakon sutona antike ostalo masu besplatnog i već napravljenog građevinskog materijala kojeg su u srednjem vijeku uklopili u svoja zdanja, gradove, dvorce i crkve.




Ako je išta preživil iz rimske Flanone onda to treba tražiti u današnjem starom Plominu.




Ima nečeg tužnog i ujedno znatiželjnog u tome kako Plomin izgleda danas. Preostali ljudi su stari (nonicu koja je stavljala veš nisam imao srca da snimim), osjećaš se poput nepozvanog gosta koji hoda u razvalinama njihovog grada.







Gospodske su zgrade napuštene, bez krova i bez podova tako da možemo vidjeti peč u zraku.







Trg ima ono nešto. Posvuda je stanje koje su ostavili talijani.













Posvuda su uglavljene konzole sa rupom. Služile su za sušenje vune što je bilo vrlo važna ekonomska stavka za ove krajeve. Kao i ratarstvo, stočarstvo je skupa sa industrijalizacijom jednostavno opalo. Povijest nas uči da kada budu falile pretpostavke za život (kao što se sad zbiva radi poreza na sve živo i mrtvo) da će se ljudi vratiti zemlji i polju.




Iako stijene iznad Plomina izgledaju odmah stisnute uz grad to nije tako. Do vrha ima dosta za hodanje te se između grada i vrha nalazi stočarski krajobraz (ono po čemu je poznata Baška) i najveća gradina sa tri koncentrična prstena: Borigrad / Boligrad.


No to je već druga priča.


Onda smo odlučili malo uložiti u lokalnu ekonomiju naručivanjem dva pijata istarske fritaje sa pršutom i gljivama u Dori (u novom djelu grada preko magistrale). Nismo naručili vodu iz neke predostrožnosti pa nas je malo pokosilo kad smo dobili račun od 80 kuna. Zaslužuju packu jer smo nakon toga bili još uvijek gladni. Visokim cijenama i škrtošću sigurno neće povratiti ljude da zastanu u Plomin.


ps. sorry narode na tamnim fotkama:)
Post info
19.02.2014. (13:30)
36 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Rt Šip i Klančec





I dok je u mjestu bilo ovako.




Odlučili smo se napokon vidjeti Rt Šip ili Punta Šipa (kako piše u Librunijskim temama, Brsečka obalna toponimija od Stanislava Gilića. Zapravo bi rat trebao biti ta riječ koju izgovaramo, rt je srbizam, ali začudo puristima to ne smeta).




Ključ luka iznad ulaza sa godinom 1651. Čovjek koji živi preko puta, njegova kuća se uklopila u srednjevjekovni perimetar, kaže da je to odvajkada leha od plovana. Znači crrkveno dobro.




Ovako je nekako izgledao Brseč krajem 17.stoljeća (Johan Weichard Valvasor, Slava vojvodine Kranjske. Bakrorez je za Valvasora napravio graver AndreasTrost).




Punta Škrilina. Ove vikendice iz '70 ih su na izgrađene na trusnom području pa smo se čudili što im bi. Ali da je pogled što jest jest.





Slikano odozgo. Ima oko 45 minuta do dole. Ide se od zvonika gdje je signalizacija i onda se sljede markacije podno famozne kuće od kipara Ljube de Karina (o kojem ću imati prilike još govoriti). Suhozidne terase na nemogućim mjestima, a puteljak ide zik-zak.

Rt Šip sa spremištima za barke. Jedini način da i se sačuvaju kontra bure i juga.




Svako malo jedna od ovih dosjetka da znaš da ideš u pravom smjeru.




Kako se sve više spuštamo to su klifovi impozantniji.




U Malom Lošnjiu je sunčano ili barem lijepše vrijeme.




Jugo vrije i iskaljava se na grote.







Plaža koja se zove Peškarija, barem po onome što vidim u knjizi. Inače sam čuo da ju zove Klančec (ili Klančac) po sezonskom potoku koji se slijeva iz Brsečkog polja. Najpoznatija plaža u Brseču, s kojom se može doći s autom (ako imate dobre kočnice).




Sve je tako izjedeno, škrape su na sve strane. Ima mnogo sitnica koje netko pogubi i onda se one sačuvaju u njima.




Obris Brseča prema jugo-zapadu.




U jednoj od tih je bila kopča za cipelu iz kraja 18.st i početka 19 (Ross Whitehead, Buckles 1250-1800, ako se nekome da uspoređivati radi datacije).




Drugi dan.




Peškarija pobliže .







Nije baš Lutalica iznad mora magle Caspera Davida Friedricha ali može proći kao romantičarsko-egistencijalistička.




Trebali biste vidjeti jednog gnjurca.










Odmaraju i one.










A na plaži neke čudne face.




I kako to biva, fijake.








Sljedeća postaja Plomin.



Post info
17.02.2014. (19:48)
32 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Secesija u Hantićima





Nešto se nazire kraju dugog puta omeđenim suhozidnim terasama. Sve je obraslo.




Pojavljuju se obrisi strukture. Krova nema. Napušteno naselje Hantići '47, kaže jedan stari brsečan. Na prvu ne pari ne pari ki zna ća. Malo je teško na prvu shvatiti da je ovo napuštena kuća, koliko se boja fasade stopila s okolišem.




.. A onda proškiljiš..




Nakon što krov popusti priroda krene zauzimati svoje.




Nakon prve ukazuje se i druga, okupana suncem, pokrivena bršljanom.







Prva kuća iz pozicije druge. Sve djeluje tako napušteno. Kulise za Trnoružicu.







A pored druge eto i treća, nešto je zdepasta i niska...








Ma kakvi, to je tipična primorska kuća sa šternom. Ovaj otvor služi kao spremište i mjesto od kuća se može krenut saniranje šterne.


<

Još dalje, na 30 metara, dvije kuće. Imati novca, otkupiti ove terene zajedno sa kućama bi bilo savršeno. Svud okolo su suhozidne terase i zemlja je odmorena. Mjesto za komunu, zadrugu ili OPG, kako ja to zamišljam.










<

Priroda se odlučila za stiliziranu dekoraciju s vegetalnim motivima.







Prava pravcata secesija po meni, ma Jugendstil, Floreale, Art Noveau kažem vam!








Naravno da je Brseč na dohvat pogleda.




I crkvica svete Mandalene na hridi. Šteta što grane smetaju.


























Sve što treba na neki način i postoji, mala dorada i ovo bi mjesto opet moglo biti puno cike.

Jel samo to ja vidim tako? Ljude koji žive u skladu s okolinom.




I tako se spustismo u brsečko polje.




Gdje je krenulo ono čega smo se najviše bojali...




... one dolaze...








Srećom izvukli su nas dečki u strojevima pa smo počerali te silne udbaše meke dlake.





Neće nas urbane jugoslavene niko' da bije!






Post info
11.02.2014. (21:39)
38 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kako smo im to dopustili?



- Dobro - reče Baba, ali pogled mu je još bio upitan. - Dakle, bez obzira na sve što te mula poučavao, postoji samo jedan grijeh, jedan jedini, a to je krađa. Svaki drugi grijeh je inačica krađe. Razumiješ li?

- Ne, Baba džan - odvratih očajnički želeći shvatiti.

Baba duboko uzdahne od nestrpljenja. I to me pogađalo jer inače nije bio nestrpljiv čovjek. Prisjetih se koliko se puta vratio kući tek nakon što bi pao mrak, koliko puta sam večerao sam. Pitao bih Alija gdje je Baba, kad se vraća kući, premda sam vrlo dobro znao da na gradilištu nadgleda ovo, nadzire ono. Nije li za to trebalo strpljenja? Unaprijed sam mrzio svu djecu za koje gradi sirotište; katkada bih poželio da su sva pomrla zajedno sa svojim roditeljima.

- Kad nekoga ubiješ, ukrao si mu život - reče Baba - Uskratio si njegovoj ženi pravo na muža, njegovu djecu lišio oca. Kad slažeš, otmeš nekome pravo na istinu. Kad vraš, kradeš pravo na poštenje, razumiješ?

Razumio sam. Kad je Babi bilo šest godina, u djedovu se kuću usred noći uvukao lopov. Moj ga je djed, ugledni sudac, uhvatio na djelu, ali mu je lopov zario nož u vrat i ubio ga na mjestu - ukravši Babi oca. Mještani su lopova uhvatili nešto prije podneva sljdećeg dana; pokazalo se da se radi o lutalici iz područja Kundur. Objesili su ga za granu hrasta dva sata prije posljepodnevne molitve. Tu mi je priču ispričao Rahim Kan a ne Baba. Uvijek sam o Babi doznavao ponešto od drugih.

- Nema bijednijeg čina od krađe, Amire - reče Baba. - Onaj tko uzme nešto što nije njegovo, pa bio to život ili štruca nana... . Pljujem ja na njega! A ako nam se staze ikad ukrste, Bog mu pomogao, razumiješ?

Pomisao na Babu kako mlati kradljivca istovremeno me plašila i veselila.

- Da, Baba.

- Ako Bog postoji, nadam se da ima važnija posla nego paziti na to pijem li viski ili jedem svinjetinu. Silazi sad! Od ove priče o grijehu ponovo sam ožednio.


Iz Goniča zmajeva Khaleda Hosseinija


Dana 18. travnja otkucavati će nevesela obiljetnica početka ozakonjene Velike krađe koja još uvijek traje i ne nazire joj se kraj. Tog dana je izglasan Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 019/1991). Ako zakonodavac toliko pati o formalnostima ne vidim zašto ne poništiti zakon i poštenim suđenjem oduzeti ilegalno stečenu imovinu, koja bi se trebala staviti u fond za pokretanje gospodarstva - kako ističe don Grubišić.


Političari su nas lišili mogućnosti da napredujemo kao narod i kao pojedinci. Za to ne postoji opravdanje da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima jer je ovo od početka gospodarski kriminal. Do kada ćemo gledati kako na se smiju?







Post info
08.02.2014. (11:42)
21 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Politička kasto, i Bogu si teška




Pored slavoluka Septimija Severa se nalazi Curia Iulia, nekadašnje sjedište rimskog senata. U toj zgradi sa sučavana dva Trajanova pluteja od kojeg jedan prikazuje uništavanje registra s dugovima rimskih građana.

Nije bezveze mudri Trajan ostao zapamćen kao primjer odličnog vladara bez obzira na carsku propagandu. Da on to nije bio, nebi ga povijest zapamtila kao takvog unatoč frizovima i reljefima u kojima ga se slavi.

Nije bio bedast. Znao je on da je oprost duga jedini način da nastavi vladati inače sljedi nasilje.


Upravo ovo što se događa kod nas i u susjednoj Bosni. Ljudi žive sve lošije, priča se o zajedničkom odricanju, ali isto ne vrijedi za političku kastu. Danas su saborski zastupnici, ujedinjeni kao nikada, ocijenili Lesarovu odluku populističkom i odbili si srezati plaću. Samo je sedmero od njih 100 glasalo za taj prijedlog.

Ne shvaćajući da je rezanje plaće skroman čin da ostanu na vlasti i očuvaju kakav-takav normalitet funkcioniranja centralne vlasti, bahati hrvatski poltičari su na taj način potpisali mogućnost da im lete glave kao 1789 i 1848.


Jesmo li mi uistinu budale da vraćamo posljedice njihovog zaduženja i životnog stila? Nadam se da još uvijek nismo lišeni ljudskog dostojanstva. Dug se nikad neće moći vratiti jer on postoji kako se nebi vratio. On postoji radi osjećaja dugovanja kojeg su političari prebacili na nas.

Jedino što se nadam, kada izbiju nemiri kod nas, da neće doći na vlast nekakva desničarska frakcija koja će opet govoriti o tlu i krvi. I da nećemo razbijati vlastitu imovinu, jer jednom kad nastupi mir, narodu će opet biti uspostavljen račun. I nedaj bože da napravimo isto što irački narod za Bagdadskim muzejem za vrijeme kaosa kad je pao Sadamov režim, a Ameri još nisu bili uspostavili vlast. Ako napadnemo vlastite institucije, napadamo vlastito sjećanje kao narod, kao građani.

Kada nasilje krene um ne pita. Saborski zastupnici i njihov entourage nisu razlog da se iskalimo sami na sebe. Nadam se da ćemo ipak njih uhvatiti za uši i pravedno osuditi na oduzimanje imovine. To je prekaljenim materijalistima najbolja kazna.

Nadam se da se spirala nasilja neće ponoviti jer nemamo vremena ni resursa za ponavljanje gradiva.

Post info
07.02.2014. (20:18)
15 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Cccccccccc





Probudim se iz sna pravednika i dočeka me ovaj prizor.

Zaštitarska služba odabrana za sigurnost vrijednih nalaza iz Brseča spava?

A tako ih obilato plaćam!
Post info
07.02.2014. (08:06)
19 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

intermezzo





na Tramuntani, Gorice (648 m).
Post info
05.02.2014. (20:56)
17 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

U nadzoru: Brseč (1)





Ova godina je krenula i nastavlja jako produktivno. Gotivim autorske ugovore. I eto me poslom u drevnom gradu Brseču. Stavljam random slike kako smo hodali sa naših dnevnih putešestvija po kraju.



Nedavno restaurirani zvonik. Neki se žale na nekakvu bijelinu (prije 130 godina je služiila Whiteheadovoj tvornici torpeda - Stabilimento Tecnico Fiumano kao orijentir za testiranje. Ispucavala su se torpeda sa lansirnih rampi drvenim bojnim glavama kako bi plutala na površinu nakon što bi izgubili propulsiju), ali vrijeme će mu ionako vratiti sivkastu patinu pa mislim da ne treba previše dramiti.




Sa sanacijskim radovima se otkrilo u nišama na tri strane zvonika prisutnost puškarnica što nam otkriva da je zvonik prije te funkcije bio gonič kula (kao i u Lovranu) koji je zajedno sa još jednom kulom (unakrsna vatra) branio ulaz iz smjera brsečkog polja, najvrednija resursa koju je imao grad.




U podrumu su otkriveni u zadnjem sloju brojni fragmenti kasnoantičke rimske amfore, prvi dokaz da se određena aktivnost događala u Brseču i za vrijeme rima (imamo utvrđenu prapovijest, srednji vijek i novi vijek, ali do sada antika nix).




Ako ikoga zanima izvješće koje sam napisao i prikačio na net. Plaćam cugu ako ikad itko pročita.





Moro brsečki. Čuje ga se kako svako malo negoduje to što je ostavljen sam sa ovcama. Ne voli čokoladu sa lješnjacima, ali kruh je već druga priča.



U putešestvijama okolo Brseča bi ga čuli kao da je za nama.




U cijelom su gradu volte, prolazi, lukovi s natpisima njihovog podizanja. Ako se ne varam, u cijelom je mjestu otkriveno osam glagoljskih natpis od kojih je najstariji zasad iz 1561.godine. Kad god netko ide netko nešto po tim kućama štelat radi modernih potreba onda postoji mogučnost da naše ploču s natpisom, ugrađenom tek sekundarno u kuću. To zovemo spolija.



Snimak stare jezgre. Olga Magaš, Urbana struktura grada Brseča u Liburnijskim temama, str. 134.










Vidim ovaj grad živopisno i s ljudima (župan, notar, kovač, plovan,...) i ponekad me prijatelji zabrinuto gledaju u što sve to buljim.




Šuma u vlasništvu familije. Neprohodno i strmo do bola. Zaseok Belani prema putu za vrh Repazzi (tako mi toponim prikazuje na pregledniku dgu.hr).




Gdje god pogledam ima masu veprine ili metlike (koja se zove tako jer još danas možemp vidjeti komunalnog djelatnika u Liburniji kako mete s tom biljkom).




Taj dan je baš bio siv i oblačan pa je parilo da osim Brseča nema daljnjeg svijeta.








Na kraju našega puta...





..zvijezda bez repa, ali ipak zvijezda.




Bijele mačke su nekakva konstanta, kao i Ive, pomorac u mirovini, zvan Gadafi.






Post info
03.02.2014. (15:24)
25 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>