GRAM I POL CURRYJA (Uvod)

"Kada ćeš u Indiju?", pitala me sisterka ne baš tako davno. "Ne znam.", odgovorio sam joj: "Ne privlači me nešto previše." I da slučajno nisam našao super povoljnu aviokartu, Indija vjerovatno još dugo ne bi došla na red. Nepal možda i bi. Nikad se ne zna. I tako sam ja, dok si rekao keks, nazvao frendicu u Adriatici, bukirao kartu, priključile mi se još tri osobe i put putujem. Once again... Ne znam tko je rekao da su putovanja virus koji kad ti jednom uđe u organizam, teško iz njega izlazi. S ovime se stoposto slažem. Virozan sam već neko vrijeme.
Moram odmah na početku ovog putopisa priznati, da za razliku od ostalih putovanja, za Indiju i Nepal baš i nisam spreman. Putovanje je odlučeno praktički u zadnji čas i nisam baš čitao i informirao se kao što je to bio slučaj s mojim ranijim pustolovinama. Ali možda baš u tom grmu leži zec. Možda će baš zbog toga Indija i Nepal biti nezaboravni. Netko mi je rekao da se za Indiju, koliko god da se pripremaš, ne možeš zapravo posve pripremiti. Indija je atack na sva čovjekova osjetila. A bojim se da iza ove fraze ne stoje samo šarene boje indijskih sarija, okus indijskog curryja ili zvuk indijske glazbe...
Ova moja najnovija pustolovina trajat će ukupno četiri tjedana. Kreće se iz Mumbaija prema sjeveru, preko Rajastana i Punjaba do Kašmira, a potom se preko himalajske Shimle u pokrajini Himachal Pradesh spušta prema indijskoj prijestolnici New Delhiju i Agri koja čuva veličanstveni Taj Mahal. Ovdje završava indijski dio putovanja i započinje nepalska pustolovina. Pokhara, Kathmandu i Bodnath samo su neke od mojih nepalskih destinacija.
Cross your fingers and wish me luck! Mislim da će mi sreće ovaj put trebati više nego ikad prije. Najprije da sretno doletim do Mumbaija s Turkish Airlinesom (da, to je ona kompanija čiji je avion jučer pao u Amsterdamu :), a potom da nam se neki od autobusa u indijskom Kašmiru ne strovali u provaliju (kao što se strovalio jučer, također). A na kraju da stvari ne budu baš onakve kao na onom novom filmu "Milijunaš s ulice" kojeg sam jučer pogledao u Cinestaru, a koji je pred koji dan (zaslužno) pobrao čak osam Oscara.
Idem. See ya soon...I guess...

26.02.2009. u 22:00 • 7 KomentaraPrint#^

DAN 1, 27.02.2009. – Moj prvi Turkish (iz Zagreba za Mumbai)

Četiri mušketira sastala se na zagrebačkom Plesu. Četiri mušketira spremna za pohod na Indiju. S Vanjom i Jerkom već sam putovao po Tajlandu prije par godina. Iris je naš novi “addition” u ovo ludo društvo (pre)pustolovnog duha. Uvjereni smo da će nam biti zabavno, na ovaj ili onaj način.
Vani je još uvijek prohladno iako je sunce danas manje sramežljivo počelo provirivati kroz oblake. Kažu da je zima gotova, a proljeće dolazi. U Indiji su razlike između godišnjih doba minimalne. Informirao sam se na internetu – u Mumbaiju, odnosno dobrom starom Bombaju, trebala bi nas očekivati oko 30-32 Celzijaca.
Turkish Airlines je naš odabir. Sigurno su neki pomislili da smo luđi nego inače jer smo izabrali aviokompaniju čiji se avion upravo srušio, ali karte su kupljene pred koji tjedan. Ali nije važno. Bit će to prigodno začinjen let. Dok na Plesu ulazimo u Turkishev boeing, neki zbor iz Zlovenije već pjeva iz sveg glasa. Ili možda moli? Tko zna, hrvatski i zlovenski su toliko nesrodni jezici da se ništa ne kuži. Naši političari su najbolji primjer...
Da stvar ne bude jednostavna, iz Zagreba letimo najprije za Ljubljanu ne bismo li iskrcali one putnike koji se vraćaju uz Istanbula i ukrcali one koji iz Ljubljane idu za Tursku, a zatim svi zajedno opet preko Hrvatske poletjeli prema jugu. Cijela je unutrašnjost aviona obojena u psihodelično zelenu boju, zatim je tu ne baš preljubazno osoblje i prvi dojam Turkisha je – zlatna sredina.
Zbog kašnjenja u dolasku u Istanbulu, malo bržim korakom koračamo prema avionu za Mumbai. Ovaj je airbus novijeg datuma, ali s istom psihodelijom u avionu. Netko je grdno zgrešio kad je Turkish odlučio obojati svoje avione u ovo “zelenilo”. Svako sjedalo ima svoj vlastiti ekran s entertainment sistemom, ali u usporedbi s drugim avio kompanijama, niš' posebno – većina igrica je tipa solitaire i tetris, a filmovi se svode na dva hollywoodska i na desetke bolly-lolly-woodskih sranja (prostite mi na izrazi dragi moji, ali Bollywood nije moj 'cup of tea'), nešto Kineza, Koreanaca i Turaka. Osoblje i ovog aviona zrači neljubaznošću tako da kad je došlo vrijeme večere, tanjuri su doslovni bacani poput frizbija s kolica na stolove pred putnicima. Da ne bude sve u crnim tonovima, avionska hrana u Turkishu je jedna od boljih s kojom sam se susreo.
Preživjet ću...valjda...ako se avion ne sruši negdje iznad Irana, Pakistana ili tko zna gdje na putu za Mumbai. I prepolovi na tri dijela...


AVION Turkish Airlines Zagreb-Istanbul-Mumbai HRK 2975,00 (povratna, takse uključene)
VIZA za Indiju u Veleposlanstvu Indije u Zagrebu (Kulmerska ulica) HRK 360,00 (na šest mjeseci, multiple entry)

26.02.2009. u 21:59 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 2, 28.02.2009. – Ljudi, jel' to moguće? (Mumbai, Indija)

Kad sletiš u nekoj zabiti u 04:15 ujutro, najbolje je ni ne pokušavati odmah ići u grad. Kako god uzmeš – nastradat ćeš. Ili će te onako dezorijentiranog preveslati uslužni taksist. Ili te hotelski čiča na recepciji tako rano neće pustiti u hotel. Ili sasvim nešto deseto. Uglavnom – don't even try! Najbolje je dočekati zoru.
U Mumbaiju sviće oko 07:00 sati i to tako brzo da nam se svima doima kao da se upravo tog trena neki mumbaijski moćnik (čitaj, tajkun) probudio, upalio prekidač pokraj svog udodbog kreveta i sunce je tada svom brzinom ispaljeno na nebo. Uzimamo prepaid taksi na šalteru na dolaznom terminalu do grada. Mumbaijski aerodrom je od grada udaljen oko 45 minuta vožnje. Putem prolazimo kroz sirotinjske četvrti, zatim nešto manje sirotinjske – nižu se jedna za drugom na putu prema centru. Sve je posve zamazano. Očekivao sam to, ali ipak ne toliko. Ovdje posve shvaćam onu frazu “Za Indiju se nikada ne možeš posve pripremiti”. Iz našeg oronulog minijaturnog crno-žutog taksija čija je marka neka indijska varijanta našeg dobrog starog gospon Fiće, četiri zbunjena europska lica promatraju svijet oko sebe. Kao da nas je netko katapultirao u nekakav usporedan svijet u kojem postoje neka druga pravila koja nama uopće nisu jasna. I onako razgoračenih očiju i otvorenih ustiju od nevjerice grubo nas prekida masa prosjaka koji kroz prozor rukama traže 'one ruppee sir'. Na milijune njih – ima ih na svakom križanju, na svakom uglu. Ako zbrojim sve prosjake u svim zemljama koje sam posjetio u životu, nema ih toliko koliko ih u par sati vidim u Mumbaiju. Bosi i prljavi, razderane odjeće – gotovo da ne izgledaju poput ljudi. Možda i bolesni. Iako su vjerovatno, kako je rekla Iris, već imuni na sve niže od kuge. Zatim su tu ljudi koji spavaju uz rubove prometnih ulica (pločnici postoje samo u strogom gradskom centru, ali ni tamo ih nema u baš svakoj ulici) na podu, prekriveni samo nekom plahtom ili dekom. Oni sretniji ispod sebe imaju karton da baš ne spavaju na asfaltu, a oni još sretniji spavaju na ležaljkama. Ali takvih je jako jako malo. Uz njih, uz rub istih cesta, sklupčani leže psi, mačke, pa i pokoja sveta indijska krava. Za neke je teško odoka reći da li su još uvijek živi ili su se već pozdravili s ovozemaljskim životonm. Zatim su tu oni koji spavaju pokriveni na podu ispod starih gradskih autobusa. Dok ne počne radni dan, a onda će se premjestiti negdje drugdje – naći će mjesto uz rub jedne od onih cesta.
Gradska arhitektura Mumbaija je mješavina britanske kolonijalne arhitekture i betonskih grdosija sklepanih navrat-nanos tek toliko da ne bude praznog prostora. I sve posve prljavo i oronulo. Toliko da čovjek ponekad ne zna da li je gradnja određene zgrade završena ili se zgrada još uvijek gradi. Fasade nekih drže skele od bambusa (drugačije ne viđamo), a sve se doima krajnje nestabilno. Dobiva se dojam kao da je dovoljno da zapuše malo jači vjetar i da se sve sruši poput kule od karata.
Naš prvi hotel koji se spominje u Lonely Planetu zatvoren je. Navodno. Kaže nam to taksist kojem baš i nije za vjerovati. Ali ne da nam se prepirati. Na izmaku smo snaga od ovog ataka na sva naša osjetila. Sljedeći je rupčaga s upišanim psom u foajeu, a u kojem za sobu traže nevjerovatnih 800 rupija. Čitao sam da je Mumbai nešto skuplji od ostatka Indije, ali sve ima svoje granice. Negdje u normalnom svijetu. A čini se da je Indija daleko od tog nekakvog normalnog svijeta. Vrtimo se još sljedeća dva sata po gradu, sad u jednoj, sad u drugoj četvrti, tražeći prikladan hotel. Naizmjence, dok dvoje traže hotel, ostali čuvaju stvari negdje na ulici, izloženi neumornim napadajima parazita prosjaka.
U jednom nailazimo na sobe bez prozora koje liče na kutije od šperploče s krvetima bez madraca, a u hodniku pred sobama u kavezima leže izvaljeni psi. Iz prizemlja dolazi smrad kuhinje. Da sam u Kini, zakleo bih se da će ovi psi završiti u loncu. Ovdje se nadam da neće. Hindusi su ipak većinski vegetarijanci. Naravno da preskačemo i ovaj hotel iako za njega traže puno manje – 440 rupija.
Na kraju nalazimo pristojan hotel u blizini velebnog Victoria željezničkog kolodvora (danas preimenovanog u Chatrapati Shivaji) i nije nam žao dati 1650 rupija za čistu i udobnu dvokrevetnu sobu. Hotel Victoria je naš melem na ranu.

Paul Theroux s kojim sam se “družio” nedavno na svojoj afričkoj turi napisao je jednom prilikom: “Trijumf nekog putovanja nije u činu dolaska u neku destinaciju, već u činu pronalaženja prijevoznog sredstva da bi se u nju stiglo.” Danas smo istinitost ove tvrdnje iskusili na vlastitoj koži. Nakon ručka u jednom od mnogobrojnih restorana u okolici našeg hotela (ali nažalost jednom od malobrojno čistih) u kojem mi je ovčja keema masala od ljutoće spalila većinu unutrašnjih organa, pokušavamo pronaći izlaz iz Mumbaija. Vraćamo se natrag na nekadašnji Victoria Terminus željeznički kolodvor, inače s 2.5 milijuna putnika dnevno, najprometniji željeznički kolodvor u čitavoj Aziji. Danas se zove Chatrapati Shivaji, preimenovan u čast velikog indijskog maharadže i vojskovođe iz 17. stoljeća. Narod i dalje ovaj kolodvor zna po imenu Victoria, nazvan tako po britanskoj kraljici Viktoriji koja je ujedno bila i carica Indije, a u čast njenog zlatnog jubileja. Da konfuzija bude veća, oba mumbaijska aerodroma danas nose ime Chatrapati Shivaji kao i nekadašnji Prince of Wales Museum.
Na Victoriji nas dočekuje još jedna tipično indijska slika koje nas nakon par sati u Mumbaiju sve manje iznenađuje. U redu za kupnju karata stoji Indijka s malim dijetetom (čitaj, muzgavcem). Muzgavac leži u lokvi vlastite pišake što njegovu majku očito previše ne zabrinjava. Ona mu samo ležerno daje jedan keks. U tom trenutku muzgavac se prevrnuo i jednom okrenuo u vlastitoj pišaki, a u istoj je završio i keks. Majka nije ni trepnula. Nismo dalje gledali, ali keks je vjerovatno završio u djetetovim ustima.
Svaki veći željeznički kolodvor, pa tako i Victoria, ima milijun šaltera s obzirom koliko se ljudi dnevno koristi uslugama indijskih željeznica. Ali svaki veći željeznički kolodvor ima i poseban šalter isključivo za strance. Ovdje su redovi, naravno, puno puno kraći. Dva su noćna vlaka koji svakodnevno idu za Jaipur u indijskoj državi Rajastan. No čiča na šalteru, čiji engleski kao kod većine Indijaca graniči s razumljivošću, objašnjava nam na jedvite jade da niti na jednom od vlakova ima mjesta za nas. Postoje samo liste čekanja koje su podugačke, a prva slobodna mjesta tek su za tri dana. Prestravljeni smo, najblaže rečeno. Tri dana u Mumbaiju ne želimo ni najgorem neprijatelju. Ili možda baš njemu da. Uspijevamo iskamčati neke tatkal karte iliti karte u nuždi čiji je broj uvelike ograničen na svakom vlaku, a koje povlače za sobom suplement od 200 rupija. Nije važno. Samo da što prije izađemo iz ovog sedmog kruga pakla. Na kraju, dvije karte dobivamo, a za dvije smo na listi čekanja. Navodno su nam šanse velike. Nećemo znati definitivno do sutra malo pred polazak.
Ostatak poslijepodneva provodimo u šetnji gradom. Od velebne neogotičke zgrade Victoria Terminusa (na koju su već uspjeli natrkeljati neki betonski dodatak), a koja je od 2004. godine pod zaštitom UNESCO-a i koja se doima više na nekakvu katedralu nego na željeznički kolodvor, upućujemo se preko Mahatma Gandhi Avenije s čitavim nizom oronulih britansko-kolonijalnih građevina prema Gateway of India, slavoluk nalik na one trijumfalne po Europi, izgrađen u islamskom gujarati stilu 16. stoljeća, a u čast dolaska kralja Georgea V 1911. godine. Slavoluk se nalazi na samoj obali Arapskog mora (ne baš tako čistog i još manje mirišljavog) i u neposrednoj blizini drugog simbola Mumbaija – Taj Palace & Towers hotela. Ovo je najpoznatiji hotel u gradu koji je toliko poznat da su čak i pakistanski teroristi prije par mjeseci upali u njega (i u nekoliko drugih lokaliteta u gradu), pobili nekoliko ljudi prije nego li su oni bili pobijeni od strane indijske vojske i policije. Bila je to udarna vijest na svim svjetskim TV stanicama i naslovnicama dnevnih novina. Dokaz stalne pakistanske prijetnje su barikade oko Taj hotela kojemu se više ne možeš posve približiti, a ni ući u njega bez da prođeš detaljnu sigurnosnu kontrolu. Ovdje začudo vrata za detektor metala funkcioniraju dok ona na aerodromu ili željezničkom kolodvoru postoje samo za ukras. Tamo mogu tuliti do mile molje i pokazivati crveno, ali niti jedan od policajaca ili vojnika se neće udostojiti dignuti sa stolice i napraviti pretres. Druga zanimljivost su semafori kojih ima dosta po gradu, ali kao da ih nema jer se vozači uglavnom na njih ne obaziru pa su naši taksisti par puta bez beda prošli kroz crveno na velikom prometnom raskršću. A nekad opet stanu na crveno. Još nismo otkrili princip funkcioniranja stvari u Indiji. Znamo samo da one ovdje funkcioniraju na posve drugačiji način i bolje je dokučivanjem ne razbijati glavu.
Ulazimo u Taj Palace & Towers hotel. Ulazimo u jedan drugačiji svijet, a onaj pravi indijski ostavljamo vani. Taj Hotel je 1903. godine u mješavini islamskog i renesansnog stila dao sagraditi indijski bogati indijski industrijalac JN Tata, navodno nakon što mu je uskraćen ulazak u jedan od europskih hotela samo zato jer je bio domorodac. Hotel je luksuz nad luksuzom. Bacamo pogled na novu recepciju te posebice na čuveno stubište koje se od kupole sa svih strana spušta prema dnu. Jedna prava igra stepenica. I sve miriše na svježu boju jer su dijelove hotela morali obnovljati nakon terorističkog napada. U hotelskom baru naručujemo čaj kao nagradu za preživljeni prvi dan indijskog kaosa.
“Žao mi je, sir. Ali ne služimo čaj.”, odgovara nam konobar vidljivo zbunjen zbog pojave četiri Europljana u kratkim hlačicama i suknjicama te majicama u elegantnom baru Taja.
Vidljivo razočarani jer smo mislili da bi čaj vjerovatno mogao biti najjeftiniji u ovom baru, a i nekako bi nam prijao indijski čaj u Indiji, bacamo pogled na cijene i naručujemo ono najjeftinije – pivo i bacardi breezere. Kingfisher je najpoznatije indijsko pivo (tako se zove i najpoznatija indijska flaširana voda te jedan od low cost avioprijevoznika) – jedno od najboljih piva koje sam u životu probao. Nimalo gorko. Savršeno. Mogao bih ga piti i piti.
“Žele li gospoda jelovnik?”, pita isti konobar. Zgroženo ga odbijamo. Ne želimo cijeli budžet potrošiti na jednu večeru u Taju.
Prije nego li izađemo natrag u svijet sirotinje, odlazimo u hotelski WC u predvorju gdje postoji posebno osoblje koje, da zatražiš, vjerovatno bi ti obrisalo i guzicu.
Samo vrata Taja dijele nas od prljavštine, smrada, vrućine, prosjaka i napornih taksista te policajaca i vojnika, neki s kalašnjikovima, a neki s običnim palicama za batinjanje, na svakom koraku. Teroristička prijetnja osjeća se u zraku.


Valuta- indijska rupija. INR 1=HRK 0,116
TAXI od aerodroma do centra Mumbaija INR 390,00
Hotel Victoria (257 Colaba Causeway) INR 1650,00 (dvokrevetna soba s vlastitim kupatilom, TV-om, klimom i ventilatorom)
Obilan ručak u indijskom restoranu u blizini hotela INR 200,00 po osobi
Bacardi breezer i Kingfisher malo pivo u Taj Palace & Towers hotelu INR 175,00 po piću


Dobrodošli u Indiju!

Victoria Terminus

Iris, Jerko i Vanja ispred Gateway of India

Taj Palace & Towers Hotel

Autor na glavnim stepenicama Taj Palace & Towers hotela

26.02.2009. u 21:58 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 3, 01.03.2009. - Idemo li ili ne idemo? (Mumbai, Indija)

Indija je zemlja u kojoj je toliko ljudi da se izmišljaju poslovi samo da ih se nekako zabavi. Ali unatoč svemu ih je toliko da se na kraju ne može izmisliti posao za sve. Mumbai je dobar primjer. Indija ima najbrže rastući broj stanovnika na svijetu, trenutno ih je preko milijardu, a pretpostavlja se da će ih za 20-tak godina biti više od Kineza. Na Mumbai od toga otpada 16.3 milijuna stanovnika i najveći je grad Indije. U našem hotelu, na primjer, jedan je recepcionist, a zatim na svakom katu po jedan zaposlenik koji samo sjedi i gleda i odgovara gostima na pitanja ako ih ima. Dok se odjavljujemo iz hotela, nekoliko zaposlenika čisti sobe (indijski ekvivalent naših sobarica), zatim jedan koji četka pod u hodniku, drugi koji mu pomaže u četkanju, treći koji vodom iz šmrka tjera sapunjaču i četvrti koji tjera tu istu sapunjavu vodu na ulicu. Posao koji bi savršeno mogla obaviti jedna do dvije osobe. Bilo gdje osim u Indiji...
Nakon još jedne kratke šetnje po Mumbaiju, vrijeme je da ga i pokušamo napustiti. Svi smo složni – Mumbai je tipičan lučki grad, prljav, vruć, pun smoga i danguba, i nije nikome od nas četiri mušketira baš prirastao srcu.
Još uvijek ne znamo da li ćemo uspjeti danas izaći iz njega. Dvije naše karte su na listi čekanja i do pola sata prije polaska nećemo znati da li smo upali u vlak ili ne. Uzimamo taksi do Mumbai Central željezničkog kolodvora, puno manjeg i građevinski daleko jednostavnijeg od Victorije. Odavde kreću vlakovi prema sjeveru. I ovdje su na ulazu vrata za detektor metala i, iako svi zvonimo, policajci nam samo sliježu ramenima i uz osmjeh laganim pokretom ruke pokazuju nam da možemo naprijed. Toliko o indijskoj sigurnosnoj provjeri.
Sate provodimo u čitanju svega što nam je došlo pod ruku, hodanja po kolodvoru gore dolje i nadanju da su se baš oslobodila četiri mjesta na Jaipur Superfast Expressu. Pola sata prije polaska stiže nas radosna vijest. Netko je odustao! Upali smo! Doduše ja bih trebao biti u jednom, a ostala trojka u drugom vagonu, ali nekako ćemo se već snaći. Glavno da se krećemo.
U 18:50 Jaipur Superfast Express kreće na 1159 km i 18 sati dugačak put prema Jaipuru, glavnom gradu Rajastana.


TAXI od centra do Mumbai Centrala INR 100,00
VLAK Jaipur Superfast Express Mumbai-Jaipur INR 389,00 + INR 200,00 suplement za tatkal kartu (kartu u nuždi) za sleeper klasu

26.02.2009. u 21:57 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 4, 02.03.2009. - Rajastan, dolazak u zemlju čudesa (Jaipur, Indija)

Putovanje indijskim željeznicama posebno je iskustvo. Rekao bih da su indijske željeznice Indija u malom. Pravi prozor u ovaj nama toliko stran svijet.
Nekoliko je klasi u vlakovima. Najniža je tzv. '2nd class seating', drvene sjedeće klupice za koje ne treba rezervacija i ujedno klasa koju nitko ne preporuča. Potom slijedi 'sleeper class' s otvorenim kupeima i konfiguracijom ležajeva 3+3+2 za koje treba ponijeti vlastitu posteljinu. I zatim 3AC, 2AC i 1AC klase koje su klimatizirane, za razliku od 'sleeper' klase koja ima samo ventilator. 3AC je ista kao 'sleeper' klasa, a jedina razlika je klima. 2AC su otvoreni kupei, ali s konfiguracijom ležajeva 2+2 dok je 1AC s ležajevima iste konfiguracije, ali u zatvorenim kupeima. U posljednjim trima klasama uključena je posteljina. Kao i cijelu Indiju, tako i njene vlakove najbolje je ne pokušavati razumijeti.
Mi smo za ovu noć uzeli 'sleeper class', ali nažalost jedan je krevet (naravno moj) bio na drugom kraju vlaka pa da se odmah ne razdvajamo, četvero nas se skupila na tri kreveta. U konačnici je to rezultiralo mojom posve probdjelom noći što mi je dopustilo na promotrim ljude u vlaku, Indiju u pokretu. U indijskim se vlakovima Indijci raskomote kao kod kuće. Ako grupa prijatelja ili obitelj putuje zajedno, onda cijeli kupe se pretvara u novi dom. Odlazimo pronaći restoran, ali pronalazimo samo kuhinju gdje naručujemo hranu koju će nam dostaviti u naš kupe. Putem prolazimo kroz nekoliko vagona: ima tu hindusa, muslimana, sikha... U jednom kupeu jedna je hinduistička obitelj napravila pravi mali hram. Promatram ga. Napravljen je u koferu tipa Samsonite i kad se otvori iskoči ukrašeni hram. Podsjeća me na one igračke kutijice koje kad se otvore iznenada izleti klaun, gusjenica ili nešto slično. Miris mirisnih štapića osjeća se u zraku dok vlak u mraku gazi iz Maharashtre preko Gujarata do Rajastana. Negdje oko 3 ujutro susjedu u ležaju do malo je dosadno. Uzima novinski papir, kida ga na komadiće i od svakog komadića pravi male kuglice koje onda, koristeći gumice koje ima oko ruke, u obliku praćke ispucava nasumice na usnule putnike. Pokušavam razumijeti ga, ali bezuspješno. Sat-dva kasnije nekoliko je odrpanih Indijaca pred WC-om prostrlo na pod karton i poleglo se na prljavštinu, uz miomirise koji se šire iz WC-a. Neki su legli i bez kartona, a jedan takav je licem na pod legao točno na spojnicu dva vagona gdje je najprljavije, najhladnije i najopasnije. I nitko ne mari o tome. I sam kondukter može samo nekoliko puta preskočiti ove jadnike.
Gotovo čitavu noć kroz vagone glasno prolaze čaj-wallahi, prodavatelji čaja. Na kraju dobivamo i naručenu hranu – veg biryani. U prijevodu, indijsku rižu kuhanu s povrćem gdje osim kupusa, ne primjećujemo druge pripadnike povrtnog svijeta.
Sa zorom kroz prozor očekuje nas slika Rajastana. Moram priznati da dosta podsjeća na Afriku. Rajastan je poprilično suh, a velik dio ove indijske države prekriva i pustinja Thar. Jaipur, u koji stižemo u ranim poslijepodnevnim satima, je okupan suncem, vruć, ali u granicama normale. Za razliku od Mumbaija gdje su se temperature kretale oko 32-35°C uz mnogo vlage u zraku, u Jaipuru su temperature zraka tu negdje, ali vlage nema. Zrak je suh što nam olakšava disanje.
Kažu da nema države u Indiji poput Rajastana. To bi mogla biti istina. Jaipur se čini kao dobra i nažalost za nas na ovom putovanju jedina ulaznica u Rajastan. Na putu od željezničkog kolodvora do hotela dobivamo dojam da je grad puno čišći i sređeniji od Mumbaija, što je uvelike rezultat puno manjeg broja stanovnika – Jaipur ih ima “svega” 2.63 milijuna. Taksiji su uglavnom moderni Suzukiji i Toyote (uz naravno uvijek nezaobilazne bicikl rikše i motorizirane tuk tukove u poluraspadnom stanju). Promet je, najblaže rečeno, i dalje kaotičan, ali u Jaipuru se čini da vozači ipak pokušavaju slijediti semafore.
I naš hotel Kalyan puno je jeftiniji od onog u Mumbaiju, a opet veoma čist, udoban i smješten u jednoj od manjih ulica ovoga grada pa je buka od prometa minimalna (i Indijci vole često potezati za trubama). Sobe nam čak imaju i izlaz na terasu s restoranom (nažalost za jednog mesoždera poput mene, nude se isključivo vegetarijanska jela) koja se u večernjim satima pretvara u lijepo mjesto za razgovore uz lagani jaipurski povjetarac.
Kasno ručamo u restoranu koji nam je preporučio jedan od taksista. Čist je i čini se siguran. U ovim prvim danima ne odvažujemo se baš na hranjenje na ulici ili u nekim prčvarnicama. Stoga nam je i probava još uvijek dobra. Jedino je Vanja pala i prva dobila proljev. Njeno indijsko iskustvo je nešto potpunije od našeg, ali vjerovatno ne zadugo. Nitko se iz Indije navodno ne vraća bez proljeva. Ne želim zazivati vraga...


Hotel Kalyan (blizu Ajmer Rd) INR 500,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom, TV-om i ventilatorom)


Shopping arkade Jaipura

Sveta indijska krava pase smeće

26.02.2009. u 21:56 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 5, 03.03.2009. - Draga Celia... (Jaipur, Indija)

Iris i ja smo probdjeli noć. Ok, znam kako ovo zvuči, ali samo smo razgovarali. I ne bismo ni primijetili da se vani počelo daniti da nas u 05:40 nije iznenadio glas mujezina s obližnjeg minareta. Nismo ni znali da u susjedstvu imamo đamiju. Kasnije sam je pokušao pronaći, ali bezuspješno.
Na kraju smo zaspali i prespavali cijelo jutro. Budilica je uporno zvonila, a ja sam je još upornije gasio. I tako cijelo jutro. I u susjednoj sobi je situacija bila slična. Vanja i Jerko također su prespavali cijelo jutro.

Sunce je visoko na nebu kada se konačno budimo. Iako bi trebali izaći na doručak, izlazimo na ručak. Pješke odlazimo prema centru. Sunce prži na otvorenom. Vruće je. Svi smo već dobili boju. U hladu je daleko ugodnije. Sa svih strana oblijeću nas krajnje dosadni vozači tuk tukova i bicikl rikši. Ima i nešto prosjaka iako u puno manjem broju nego u Mumbaiju. Najbolje ih je svih ignorirati. Ako počneš razgovarati s njima, teško ćeš ih se otarasiti. A što se tiče prosjaka, toliko ih je u Indiji da jednostavno ne možeš učiniti ništa, osim možda donirati nekoj humanitarnoj agenciji. A ako daš jednom od njih koju rupiju, počet će te i drugi oblijetati kao muhe na govno. Govorim iz iskustva. A neki će se dosjetljivo vratiti na kraju po još.
U Lonely Planetu pronalazimo Handi Restoran s lokalnom kuhinjom. I ovaj je naravno vegetarijanski. Čitam u vodiču da u Indiji ima vegetarijanaca koliko u ostatku svijeta zajedno. Ja volim pojesti povrće, ali svatko tko je čitao moje dosadašnje putopise, zna da sam prvenstveno mesožder i da ću svakakvo meso staviti u usta. Glavno da je meso. Povrće mi ovdje u Indiji izlazi na uši iako malo variram jelovnik pa svaki dan uzimam nešto drugo. A kako mi ni danas ne gine povrće, odlučujem se za rajastansku kuhinju – keema rati. Riječ je o okruglicama od tijesta napunjenima raznim povrćem i friganim u ulju. Dolaze servirani uz nekoliko različitih umaka poput masala umaka, poprilično ljutog, te umaka od gorkog indijskog jogurta, odličnog da malo ublaži ljućinu prvog. I kako to već biva iz dana u dan, nekoliko zalogaja i već sam sit. Pola mi ostaje na tanjuru. Drugima također. Razmišljamo da po dvoje uzimamo jedno jelo. Pretpostavljam da začini, posebice curry, vrlo brzo zasite čovjeka.
A kako li je tek teško nakon ručka razgledavati Jaipur?! No, moramo vidjeti nešto s obzirom da smo prespavali pola dana. Jaipur je grad maharadže Jai Singha II iz prve polovice 18. stoljeća koji je najprije vladao iz 11km udaljenog grada Amber. Odjednom je odlučio sagraditi novi grad po principu rastera gdje se ulice sjeku pod pravim kutem. Izgradio je Jaipur, jedan od rijetkih gradova u Indiji gdje je postojao urbanistički plan. Krajem 19. stoljeća maharadža Ram Singh je, u čast dolaska princa od Walesa (kasnije kralja Edvarda VII), cijeli grad dao obojiti u ružičasto jer je to boja dobrodošlice i gostoprimstva. Do dana današnjeg građevine Jaipura boje se u ružičasto, a grad je nazvan ružičastim gradom Rajastana.
Jaipur je prvenstveno grad trgovaca, odnosno bazaara. Posvuda su po gradu, a svaki druge tematike – bazaar tekstila, bazaar rukotvorina, bazaar nakita itd itd. Ovo je shopping meka za mnoge turiste, ali i domaće stanovništvo. I naravno, za Vanju i Iris. Žene kao žene, i one su se bacile na kupnju.
“Sir, why you don't like Indians? Vi stranci ste jako rezervirani i nervozni.”, pita me srednjovječni Indijac sjedeći na stolici ispred jedne od bazaarskih trgovina. Ne znam što da mu odgovorim. Ali znam da mi i ovaj želi nešto prodati. Ovo je jedan od načina za zaustavljanje turista, izazivanje grizodušja i prodavanje neke potpuno nepotrebne stvari. Ovaj Indijac nastupa pomalo agresivno. Kažem mu da smo rezervirani jer nam je puna kapa što nas sa svih strana potežu za rukav. I dodajem:
“Not interested. Štogod da prodaješ!”
Mičem se iz bazaara prema gradskoj palači. Ovdje me nemilice opsjedaju vozači tuk tuka i bicikl rikši. Teško ih se otarasiti. Neki te prate u stopu. Najbolje je pobjeći u palaču. Palača je oaza mira i, što je još znakovitije, oaza čistoće. Prelazak preko praga gradske palače u Jaipuru je prelazak u svijet maharadža. Palača je poput onih iz priče o Aladinu i 1001 noći, Palača iz bajke. Izgrađena je tijekom 19. i početka 20. stoljeća, a prevladava islamski stil. Nekoliko je impresivnih dvorišta te dvorana za prijem gdje je maharadža primao svoje ugledne goste, a čije zidove krase ukrasi od pravog zlata, iznad trona je ogroman kristalni luster, a na podu skupocjeni perzijski tepih. U dijelu palače pod imenom Chandra Mahal i dan danas živi maharadža Jaipura sa svojom obitelji. Na krovu palače vijori se velika rajastanska zastava, a iznad nje malena trokutasta istih boja što je dokaz da je maharadža trenutno u Jaipuru. I dok ja uživam na klupici promatrajući arhitekturu jednog od dvorišta, odjednom se svi naglo dižu i stoje uspravno. Dvorištem prođe bijeli automobil, a u njemu jaipurski maharadža.
Mira pronalazim i u hinduističkom hramu odmah iza palače, a na koji se nadovezuje veliki zeleni park. Sjedim na zidiću i promatram ljude u molitvi. Prvi mi je ovo put da sam u jednom hinduističkom hramu. Neki samo sjede i moli, drugi u molitvi obilaze kružno oko hrama. Dečka pokraj mene, saznajem da je student socijologije, zanima odakle sam i kako se živi u Hrvatskoj. Njegov interes je iskren i odmah zaključujem da nije jedan od onih Indijaca koji će mi na kraju nešto htjeti uvaliti. Indijci su veoma radoznao narod i bez beda će ti postaviti osobna pitanja tipa koliko godina imaš, jesi li oženjen, ako ne, zašto, koji ti je posao, koliko zarađuješ... Pitanja koja bi se u ostalim zemljama smatrala pomalo neumjesnima. No, ovo je Indija... Incredible India.
U razgovoru nas prekida starac koji nam daje mali listić tulsi ili sveti bosiljak. Sveti je bosiljak važan u hinduizmu i često se može pronaći u hinduističkim hramovima. Po uputama mog novog indijskog prijatelja, stavljam listić u usta i pregrizem ga da potekne sok. Malo je gorak. Navodno, sveti bosiljak daje snagu, a koristi se i kao analgetik.
Na povratku u hotel, na ulici me zaustavlja jedan stariji Indijac. Noć je već počela padati.
“Znaš li pisati engleski?”, pita me.
“Naravno.”, odgovaram je i ništa mi nije jasno.
“Onda mi molim te možeš pomoći. Htio bih napisati jedno ljubavno pismo, ali ne znam pisati na engleskom. Ne mogu pitati prijatelje jer će svi saznati, a pismo je intimno.”, i krene Indijac iz glave diktirati mi pismo svojoj Celiji, vjerovatno u Engleskoj. Pismo je veoma romantično i drago mi je pomoći mu. Na kraju me pita što može učiniti za mene. Kažem da ne treba ništa.
“Želim ti napraviti protuuslugu.”, uporan je i dodaje: “Znaš što, reci mi što želiš kupiti u Jaipuru i ja ću ti reći gdje to možeš naći po povoljnoj cijeni. Što te zanima?”
Stvari su mi postale puno jasnije. Celija je samo poslužila kao mamac da mi ponudi nešto od svoje robe.
“Tekstil me zanima.”, lažem mu samo da ga se riješim jer ovo postaje već zamorno.
“Još nešto osim tekstila?”, nastavlja uporno.
“Ne. Samo tekstil.”, kasnije saznajem da tip prodaje gotovo sve osim tekstila pa da sam rekao da tražim nakit ili rukotvorine imao bi me u klopci.
Pokušava me na kraju odvesti u svoju trgovinu no bezuspješno. Daje mi vizitku i obećajem mu da ću sutra doći oko podneva. Moš' mislit. Dajem petama vjetra. A ovaj neka i dalje traži nekoga da mu pomogne s Celijom. Ili će možda sljedeća biti Mary. Ili Anne.


Ručak u Handi Restoranu (MI Road) INR 200,00
Ulaznica u gradsku palaču u Jaipuru INR 300,00 (uključen audio vodič i dozvola za fotografiranje)


Jedan od glavnih ulaza u stari grad Jaipur

Gradska palača Jaipura

Gradska palača Jaipura

Gradska palača Jaipura

Govind Devji hindu hram, Jaipur

Govind Devji hindu hram, Jaipur

U vrtovima Govind Devji hindu hrama, Jaipur

26.02.2009. u 21:55 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 6, 04.03.2009. - Stari duh Rajastana (Jaipur & Amber, Indija)

Gradska palača koju sam jučer posjetio jedna je od dvije građevine u Jaipuru koju su nezaobilazne za posjetiti. Druga je Hawa Mahal ili Palača vjetrova koju je od ružičastog pješčenjaka izgradio maharadža Sawaj Pratap Singh 1799. godine kako bi ženama u kraljevskoj palači omogućio da promatraju ulične procesije i svakodnevni život na ulici što im je inače bilo strogo zabranjeno. Naravno, da bi nekako izigrao zabranu, sagradio je nešto poput niša s rupičastim prozorima kroz koju su žene mogle vidjeti ulicu, ali ne i ljudi s ulice njih. Baci li se pogled na glavnu fasadu, ova zgrada na pet katova izgleda poput pčelinjaka, a ime 'palača vjetrova' dobila je jer kroz njene prozora ugodno pirja lagani povjetarac. Dovoljno da se u ovaj topao jaipurski dan malo duže zadržimo na njenom vrhu, a ujedno i uživamo u prekrasnom pogledu na jaipurske krovove i ružičaste fasade zgrada te opaljenu i ogoljelu planinu iznad grada s utvrdom na njenom vrhu koji sam Bog zna što je. Ali doima se impresivno. Poput jaipurskog čuvara.
Poslijepodne unajmljujemo tuk tuk za smiješno male pare da nas odveze do Ambera, stare prijestolnice jaipurskih maharadža. Vožnja od 11km traje pola sata što nije u Indiji ništa čudno budući da se u prometu moraju izbjegavati pomahnitali vozači svakakvih motornih i nemotornih vozila (razumljivo kad se zna da svatko može u ovoj zemlji kupiti vozačku dozvolu), zatim su tu pješaci koji prelaze cestu gdje god žele, potom psi, koze i naravno svete indijske krave koje slobodno šeću uokolo i brste što god stignu pa i smeće uz cestu.
Malo izvan grada pogled nam se zaustavlja na Jal Mahalu ili Vodenoj palači koju je usred jezera Man Sagar sredinom 18. stoljeća izgradio jedan od maharadža. Palača se doima kao da pliva na vodi i bilo bi prekrasno okinuti jednu fotografiju, ali naš se vozač tuk tuka doima ljut što smo uspjeli nagovoriti ga da nas vozi u Amber za tako malo pare da ne želi stati. Štoviše, kad je primjetio da smo izvadili fotoaparate da onako u vožnji okinemo koju fotografiju Jal Mahala, tog je trena toliko ubrzao da je to postala nemoguća misija.
No, isplatilo se doći do Ambera. Iznad grada, koji je danas malo zanimljiv, na vhu brda krajem 16. stoljeća maharadža Man Singh I izgradio je utvrdu Amber, kasnije u 17. stoljeću proširenu, a koja je do 1727. godine bila sjedišta Rajastana. Još iz daljine ova žuta utvrda dominira krajolikom. Zaista je veličanstvena i svi smo složni da je ovo dosad najljepše što smo vidjeli u Indiji. Utvrda me podsjeća na one iz filmova i priča o maharadžama. Znam da će ovo što ću napisati izgledati kao kliše, ali ovdje više nego drugdje osjećam duh starog Rajastana i preporučam ovaj lokalitet svim putnicima. Dok se stepenicama penjemo prema utvrdi, odolijevamo napadajima upornih prodavača suvenira. Neki nas prate od dna skroz do vrha, ali ne posustajemo. Čovjek se u Indiji uvijek nanovo iznenadi koliko su ovi prodavači suvenira, taksisti, prodavači turističkih aranžmana uporni. U mnogim drugim dijelovima svijeta davno bi odustali, ali u Indiji ne. Ovdje se nadaju do zadnjeg trena. Možeš ih ti ignorirati, ali to ne pomaže. Samo što će te sada početi i dirati svojim najčešće prljavim rukama i potezati za rukav, a ne samo dozivati.
Malo smo isfrustrirani po dolasku na vrhu. Na blagajni saznajemo da je i ovdje ulaznica poskupila. Cijene koje navode u Lonely Planetu od prije dvije godine trenutno su 50 do 100% više. Nikad mi se nije sviđalo to nabijanje cijena. A još manje mi se u Indiji sviđa što postoje cijene ulaznica za Indijce i one za strance koje nisu dva, tri ili četiri puta više od onih indijskih, nego, u slučaju Ambera, čak petnaest puta. Još uvijek je ulaznica jeftina za naše pojmove – u Amberu je ona cca 17 kuna, ali iz principa im najradije ne bih dao novac i okrenuo se. No, kako smo se dopentrali do vrha brda, bilo bi bez veze sada se okrenuti i ne vidjeti ništa. Plaćamo tu fuckin' ulaznicu i ulazimo u utvrdu.
Utvrda Amber se sastoji od nekoliko dvorišta oko kojih su smještene razne prostorije, od kojih u većini njih danas nema ništa. U nekima se primjećuju ostaci fresaka i nešto rezbarija, ali više od toga nema. Posebnu pažnju valja posvetiti jedino Sheesh Mahalu, otvorenoj građevini u jednom od dvorišta čiji su zidovi i strop prekriveni mramorom s umetnutim malim ogledalcima. Navodno, ako se noću upali svijeća u njoj, odraz svijeće vidjet će se u tisućama ogledalaca. Iako pogled na utvrdu odozdo oduzima dah i zapravo mi je nešto najljepše vezano za Amber, i odozgo je pogled prekrasan – brežuljci isprekidani dugačkim zidinama sa stepenicama koje me jako podsjećaju na Kineski zid, s malim nešto nalik paviljonima na nekim od uglova.
“Tuk-tukčar” nas ponovno bezvoljno vraća u Jaipur, ovaj put pokušavajući pogoditi baš svaku rupu na cesti, kočiti što naglije moguće i pokušavajući učiniti našu povratnu vožnju što neudobnijom. Mislim da se na kraju naljutio i što smo si u Amberu dali vremena i zadržali se malo duže. Briga me.
Malo prije 20:00 sati u polupraznom Jaipur Amritsar Expressu napuštamo Jaipur i Rajastan i ovaj vlak nas vodi prema indijskoj državi Punjab, točnije 713 km udaljenom gradu Amritsaru, svetom gradu Sikha.


Ulaznica za Hawa Mahal (Palaču vjetrova) INR 50,00
TUK TUK iz Jaipura do Ambera INR 150,00 (povratna)
Ulaznica za utvrdu Amber INR 150,00
VLAK Jaipur Amritsar Express Jaipur-Amritsar INR 281,00 (sleeper class)


Palača vjetrova, Jaipur

Palača vjetrova, Jaipur

Palača vjetrova, Jaipur

Palača vjetrova, Jaipur

Utvrda Amber

Utvrda Amber

Utvrda Amber

Utvrda Amber

Utvrda Amber

Indijke u utvrdi Amber

26.02.2009. u 21:54 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 7, 05.03.2009. - U svetom gradu Sikha (Amritsar, Indija)

S dva sata kašnjenja stižemo u Amritsar. Podne je i sunce je visoko na nebu. Još na peronu opsjedaju nas paraziti u obliku nosača kofera, vozača rikši i tuk tukova. Ovo postaje već pomalo komično. Dok se spuštamo niz stepenice koje s perona vode u glavnu dvoranu željezničkog kolodvora u Amritsaru, na dnu istih vidimo čitavu masu dodatnih parazita koji grabežljivo gledaju prema nama. Ignoriramo ih i nas četiri mušketira pravimo krug oko naše prtljage pokušavajući dogovoriti sljedeći korak. Paraziti nas okružuju u svoj krug i pozorno slušaju svaku našu riječ kao da sve razumiju. Na spomeni Agre u više ne znam kojem kontekstu, jedan od njih viče iz petnih žila:
“Agra, yes sir. Agra. Možete tamo kupiti kartu za vlak.”
Hoće zaraditi proviziju. U Indiji će vam svi pokušati prodati kartu za vlak – i ulični prodavači i hotelijeri i turističke agencije. Naravno, tu se karte plaćaju i više zbog njihovo provizije. Uvijek je najjeftinije i najjednostavnije stati u red za strance na bilo kojem većem željezničkom kolodvoru ili, ako ga nema, onda se laktariti s Indijcima. Jer i Indijci se laktare. Ne samo Balkanci.
Izlazimo iz zgrade kolodvora i, prema uputi iz vodiča, pronalazimo besplatan bus koji cijeli dan besplatno vozi između željezničkog kolodvora i Zlatnog hrama, najsvetijeg hrama Sikha. Sikizam je jedna od religija novijeg datuma. Osnovana je u Punjabu u 15. stoljeću kao reakcija protiv sistema kasta i hegemonije brahminskog rituala u hramovima. Sikhi vjeruju u jednog boga i odbacuju štovanje idola iako neki od njih imaju slike deset gurua kao točku fokusa. Sveta knjiga Sikha je Guru Granth Sahib koja sadržava između ostalog učenja deset gurua, a čuva se u Zlatnom hramu u Amritsaru. Kod Sikha nema svećenika, kao i Hindusi i Budisti vjeruju u reinkarnaciju i karmu, zabranjeno im je drogiranje, pušenje, pijenje alkohola, rezanje kose koju svaki Sikh mora sakriti ispod turbana ili, kod mlađe generacije koja sve više odustaje od tradicije, kape koja više nalikuje elastičnoj čarapi na glavi, a manje kapi. Boje turbana su različite što uglavnom ovisi o pripadnosti određenoj političkoj stranci. Ideal pravog Sikha je svetac-ratnik što je na kraju povezano s činjenicom da Sikhi čini poveći postotak vojnika u indijskog vojsci. U vojsci ih se najlakše prepoznaje po tome što imaju turbane umjesto običnih vojničkih beretki. Na prvi pogled Sikhi se doimaju veoma zastrašujuće, ali zapravo su dobre duše jer im tako nalaže religija. Rado će pomoći svakome.
Došli smo na ideju da bi spavanje u Zlatnom hramu bilo jedno lijepo iskustvo. Nismo i nećemo nikada biti poput onih prhutavaca, kako zovemo strance koji se dolaskom u Indiju odmah oblače u smješne sarije ili odjeću Sikha s turbanima i propagiraju nekakvu produhovljenost i ne znam što još. Ima takvih po Amritsaru. Sve nas nerviraju, ali svaki čovjek ima slobodu odabira.
U sklopu Zlatnog hrama nalaze se tri prenočišta za hodočasnike koji ukupno mogu primiti do 25000 ljudi. Recimo da je Amritsar neka varijanta Lourdesa. Smještaj je spartanski, sobe više nalikuju na ćelije nego na sobe, čistoća baš i nije primjetna, ali what the heck – dvokrevetna “soba” stoji samo 100 rupija. Prevedeno na hrvatski – 11,60 kuna! Jeftinije od ovoga ne možemo. Kako dijelim “sobu” s Iris, svakoga nas smještaj noćas dođe 5,80 kuna! I doslovno smo na ulazu u Zlatni hram.
Vidjevši “sobe” Iris je u početku počela histerizirati. Plakala je, šmrcala, drečala. Na kraju je prihvatila. Naučena je na bolje, a ovo joj je i prvo putovanje izvan Europe tako da njena prilagodba na Indiju traje malo duže od naše. Vanja je u početku također imala neke rezerve prema spavanju u hramu. No, imamo svoje plahte i vreće za spavanje pa ćemo tako izbjeći spavanje na njihovim dekama i plahtama jer tko zna tko je na njima spavao i kada su zadnji put oprane i da li su uopće oprane od kada su kupljene. WC i tuševi su zajednički za cijeli kompleks prenočišta, ali onu su pak toliko čisti da bi se mogli lizati. Za spavanje u ovim prenočištima ideju nam je dao Michael Palin kada je putovao u svom serijalu po Himalaji. No, njegove su sobe bile puno puno bolje od naših. Ne mogu se uspoređivati. Tako ti je to kad te šalje BBC... Suglasni smo da kad dođemo doma napišemo jedno pisamce Misteru Palinu.
Zlatni hram Sikha je najsvetije mjesto sikizma. Sikhi su 80-tih godina prošlog stoljeća pokušali u Punjabu organizirati svoju samostalnu i neovisnu državu koja bi se zvala Khalistan. Čak su digli oružanu pobunu i zabarakadirali se u Zlatnom hramu. Tadašnja indijska premijerka Indira Gandhi je odlučila stati tome na kraj i, iako je Zlatni hram sveto mjesto, poslala je vojsku. Indijski su vojnici uništili dio hrama, a navodno su i pušili i pili alkohol u njemu. Iz osvete, samo nekoliko mjeseci nakon sikhske pobune u Amritsaru 1984. godine, Indiru Gandhi ubili su njeni tjelohranitelji Sikhi. Stvari su međutim danas puno bolje i današnji premijer Indije dr. Mahmonan Singh je Sikh.
Hram se kod Sikha naziva gurdwara, a ime ovoga u Amritsaru dolazi od zlatom presvučenog glavnog svetišta koje se nalazi u centru kompleksa. Jer je Zlatni hram zapravo veliki kompleks koje sačinjava čitav niz zgrada različite namjene. Kompleks je zapravo nepravilnog četvrtastog tlocrta s četiri ulaza, u središtu je veliki sveti bazen oko kojeg je mramorno šetalište po kojem čini se svi šeću u smjeru kazaljke na satu. U sredini bazena je svetište tj. zlatna gurdwara koja je na jednoj strani mostom povezana sa šetalištem. Gurdwara je posve zlatna jer je presvučena sa 750kg čistog zlata. Ostatak kompleksa je uglavnom od mramora. Posvuda se primjećuje mix hinduističkih i islamskih stilova.
Na ulazu ostavljamo cipele jer se po hramu hoda isključivo bosih nogu iako je mramor kada zađe sunce dosta hladan. Svi, i muškarci i žene, moramo pokriti kosu. Na ulazu mi jedan Sikh iz vreće izvlači improviziranu maramu i pokušava je zavezati na moju glavurdinu. Jedva jedvice uspjeva. Gledam se u ogledalu. Izgledam poput pirata s Kariba. Samo mi još fali pokrov za oko.
Prava smo atrakcija za ljude. Do sada smo mi bespoštedno ciljali ljude našim fotoaparatima. Sada se sreća okrenula protiv nas i ljudi nas doslovno ganjaju po hramu ne bi li oni svojim fotoaparatima slikali nas, odnosno slikali se s nama. Neki su malo sramežljivi pa ih vidimo kako skupljaju hrabrost da nas pitaju dozvolu za fotografiranje. Ne grizemo. Samo malo čudno izgledamo. Naravno da je nama sve ovo jako smješno i zabavno i rado se fotografiramo s mladim Sikhima. Stariji nas Sikhi žele upoznati sa svojom religijom i rado nam objašnjavaju gdje se nalaze zanimljive stvari. Šalju nas u muzej Sikha, a na kraju i u zlatnu gurdwaru. Kako za nju treba čekati red koji se nikako ne smanjuje, odlučujemo do navečer preskočiti svetište nadajući se da će se gužva smanjiti. Umjesto toga promatramo hodočasnike koji se kupaju u svetom jezeru, isto kao što se Hindusi kupaju u Varanasiju u Gangesu. Mnogi piju vodu direktno iz jezera, a neki pune posebne kanistere ne bi li svetu vodu iz Amritsara uzeli svojim kućama. Hvala Bogu da se niti jedan Sikh nije sjetio ponuditi mi istu za piće jer sam u jezeru u jednom trenutku vidio mutiranu ribu s deset očiju. Ni prst ne želim umočiti u nju.
U kasno poslijepodne gužva pred zlatnom gurdwarom se malo smanjila. Dok su Vanja i Jerko odlučili malo spavati, Iris i ja se upućujemo prema svetištu. Za 10 rupija kupujemo parshad, nešto nalik na griz u kartonskoj zdjelici, i ulazimo. Na ulazu u svetište uzimaju nam pola griza koje prema običaju ide siromašnima da bi ih se nahranilo. Ostatak trebamo pojesti mi. I zaista je okusa poput griza. I jako je ukusno. Samo se nadam da pri kuhanju nisu koristili svetu vodu iz Amritsara. U nadi je spas.
U zlatnom svetištu mnogo je ljudi koje se klanjaju pred svetom knjigom koja se nalazi u njegovom središtu, a oko nje četvero muškaraca koji po cijeli dan čitaju stihove iz Guru Granth Sahiba. Kažu da im za pročitati cijelu knjigu treba oko dva i pol dana. To njihovo čitanje se preko razglasa čuje po cijelom hramu. U 22:00 sata kreće procesija svete knjige koju iz svetišta prebacuju u obližnju prostoriju gdje se čuva preko noći. Pritop se svi klanjaju, pjevaju, dodiruju nosiljku sa svetom knjigom i tkanine kojom je ona prekrivena. Svi su u ekstazi. Kako u Indiji malo treba da čovjek padne u ekstazu, bio on Hindus, Sikh, musliman ili budist.
Tišina je obavila hram. Četvorica muškaraca uzimaju predah u čitanju svete knjige. Ali samo nakratko jer se knjiga već u 02:00 ujutro vraća u zlatnu gurdwaru. Dok u svom prenočištu polako tonem u san, čujem ponovno preko razglasa u daljini stihove iz Guru Granth Sahiba.


Prenočište Sri Guru Ram Das Niwas INR 100,00 (dvokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom u kompleksu)


Vanja u sleeper klasi u vlaku za Amritsar

Djevojčica na željezničkom kolodvoru Jalandhar City

Sikh na ulazu u Zlatni hram, Amritsar

Središnje dvorište prenočišta Sri Guru Ram Das Niwas, Amritsar

Autor ispred Zlatnog hrama, Amritsar

Zlatni hram, Amritsar

Zlatni hram, Amritsar

Zlatni hram, Amritsar

26.02.2009. u 21:53 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 8, 06.03.2009. - Toliko bizarno da je zabavno (Attari, Indija)

Kako li sam se dobro naspavao noćas. A i ostali također. Čak se i Iris smirila i jutros sve okrenula na šalu. Hrpetine hodočasnika koja je sinoć pod otvorenim nebom prekrila čitav pod dvorišta našeg prenočišta danas nije bilo na vidiku. Svi su se rano probudili i otišli vjerovatno u hram. Za sobom su na podu samo ostavili razbacane deke i madrace. Volonteri moraju sad prenočište dovesti u redu jer navečer će ponovno ovdje biti pun pod hodočasnika.
Nakon ručka u restoranu hotela Sita Niwas gdje sam probao odličan paneer punjab (indijska vrsta sira, nalik na tofu, kuhan u blagom umaku od različitih začina) krećemo put Pakistana. Iako mi je posjetiti Lahore u Pakistanu u jednom trenutku bio u igri prilikom formiranja plana ovog puta, odlučio sam ga na kraju preskočiti. Lahore se nalazi svega oko dva, dva i pol sata vožnje od Amritsara, ali presudni faktor koji je doveo do izbacivanja Lahorea iz itinerera bila je pakistanska viza koju sam mogao dobiti u Sarajevu ili pokušati u New Delhiju. No uz cijenu od 500 kuna što je previše samo za izlet od 2-3 dana preko granice.
Nas zaista danas popodne put vodi prema Pakistanu, ali samo do granice Attari/Wagah koja je od Amritsara udaljena 30km. Ispred ulaza u Zlatni hram čitav niz džipova svaki dan u 15:00 sati vozi prema Attariju. Razlog je čuvena ceremonija zatvaranja pakistansko-indijske granice. Granica se službeno zatvara u 16:00 sati, ali ceremonija za turiste započinje sat i pol kasnije i traje pola sata. Najbolje je u Attari doći barem sat vremena prije ceremonije kako bi se uhvatilo dobro mjesto. Za strance je predviđeno posebno gledalište bliže samoj granici gdje se odvija ceremonija. Za Indijce ovo je besplatno kazalište na otvorenom. Za Pakistance čini se također. No dok je Indijsko gledalište (koje nalikuje na arenu) dupkom puno, ono pakistansko je više nego poluprazno. Gledam Indijce – jedan dio je samo za muškarce, drugi uz njih samo za žene, treći samo za strance, a četvrti za VIP posjetitelje. Na pakistanskoj strani muškarci i žene su potpuno odvojeni, jedni na jednoj, a drugi na posve drugoj strani gledališta. I pakistanske su žene naravno potpuno zamotane, mnoge u burkama, dok su Indijke puno slobodnije odjevene. Sa svih strana vijore se zastave, indijske na indijskoj, pakistanske na pakistanskoj strani. U zraku se osjeća pakistansko-indijski antagonizam.
Odjednom počinje ova bizarna ceremonija. Preko razglasa trešti indijska glazba poput one iz bollywoodskih filmova. Žene izlaze iz gledališta na cestu koja vodi prema Pakistanu, a na čijem se kraju nalazi po jedna zatvorena kapija sa svake strane granice. Uzimaju indijske zastave i poput sletova počinju trčati sa zastavama prema kapiji, zamahnu par puta njome pred nosom Pakistancima i zatim se vrate predati zastavu drugoj rundi žena. Pakistanci su na drugoj strani nešto mirniji. Vidi se tek jedna zastava koja se vijori da je svi Indijci mogu vidjeti. Nakon sletova kreće Attari disko. Na istoj cesti žene počinju plesati onako slobodnije odjevene pred Pakistancima. Dobro da je kapija zatvorena jer bi nekom Pakistancu jednom mogao puknuti film. Slijedi glasno klicanje uz pomoć animatora: “Živjela Indija!”, odnosno “Živio Pakistan!” na drugoj strani granice.
Glavni dio ceremonije međutim ne vode gledatelji, već indijski vojnici i pakistanski rendžeri, odnosno pijetlovi. Zovem ih tako zbog njihove kape s velikom lepezom u obliku pijetlove glave koju imaju i jedni i drugi, a koji je sastavni dio njihove ceremonijalne odjeće. Indijci su u vojničkoj tamno narančastoj boji dok su Pakistanci u crnom. Kapije se nakratko otvaraju. Vojnici i rendžeri jedan po jedan sa svake strane bizarno smiješno koračaju prema granici pokušavajući u svojim pokretima pokazati što više žestine, hrabrosti i naljutiti protivnika. Šepure se jedni pred drugima poput pijetlova. Zatim slijedi spuštanje pakistanske i indijske zastave sa stijega jednako u milimetar jer ne daj Bože da se indijska zastava vijori na stijegu duže od pakistanske ili pakistanska od indijske. Mogao bi zbog zastave izbiti još jedan pakistansko-indijski rat. Na kraju se glavni komandanti s jedne i druge strane brzo vojnički rukuju i obje se kapije svom žestinom zalupljuju. Granica je zatvorena. Koliko god postoji antagonizam između Indijaca i Pakistanaca, koliko god jedni žele nadglasati druge i koliko god jedni žele pokazati da su bolji od drugih, cijela je ova ceremonija dobro izkorigirana predstava s jedne i druge strane i ne bi bila moguća bez međusobne suradnje. I ne mogu vjerovati da se ovo organizira svaki dan. Bizarno.
Sunce zalazi za Pakistanom dok se polako vraćamo u džip i s obitelji Danaca vraćamo u Amritsar. Moramo uhvatiti noćni vlak za Jammu, zimsku prijestolnicu indijske države Jammu i Kašmir. Jammu je od Amritsara udaljen 207 km.
Vlak već u polasku kasni sat vremena što nama nije svejedno jer se po kolodvoru u 01:00 sat iza ponoći muvaju mutni tipovi. Među njima je i nekoliko pijanih Sikha. Na pitanje kako to da Sikhi mogu piti jer znamo da im je alkohol zabranjen, jedan nam govori da je vojnik i pokazuje nam svoju 'liquor card' iskaznicu. Saznajemo da je vojnicima Sikhima ipak dozvoljeno u određenim prilikama i u ograničenim količinama konzumirati alkohol. Nažalost jedan od njih alkohol je konzumirao u više nego ograničenim količinama pa nam nakon puno dosađivanja ne preostaje drugo nego pozvati vojsku da ga udalji. Iako vojnik inzistira da ga prijavimo za ometanje javnog reda i mira, odlučujemo ne podizati prijavu protiv pijanog Sikha.
Do polaska vlaka zabavljamo se na starim automatima koji važu težinu i na kraju izbace na malenom kartončiću kilažu uz neku mudru riječ. Čini se da sam se ugojio. Na kartončiću piše da imam 87 kg te da ću akumulirati novac u svojim srednjim godinama, da mi je sretni broj 7 te, vjerovali ili ne, da izbjegavam svoje nehigijenske navike.


Ručak u restoranu hotela Sita Niwas INR 120,00
SHARED DŽIP Amritsar-Attari INR 70,00 (povratna)
VLAK Amritsar-Jammu Tawi INR 125,00 (sleeper class)


Ukrašeni indijski kamioni

Ceremonija zatvaranja indijsko-pakistanske granice, Attari

Indijski vojnici na ceremoniji zatvaranja indijsko-pakistanske granice, Attari

Indijski vojnik na ceremoniji zatvaranja indijsko-pakistanske granice, Attari

Pakistanski rendžeri na ceremoniji zatvaranja indijsko-pakistanske granice, Attari

26.02.2009. u 21:52 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 9, 07.03.2009. - Vrata u Kašmir (Jammu, Indija)

S ranom zorom stigli smo u Jammu na sjeveru Indije. Ujutro je malo prohladno. Oblačno je. Ovaj kolodvor djeluje nam neprijateljskiji od bilo kojeg do sada. Po kolodvoru šetaju vojnici u pancirkama i s kalašnjikovima, neki zabarakadirani iza vreća s pijeskom. Pred kolodvorom još više vojske, vojnih kamiona i zabarakadiranih vojnika. Napetost se osjeća na svakom koraku. Dobrodošli u Kašmir!
Jammu je zimska prijestolnica indijske države Jammu i Kašmir. Ljetna je Srinagar, nekih 300km sjevernije u Himalajama. Svi smo mi čuli za Kašmir, nažalost zbog nekoliko ratova i niza drugih manjih sukoba koji su vodili Indija i Pakistan. Danas je Pakistan podijeljen – jedna trećina najsjevernijeg dijela Kašmira okupirao je Pakistan, a južne dvije trećine pripadaju Indiji. Trenutna granica između dvije države je tzv. 'line of control', jedna od najstrožih i najopasnijih granica na svijetu. Problem s Kašmirom javio se kada je Indija postala neovisna od Britanaca 1948. godine. Do tada je Indija bila jedinstvena no te godine od Indije se odvojio većinski muslimanski Pakistan. U Kašmiru je nastao veliki problem. Naime, on se sastoji od tri dijela, većinski hinduističkog Jammua, muslimanskog Kashmir Valley i budističkog Ladakha. Sveukupno je najviše muslimana pa je prema tome Kašmir trebao pripasti Pakistanu. Kašmirski maharadža, inače hinduist, odlučio je da se Kašmir pripoji Indiji.
Jammu nazivaju vratima u Kašmir. Ovdje završava indijska željeznička mreža i započinju vijugave i strme ceste koje vode prema sjeveru i istoku, duboku u Kašmir i Ladakh. Jammu sa svojom hinduističkom atmosferom (naime, u gradu se nalazi stotinjak hinduističkih hramova zbog čega je Jammu prozvan gradom hramova) nije zapravo Kašmir. On teritorijalno pripada indijskoj državi Jammu i Kašmir, ali pravi Kašmir o čijim ljepotama se puno govori je zapravo nešto sjevernije prema Srinagaru i Himalajama.
Naš je prvi plan bio krenuti odmah iz Jammua autobusom ili džipom prema Srinagaru. Stvari su u kašmirskoj dolini trenutno mirne, ali uvijek prije puta preporuča se dobro informirati se. Čak je i Jammu, koji je bio u prošlosti česta meta napada militanata, trenutno miran. No, Iris je izašla iz vlaka s bolovima u trbuhu. Počelo joj se vrtiti i povraćati. Sinoć je s nekim “čičom Sikhom”, kako ga ona zove, otišla na čaj. U indijski čaj uvijek stavljaju mlijeko i čini se da je to za nju bilo kobno. Danas ne možemo nastaviti putovanje. Moramo prespavati u Jammuu ne bi li se Iris oporavila. U veoma mutnom turističkom uredu na kolodvoru prikrpao nam se tip koji nas vodi prema hotelu. Naš hotel koji se spominje u Lonely Planetu (Hotel Diamond) prava je rupčaga. Lonely Planet ga čak preporučuje kao svoj izbor. Morat ćemo ozbiljno popričati i s Lonely Planetom, a ne samo s Mister Palinom. Nakon nekoliko bezuspješnih kucanja po hotelskim vratima, hotel Sitara odlučuje nas primiti tako rano ujutro. Iris je jedva dočekala dobar i čist krevet, ali i WC da se pošteno izriga nekoliko puta. Potekle su i rijeke proljeve. Tipično trovanje hranom. Stanje je zaista kritično. Mi ostali smo trenutno dobro.
Tip iz turističkog ureda negdje oko 16:00 sati kuca nam na vrata. Čovjek se u Indiji zaista ne može odmoriti. Zanima ga da li smo se odlučili sutra za Srinagar. I on želi ubrati proviziju. Bez imalo pardona zalupili smo mu vrata u lice. Čujemo da nam je opsovao. Who cares.
Navečer izlazimo u šetnju gradom. Naš hotel je u tzv. donjem gradu koji je takva rupčaga da ne znam kada sam zadnji put vidio takvu rupčagu. Otvorena kanalizacija teče uz rub ceste s jedne i druge strane. Smrad je nevjerovatan. Zatim je tu smrad ustajale ribe na nekoj mini ribarnici, odnosno nekoliko štandova s ribom na cesti. Jerku čak pada na pamet da bi uzeo nešto frigane ribe no uspijevamo ga odgovoriti. Ne treba nam još jedno trovanje hranom. Meni se od svih tih mirisa okreće želudac. Ipak, bez problema uspijevam u sebe ubaciti desetak ražnjića od ovčetine izroštiljanih pred nama. Lokalci su Vanju i mene gledali kao da smo došli iz Biafre, ali što ćeš – tako je to kad skoro deset dana ne okusiš mesa, nego samo brstiš travu.
Nalazimo tzv. gornji grad koji se nalazi na vrhu dugačkih stepenica uz koje su se s jedne i druge strane smjestile male trgovine. Svaku drugu drže ulični zubari s izloženim svakojakim zubima u izlozima. Very bizarno. U gornjem je gradu trgovina do trgovine, od odjeće i obuće preko elektronike do suvenira i hrane. Dosta je trgovina vojničkim šatorima, vrećama za spavanje, vojničkim čizmama, ruksacima, dekama... Čini se da barem njima s ovoliko prisutnom vojskom u Jammuu cvijeta posao. Zanimljivo je da u Jammuu, kao ni u ostalim gradovima koje smo posjetili u Indiji, ne pronalazimo neki zapadnjački shopping centar ili barem jedan zapadnjački supermarket. U jednoj slastičarnici isprobavam odlične lokalne slatkiše. Dosta koriste bademe, kokos, mlijeko u prahu. Valjda mi od nekoliko komada neće biti ništa.
U gornjem gradu nailazimo i na prekrasan hinduistički hram. Dva vojnika s pancirkama i kalašnjikovima zabarakadirana na ulazu u hram kažu nam da možemo ući, ali da naše ruksake iz sigurnosnih razloga moramo pustiti vani. Odustajemo. Još da nam ih netko popali.
Putem natrag do našeg hotela komentiramo kako je Jammu prepun hotela, uglavnom praznih. Imamo dojam kao da svakog trena očekuju nezamislivu invaziju stranih turista na grad. Barem se ljudi nadaju. Čini se da su četiri Hrvata trenutno jedini ludi turisti u Jammuu. U našoj šetnji gradom nismo vidjeli ni jednog jedinog stranca.
Natrag u hotelu, Iris je puno bolje. Nema više što ispovraćati ili israti tako da se smirila.
Još nema dogovora za sutra.


Hotel Sitara INR 800,00 (dvokrevetna soba s vlastitim kupatilom, TV-om i klimom)

26.02.2009. u 21:51 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 10, 08.03.2009. - Kroz Himalaju (Srinagar, Indija)

Ostavljam Vanju, Jerka i Iris u Jammuu. Iris je skoro ona stara. No, vidjevši puno vojske na ulicama Jammua, odlučili su da im Kašmir djeluje preopasno. Zatim su počeli izmišljati razloge tipa 'bit će gore prehladno', 'ne da nam se truckati u krntiji od autobusa 12 sati' itd. Meni je malo blesavo potegnuti skroz do Jammua, do vratiju Kašmira, i onda se okrenuti i otići negdje drugdje. Ni sami ne znaju gdje žele ići. Sad se govori o Shimli, pa o Delhiju pa Agri pa opet Shimli... U Indiji treba imati koliko toliko napravljen plan puta prvenstveno zbog kupnje karata za vlak koje u zemlji od preko milijardu stanovnika otiđu prije nego si rekao keks. Zadnje što sam čuo da govore jest da će otići do kolodvora pa što nađu...
Ni meni nije baš do truckanja u autobusu 12 sati do Srinagara, ljetne prijestolnice Kašmira. Srinagar je onaj pravi Kašmir, a doći do njega treba se uspeti visoko u Himalaje, zatim spustiti pa opet dignuti i tako nekoliko puta. Cesta je navodno dobra, ali vijugava. A čim sam na autobusnom kolodvoru u Jammuu vidio 'deluxe' autobus, zapravo krntiju iz 1950-i-neke, koji se razlikuje od ordinary (običnog) busa samo po tome što se sjedala u deluxu mogu spustiti (ako Bog da), autobus sam prekrižio i dao se u potragu za nešto skupljim, ali bržim i komfornijim džipom. Nekoliko agencija u donjem gradu nudi ovakav način prijevoza, ali treba dobro pogledati stanje džipa s obzirom da je cesta dosta opasna i ne bi bilo baš pametno ići u planine u tehnički neispravnom vozilu. Potom je tu cijenkanje.
U 10:00 sati nalazim se ispred jedne od agencija s mojom koferčinom. S njim izgledam kao da idem na put na kraj svijeta do kraja života. Ali kofer ima četiri kotača pa mi je puno lakše gurati ga, nego tegliti stvari na leđima.
Krećemo u 11:00 sati. Đžip se napokon napunio, no ono što sam maločas spomenuo da je 'komforniji', sada se ne bih baš složio. Pokraj mene su na sjedalo uz vozača ugurali nekog klinca tako da sam skoro poput sardine u limenci. Dobra strana priče je što sam uspio iskamčati mjesto uz prozor pa mogu nesmetano fotografirati kad mi se prohtije.
Već na izlazu iz Jammua kreću velikim slovima ispisane parole tipa “Kashmir – India is one!” (Kašmir – Indija je jedna). Ili “Kashmir – The proud of India” (Kašmir – ponos Indije). Potom su tu i zanimljiva upozorenja, koja pratim cijelim putem do Srinagara: 'Bolje stići kasnije, nego nikada', 'Ovo je autocesta, ne trkalište', 'Ne pij dok voziš' itd itd. Dokaz da u Indiji najviše ljudi godišnje umre kao posljedica nesreće na cestama, nego od bilo koje boleštine. A nije ni čudno s obzirom da lošije vozače od Indijaca u životu nisam vidio. Ma i Arapi su za njih šoferi i pol. Svi odreda (ne samo moj vozač) pretiču u zavojima, guraju se na suženjima; jedan auto pretiče drugog, a taj drugi pretiče trećeg... Sve to na poprilično uskoj vijugavoj cesti u kašmirskim Himalajama. Hvala Bogu da je cesta zaista u dosta dobrom stanju. Tu i tamo je koja rupica no gotovo nezamjetno. Vidim da su radovi u tijeku pa bi i te rupice brzo mogle nestati. Radi se i na produžetku željezničke pruge od Jammua do Srinagara no zbog iznimno teškog terena na gotovo 300km koji dijele ova dva grada, ta će gradnja potrajati. Ali kad je i ako je jednom dovrše, željeznička pruga između Jammua i Srinagara bit će jedna od najpiktoresknijih u čitavoj Indiji.
I ovako u džipu pejzaž oduzima dah. Iako sam se prije polaska i ja dvoumio trebam li ili ne krenuti prema Srinagaru, sve su moje sumnje, strahovi, nelagode nestali s ovakvim pejzažom. Već na izlasku iz Jammua, koji se nalazi na otprilike 600 metara nadmorske visine, cesta počinje naglo uspinjati. Prolazi kroz nekoliko posve običnih selendara, s izuzetkom možda Kuda gdje i nakratko stajemo s obzirom da je Kud kašmirska prijestolnica slatkiša. Pokušavam kupiti jedan slatkiš no prodavač mi ga daruje. Drugi Kašmirac u mom džipu poziva me da noćas prespavam u njegovoj kući. Nažalost, moram ga odbiti jer već imam dogovoren smještaj. Kašmirci mi se čine kao veoma gostoljubiv narod. Imam dojam da je turist za njih svetinja, posebice u ovim teškim trenucima kada nema baš puno turista koji posjećuju Kašmir.
Cesta se uspinje do malo iznad 2000 metara nadmorske visine. Prvo su pred mojim očima obradiva polja u obliku terasa dokle pogled seže. Prekrasno je vidjeti svježe zelena polja terasasto urezana u strme planinske padine. Potom, na višoj nadmorskoj visini, guste šume borova zamijenjuju polja. Kašmir nazivaju indijskom Švicarskom i zaista ovaj kraj nije daleko od ove usporedbe. Osim planina, polja i šuma, tu su i mnoge kućice smještene na veoma nepristupačnim dijelovima planinskih padina da sam se ozbiljno zapitao kako ljudi uopće dolaze do njih jer ceste ne vidim. Vjerovatno nekakvim kozjim putevima, a sve potrepštine tegle na leđima. Puno je tu i većih kuća koje su poput urbanih vila. Samo što se nalaze u prirodi. I podsjećaju me na alpske kuće po Austriji i Švicarskoj, samo što je krov bez iznimaka prekriven limom umjesto crijepovima ili drvom. Prvi dojam je da su kuće u Kašmiru puno bolje i elegantnije građene nego one u ostatku Indije. Pretpostavljam da su vlasnici svih ovih vila, kojih ima nebrojivo puno, bogati Indijci iz gradova kojima ove vile služe kao vikendice. I ono što također upada u oči jest da što se udaljavamo od Jammua, hindu pismo nestaje i sve više ga zamijenjuje arapsko pismo, a u Kašmirskoj dolini isključivo se koristi arapsko pismo. Potom, kako se udaljavamo od Jammua sve je čišće i čišće. Kašmir je kao neki drugi svijet, kao da ne pripada Indiji.
Nakon malo iznad 2000 metara nadmorske visine teren se počinje postepeno spuštati. Ali i pejzaž je drugačiji. Planine su ovdje postale još nepristupačnije. Cesta je doslovno urezana u njih. Svuda oko nas su iznimno strme i visoke planine, neke sa snijegom na vrhovima. Vegetacije gotovo da i nema. Prevladava sivilo stijena. Tek uz himalajsku rijeku Chenab, čiji tok jednim dijelom prati naša cesta, ali visoko iznad rijeke, duboko dolje u dolini se vide kuće i pokoje zeleno polje koje razbija sivilo. Sivilo razbija i mnoštvo ptica u letu, u prvom redu orlovi. Na dijelovima ceste skaču i babuni.
Kašmirske planine imaju međutim i drugu priču. Skoro da nema kilometra ove ceste bez da se vide do zuba naoružani vojnici. U pancirkama. Neki čak s mitraljezima iza vreća pijeska. Potom svako malo neki vojni kamion ili autobus. Negdje na pola puta zaustavljaju nas. Svi moramo van iz džipa. Svakog od lokalnih putnika legitimiraju i detaljno pregledavaju. Na kraju dolazim i ja na red.
“Dobar dan. Putovnicu molim.”, kaže mi vojnik s kalašnjikovim u stanju pripravnosti. Ima indijske crte lica. Predajem mu putovnicu.
“Gdje je ova država?”, pita me mašući mojom putovnicom s osmijehom na licu. Vojnička hladnoća je nestala.
“U Europi. Bivša Jugoslavija.”, odgovaram, naučen od ranije da za Hrvatsku u ovom dijelu svijeta nitko skoro nije čuo.
“Aaaa. Jugoslavija. Gdje ideš?”, i ovaj je čuo za Jugoslaviju.
“Ma malo u Srinagar pa onda na skijanje u Gulmarg.”, odgovaram mu ja onako ležerno.
“Ne znam da li ti ima sada snijega u Gulmargu. U svakom slučaju, dobrodošao u Kašmir i ugodan boravak.”, i vraća mi putovnicu. Srdačno se rukujem s njim, a on naređuje kolegama da me puste bez detaljne pretrage moje prtljage.

Neobična je slika vidjeti djecu kako igraju kriket visoko u ovim planinama. Kriket je nacionalni sport Indije i igra se zaista posvuda. Vidio sam kako se igra nasred ulice u Mumbaiju, kroz prozore svojih vlakova često sam viđao kako se igra uz željezničku prugu, sada vidim klince zabavljene kriketom ovdje u Himalajama. Igraju uz cestu, na zaravnima među planinama.

Jawahar tunel od gotovo tri kilometara dužine ulaz je u Kašmirsku dolinu. Jedini je ovo tunel na ovoj cesti. Mostova ima nekoliko, neki od njih su veoma jednostavni, drugi nešto moderniji, ali tunela osim ovog nema. Ova cesta i Jawahar tunel u zimskim je mjesecima jedini kopneni ulaz u Kašmirsku dolinu pa je zato toliko kamiona (doslovno na stotine njih) koji dostavljaju hranu, lijekove i sve ostale potrepštine stanovnicima Kašmira. Ljeti se otvara i druga cesta, ona kroz Ladakh, duboko u Himalajama, ali ona je otvorena tek za nekoliko najtoplijih mjeseci u godini te se vrlo brzo zbog snijega zatvara. Indijski su kamioni veoma šareno obojeni i okićeni raznim resicama, zvončićima i svakojakim drugim drangulijama. Radi sreće. Praznovjerniji narod od Indijaca još nisam susreo.
S druge strane tunela čeka me veliki natpis: “Dobrodošao u Kašmirsku dolinu, raj na zemlji.” Žalosno je kako taj raj na zemlji danas bez turista jedva jedvice preživljava. Situacija je trenutno mirna, ali uvijek može iznenada eksplodirati. Preda mnom dugačka, ali dosta uska je Kašmirska dolina s obradivim poljima. Sa svih strana zatvaraju je himalajski vrhovi. Svi su odreda divovi: 3000-4000-5000 metara nadmorske visine. Snijeg se lijepo bijeli na njihovim vrhovima, ali i puno niže. Veličanstveno.
Temperatura se promijenila. Nakon 32-35 Celzijaca s puno vlage u Mumbaiju, zatim isto to, ali bez vlage u Jaipuru, te nekih 25 stupnjeva u Amritsaru i Jammuu, u Kašmirskoj dolini u kasno poslijepodne temperatura se spustila na oko 10 stupnjeva. Oblačim majicu dugih rukava.
Mrak je već pao kad moj džip ulazi u Srinagar. Vani je ledeno hladno pa ni majica dugih rukava ne pomaže. Nalazimo se na 1550 metara nadmorske visine. Na srinagarskom Bulevardu, promenadi uz jezero Dal, čeka me vlasnik jednog od broda hotela. Brod kuća ili houseboat je najautentičniji smještaj u Srinagaru. Neki su usidreni (i dobro učvrščeni u mulj) usred jezera Dal, oko kojeg se smjestio Srinagar, a drugi su drvenim puteljcima izravno povezani s kopnom. Za doći do ovih prvih treba se unajmiti mali čamac, tzv. shikara. Brodovi kuće nastali su u vrijeme Britanaca kada strancima u Kašmiru nije bilo dozvoljeno posjedovati zemlju pa su se ovi dosjetili da svoje kuće izgrade na vodi. Trenutno u Srinagaru ima oko 1400 brodova kuća. Neki su poput pravih palača, drugi pravi gnjilež. Moj brod kuća je negdje u sredini. Platio sam prvu noć još u Jammuu, u paketu s džipom. Sam je brod dobro održavan. Čist je i dobro uređen. Nekako poluelegantan. Ali u kupanici nema tople vode. Nema ni grijanja na brodu, a temperatura se vani spustila na 4°C. Kako mi je jedno prozorsko staklo razbijeno, hladan himalajski zrak slobodno struji kroz moju sobu. Najveće razočarenje je vlasnik mog broda Sayma Palace. Miraj je mutan tip. Odmah vidim da želi iz mene iskamčati što više novaca i da me vidi samo kao novac. Nije prošlo ni pet minuta, a on mi već pokušava uvaliti neke svoje izlete za sutra. Po smiješno visokim cijenama. Znam da može puno niže.
“Moram razmisliti. Ujutro ću odlučiti.”, odgovaram mu. Znam da sam odlučio da ću odbiti sve njegove ponude još onog trenutka kad sam vidio cijene. Ali nekad treba biti diplomatičan. Da sam ga odmah odbio, ne bi me pustio na spavanje do tko zna kojih sati. A umoran sam.
“Samo da znaš, dao sam ti cijenu plus moja provizija jer moram i ja nešto zaraditi.”, kaže mi otvoreno. Koj kurac ti mene zajebavaš?! Zašto bi ti preko mene zarađivao ako mogu drugdje jeftinije?! Naravno da mu ovo nisam rekao, ali bio sam na rubu. Onako umornom i živčanom ovo mi nije trebalo.
“Srinagar je lijep. Trebaš ovdje ostati barem 4-5 dana.”, nastavlja.
“Mislio sam ostati samo jednu noć. Žao mi je, ali takav je bio dogovor u Jammuu.”, odgovaram mu već iziritiran tim idiotom.
“Ako ostaneš samo jednu noć, to je meni nikakva zarada. Moraš ostati duže.”, sada me već pomalo hvata strah. Da li će me ovaj tip uopće pustiti s ovog broda?!
“Mislio sam sutra u Gulmarg na skijanje.”, pokušavam mu dati do znanja da ostajem samo jednu noć.
“Može. Ja ti mogu organizirati taxi tamo i nazad za 3000 rupija.”, sjetio se on da mi može organizirati još jedan skupi izlet. Nisam je vesla sisao. U vodiču lijepo piše da ima autobus koji ide iz Srinagara za Gulmarg, a cijena taxija je 1200 rupija. Lijepa provizija.
“Idem busom.”
“Nema busa jer nema trenutno puno turista. Samo taxi. 3000 rupija. Najbolje je ostati tu u Srinagaru i otići na jednodnevni izlet u Gulmarg. Ili uopće ne ići. Ponudio sam ti lijepe izlete.”, tipa bih najradije opalio i bacio u vodu.

Ne znam kako, ali uspijevam pobjeći u sobu. Od hladnoće stavljam debele skijaške čarape na noge i u toplini kreveta, ispod pet deka, počinjem razmišljati kako dalje...


SHARED DŽIP Mahajan Travels Jammu-Srinagar INR 400,00 (jedan smjer)
Smjestaj u Sayma Palace INR 400,00 (dvokrevetna soba na brodu kući bez grijanja, s kupaonicom, ali bez tople vode, uključena veoma loša večera i doručak)


Pejzaž na putu za Srinagar

Pejzaž na putu za Srinagar

Pejzaž na putu za Srinagar

26.02.2009. u 21:50 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 11, 09.03.2009. - Policijski sat (Srinagar, Indija)

Tek što sam provirio iz svoje sobe, na brodu me već čekao trgovac kašmirskim tkaninama. Znam da ga je pozvao onaj mutikaša ne bi li i na taj način zaradio koju rupiju provizije. Ali trgovac je veoma drag. Stariji je to Kašmirac od nekih 70-tak godina koji živi na planinama u okolici Srinagara i tamo se bavi izradom pokrivača, šalova, jastuka i slično. Nakon ugodno izmjenjenih par riječi o ratu koji je uništio kašmirski turizam i odnio posao iz Kašmira, odlučujem od njega ipak kupiti jedan šal od pašmine.
Tek što je otišao, evo i drugog. Ovaj donosi kašmirski nakit. Što sve neće Miraj još smisliti. Da ovoga nisam grubo odbio, tko zna koliko bi ih se još nanizalo. Miraj je mutikaša kakav se rijetko viđa.
“Ideš onda danas na izlete?”, opet kreće s istom pričom.
“Još nisam odlučio jer ne znam koliko ću dati biti ovdje.”, pokušavam nešto smisliti: “Frendovi me čekaju u Jammuu i moram hitno na telefon i internet da se dogovorim s njima. Vratit ću se za sat vremena.”
Stavljam brzo u usta par komada tvrdog da tvrđe ne može biti kruha s maslacem u tragovima, uskačem u shikaru i put kopna. Glavno da se maknem s broda. Istina je da ne znam zapravo gdje su Vanja, Jerko i Iris. Mobiteli u Kašmiru nemaju roaming.
Vani je ugodno. Nakon iznimno hladne noći, osvanuo je suncem okupan dan. Temperatura je negdje oko 15°C. Brzo riješavam internet i telefon (saznajem da su Vanja, Jerko i Iris krenuli put Shimle) i put turističkog ureda da dobijem točne informacije o Gulmargu. Ali turistički ured u Indiji nije onaj turistički ured u pravom smislu riječi. Nemaju nikakvih karata, brošura, a često za pultom radi također neki mutikaša koji ti pokušava uvaliti nešto kako bi i on dobio proviziju. Ipak, saznajem da za Gulmarg postoji bus, ali ne direktni, već s jednim presjedanjem. Toliko o Mirajovom taksiju od 3000 rupija! Neka on misli da ću ići na neki od njegovih izleta. Briga me. Kaže se 'Tko čeka, taj dočeka'. Ali Miraj neće dočekati ostvarenje svojih planova. Ne, ne.
U turističkom uredu saznajem još jednu veoma korisnu situaciju. Jučer su izbili neredi u starom gradu Srinagara. Grupa studenata, pobornika nezavisnog Kašmira, počela je bacati kamenje na vojsku. Vojska je uzvratila paljbom i ubila nekoliko studenata. Kažu mi da bi Kašmirci radije bili nezavisni, nego pripadali Indiji ili Pakistanu. U starom gradu je do daljnjega proglašen policijski sat. Iz nekoliko ustiju čujem da je opasno ići danas u stari grad. Tenzije su visoke i moglo bi biti svašta. Savjetuju mi da ostanem što dalje od tamo.
Ali u starom gradu se nalaze stare drvene džamije izgrađene u kašmirskom stilu zbog kojih sam između ostalog došao u Srinagar. Htio bih ih vidjeti. Tko zna kada ću opet biti u Srinagaru. U turističkom uredu Mr Din pristaje da ide sa mnom u stari grad. Nevoljko, ali pristaje. Uskačemo u tuk tuk. Vojska je na svakom koraku u Srinagaru. Barikade. Bodljikava žica. U starom gradu vojnici u pancirkama i s kalašnjikovima oprezno patroliraju. Ima ih i na krovovima kuća. Teško je izbrojati koliko ih je. Cijeli Srinagar i uopće Kašmir djeluju kao okupirana zemlja.
U starom gradu širom otvorenih očiju gledam iz tuk tuka. Sa svake strane bi mogao doletjeti neki kamen ili nešto drugo. Iako ponašanje običnih ljudi djeluje normalno. Napeto je napeto. Gledam kuće. Vidim neke u ruševinama. Ostatak rata. Druge u starom gradu su u jako lošem stanju zbog nepažnje. Zaustavljamo se na mostu iznad rijeke Jhelum, koja protječe kroz grad, ne bih li vidio panoramu starog grada. Prvi put izlazimo iz tuk tuka no Mr Din me požuruje. Nije dobro zadržavati se dulje vrijeme na istom mjestu. Pitam ga što je on po vjeroispovijesti.
“Ja sam i za islam i za hinduizam i za budizam i kršćanstvo... Ja prihvaćam sve vjere.”, očito ga je život u Kašmiru učinio opreznim.
U najstarijoj srinagarskoj džamiji Khanqah Shah-i-Hamadan s kraja 14. stoljeća, razgled je još i brži. Prvi put primjećujem da se kod Mr Dina nelagoda pretvorila u strah. U ovu prekrasnu drvenu džamiju koja nalikuje više pagodi, a manje džamiji (u Kašmiru džamije čak nemaju ni minarete), nemuslimanima je ulaz zabranjen. Stoga je Mr Dinu i meni dozvoljen samo juriš oko džamije i divljenju izvana prekrasnom radu u drvu i drvnim slikama iznad ulaza. Preko puta Shah-i-Hamadana, s druge strane rijeke, nalazi se Pathar Masjid, kamena džamija s početka 17. stoljeća. Ni ona nema minarete. U njenom dvorištu nekoliko muškaraca šije šator. Zovu nas na razgovor, ali Mr Din mi govori da se brzo udaljim od njih i natrag u tuk tuk. Nažalost, ostale džamije ne mogu vidjeti. U opasnijem su dijelu starog grada i čak se ni Mr Din ne usuđuje tamo proviriti.
Umjesto džamija, iz tuk tuka se prebacujemo u shikaru. Prebacujemo se na vodu. Jezero Dal. Dok nas veslač shikare ležerno usmjerava kroz plutajuće vrtove Srinagara, uređen usred jezera, zamišljam kako li ovdje mora biti lijepo u proljeće i ljeto kada je sve zeleno i u cvatu. Zimi malo se toga vidi. Plutajući vrtovi se doimaju zapušteno. Ali dok ležerno plovimo Dalom, promatram i himalajske visove koji se sa svih strana uzdižu iznad jezera i reflektiraju u Dalu. Njihova prosječna visina ovdje je između 3500 i 4500 metara. U daljini u smjeru Gulmarga sve se bijeli. Ma sve se bijeli skoro sa svih strana.
Jezero nažalost nije prečisto. Čim se približimo brodovima kućama i pravim kućama koje su u stilu Venecije izgrađene na vodi (ali tako derutne da je vlada odlučila demolirati ih jednu po jednu), zagađenost vode je sve veća. Promatram ptice u letu, ponovno uglavnom orlove, zatim druge manje ptice, potom patke. Tu su i ribari koji ribare na Dalu te muškarci i žene koji rade u vrtovima iza svojih “venecijanskih” kuća. A uz sve njih pluta najlonska vrećica, papir, plastična boca. Još sam na svom brodu primjetio da kad potegnem vodu u WC-u, sve se slijeva izravno u jezero. Ali kada se udaljiš od brodova i kuća, tamo gdje je dubina jezera veća od 4.5 metara (tolika je dubina na onom dijelu gdje se nalaze brodovi kuće), jezero Dal je prava mala himalajska oaza.
Natrag na kopnu, pozdravljam se s Mr Dinom i zadovoljan njegovom požrtvovnošću danas, ostavljam mu čak i bakšiš. Odlazim na večeru u Shamyana Restaurant na Bulevardu, preporuka Lonely Planeta. I prema preporuci Lonely Planeta naručujem odličan rogon josh, kašmirska ovčetina u umaku od curryja i rajčice. Neobično mekano meso za ovčetinu. Kuhar je u umak stavio i prema mojoj molbi manje curryja od uobičajenog. I sve uz nekoliko rotija, indijskog nedizanog kruha nalik na palačinku. Ma ekstra savršeno za nepce.
Na brodu je Miraj pokušao opet uvaliti koji izlet. Rekao sam: “Možda sutra.”
Dok ležim u krevetu, osluškujem pjesmu iz obližnje džamije. Zapravo mi više djeluje kao poziv na nekakav ustanak. Nadam se da nije to. Ostalih zvukova nema.
Večeras je i puno toplije nego sinoć. Negdje je oko 9°C. Negdje usred noći čuo sam kišu. To znači da u Gulmargu pada snijeg...


SHIKARA Brod-obala INR 10,00-30,00 (ovisno o veličini shikare)
Razgled grada (cca 4h) s Mr Dinom INR 500,00 (uključen tuk tuk i shikara)
VODIČ Mr Din, Srinagar tel. +91-9906629903
Večera u Shamyana Restaurant, Bulevard INR 236,00


Ulica Srinagara

Tipične drvene kuće Kašmira i džamija Khanqah Shah-i-Hamadan uz rijeku Jhelum, Srinagar

Džamija Khanqah Shah-i-Hamadan, Srinagar

Džamija Khanqah Shah-i-Hamadan, Srinagar

Džamija Pathar Masjid, Srinagar

Brodovi hoteli na jezeru Dal, Srinagar

Brodovi hoteli na jezeru Dal, Srinagar

26.02.2009. u 21:49 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 12, 10.03.2009. - Skijanje u Himalajama (Gulmarg, Indija)

Dižem se rano ne bih li već oko 10:00 bio na skijalištu. Od Srinagara do Gulmarga ima neka dva sata vožnje. No, moj dogovor s Mirajom da me u 07:00 odbaci do obale, pada u vodu. Nikoga nema na vidiku. Bijesan sam. Već mi je pun kurac njegove igre. Znam da me želi zadržati danas u Srinagaru i spriječiti moj odlazak u Gulmarg ne bi li mi ipak prodao neki izlet. Stojim kao idiot na verandi broda i mašem svima koje vidim u daljini ne bi li me netko prebacio na obalu. Osjećam se kao ptica zarobljena u krletci.
45 minuta kasnije još uvijek mlataram rukama. Napokon me primjećuje jedan vozač shikare koji odlazi do obale započeti svoju dnevnu rutinu ganjanja turista. Iako sam u Srinagaru jučer vidio samo jednog jedinog stranog turista. Dosta je indijskih turista, ali stranaca nema što mi se sviđa. Kao da imam Srinagar i Kašmir samo za sebe. Shikaraš pokušava iz mene iskamčati nekoliko puta veću cijenu prijevoza. U ovo doba dana i u potpunoj pat poziciji moram pristati.
Bus je “a la Afrika” - stari, poluraspadnuti, prenatrpan... Na neudobne klupice za dvije osobe sjedaju tri ili četvrti. Repriza moje afričke noćne more s autobusima. Dobro je što ova vožnja traje samo dva sata. Direktnog busa do Gulmarga zaista nema. Ovaj me vozi do Tangmarga, selendare podno Gulmarga do kojeg ide 13km uske, vijugave, planinske ceste. Autobus do gore ne može potegnuti. U tako je lošem stanju da bi odapeo na prvom metru uspinjanja. Umjesto busa, od Tangmarga do Gulmarga idem u somuu, indijskoj varijanti mozambikanske chape ili malavijske matole. Shared džip je dupkom pun, ali nije me briga. Glavno da napokon dođem u Gulmarg. Kako se uspinjemo prema skijalištu polako se pojavljuje snijeg. Ima ga sve više i više.
Nakon pola sata ulazim u Gulmarg. Iako svi spominju Kašmir kao indijsku Švicarsku, a Gulmarg uspoređuju s nekim manjim švicarskim skijalištem, daleko je od sofisticiranosti europskih skijališta. Dobro, nisam ni očekivao europsko skijalište. Na ulazu u skijalište gomila ljudi besposleno čeka bilo kakav posao. Ovdje živi narod Gujara koji su dosta marginalizirani u indijskom društvu. Rad u Gulmargu, uz stočarenje, jedini im je način prihoda. Dok tu masu besposlenih ljudi gledam kroz zatvoreni prozor džipa, ne mogu se otrgnuti od misli da me podsjećaju na gomilu lešinara koji kruže oko lešine.
Snijega je posvuda iako ne idealnog. Najviša skijaška sezona u Gulmargu je siječanj i veljača, a u ožujku već počinje biti toplo. Gulmarg se nalazi na 2730 metara nadmorske visine i trenutna je temperatura oko 10°C. Snijeg je jako mekan, ali skijati se može bez puno problema. U malom kiosku na ulazu u Gulmarg, koji ima funkciju turističkog ureda, uzimam vodiča. Hoteli, restorani i žice su toliko razbacani po gulmarskoj dolini da je vodič prijekopotreban kako se ne bi previše gubio po dolini, a ujedno on služi i kao nosač skija i ostale opreme jer su staze u Gulmargu nepovezane.
Unajmljujem skije, neke široke K2 za powder snow, i s vodičem krećem put gondole. Naravno, u taksiju. Jer hodanje u pancama do kilometar dvije udaljene gondole je samo za prave mazohiste, a unatoč svemu takav mazohist još nisam.
Gondola je nova, izgrađena prije koju godinu i bez problema bi se mogla uklopiti u bilo koje europsko ili američko skijalište. Izgrađena je u dva dijela, a za svaki dio postoji posebna ski karta što na kraju ne ispada jeftino. Skijanje u Gulmargu uopće nije jeftino kako sam čitao prije puta na raznim web stranicama. Troškovi se malo po malo zbrajaju i na kraju skijanje u Gulmargu dođe kao u nekom boljem švicarskom skijalištu. Ali skijati u Švicarskoj i skijati u Himalajama ne može se uspoređivati. Dok se u prvoj sve uglavnom svodi na uređene staze, u Himalajama je isključivo offpiste skijanje. Ovdje nema umjetnih topova, a imaju navodno samo jedan ratrak koji gotovo nikad ne stavljaju u pogon. Skijanje u Himalajama je više skijanje u zaista netaknutoj prirodi, na netaknutom snijegu, s pejzažom koji se ne može uspoređivati s ničim drugim.
Gulmarg se zapravo nalazi u podnožju planinskog vrha Afarwat, u planinskom masivu Pir Panjal, koji se uziva kao krajnji sjeverozapadni krak Himalaja. Kao na dlanu, pred tobom se otvaraju one prave visoke Himalaje od 5 i 6000 metara visine. Kažu da se s vrha Afarwata za lijepog vremena može vidjeti čak i K2 u Pakistanu, nakon Everesta drugi najviši vrh na svijetu. Gondolom se dižem s 2730 metara nadmorske visine na 3063 metara gdje završava njen prvi dio. Snijeg je dosta mokar, a i otvaraju se rupe u snijegu pa je malo opasno skijati offpiste bez ski vodiča. Na pojedinim dijelovima koji su u hladu čak je i pravi led. Nije gušt. Odlučujem se vrlo brzo prebaciti na drugi dio gondole. Ovdje gondola s 3063 metara ide do 4084 metara nadmorske visine. Ovdje je panoramska slika Himalaja još nevjerovatnija, šuma ovdje visoko više nema i sa svih strana te okružuju samo savršeno bijele planinske padine. I temperatura je ovdje posve različita – moj skijaški sat pokazuje -3.5°C. Uz jak ledeni vjetar osjećaj je kao nekih -10°C. Onaj tko želi malo planinariti, može se uspeti do samog vrha Afarwata na 4390 metara nadmorske visine i od tamo krenuti sa skijanjem. Ja preskačem tu opciju. Spuštanje s 4084 metara nadmorske visine do nekoliko kilometara udaljene donje postaje gondole sasvim je dovoljno. Uzimam ski vodiča za jedno spuštanje da ne bih slučajno zalutao negdje gdje ne bih trebao i polomio se. Bolnice u Gulmargu nema, a mogu samo zamisliti kakva je ona u Srinagaru. U Gulmargu čak nema ni gorske službe spašavanja.
Snijeg je na gornjoj polovici Afarwat planine savršen i sada zaista razumijem one izjave da je powder snow u Gulmargu jedan od najboljih na kugli Zemaljskoj. Inače na volim previše powder snow i offpiste skijanje, ali ovo u Gulmargu je pravi užitak. Planinske padine su uglavnom prazne. Na skijalištu ima dosta indijskih skijaša koji su nevjerovatni antitalenti za skijanje pa gotovo svaki pada svakih par metara kao kruška. To nisam vidio čak ni na Jahorini. Skijaju u trapericama, u vunenim majicama, žene s glavama prekrivenima maramama na koje su nataknute skijaške ili sunčane naočale. Ti Indijci se hvala Bogu zadržavaju isključivo na donjem dijelu planine. Ima i stranaca u sasvim pristojnom broju. Uglavnom su to Australci kojima je skijati u Indiji daleko jeftinije od skijanja na Novom Zelandu ili Japanu. Shvaćam ubrzo da se i bez vodičke pomoći mogu bez problema i bez opasnosti spustiti do dna planine. Uopće nije toliko strmo ni teško kako se govori.
Pred kraj dana prebacujem se na tzv. tanjuriće. U Gulmargu ih ima ukupno šest i svi su oldtimeri iz 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Dosta su kratki, ali staze na njima, iako su vrlo mekane u ovom dijelu godine, koliko toliko su uređenije i nisu s powder snijegom. Za ove tanjuriće se ski karta posebno plaća no toliko je smiješno mala da se isplati malo kombinirati skijanje u Gulmargu.
Moj mi vodič malo iza 16:00 sati nalazi prijevoz u osobnom džipu direktno do Srinagara. Nakon četiri sata skijanja vrijeme je da se vratim u Srinagar. I sunce se počinje polako spuštati. Bacam još koji pogled na snijegom prekrivene veličanstvene Himalaje.
U Srinagaru me dočekuje Miraj:
“Pa gdje si ti?! Mislili smo da ti se nešto dogodilo!”, neiskreno je zabrinut.
“Bio sam u Gulmargu.”, odgovaram.
“Išao si busom?”, pita me.
“Da. Busom.”
Sada odjednom za njega bus do Gulmarga postoji. Kad se samo sjetim da mi je prvi dan htio uvaliti taxi za 3000 rupija!

Iako se u Gulmargu može spavati, hoteli su mi se činili prezapušteni i preskupi za ono što dobiješ. Ima ih i nekoliko u Tangmargu koji su jeftiniji, a somu tokom dana povezuje Tangmarg s Gulmargom svakih pola sata do sat vremena. Ako se vratim jednog dana u Gulmarg, mogao bih tamo spavati. Mislim da je sve bolje od Miraja i njegovih sranja.


BUS Srinagar-Tangmarg INR 18,00
SOMU Tangmarg-Gulmarg INR 20,00
Vodič u Gulmargu za cijeli dan INR 400,00
Najam ski opreme za cijeli dan INR 500,00
Cjelodnevna ski karta za donji dio gondole INR 700,00
Cjelodnevna ski karta za donji i gornji dio gondole INR 1250,00
Jedna vožnja gondolom na donjem dijelu INR 150,00
Jedna vožnja gondolom na gornjem dijelu INR 250,00
Ski vodič za jedno spuštanje INR 300,00
Ski karta za tzv. tanjuriće INR 40,00 (pola dana), INR 80,00 (cijeli dan)
Piće na skijalištu od INR 10,00
OSOBNI DŽIP Gulmarg-Srinagar INR 500,00


Gulmarg

Gulmarg

Gulmarg

Autor na skijanju u Gulmargu

26.02.2009. u 21:48 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 13, 11.03.2009. - Za spaliti na živce (Iz Srinagara za New Delhi, Indija)

Poučen jučerašnjim iskustvom, sinoć sam naručio shikaru da me danas ujutro odvede na obalu. Iako sam shikarašu rekao da dođe u 06:30, on već u 06:00 kuca na vrata. Barem danas neću zakasniti. Miraj od mene pokušava dobiti nešto bakšiša, ali ne pada mi na pamet ostaviti nešto tom mutikašu. Dosta mu je onih 100 rupija koje mi jučer nije imao za vratiti kada sam plaćao sobu, a poslije je čudnovato na njih zaboravio.
Nikad se ne zna kakav će biti promet na cesti prema Jammuu. Navodno ga je u ovom smjeru puno manje. Teretni kamioni, koji prave najviše prometa i stoga najviše zastoja, prenakrcani su kada idu prema Srinagaru. U suprotnom smjeru vraćaju se prazni. Najbolje je biti na “kolodvoru” što ranije. Ne smijem izgubiti vlak iz Jammua. Još uvijek ne znam koji je to vlak jer nemam karte. Ne znam da li da idem u Shimlu, New Delhi ili Agru. Pokušat ću uhvatiti Vanju, Jerka i Iris. Već ih dva dana zovem da vidim gdje su, ali nikako ih ne mogu dobiti. Njihov mobitel se čini zauzet cijelo vrijeme iako sam siguran da cijelo vrijeme ne telefoniraju. Mobilne mreže u Indiji su jednostavno, kao i sve druge stvari u ovoj zemlji – nepouzdane.
“Kolodvor” u Srinagaru je jedna obična malo šira ulica gdje se skupljaju džipovi za razne destinacije po Kašmiru, uglavnom Jammu. Još dok sjediš u tuk tuku, svi se naguravaju, potežu te za rukav ne bi li odabrao baš njihov džip. Naravno da me osmero ili deveterosatna vožnja do Jammua u autobusu ne interesira (u autobusu je zapravo puno puno duža). Čak ni minibusom ne želim ići. Jedan mi ga nudi i čak ne izgleda loše, ali i minibusevi i džipovi krećui onda kada se popuni i posljednje mjesto u njima. Zaključujem da će se 15-20 sjedala praznog minibusa teže popuniti od 9 sjedala praznog džipa. Sve je stvar logike. Ulazim u jedan džip čiji mi se vozač čini pouzdanim. Nudi mi dva prednja mjesta u svom džipu po istoj cijeni jednog sjedala u onom kojim sam dolazio u Srinagar prije par dana. Uzimam. Osjećam da me ovo putovanje već počelo umarati pa mi trenutno treba malo više konfora.
Nakon sat vremena čekanja napuštamo Srinagar i hladnoću koja je jutros obavila grad i spuštamo se istom onom slikovitom cestom po kojom sam pred neki dan došao. Prekrasne Himalaje su još uvijek tu. Danas je vrijeme puno vedrije pa je pogled na njih još nevjerovatniji. Savršeno jutro za fotografiranje. Dok izlazimo iz Kašmirske doline prema Jawahar tunelu, pogled mi prati nepregledna zelena polja šafrana kojima odmah iza, a na dlanu, kontrastira mnoštvo bijelih himalajskih vrhova.
I zaista je prometa danas puno manje, a današnji vozač je u vožnji puno smireniji od onog od pred neki dan. No, još uvijek je ta vožnja igra života i smrti. Nije ni čudo da svako malo neki kamion, autobus, automobil ili džip završe u himalajskim provalijama.
Kako se približavamo Jammuu, počinje se sve češće pojavljivati hindu pismo, a ono muslimansko sve više iščezava. Sve su češće i hindu crte lica na ljudima. Zanimljivo je promatrati ljude u Indiji. U Mumbaiju i Jaipuru su oni imali izrazito hindu crte lica: tamnoput, zaobljeno lice sa spljoštenim nosom. U Amritsaru su već lica dobila arapska obilježja pa su ljudi koje smo viđali u tom gradu više nalik na Pakistance, nego na Indijce. U Jammuu su se arapske crte lice pojačale da bi u Kašmirskoj dolini stanovnici izgledali isključivo poput Arapa. Indija je zemlja različitih lica.
Dokaz da se približavamo nekom hinduističkom području jesu i ljudi čija su lica, kosa i odjeća još uvijek obojani u dugine boje. Naime, jučer su hinduisti slavili holi, početak proljeća. Prema tradiciji se na taj dana šeće ulicama s vrećicama punima prahom raznih boja kojim se gađaju ljude u čast raznih boja koje donosi buđenje prirode u proljeće. U dućanima primjećujem prodavače za tezgama, zatim prolaznike pa ljude na motorima – od mladih do starih svi su dan nakon holija još uvijek obojani u vesele boje.
U Jammuu pokušavam saznati ima li mjesta na vlaku za New Delhi. Odlučio sam preskočiti Shimlu jer mi se ne da ponovno dizati u Himalaje pet sati vlakom i onda spuštati istim putem nazad. A zaključio sam da je i veća mogućnost da su Vanja, Jerko i Iris u New Delhiju ili Agri. Laktarim se na šalteru za informacije poput pravog Indijca i saznajem da za New Delhi ima vlak u 18:30, ali taj je dupkom pun. Čak je i lista čekanja predugačka. Drugi ide u 23:25. Gledam na sat. Pokazuje 16:30. To znači da punih sedam sati trebam izgubiti na željezničkom kolodvoru u Jammuu. Svatko tko je ikada bio na ikojem indijskom željezničkom kolodvoru znat će da je to very very teška misija. Prisiljen sam ići tim vlakom jer mi se u Jammuu ponovno ne gubi cijeli dan. Tip u vojničkoj uniformi na šalteru za informacije (ne znam da li je zaista vojnik ili se samo ufurao u trenutno okruženje i raspoloženje) kaže mi da i za taj kasnovečernji vlak postoji lista čekanja. Preporučuje mi tatkal karte u nuždi koje su malo skuplje, ali postoji veća mogućnost da ću upasti u vlak. Dok ispunjavam formular (Indija je zemlja formulara i formulara, ovakvu birokraciju još nigdje nisam vidio pa ni kod nas) slučajno mi u oko upada šalter za novinare (posebno šaltera za strance u Jammuu naravno – nema). Odlučujem napokon iskoristiti svoju press karticu koja mi dosad u Indiji uopće nije koristila. I trik je upalio! Dobivam tatkal kartu na spomenutom vlaku, ali u novinarskoj kvoti u kojoj nema liste čekanja. Sada samo trebam preživjeti sedam sati na kolodvoru.
Do grada mi se ne ide jer znam da će me tuk tukčar oderati sto rupija tamo i sto nazad, a baš nisam pri novcu. Svaka rupija mi je sad važna. A i ne znam što bih u rupčagi od Jammua radio sedam sati. Umjesto toga, na kolodvoru pokušavam ugrabiti jedno od onih željeznih neudobnih sjedala. Uspijevam nakon 45 minuta bacanja na svako slobodno sjedalo napokon ugrabiti jedno. I ne mislim se dizati sljedećih sedam sati. Čak ni na WC. Jer ako se dignem, izgubit ću sjedalo, a sjedenje na prljavom indijskom podu nije ni posljednja opcija. Takva opcija jednostavno u ovoj zamazanoj zemlji na postoji.
Nakon sedam sati na kolodvoru u Jammuu gdje su me ljudi već počeli posmatrati kao starosjedioca (jedino sam ja konstanto sedam sati bio tamo dok su se svi ostali putnici izmjenili), upadam u vlak, širim vreću za spavanje i zadovoljno sklapam oči znajući da se napokon mičem iz Jammua. 579 kilometara dijele me od Delhija.


SHARED DŽIP Srinagar-Jammu INR 200,00 (jedno sjedalo)
VLAK Jammu-Old Delhi INR 245,00 + INR 150,00 (dodatak za tatkal)

26.02.2009. u 21:47 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 14, 12.03.2009. - Kaos indijske metropole (New Delhi, Indija)

Noćas je bilo ledeno kao nikad do sada. Spavao sam u dugim hlačama i majici dugih rukava, zamotan u vreću za spavanje, ali čak mi ni to nije pomoglo. Dok smo prolazili kroz države Haryanu i Himachal Pradesh, hladni je zrak dopirao s Himalaja koje su još uvijek blizu. Čim je izašlo sunce, postalo je toplije. Malo iza 10:00 sati kada je vlak ušao u željeznički kolodvor Old Delhi, vani je već upeklo.
Delhi ima nekoliko željezničkih kolodvora, a tri su glavna – New Delhi, Old Delhi i Nizamuddin. Moj se vlak zaustavio na Old Delhiju iako sam cijelo vrijeme puta bio uvjeren da će me odvesti do New Delhija u blizini kojeg se nalazi Paharganj, četvrt jeftinih hotela.
Natežem se s tuk tukčarima oko cijene prijevoza do Paharganja. U Lonely Planetu piše da bi se cijena trebala kretati negdje oko 60-70 rupija. Meni, kao strancu, daju čak tri puta višu cijenu. Ne žele se ni cijenkati. “Ja sam stranac i pun novca.”, tako razmišljaju ove beštije. Tada iz gomile izlazi jedan starčić koji mi nudi da me za 70 rupija preveze u svojoj bicikl rikši do Paharganja. Još se u njoj nisam vozio i mislim da bi ovo bilo dobro iskustvo. Pristajem.
Dok moja koferčina napola viri van bicikl rikše, starčić se muči s pedaliranjem. Čak mi ga je žao, a to je osjećaj koji kod mene u Indiji uopće dosad nije bio prisutan. Smatram da svatko kroji svoju vlastitu sudbinu i čitav niz prosjaka u ovoj zemlji te ljudi koji žive u govnima kod mene ne izazivaju sažaljenje.
Voziti se u bicikl rikši u New Delhiju nije baš prepametna stvar. Promet je toliko kaotičan da se svaka vožnja po Mumbaiju sada čini kao lijepa i udobna. Broj automobila, tuk tukova, bicikl rikši i raznih drugih prijevoznih sredstava je u New Delhiju toliko da je prometni zastoj na svakom koraku. Tu je i smetlarski kamion koji na deponiju u samom centru Delhija iskrcava svoj teret, dragocjen za čitav niz prosjaka i beskućnika koji će poput muha navaliti na smeće i prekapati ga u potrazi za nečim vrijednim. A onda moj starčić rikšaš, da bi izbjegao zastoj u prometu, odjednom prelazi u traku suprotnog smjera i ležerno biciklira dok nam u susret idu automobili, tuk tukovi i druge rikše i svi nas zajedno pokušavaju izbjegavati. U Indiji je sve dopušteno.
U Paharganju ulica je neasfaltirana i starčić sada mora prestati pedalirati i krenuti u guranje rikše po neravnoj površini. Udobno posjednut u rikši osjećam se kao prava pizda. Dovozi me ravno do vratiju hotela Namaskar, a ja mu za cijeli njegov trud i poštenje ostavljam 100 rupija.
Hotel Namaskar je jednostavan, ali čist, a i osoblje se čini vrlo ljubazno. Ima dosta stranaca pa je valjda hotel ok. Ostavljam stvari i odlazim van u potragu za telefonom. Vrijeme je da napokon dobijem Vanju, Jerka i Iris. Nakon nekoliko ponovno neuspjelih pokušaja, na kraju uspijevam. Upravo su stigli u Agru. Saznajem da su oni i mene pokušavali dobiti danima, ali bezuspješno. Mobiteli u Indiji su sranje. Pao je dogovor da sutra dođem do Agre.
To znači da danas moram razgledati Delhi. Grad ima 12.8 milijuna stanovnika i nakon Mumbaija najmnogoljudniji je grad Indije. Gledam kartu grada - zanimljivi lokaliteti raštrkani su po čitavom gradu. Pada odluka da razgledam one najvažnije, a ostatak ostavim za sljedeći put. Ionako mi se baš previše ne da razgledavati. Moj je umor sve veći i veći. Osjećam i da sam se malo već zasitio Indije.
Delhi je preprljav i prenapučen. Smrad smeća i kanalizacije prisutan je na svakom koraku. Tu je i vrućina iako ne nepodnošljiva. Ali u kombinaciji sa smradom, istražujem svoje granice. Prosjaka je ponovno kao u priči. Mnogi su mala djeca od 10-12 godina koje u naručju drže bebe od par mjeseci. Sve samo da kod stranaca izazovu sažaljenje. Od mene ga neće dobiti. Uz Mumbai ovo je najkaotičniji, najzamazaniji i najsmrdljiviji grad Indije i hvala Bogu da sutra odlazim iz njega. Kao što je Mumbai bio prvi dan šokantan nakon dolaska iz Europe, tako mi je Delhi danas šokantan nakon mira i čistoće Srinagara. Naime, u Srinagaru nisam skoro vidio niti jedan papirić na podu (čak sam vidio smetlare kako rade), a i ljudi je puno manje. Za indijske pojmove Srinagar je mali gradić. Ima “samo” malo više od 971,000 stanovnika. Delhi mi je nakon Srinagara pravi šok.
Uzimam tuk tuk do Jame Masjid, glavne džamije u Indiji i najveće u ovoj zemlji. Džamija je jedan od najboljih primjera mogulske arhitekture s kupolama u obliku lukovica. Sredinom 17. stoljeća izgradio ju je Shah Jahan, isti onaj koji je sagradio Taj Mahal u Agri. Sa svoja tri glavna monumentalna ulaza, četiri tornja i dva minareta te čitavog niza lukovičastih kupola, Jama Masjid je remek djelo arhitekture i iz daljine dominira Old Delhijem. Čitam da za velike molitve petkom može primiti čak 25000 vjernika.
Pokušavam ući, ali ne daju mi. Kažu mi da se vratim za sat vremena jer je vrijeme molitve i nemuslimanima je ulaz ovog trena zabranjen. Nema problema. Odlazim do ulice nasuprot džamije u kojoj se nalazi nekoliko muslićkih restorana i naručujem nekakav gulaš od ovčetine i par rotija. Tko zna kada ću sljedeći put ponovno okusiti meso.
Sat vremena kasnije sam ponovno pred ulazom u Jamu Masjid. Ulaz je besplatan, ali neki tip od mene traži da kupim kartu za fotoaparat. Kažem mu da neću onda koristiti fotoaparat jer iz principa mu ne želim platiti ulaznicu za moj fotić. Ne odustaje.
“Ako imaš fotoaparat, moraš platiti kartu za njega. Bez obzira da li ga koristiš unutra ili ne.”, uporan je. Ljutito mu odmahujem rukom i odlazim. Nisam ja stranac kojeg možeš zajebavati. Pogotovo ako karta za fotoaparat stoji 200 rupija!
Na drugom ulazu ista priča. Fuck off! Ne ulazim onda u džamiju. Izvana bacam pogled na nju i okidam par fotki.
Odmah preko puta džamije i desetak minuta hoda od nje nalazi se Crvena utvrda, posljednja palača mogulskih vladara. Sredinom 17. stoljeća počeo ju je graditi isti onaj Shah Jahan s namjerom da glavnih grad Mogulskog carstva iz Agre prebaci u Delhi. Za njegova života cijela palača nije uspjela biti dovršena. Danas je Crvena utvrda samo kostur one prvotne jer su svi nešto uzimali, pljačkali. S namjerom da ipak uđem u nju, odlazim do blagajne. A tamo šok! U Lonely Planetu od prije dvije godine stoji da je ulaznica 100 rupija. Na blagajni piše da je sada za strance ona 250 rupija. Ako nešto ne volim, to je onda nabijanje cijena za strance i poimanje stranaca kao dolara na nogama. A kad sam vidio da je za Indijce upad samo 10 rupija, ljutito se okrećem i odlazim. Spreman sam platiti 5-6-7 puta veću tarifu od one koju plaćaju Indijci, ali 25 puta veću ni u ludilu. Vucite vi druge za nos! Dok odlazim, blagajnica uporno viče za mnom: “Ticket here, ticket here, sir!”
Uzimam metro i put New Delhija iliti novog grada kojeg su u drugoj polovici 19. i uglavnom u prvoj polovici 20. stoljeća izgradili Britanci. Metro je čista suprotnost onom kaosu koji vlada iznad zemlje – pregledan je i funkcionalan, čist kao suza, a čak i klimatiziran. Jedan od najmodernijih i najčišćih metroa kojima sam se vozio. Trenutno turistima nije prezanimljiv jer uglavnom povezuje udaljena predgrađa s Old i New Delhijem, ali može se i za desetak minuta stići iz starog u novi grad za samo 9 rupija.
Novi je Delhi neusporediv sa starim. Ovdje vladaju široke avenije bez previše prometa i trubljenja. Nevjerovatno je čist i miran. Glavna arterija New Delhija je Rajpath avenija na čijem se jednom kraju nalazi predsjednička palača i zgrade vlade i ministarstava, a na drugom, tri milje daleko, veliki slavoluk znan kao Vrata Indije, veoma sličan Slavoluku pobjede u Parizu. Rajpath avenija je sa obje svoje strane omeđena prekrasnim čistim parkovima s travnjacima svježe zelene boje. Sve me podsjeća na The Mall u Washingtonu DC. Kako me hvata umor, prije nego se vratim u hotel, odlučujem se malo ispružiti na jednom od travnjaka u hladovini nekog stabla, osluškkujući cvrkut ptica. Tko zna kada ću sljedeći put imati ovu priliku. Tko zna kada ću sljedeći put čuti cvrkut ptica.
Prije hotela svraćam do New Delhi željezničkog kolodvora ne bih li kupio kartu za Agru. Jedva jedvice na gornjem katu kolodvora pronalazim ured za strance i bez imalo problema kupujem kartu za sutra. Sreća je što vlak za Agru polazi upravo s New Delhi željezničkog kolodvora koji mi je tu pred nosom pa se ne trebam prerano dignuti i mogu se napokon malo odmoriti.


BICIKL RIKŠA Old Delhi željeznički kolodvor-Paharganj INR 70,00
BICIKL RIKŠA Paharganj-Jama Masjid INR 70,00
Karta za fotoaparat u Jama Masjid INR 200,00
Ulaznica u Crvenu utvrdu INR 250,00
METRO Old Delhi-New Delhi INR 9,00
Smještaj u Hotel Namaskar (917 Chandiwalan, Main Bazaar, Paharganj) INR 300,00 (jednokrevetna soba s vlastitom kupaonicom i ventilatorom)


Džamija Jama Masjid, New Delhi

Crvena utvrda, New Delhi

Rajpath, New Delhi

Metro New Delhija

26.02.2009. u 21:46 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 15, 13.03.2009. - I kanalizacija ljepše miriše od Agre (Agra, Indija)

Lijepo sam se probudio, polako spremio stvari i krenuo na kolodvor. Ne sjećam se kad sam zadnji put imao tako ležerno jutro. Dok hodam kroz Paharganj prema New Delhi željezničkom kolodvoru, koji mi je tu pred nosom, udaljen pet do deset minuta hoda, pokušavam ga usporediti s onim Paharganjom od jučer. Nemoguće. Jučer je bio krcat ljudi, što Indijaca što stranaca ufuranih u Indiju i u potrazi za nekim produhovljenjem, odjeveni u lokalnu odjeću. Iz otvorenih dućana dozivali su me na sve strane ne bi li mi nešto uvalili. Danas ujutro Paharganj je mirna četvrt. Ljudi na ulici je malo, a velika većina dućana je zatvorena. Radni dan započinje u Indiji tek oko 10:00 sati, a negdje i kasnije.
Bez problema pronalazim vlak, Jhelum Express, svoje sjedalo i vlak ubrzo napuštamo željeznički kolodvor. Ovo će biti jedno od mojih najkraćih putovanja vlakom u Indiji jer do Agre imam svega 195 kilometara. Dok vlak gazi prema gradu Taj Mahala, kroz prozor promatram prekrasna polja pšenice. Djeluju nekako smirujuće. Nakon Delhija sve mora djelovati smirujuće.
Vanja, Jerko i Iris dočekuju me na Agra Canttu, jednom od željezničkih kolodvora u Agri. Sretan sam što ih vidim jer mi je baš potrebno malo društva i zezancije. Kažu da su preživjeli Shimlu. Puna su im usta hvale o gradu – kako je čist, kako je prekrasan, kako su imali super hotel, ali i da je bilo vrlo hladno pa su se smrznuli kao zadnje pizde. Na kraju su odlučili pobjeći u toplije krajeve.
Hotel koji su odabrali u Agri je jedan od najpoznatijih jeftinijih hotela u gradu pa me čudi kako su jučer uspjeli uloviti sobu u njemu. Tourist Resthouse oaza je za strance. Svi su ovdje stranci i malo nam je to čudno s obzirom da smo se do sada gurali sa svime i svačime po svakakvim hotelima. U Indiji baš i ne postoje tzv. backpacker hosteli gdje bi se mogli družiti kolege putnici. Ne kažem da volim isključivo backpacker hostele, ali tu i tamo ti fali nabaciti koji razgovor s nekim istomišljenikom.
Tourist Resthouse čist je kao suza. Sobe su veoma jednostavne, ali toliko izglancane da su me na trenutak zabolile oči od sjaja kada sam ušao u onu koju ću ponovno dijeliti s Iris. Krevet je malo tvrd, ali također nevjerovatno čist. Najviše mi se sviđa vrt oko kojeg su smještene sobe, a u kojem se nalazi restoran uglavnom indijske, ali ima i par jela međunarodne kuhinje.
“Zar puno tražimo ako želimo da hotelske sobe budu barem ovako čiste?!”, pita se Iris sjećajući se prvenstveno onog smještaja u hramu u Amritsaru. Promatrajući čistoću ove sobe mogu se barem na trenutak otrgnuti od misli da sam u Indiji i da me odmah na izlasku iz hotela očekuje smetlište.
A Agra je bez premca najprljaviji i najsmrdljiviji grad u Indiji. To mi dolazi kao šok s obzirom da je ovo grad čuvenog Taj Mahala, jednog od sedam svjetskih čuda. Agru svake godine posjeti nekoliko milijuna turista iz čitavog svijeta. Pa da ga ne mogu malo urediti... Smeće je posvuda, kanalizacija je po čitavom gradu otvorenog tipa što sve zajedno na temperaturi od nekih 30°C stvara takve miomirise da mi se nekoliko puta okrenuo želudac. Rekao bih da je najbolje u Agri kupiti neku masku za staviti preko usta i nosa, ali prethodno je namirisati nekim parfemom da se neutralizira ovaj smrad. Nije samo prljava i smrdljiva, nego je Agra i prašnjava. A zatim su tu i horde beskućnika koji leže po ulici bez ikakvog prostirača ispod njih. Oni inventivniji improvizirali su si šatore uz glavne prometnice koji izgledaju kao da će se srušiti s prvim naletom vjetra ili kiše. U tim šatorima vidim da imaju jako malo, ali iznenađuje me da u svakom vidim televiziju koju u večernjim satima svi pomno gledaju. Koračajući kroz Agru i promatrajući ovo smetlište i kaos i udišući smrad, ne mogu se još posve odlučiti je li Agra smrdljivija i prljavija i od samog Mumbaija.
Kratka večernja šetnja oko utvrde Agra, nekadašnje palače mogulskih vladara, i prvi pogled (preko smetlišta) prema Taj Mahalu dovoljno nam je Agre za danas. Na povratak u hotel svo četvero odlučujemo si henom za vrlo male novce istetovirati nešto na sebi. Ja si na ruci odlučujem istetovirati nekakve vitice – ni sam ne znam što je to, ali izgleda otkačeno. Majstor kaže da hena tetovaža traje oko tri tjedna.


VLAK Jhelum Express New Delhi-Agra INR 121,00 (sleeper class)
Smještaj u Tourist Resthouse (Kutchery Road) INR 350,00 (dvokrevetna soba s vlastitom kupaonicom i ventilatorom)
Hena tetovaža INR 100,00


Sirotinjska četvrt New Delhija

Suputnik u vlaku za Agru

Na tetoviranju henom u Agri

Jerkova hena tetovaža, Agra

26.02.2009. u 21:45 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 16, 14.03.2009. - Kada je Bog stvarao svijet, uvidio je da mu nešto nedostaje. I stvorio je Taj Mahal (Agra, Indija)

Kažu da je Taj Mahal najbolje pogledati u zoru ili suton. Tada su gužve najmanje i posjetitelj je najbliže onoj poznatoj frazi da će Taj Mahal imati samo za sebe. Koliko je to moguće, odlučili smo jutros isprobati Iris i ja. Vanja i Jerko ponovno su ostali u krevetu i odlučili preskočiti ovu, jednu od najpoznatijih građevina na svijetu.
Dobro, ne dižemo se baš s izlaskom sunca. To bi i za Iris i mene bilo too much. Budilica nam zvoni u 07:00 sati i taman imamo vremena da u sebe ubacimo neki doručak. Hrana u hotelskom restoranu je više nego dobra što je još jedan dodatan plus ovome hotelu. Nakon nekoliko paranthi (malo deblja indijska palačinka koja može biti nadjevena svime i svačime, a ja uzimam jednu običnu na koju stavljam sinoć kupljeno kondenzirano mlijeko, u spomen na već legendarne tajlandske palačinke), curda (zgusnuto kiselo mlijeko) i šećer na kraju – lassija (nazivaju ga slatkim jogurtom, ali meni je više okusa našeg svježeg sira i vrhnja s dosta šećera), put pod noge. U pohod na Taj Mahal!
Pješke nam se ne ide nekoliko sati po smetlištu do Taja koji je na drugoj strani grada. Uspijevamo se pogoditi s tuktukčarom koji nas vozi za smješne pare. Unatoč svemu, još uvijek imamo feeling da nas rikšaši, tuktukčari i taksisti naveliko deru i da plaćamo cijene za naivne turiste.
Sam monumentalni ulaz, ukrašen prekrasnom floralnom ornamentikom te stihovima iz Kurana, prikladan je uvod u remek djelo svjetske arhitekture – Taj Mahal. Ova je građevina najekstravagantniji spomenik ikada napravljen u ime ljubavi. Indijski pjesnik Rabindranath Tagore nazvao ju je “kapljicom na licu vječnosti”, a Rudyard Kipling “utjelovljenjem svih čistih stvari”. Mogulski car Shah Jahan sagradio je Taj Mahal u spomen na svoju drugu i najdražu ženu Mumtaz Mahal koja je 1631. godine umrla pri porodu njihova 14. djeteta. Mumtazina smrt je caru slomila srce i prema legendi je preko noći od tuge prosijedio. Zatim je naredio da se sagradi mauzolej za njegovu voljenu koji će biti najljepša građevina na kugli zemaljskoj. Na Taju je kroz sljedećih 20-tak godina radilo preko 20,000 majstora iz čitave Indije i središnje Azije. Majstori su dovođeni čak i iz daleke Europe kako bi napravili pietra duru, ornamentalne umetke u mramoru, rađene od tisuću poludragih kamenja.
Dok iz daljine gledam Taj, odmah znam jedno – veličanstveno je da veličanstvenije jednostavno ne može biti. Uvijek sam malo skeptičan kad je riječ o nekom razvikanom lokalitetu jer očekuješ puno, a na kraju ostaneš razočaran. Od Taja sam zaista očekivao puno, ali Taj je na kraju premašio moja očekivanja. Vidio sam i Machu Picchu i egipatske piramide i Veliki kineski zid, ali Taj Mahal je, onog trena kad sam ga s glavnog ulaza kompleksa ugledao u daljini, oborio sve moje top ljestvice. Znam da je sve ovo poput klišea za klišeom, ali ne mogu si pomoći. Prvo taj bijeli mramor bez kojeg Taj ne bi bio Taj. Daje cijeloj građevini i uopće toj priči o Taju jedan dojam čistoće, a ujedno i profinjenosti, elegancije. Nevjerovatne klesarije u mramoru u čitavom kompleksu. Prekrasna pietra dura u obliku floralne ornamentike unutar samog mauzoleja koja kao da cvijeću daje novi život. A što reći o simetriji cijelog kompleksa?! Ili o samom položaju na obali svete rijeke Yamune i okružen savršeno simetričnim i njegovanim vrtovima?!
Nakon šetnje, Iris i ja sjedimo preko puta Taja te mu se i dalje divimo.
“Idemo li?”, pitam je nakon što smo već preko dva sata u kompleksu.
“Još pet minuta.”, odgovara mi.
“Može.”
Ostajemo još cijelih sat vremena sjedeći i gledajući Taj Mahal kao da sanjamo. Kao da imamo Taj samo za sebe. Ne obaziremo se na mase turista koji su upravo malo prije podneva počeli pristizati u sve većem broju.
“Znaš, gledam Taj i imam dojam kao da je pred nama jedno savršeno naslikano platno koje će kad tad netko dignuti i odnijeti sa sobom.”, govorim iris.
“Znam što misliš. Ovo je čisto savršenstvo.”
Kao da je Bog na drugom svijetu stvorio Taj i onda ga samo spustio u Agru. I tu mi nešto ne ide u glavu – kako se ovakvo savršenstvo može nalaziti usred ovakvog smetlišta?! No i to smeće Agre duboko kontrastira Taju i stvara Taj Mahal još posebnijim.
Lijepo je uz sliku Taja završiti indijski dio ove moje pustolovine. Došlo je vrijeme da sutra krenem prema Nepalu.


Ulaznica u Taj Mahal INR 750,00


Glavni ulaz u kompleks Taj Mahala, Agra

Taj Mahal, Agra

Taj Mahal, Agra

Pogled iz Taj Mahala

Džamija Jama Masjid, Agra

26.02.2009. u 21:44 • 1 KomentaraPrint#^

DAN 17, 15.03.2009. - Kad ptice i štakori kolo vode (Iz Agre za Gorakhpur, Indija)

Ponovno je došao dan da se rastanem s Vanjom, Jerkom i Iris. Oni su odlučili krenuti vlakom do Goe te posljednjih 10-tak dana provesti na plaži. Imaju samo 30-tak sati tandrkanja od Agre do Goe. Iris je ponovno uhvatila kriza i počela je histerizirati. Mislim da bi ovog trena doma. Nadam se da će joj topli pijesak pomoći izdržati još deset dana.
A ja?! Vlakom prema sjeveroistoku, prema 11 i pol sati i 572 kilometara udaljenom Gorakhpuru, koji se kao i Agra nalazi u državi Uttar Pradesh. Gorakhpur se nalazi svega dva i pol sata vožnje od indijsko-nepalske granice, a granični prijelaz Sunauli/Belahiya najprometniji je granični prijelaz između dvije države. Bit će ovo moja posljednja indijska vožnja vlakom. Mora priznati da je, iako je vožnja vlakom najudobniji i najslikovitiji način putovanja, vrijeme da se malo prebacim na autobuse. Već sam se pomalo zasitio indijskih vlakova i, unatoč tome što su vlakovi u Indiji najbolji prozor u ovu zemlju nevjerovatnih kontrasta, postali su mi prejednolični. Počeo sam ih shvaćati prešablonski. U The Sunday Times Travelu, engleskom časopisu o putovanjima na koji sam pretplaćen, a čiji sam jedan primjerak uzeo sa sobom na put, pronalazim podatak da Indijske željeznice imaju ukupno 64,000 kilometara željezničkih pruga, što je dovoljno da jedan i pol puta obiđu Zemlju, a dnevno se njima koristi oko 14 milijuna putnika. Zaista – Incredible India. U svakom pogledu.
Nažalost, moj vlak za Gorakhpur ne polazi s niti jednog od Agrinih željezničkih kolodvora, već moram potegnuti do 20-tak kilometara udaljene Tundle. Za doći do ove pripizdine moram uhvatiti bus, krntiju često bez vratiju i prozora koja svakih pola sata do sat vremena operira između Agre i Tundle. I čekam ja tako na Agra Fort autobusnom kolodvoru, zapravo jednom većem platou okruženom smetlištem, svoj autobus. Šaltera za informacije naravno nema. Izvješenog voznog reda također. Nema ni perona. A od ljudi nitko ne govori engleski. Kad im spomeneš Tundlu, letargično nešto pokazuju rukama i nogama, ali tko ih zaboga razumije. Nekoliko krntija dolazi jedna za drugom, a ja uporno hitam prema svakoj i pitam vozača:
“Tundla?”
Odmahuju mi. Uporno.
Naposljetku, već izmoren trčkaranjem pod jakim suncem, dolazi autobus, moram priznati malo bolji od ostalih. Ali još uvijek krntija. Saznajem da vozi za tundlovsku pripizdinu. A čitav svijet na kolodvoru, čim je ugledao isti bus, brže bolje počeo je šprintati prema njemu. Stari, mladi, muški, ženske, štakasti i svi ostali. Okružili su autobus poput čopora bijesnih životinja i počeli bacati svoju djecu poput stvari kroz otvorene prozore ne bi li im zauzeli mjesta za put. A oni sami svom žestinom laktima krenuli na ulaz. Kao prave životinje. U tom metežu netko mi je iz džepa maznuo stari mobitel s nedavno kupljenim indijskim brojem. Hvala Bogu da je riječ o starom mobitelu pa mi nije žao. No, to mi je dodatni poticaj da ja, veći i snažniji od ovih parazita, krenem svom snagom sa svojom koferčinom na ulaz. Putem sam nekoliko puta udario što mlade što starije, ali tako se rade stvari u Indiji. Oni su započeli ovu igru, a ja sam je samo nastavio. I zasjeo se na vrata (prirodna klimatizacija), na kofer koji mi je napokon za nešto poslužio – kao stolica.
Mogao bih pisati i pisati o neobičnim željezničkim kolodvorima u Indiji. Tundla je jedan takav. Nekoliko perona do kojih se isključivo može doći preko tračnica, a nikako kroz glavnu zgradu koja skoro da i nema funkciju. Sve oronulo. Zatim tisuće ptica koje su u suton iznenada doletile na kolodvor i udomaćile se pod krovovima praveći takvu galamu da bole uši. Kao da se na tisuće kanarinaca i papiga našlo na jednom mjestu i svi zajedno krenuli graktati. Ma zaglušujuće nenormalno. Onda su svom silinom počele srati po putnicima na peronima. I šećer na kraju - na tračnice su izašli štakori. Posvuda ih je. Pokušavam se zabaviti brojeći ih, ali bezuspješno. Previše ih je. Samo se nadam da se niti jedan neće sjetiti uspeti se na peron jer štakore jednostavno ne mogu smisliti.
Koje olakšanje kad je stigao vlak! S dva sata zakašnjenja!
Uz to, vlak ima čudno numerirane vagone pa se prvih 20-tak minuta vucaram gore dolje po vlaku u potrazi za svojim vagonom i odjeljkom. Kad ga napokon pronalazim, zaključujem da su mi cimeri jedno zanimljivo društvo. Tip iznad mene je odjeven kao posljednji klošar, ali glavno da ima dobar mobitel koji mu je cijelo vrijeme prislonjen na uho. Indijci naime imaju preko svojih mobilnih mreža nekakav automat koji im pušta narodne pjesme, a koji je čini se nevjerovatan hit.
Ispod mene je sredovječni Sikh s pravim turbanom, cijelo vrijeme nekako namrgođen i bez da je progovorio riječ s ikim.
Preko puta mene mladi dečko i cura odjeveni osrednje, ali zato s modernim Lenovo laptopom. Razmišljam da bi mogli biti brat i sestra jer imaju slične crte lica. Budući da imaju laptop, što u Indiji nije mala stvar, ne shvaćam zašto se voze u sleeper klasi.
Tu su još i dva sredovječna Indijca sa povećom škembom (loše im sigurno nije). Izgledaju kao poslovni ljudi, ali očito je da se mobitelima ne znaju služiti. Jer sam njihovo 'halo, halo' čuo mali milijun puta dok su bezuspješno preko mobitela pokušali tko zna koliko puta nazvati nekoga.
I posljednji je nekakav malac od dvadesetak godina, sređen kao da ide na nekakav poslovni razgovor – crne hlače, svijetloplava košulja, svijetlosmeđa kožna jakna i tamnosmeđe glanc cipele. Nije baš da je naučio slagati boje.


BUS Agra Fort-Tundla INR 16,00 (jedan smjer)
VLAK Tundla-Gorakhpur INR 255,00 (sleeper class)

26.02.2009. u 21:43 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 18, 16.03.2009. - Zemlja u kojoj je stalo vrijeme (Tansen-Palpa, Nepal)

Nisam ni izašao iz vlaka, a već su me zaskočili taksisti, vozači džipova i razni drugi prijevoznici. Stranac u Gorakhpuru znači samo jedno – stranac ide u Nepal. Gorakhpur je indijski najbliži grad Nepalu i prema Lonely Planetu nema u njemu ništa zanimljivoga, osim činjenice da je blizu Nepala i stoga važno prometno čvorište.
Na izlazu iz vlaka upoznajem Mađaricu Andreu. I ona ide put Nepala, ali po tko zna koji put. U zadnjih je par godina temeljito proputovala Indiju i Nepal. Iako ona ide za Lumbini, rodno mjesto Bude koje je udaljeno svega sat i pol vožnje od granice (s nepalske, naravno, strane), a ja za nešto udaljeniji gradić Tansen, poznat i po imenu Palpa, odlučujemo da do granice putujemo zajedno.
Prva nam je misao odjebati sve ove parazite od taksista i vozača džipova, ali na kraju se ispostavlja da ne traže puno do granice. Razlika u cijeni između autobusa i shared džipa je jako mala, skoro neznatna, ali vremenska razlika je puno veća – dok se u džipu do granice vozi oko dva i pol sata, autobusom treba i dvostruko duže. A da o (ne)udobnosti i ne govorimo. Stoga, bacamo stvari na krov, ulazimo u džip s nekoliko već vidljivo kosookih Nepalaca i pet minuta kasnije već smo na putu prema Sunauliju. Tako se zove indijsko-nepalska granica. Nepalci je znaju i pod imenom Belahiya. Putem promatram obrađena polja koja mi, ovako izdaleka, izgledaju poput rižinih jer je dosta vode. Podsjećaju me na rižina polja po sjevernom Vijetnamu i Tajlandu. Jedina je razlika što se ovdje u Indiji na njihovim rubovima gomila smeće.
Sunauli/Belahiya granični prijelaz u središtu je grada. No, vozač džipa nas ne iskrcava na samoj granici, već na ulazu u grad jer zna da nas tako njegov frend rikšaš može oderati za rikšu. Čak nas pokušava preveslati za prtljagu i masno nam je dodatno naplatiti, iako se tako nismo dogovorili, ali naši suputnici iz džipa staju u našu obranu i mi energično odlazimo bez plaćanja. Čujem tipa kako iza nas, sa svakim našim korakom, snižava cijenu prtljažne karte. Nekad ovim parazitima zaista treba pokazati zube.
A onda slijedi naš “frend” rikšaš koji nas uvjerava da je granica nekoliko kilometara daleko u centru grada, a da nas on za ukupno 50 rupija (oko 6 kuna) može odbaciti do nje. Vrlo brzo saznajemo da smo prevareni. Granica je od parkirališta džipova udaljena svega 500-tinjak metara i lako se može do nje pješice. Naravno, treba se poput zmije provlačiti između mnoštva automobila i kamiona koji čekaju na ulazak u Nepal, ali nije to nemoguća misija. Čak ni s mojom koferčinom. Za kaznu mu umjesto 50 rupija plaćamo 40. Nama to novčano ništa ne znači, ali njemu da. Ipak je to za nas neka vrsta satisfakcije.
“Croatia! Glavni grad je Zagreb. Prekrasan grad. Prekrasno more. Prekrasna zemlja.”, veselo mi govori indijski policajac na granici.
“Znaš gdje je Croatia?! Kako to?”, sad sam jako zbunjen jer dosad u Indiji 99,9% ljudi koje sam susretao nisu imali blage veze gdje je Croatia. Neki su bili čuli za Jugoslaviju.
“Ma bio ja tamo tri puta. Prva dva puta išao sam u Bosnu, a prošli put, prije tri tjedna, bio sam na Kosovu. Međunarodna policija. Svaki put letim preko Zagreba, pa onda Moskva pa New Delhi. Uvijek se zaustavim u Zagrebu. Lijepo, lijepo.”, tko bi rekao da ću ja napokon u Indiji naići na nekoga tko zna gdje je moja Croatia. I to na izlasku iz zemlje.
Veseli policajac mi pečatira putovnicu, srdačno se pozdravljamo, a ja sa svojim koferom put Nepala.
I na nepalskoj strani granice nailazim na srdačnost od strane graničnih službenika. Ispunjavam par formulara, lijepim jednu fotku na jedan od njih, plaćam vizu, koju mi službenik lijepi u putovnicu. Ovo mi je već osma viza u putovnici koju imam tek pola godine. Nepalac, za razliku od Indijca, nema pojma gdje je Croatia, ali zato mi srdačno zaželi:
“Welcome to Nepal! Uživaj u boravku u našoj zemlji!”
Lijepe stvari uvijek (pre)kratko traju i čim smo prošli granicu, evo opet parazita od raznoraznih vozača, ali ovaj put nepalskih. Ipak, moram priznati da su ovi puno lakši za otarasiti ih se. Jedno oštro 'NE' i odmah odustaju. Kada bi tako barem išlo kod Indijaca! Nalazimo lokalni bus do Bhairawe, prvog većeg mjesta u Nepalu, gdje ćemo i Andrea i ja morati presjedati na druge buseve, ona za Lumbini, ja za Tansen. Bus za Bhairawu je dupkom pun, neki čak vise vani na vratima. U mislima se vraćam u Afriku gdje su busevi-krntije također bili preprenatrpani, ali za razliku od Afrike, gdje su unatoč tome bili dosta skupi, ovaj u Nepalu je prava bagatela. Da se izdržati.
Prvi slika Nepala je pravi šok. Nepalac će reći da su Indija i Nepal “same, same”, isti ili slični. Ja se s tim, odmah nakon ulaska u zemlju, ne bih složio. Na indijskoj strani pustili smo smeće i smrad. U Nepalu, zvuči gotovo nevjerovatno, uz cestu vidim prekrasnu zelenu travicu, a ne smrdljivo smetlište. Ok, ima tu i tamo pokoji papirić, ali gotovo nezamjetno. Nepal jest prašnjav, ali nije ni prljav ni smrdljiv. Koja razlika od Indije! Koje olakšanje!
U Bhairawi se pozdravljam s Mađaricom i uskačem u bus za Tansen. Trebalo bi do njega oko četiri sata. Oko Bhairawe još uvijek mi pogled prati nizinu s obrađenim poljima, ali vrlo brzo cesta se počinje uspinjati. Teren postaje sve brežuljkastiji. Krajolik se mijenja. Kod Tansena su planine već svugdje oko mene. Izgleda kao da je netko zgužvao list papira i tako ga bacio na zemlju i formirao nepalske planine ove regije koja se zove Terai. Terai je naziv za cijelu južnu, nižu polovicu Nepala, koja se kreće u smjeru zapad-istok. Sjeverna polovica je puno puno viša jer se diže prema Himalajama i završava na 8850 metara visokom Mount Everestu.
Ovdje u Teraiju stanovništvo se prvenstveno bavi poljoprivredom i stočarstvom. Turizam je važna grana za Nepal, ali Terai, iako ima mnogo turističkog potencijala, još taj potencijal nije dovoljno iskorišten. Tek neznatno. Kroz prozor autobusa vidim polja koja su usječena u padine planina. Izgledaju kao da ih je netko nožem rezao. Ljudi rade u polju koristeći volovsku zapregu. Kao nekad kod nas. Traktora i druge moderne mašinerije ovdje nema.
Bus, umjesto da me odveze skroz do Tansena kako je bilo dogovoreno, ostavljam me nasred ceste na križanju za Tansen. No, bez problema pronalazim lokalni shared džip koji me za 70 lipa vozi do ovog planinskog gradića. Tansen se naime nalazi skoro pa na vrhu planine, na nadmorskoj visini od 1470 metara. Riječ je o malenom gradiću kojeg turisti ne pohode u velikim masama kao što je to slučaj s nepalskim gradovima Pokharom i Kathmanduom. Turista zapravo ovdje ni nema. Na svakom koraku susreće se isključivo lokalno stanovništvo, trgovine su namijenjene isključivo njima, a ne turistima. Tansen izgleda kao da je negdje zastao u prošlosti. I zato sam i došao ovdje. Nakon Indije s preko milijardu stanovnika i non-stop kaosa, trebam malo mira u malom Tansenu u malenom Nepalu. Ovo 'mali' Nepal treba uzeti s rezervom jer Nepal zapravo uopće nije mali. Na preko 147,000 km2 živi malo iznad 26 milijuna stanovnika. Ali u usporedbi sa svojim velikim susjedima, Indijom i Kinom, Nepal se zaista doima malenim. Po uređenju Nepal je danas narodna demokratska republika. Do prije par godina bio je poznat kao himalajsko kraljevstvo, ali zbog apsolutističke vladavine kraljeva Birendre i posebice Gyanendre, izbio je građanski rat između vladinih snaga i komunističkih maoista koji je trajao desetak godina, a završio je konačnim svrgavanjem kralja Gyanendre i proglašenjem Nepala republikom. Gyanendra i dan danas živi u Nepalu, ali kao običan čovjek.
Nakon smještaja u veoma jednostavnom, ali čistom hotelu Gautam Siddartha, večeram u najboljem (i zapravo jedinom) restoranu u Tansenu – Nanglo Westu. Smješten na glavnom gradskom trgu Sitalpati, Nanglo West izgleda turistički da turističkije ne može izgledati. I jedina je takva stvar u Tansenu. Uređen je u staroj nepalskoj lokalnoj kući s središnjim dvorištem, a konobari hodaju okolo u narodnoj nošnji. U početku sam ja jedini turist u Nanglu. Kasnije mi se pridružuje jedna grupica od 7-8 stranaca koji su, čini se, na organiziranom proputovanju Nepalom i puni straha drže se zajedno. Iako Nanglo West izgleda kao jedan upmarket restoran, cijene su mu niže od bilo kojeg europskog fastfooda. Bacam se na tradicionalnu nepalsku hranu. Choela je pečeni vodeni bizon koji se jede s churom tj. rižinim cornflakesima i umače u dva veoma ljuta umaka s čilijem. Momo jest nešto nalik na velike raviole, u mom slučaju punjene mljevenim mesom od vodenog bizona i lukom i kuhanima na pari. Riječ je zapravo o tibetanskom jelu koje je postalo jako popularno kako po čitavoj Kini tako i u Nepalu. I uz piće, sve plaćam tek 260 rupija (oko 18 kuna)!
Vodeni bizon nije nešto posebno. Bez umaka je dosta bezukusan.


SHARED DŽIP Gorakhpur-Sunauli INR 100,00
BICIKL RIKŠA do granice INR 40,00
VIZA za Nepal USD 25,00 (15 dana), plaća se isključivo u američkim dolarima
BUS Belahiya-Bhairawa NPR 10,00
BUS Bhairawa-Tansen (raskršće) NPR 120,00
SHARED DŽIP Tansen (raskršće)-Tansen NPR 10,00
Smještaj u Hotel Gautam Siddharta NPR 250,00 (jednokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom u hodniku)
Večera u Nanglo Westu (Sitalpati) NPR 260,00
Nepalska novčana jedinica je nepalska rupija – NPR 1,00=HRK 0,07


Ovako se vozi

26.02.2009. u 21:42 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 19, 17.03.2009. - Laganini dan (Tansen-Palpa, Nepal)

Mislio sam: “Spavat ću do deset, jedanaest. I onda jedan laganini dan.” Već sam skoro 20 dana na putu i sve više me hvata umor. Iako je tempo mogao biti još ubitačniji, vrijeme je da malo usporim. Barem na jedan dan.
No, umjesto deset, jedanaest, oči sam otvorio već u osam. Hotel drži jedna, čini mi se, tibetanska obitelj koja i živi u sklopu njega. I baš za inat, njihove su sobe na istom katu gdje je i moja. U osam su djeca počela drečati, trčati po katu, lupati vratima. Vjerovatno pokušavajući izbjeći odlazak u školu. Bezuspješno. Jer već pola sata kasnije mir je ponovno obavio hotel. Ali kasno je. Već sam budan.
U lokalnoj slastičarnici, jednoj maloj trgovinici u jednoj od sporednih uličica, sjećaju me se od jučer. Uzimam jedan ukusan slatki kolačić da si zasladim početak dana. U ove, za Nepalce, rane jutarnje sate ulice su gotovo puste. Trgovine se tek malo po malo počinju otvarati. Čak se i Nanglo West otvara tek u 10:30 pa bilo kakav doručak otpada. No, drži me kolačić.
Tansen je nekada bio centar jednog od najvećih kraljevstava u Nepalu. U 16. stoljeću bio je čak veliki konkurent kraljevstvu u Kathmanduu. Ali već u 18. stoljeću njegova je moć počela opadati. Tansen je područje Magara, jednog od nepalskih naroda tibetansko-burmanskog podrijetla. Magari su u prvom redu poznati kao dobri ratnici pa veći broj Magara čini poznate Gurkha postrojbe u britanskoj vojsci. Svake godine britanska vojska u ovom području vrši novačenje i, s obzirom da je vojna plaća daleko veća od prosječne nepalske plaće, interes je veoma velik. Stoga se iz godine u godinu održavaju razna natjecanja kako bi se napravila selekcija.
Magari su izrazito kosooki. Rekao bih da su tamnoputi poput Indijaca, ali kosooki poput Tibetanaca. Dok ih promatram šetajući ulicama Tansena, lako se uživiti da si napokon u Himalajama i Aziji. Osim Magara, ima tu i drugih naroda poput Newara, Gurunga, Bahuna, Chetrisa... Neki su kosookiji od drugih, drugi pak izgledaju skoro pa kao Indijci. Zanimljivo je kako živi toliko različitih naroda i različitih kultura na tako malenom prostoru poput Nepala. U Tansenu lokalno stanovništvo hoda uokolo u svojim narodnim nošnjama. Mnogi muškarci na glavi imaju tradicionalnu nepalsku topi kapicu koja je jako slična fezu. Muškarci i žene uzbrdo i nizbrdo po strmim ulicama tegle pune košare svega i svačega koje ne nose snagom ramena, već snagom glave jer oko glave imaju traku koja drži košaru na njihovim leđima. A nepalske djevojke jako su zgodne – zapravo jedne od najzgodnijih koje sam susreo na svojim putovanjima.
Većina ulica Tansena je toliko strma da automobili uglavnom ne mogu u grad. Izuzetak su motori koji tu i tamo protutnje tim strmim gradskim uličicama. Ulice su popločene kamenim kockama koje su na mjestima već toliko izlizane da treba malo pripaziti kad se spušta niz strminu. Ulice su omeđene prekrasnim tzv. newarskim kućama. Riječ je o starim kućama izgrađenima od opeke ili kamena čiji su dijelovi poput vrata, prozora ili krova izrađeni od drva. To je drvo tako lijepo i savršeno izrezbareno da je milina, dok hodaš ulicama Tansena, gledati gore prema prozorima, balkonima... Tu je i nekoliko hinduističkih hramova, doduše malenih, raštrkanih po gradu koji se uvelike razlikuju od onih hinduističkih hramova koje sam viđao po Indiji. U Indiji su oni pravi kičeraj. Ovdje u Nepalu ti su hramovi isključivo u obliku pagode. Gledano iz daljine, čovjek bi se lako mogao zabuniti i reći da je riječ o budističkom hramu. Tek kad se približiš hramovima, uočavaju se rezbarije hindu bogova i često rezbarije penisa koje su česte kod hinduističkih hramova. Neki od hramova u Tansenu stari su i do 200 godina.
Dok sjedim na zidiću u jednoj od strmih uličica i promatram šareni svijet kako prolazi pokraj mene, u oko mi upada tamni uski prolaz. Čini se da je veoma prometan jer u mojih pet minuta odmora na zidiću, nekoliko je desetaka ljudi prošlo kroz njega. Znatiželja je jača od bilo čeg drugog i na kraju i ja prolazim kroz taj tamni uski prolaz. S druge strane očekuju me još uže uličice i stambene kuće. Ljudi me od srca pozdravljaju s tradicionalno 'namaste' što bi u grubom prijevodu značilo 'pozdravljam ono božansko u tebi'. Namaste je samo dokaz koliko je religija važna u nepalskom svakodnevnom životu. Osim pozdrava, Nepalci su i brzi na osmijehu. Iskrenom osmjehu. I nema prosjaka, nema onih dosadnih prodavača koji te potežu za rukav ne bi li ušao u baš njihovu trgovinu. Koja razlika od Indije gdje se ljudima gotovo uvijek treba prilaziti s oprezom jer tamo svatko nešto očekuje od tebe. U Indiji provirivanje u jednu od ovakvih tamnih uskih prolaza znači samo jedno – navući na sebe još više parazita.
U drugoj polovici dana put me vodi uzbrdo od glavnog gradskog trga Sitalpati prema Shreenagar Dandi, brijegu koji se uzdiže iznad Tansena. S njegova vrha na oko 1600 metara nadmorske visine pruža se prekrasan pogled na okolne planine. Čak i danas kada je planine obavila sumaglica pa slika nije savršena, pogotovo za fotografiranje. Teško je naći put do Dande, ali uvijek su tu dobri lokalci koji, iako uglavnom ne znaju engleski jezik, potrudit će se svim silama da ti pomognu. Prolazim kroz gustu borovu šumu prema vrhu. Nailazim na neke tipove mojih godina ili možda malo mlađi od mene kako se motaju uokolo. Kroz glavu mi prolazi samo jedna misao: “Kako sam glup! Sigurno će me opljačkati!” No, oni su samo zainteresirani malo izvježbati svoj engleski i saznati nešto o ludom strancu koji planinari po Dandi. Pitanja tipa 'kako se zoveš?', 'koliko imaš godina?', 'čime se baviš?', 'koliko zarađuješ?', 'jesi li oženjen?', 'imaš li djecu?' i slična, uobičajena su u Nepalu. Ja zauzvrat saznajem da su studenti i da su trenutno na školskoj ekskurziji na Dandi. Pozdravljam se s njima i polako se počinjem spuštati natrag prema gradu.


Ulica Tansena

Ulica Tansena

Tradicionalni rezbareni prozor u Tansenu

Tansen

Žena u Tansenu

Žena u Tansenu

Žena u Tansenu

Djevojčica u Tansenu

U kupnji, Tansen

Dječak na vratima Amar Narayan Mandir hindu hrama, Tansen

Amar Narayan Mandir hindu hram, Tansen

Amar Narayan Mandir hindu hram, Tansen

Amar Narayan Mandir hindu hram, Tansen

26.02.2009. u 21:41 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 20, 18.03.2009. - Vožnja na krovu autobusa (Pokhara, Nepal)

U 09:00 sam sati na autobusnom kolodvoru u Tansenu. Vrijeme je da napustim ovaj nepalski dragulj. Kada sam se jučer raspitivao o autobusima za Pokharu, rečeno mi je da idu svaki sat od 06:00 do 10:00. Sada mi kažu da moram čekati do 10:00. No problem. Imam vremena za točno jednu kratku posljednju šetnjicu po Tansenu.
U 10:00 busa još uvijek nema. Dolazi s pola sata kašnjenja i već je dupkom pun. Vozač mi nudi mogućnost da, umjesto gužvanja u zagušljivom autobusu, pokušam voziti se na njegovom krovu zajedno s prtljagom. Objeručke prihvaćam ponudu. Tko zna kada će mi se, i da li će mi se, ponovno ukazati prilika za jednom tako ludom vožnjom. Samo se nadam da putem nema preniskih grana, tunela ili nadvožnjaka.
Dok napuštam Tansen, lokalci me s osmijehom promatraju. “Vidi onog ludog farangija na krovu autobusa!”, sigurno tako razmišljaju. Ja sam im atrakcija, zabava. I ne mogu poreći da ovo sve meni nije zabavno. Udobno sam se smjestio na nešto što izgleda poput velikih vreća za spavanje.
Cesta za Pokharu je Siddharta Highway, ali iako bi se po nazivu moglo zaključiti da je riječ o autocesti, to ne može biti manje točno. Cesta jest asfaltirana, ali tako loše da je sva neravna i imam osjećaj kao da se vozimo po makadamu, a ne nepalskoj autocesti. A onda su tu i kratki dijelovi pravog makadama. Cesta se diže i spušta po planinama, zavija lijevo-desno. Vozač je opet neki malac od 18-19 godina što već postaje uobičajeno u Indiji i Nepalu. Po njegovom načinu vožnje, vjerovatno je tek dobio vozačku dozvolu i odmah se bacio na autobus. Ali pejzaž je prekrasan – ponovno polja usječena u planine, druga navodnjena uz rijeku čini se kao da su polja riže. Tu je i prekrasna bistra rijeka Kali Gandaki čije se dno vidi i s ceste na velikoj visini. Na trenutke rijeka je smaragdno zelena. Podsjeća me na boju naših Plitvičkih jezera. A sve to promatrano s krova autobusa poseban je doživljaj. Vožnja na krovu autobusa zapravo je ilegalna u Nepalu, ali izvan Kathmandua rijetko da se tko osvrće na to. Vidim i druge, isključivo lokalce, kako se voze na krovovima autobusa koji nam dolaze u susret. Ipak, četiri sata nakon polaska iz Tansena, vozač mi govori da uđem u autobus. Posljednji dio autoceste do Pokhare pun je policije i pametnije je sada voziti se unutar autobusa. Nalazim sjedalo u posljednjem redu, uz nekog Francuza, što se ne može nipošto uspoređivati s vožnjom na krovu.
Tada iznenada počinje pljusak. Nebo se otvorilo. Prva prava kiša na ovom putovanju. Kišu sam čuo da pada još u Srinagaru dok sam spavao, ali ovo je moja prva dnevna kiša. Svu prtljagu prebacuju s krova u autobus. Osim moje. Moja je koferčina od tvrde plastike pa svi, uključujući i ja, zaključujemo da koferu neće biti ništa. Koje li zablude! Po dolasku u hotel u Pokharu pola je stvari u koferu bilo mokro! Toliko o nepropustnosti plastičnog kofera na četiri kotača od 1500 kuna!
U Lonely Planetu stoji da vožnja busom od Tansena do Pokhare traje oko četiri sata. Ne znam da li se onaj tko je pisao ovaj vodič ikada vozio nekim od buseva jer moja vožnja do Pokhare traje gotovo sedam sati! Bus staje skoro svakih 10-15 metara ne bi li se netko iskrcao ili ukrcao po ovim planinama. Ima više stajališta od naših gradskih autobusa. I to me, moram priznati, strašno živcira. Jer po selima nema označenih stajališta autobusa, nego će jedan čovjek čekati na jednom mjestu, zatim drugi desetak metara dalje, a treći desetak metara dalje od ovog drugog. Umjesto da svi stoje na jednom mjestu, autobus ima manje stajanja i brže dođe od točke A do točke B. Kao da su mentalno retardirani! Nije ni čudo da su skoro sve ove zemlje trećeg svijeta kad tad u svojoj prošlosti bile kolonizirane.
Autobusni kolodvor u Pokhari je prašnjavi neasfaltirani plato nedaleko pokharske zračne luke (ako se jedna pista, mali kontrolni toranj i jedna straćara od terminalne zgrade usred polja može zvati zračnom lukom). Nisam ni izašao iz autobusa, a već su me zaskočili paraziti od taksista. Indiji i Nepalu tu je dodirna točka – taksisti su svugdje varalice i lopovi. Plan je smjestiti se na sjevernoj strani jezera Phewa, oko kojeg je izgrađena Pokhara. Tamo je mirnije nego centar gdje je sve usmjereno na turiste i glavna je ulica uz jezero prepuna turističkih restorana, kafića i pekarnica, turističkih agencija, suvenirnica, disko klubova. Dok u taksiju prolazim kroz Pokharu, zaključujem da je ovo preturistički za mene. Kao da se nalazim u nekakvom zabavnom parku. Gdje je nestala stara tradicionalna Pokhara?!
Na sjeveru nema slobodnih soba tako da na kraju prihvaćam savjet taksista koji me vozi u neki svoj hotel. Znam da će na meni ubrati jednu masnu proviziju, ali nakon sedam sati truckanja od Tansena do Pokhare, želim samo udoban krevet i topli tuš. Ne sjećam se kada sam zadnji put imao topli tuš. Hotel Tenzing-Hillary u centru je Lakesidea, dijelu Pokhare uz jezero. Znam da ovo nije nimalo idealno i da nije ono što sam prvotno želio, ali what the heck – preumoran sam da bih sada lutao okolo po Pokhari. Iako je taksist rekao da ima sobe od 400 do 600 rupija, pokazuje mi isključivo onu za 600 rupija. Jer druge su navodno već zauzete. Uvjeren sam da nije tako. Ali ova soba od 600 rupija je smještena na posljednjem katu hotela i ima prekrasan pogled prema jezeru na jednoj strani i planinama na drugoj strani. Krevet je prostran i udoban, u kupaonici je topao tuš. Soba izgleda više kao da je u hotelu srednje kategorije, a ne jednom jeftinijem. Što više tražiti za 42 kune po noćenju?!
Večeram u lokalnom tibetanskom restoranu Rice Bowl Restaurant. Naime, u okolici Pokhare smjestilo se nekoliko izbjegličkih kampova Tibetanaca koji su nakon neuspjelog ustanka protiv Kineza 1959. godine izbjegli uglavnom u Indiju i Nepal. Računa se da ih u Nepalu ima oko 130,000, a mnogi od njih nikada nisu ni kročili u Tibet. U Rice Bowlu ponovno naručujem momose. Priznajem, postajem ovisan o njima. Odlučujem probati i thentuk, gustu juhu od povrća s debelim rezancima koja me okusom podsjeća na našu maneštru.
Dok se vraćam prema hotelu, na ulici iza sebe čujem:
“Hash, sir? Hash?”


BUS Tansen-Pokhara NPR 200,00
TAXI Pokhara autobusni kolodvor-North Lakeside-Central Lakeside NPR 300,00
Smještaj u Hotel Tenzing-Hillary NPR 600,00 (soba s vlastitom kupaonicom i toplim tušem)
Večera u Rice Bowl Restaurant NPR 245,00


Vožnja na krovu autobusa

Vožnja na krovu autobusa

Vožnja na krovu autobusa

Pejzaž na putu iz Tansena za Pokharu

26.02.2009. u 21:40 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 21, 19.03.2009. - Gdje li su Annapurna i Machhapuchhare? (Pokhara, Nepal)

“Ima li koja jeftinija soba? Ova je malo preskupa za mene.”, sišao sam jutro na recepciju i na jedan suptilan način dao im do znanja da ću otići ako se cijena smještaja ne spusti. 600 rupija nije puno, ali dovoljno da počnu sve ozbiljnije ugrožavati moj budžet.
“Može ista soba za 400?”, odmah me dočekao odgovor. Dogovoreno. Ostajem, ali sljedeće dvije-tri noći plaćam manje.
Izlazim malo prošetati se zabavnim parkom. Tako doživljavam Pokharu. Jer sa svojim restoranima, kafićima, suvenirnicama nije ništa drugo nego zabavni park. Cijeli je grad podređen turistima. Čak i onaj glasni disko klub pokraj mog hotela koji me je sinoć pokušao do kasna držati budnim. Cijeli je grad brujao od muzike. Ali onda sam se dosjetio da imam čepiće za uši koje sam prije par godina kupio u Amsterdamu (neki tip je pilio drva u spavaonici) i voila – disko klub više nisam čuo ostatak noći.
Doručkujem u jednom od turističkih restorana na glavnoj ulici – omlet nisam jeo otkad sam krenuo na ovo putovanje. Uvijek kad sam vidio jaja, nekako sam se odmah sjetio da sam u Indiji i Nepalu i tko zna da li su ona svježa. Trovanje pokvarenim jajima nije na listi mojih planova. Ovdje u turističkoj Pokhari pretpostavljam da će sve biti u redu.
Frend Ilko, poput mene veliki putnik-avanturist, zamolio me je da odnesem jedan paket Rajuu, njegovom vodiču kada je prije par mjeseci bio u Nepalu. I tako sam se ja dao u potragu za Rajuom. Zapravo nije bilo teško jer sam dobio tip da Raju obitava u hotelu Nirvana, također u Lakesideu. Bez problema ga pronalazim. Raju izgleda kao jako drag čovjek, uvijek spreman pomoći, a godina ima kao ja (točne godine iz sigurnosnih razloga nećemo spominjati :). Dok sjedimo u kafiću uz šalicu odlične himalajske kave, pitam ga u vezi nestanka struje što je često u Pokhari. Zapravo nestanak struje je bio čest i u Tansenu, Pola mog boravka tamo nisam imao struje. Ali u Pokhari struja je luksuz. Mnogi hoteli imaju generatore, ali ne i moj.
“Naravno da imamo problema sa strujom.”, govori mi Raju: “Kiša dugo nije padala. Rijeke imaju nizak vodostaj i stoga proizvodimo malo struje. Zapravo, proizvodimo dosta struje za čitav Nepal, ali dogovoreno je da izvozimo struju u Indiju. Nažalost, kada je ovakva nestašica struje, Indija nam ne želi ustupiti našu struju jer i njima treba.”
Nije samo Indija, već i Nepal zemlja paradoksa.
“I kako onda znate kada ćete imati struju?”, pitam.
“Piše u novinama. Kažu na radiju. Trenutno je ciklus takav da 12 sati nemamo struju pa onda 4 sata ju imamo i onda 12 sati ponovno nemamo. I tako trenutno u nedogled. Čekamo kišu.”
I meni bi dobro došla kiša da malo rasčisti zrak. Takva je sumaglica obavila jezero i planine da je gotovo nemoguće fotografirati. Vidljivost je minimalna. Odlazim s Rajuom do jezera gdje mi pokazuje stol za stolni tenis gdje, umjesto prave mreže, nekoliko horizontalno poslaganih cigla glumi mrežu. Kaže mi Raju da im je mrežu netko popalio. Stolni je tenis veoma popularan u Nepalu, nešto kao kriket u Indiji. A onda je tu i biljar, samo što se ne igra sa štapom i kuglicama, nego se prstima udara u male pločice nalik na pakove. Improvizacija.
Gledam na jezeru čamce. Razmišljam da li da i ja unajmim jedan i malo veslam po jezeru. Najbolje ne. Budžet je već dosta ugrožen, a veslanje mi ionako nije prezabavna zanimacija. Umjesto toga, Raju mi predlaže da se popnem do Pagode svjetskog mira, smještena na vrhu jednog od brežuljaka iznad jezera Phewa. Put me vodi najprije preko drvenog visećeg mosta, koji se pod mojim nogama ozbiljno njiše, zatim kroz gustu šumu. Pri vrhu iznenada nailazim na ljude. Skupljaju, čini mi se, drvo za ogrijev. Izgledaju poput nekih šumskih cigana. I vidjevši mene, vidim im prestravljenost na licu. Niti jedan od njih ne govori engleski, ali razaznajem da je put kojim sam došao veoma opasan. Kasnije mi i Raju potvrđuje da su na tom putu bile česte krađe od strane šumskih razbojnika, ali prije šest mjeseci policija je očistila teren. Sada bi trebalo biti sigurno. Naglasak na 'trebalo bi'.
World Peace Pagoda ili Pagoda svjetskog mira stoji na vrhu brežuljka s panoramskim pogledom na Phewa jezero i planine. Pagodu su tek prije nekoliko godina donirali japanski budisti u čast svjetskog mira pa nije uopće toliko stara koliko bi se netko nadao. Bijele boje s velikim zlatnim kipovima Bude u raznim položajima kontrastira zelenoj boji planina i plavoj jezera. Iz obližnje kućice dopire zvuk bubnjeva i molitve budističkog svećenika, a na pokrajnjem brdu na vjetru se vijore budističke molitvene zastavice. Budisti naime vjeruju da će njihove molitve biti uslišane ako ih u obliku zastavica kroz vjetar pošalju Bogu.
S pagode je obično i prekrasan pogled na Himalaje koje se uzdižu odmah iznad Pokhare. Tu bi trebalo biti nekoliko Annapurni i čuveni Machhapuchhare ili Riblji rep, nazvan tako jer njegov vrh uistinu podsjeća na riblji rep. Svaki od tih vrhova ima oko 7000-8000 metara visine. Nažalost, uz sumaglicu, vidim tek nejasan obris Himalaja u daljini. Šteta. Za lijepih dana Himalaje se tako lijepo vide da se odražavaju i u površini jezera Phewa, inače drugog po veličini u čitavom Nepalu. Ovo nije jedan od takvih dana. Nadam se kiši.
Spuštam se drugim putem prema Pokhari. Ovaj je popločen velikim kamenim pločama i njime se puno brže spušta do grada nego onim šumskim puteljkom kojim sam došao. Putem prolazim kroz mala planinska sela, zapravo samo nekoliko kuća razbacanih po planini, do kojih osim ovog popločenog puta nema drugog načina da se stigne. Pozdravljaju me lokalci.
Natrag u Pokhari, s Rajuom odlazim na večeru u DB Momo, lokalni restoran poznat po dobroj spizi. U jednoj je od pokrajnjih ulica i daleko od skupljih turističkih restorana. Usluga je malo usporena, ali hrana je odlična. Momosi, ovaj put pečeni, su opet na stolu, ali Raju nam naručuje i kuhano sušeno meso od vodenog bizona koje je u Nepalu jako popularno.
“Znaš, meso vodenog bizona je najjeftinije. Kilogram tog mesa ovdje u Nepalu stoji svega 100 rupija dok kilogram piletine stoji čak 400!”, govori mi Raju.
Sada razumijem zašto je u Nepalu skoro sve od bizona: momosi od bizona, hamburger od bizona, steak od bizona i tako u nedogled...


Smještaj u Hotel Tenzing-Hillary NPR 400,00 (soba s vlastitom kupaonicom i toplim tušem)
Večera u DB Momo NPR 310,00 (za dvije osobe)
Raju Nepali (Hotel Nirvana, Lakeside 6), tel. +977-9804166580


Jezero Phewa, Pokhara

Autor na jezeru Phewa, Pokhara

Jezero Phewa, Pokhara

Jezero Phewa, Pokhara

Uspon do World Peace pagode, Pokhara

World Peace pagoda, Pokhara

Tibetanske molitvene zastavice uz World Peace pagodu, Pokhara

Tibetanske molitvene zastavice i World Peace pagoda, Pokhara

Pogled na jezero Phewa s World Peace pagode, Pokhara

Spuštanje s World Peace pagode do Pokhare

Spuštanje s World Peace pagode do Pokhare

26.02.2009. u 21:39 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 22, 20.03.2009. - Na motoru, na motoru (Pokhara & Begnas Tal, Nepal)

Zapravo istinitije bi bilo – na skuteru, na skuteru. Zahvaljujući Rajuu dobivam popust na rentanje skutera na pola dana i odlučujem se malo provozati okolicom Pokhare. U početku me malo strah jer ne znam da li ću se snaći na skuteru s obzirom da se na nikakvom motoru ili skuteru nisam vozio zadnje dvije godine. Posljednji je put to bilo na tajlandsko-laoskoj granici. A onda me još više strah kad shvaćam da se na tom istom skuteru moram izvući iz Pokhare i putem proći kroz nekoliko prometnih ulica i kružnih tokova. Nije baš da u Nepalu postoje prometna pravila. Ili možda postoje, ali nitko ih se ne pridržava. Pravilo prednosti ovdje ne postoji. Jedino je pravilo što bolje i što brže se negdje ugurati.
Sinoć je palo nekoliko kapi kiše. Malo je propuhalo. I ništa. Nedovoljno da razbije sumaglicu i pokaže mi Annapurne i Machhapuchhare. Plan da se posjeti Sarangkot s kojeg se, kažu, pruža najljepši pogled na Himalaje u okolici Pokhare otpada. Radije odlazim posjetiti dva od ukupno sedam jezera koji se nalaze raštrkani na 10-15 kilometara udaljenosti od grada. Cesta je asfaltirana, ali mislim da već pogađate – šlampavo asfaltirana. Tek što sam se uspio izvući iz grada preživjevši nekoliko stravičnih kružnih tokova gdje zaista čovjek ne zna tko pije, a tko plaća, cesta je postala stravično neravna. Izbočine su se pojavile na svakom koraku i možete samo zamisliti mene na laganom skuteru kako poskakujem po Prithvi Highwayu dok se vozim prema Begnas Talu, jednom od jezera. Nekoliko policijskih punktova spretno uspijevam izbjeći. Naime, vozačke dozvole nemam, a navodno strance i nikada ne kontroliraju. No, nikad se ne zna. Bolje spriječiti, nego liječiti. Nisam baš pri novcu da bih plaćao sad kaznu.
Skroz do Begnasa cesta je asfaltirana. Jezero je od Pokhare udaljeno 12 kilometara. Begnas je za razliku od Phewe mala oaza mira. Nema turističke infrastrukture. Uz jezero je samo jedno manje selo od nekih 15-20 kuća. Tu je i mjesto gdje je moguće unajmiti čamce za vožnju po jezeru. Nema ni turista.
Umjesto čamca, radije odlazim pješice po nasipu koji štiti selo od jezera. Negdje na pola puta sjedam i odlučujem malo uživati u krajoliku. Jezero je zaista mirno. Nekoliko ljudi se vozi po njemu u čamcima. Na obali neki se kupaju, a neki peru robu u jezeru. Begnas sa svih strana okružuju planine, ali nažalost i ovdje me prati ona prokleta sumaglica. Himalajama ni traga. Ipak, cijeli pejzaž djeluje nekako smirujuće.
Natjeravam skutera uzbrdo nizbrdo makadamom prema Rupas Talu, navodno još mirnijem jezeru od Begnasa, udaljenom od njega dodatnih 3 kilometra. Zašto je mirniji, ne dvoumim se. Ovaj nepalski makadam je gori od najgoreg europskog makadama i nakon jednog prijeđenog kilometra i nekoliko, od napora, naglog gašenja skutera, priznajem poraz i okrećem se. Ipak ništa od Rupasa. Da sam uzeo i pravi motor, mislim da bi bilo nemoguće ovdje proći. Primjećujem da se i auti dosta muče.
Vraćam se istim putem natrag u Pokharu. Ali ostaju mi još skoro dva sata najma skutera i umjesto da ga sad vratim, odlučujem dati se u potragu za starom Pokharom. I nalazim je. Daleko od one turističke Pokhare smještene uz jezero, nalazi se Pokhara starih newarskih kućica s izrezbarenim drvenim vratima, prozorima i balkonima, Pokhara nepalskih bazara, Pokhara hinduističkih pagoda hramova. Jako se malo turista koji dođu u Pokharu odluče maknuti neki kilometar-dva od jezera i posjetiti tu staru Pokharu. Da budemo jasni, stara Pokhara nema previše za pokazati. Stari grad Tansena je bio puno ljepši i autentičniji. Ali barem mi je ova Pokhara pokazala da nije sve zabavni park kako mi se to isprva činilo.
Posljednjih 45 minuta, skuterom se vozim prema sjevernom kraju jezera Phewa. Daleko od one turističke halabuke Lakesidea. Prolazim pokraj mog nesuđenog hotela s početka moje pokharske pustolovine i još dalje u pejzaž polja uz jezero, malih jezerskih usjeka, sela. Ljudi rade u polju, drugi ribare u jezerskom plićaku, a ludi turisti ovdje dolaze baviti se paraglidingom. Gledam ih i ne znam da li bih se usudio. Priroda je na ovom sjevernom dijelu Phewe zaista prekrasna.
Kišne kapi sprečavaju me da dalje uživam u krajoliku. A i isteklo mi je vrijeme najma skutera. Vraćam se uskom zavojitom jezerskom cestom u Lakeside. Vraćam skuter. Kako je u Nepalu nestašica benzina, zamolili su me da, ako ga nađem, putem natankam skuter do vrha. Dajem tipu račun – 462 rupije.
“Here, sir. 400 rupees. Ok? Tip.”, kaže mi.
Ma napravim ti uslugu i ti bi da ti još ostavim bakšiš za vlastitu uslugu! Nevjerovatno, ali istinito. Don't fuck with me. Neki ljudi su zaista drski.
“462 rupees!”, zahtjevam svoje i postajem ljut.
Nakon desetominutne potrage za 62 rupije, pobijeđujem.
Odlazim u hotel. Vani počinje lijevati ko iz kabla. Orkanski puše. Mislim da će se sutra napokon razvedriti nad Himalajama. A ja sam već kupio kartu za Kathmandu...


Najam skutera NPR 250,00 (pola dana) + NPR 160,00 (2L benzina)


Jezero Begnas Tal

Jezero Phewa, Pokhara

Ribari na jezeru Phewa, Pokhara

Pokhara nakon oluje

26.02.2009. u 21:38 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 23, 21.03.2009. - Ovo je rat! (Bodhnath, Nepal)

Probudio sam se. Pogledao kroz prozor. Iako sunce još nije izašlo, primjećujem da je vedro. Nakon sinoćnje obilne kiše i jakog vjetra napokon se razvedrilo. I to baš onaj dan kada napuštam Pokharu. Kofer je već spreman, soba je već sinoć plaćena - oderali su me za još dodatnih 10% nekakvog poreza (moš' mislit kako ovi plaćaju porez). Iskradam se iz hotela poput zadnjeg lopova. Svi još spavaju. Na ulici dežuraju samo taksisti. Mora se priznati da su uporni. Dok se jedan za drugim u ove rane jutarnje sate zaustavljaju pokraj mene, ja ih naravno ignoriram. Odlučio sam da ovim derikožama ne dam više ni centa. Odnosno rupije. Jedan od njih, vidjevši moj kofer i vjerovatno zaključivši da idem na ranojutarnji bus za Kathmandu, dovikuje mi:
“Sir, very long, very long. Better taxi.”
Ignoriram ga. Znam da je cca pola sata hoda do tzv. turističkog autobusnog kolodvora. Poučen ranijim iskustvom, odlučio sam do Kathmandua putovati turističkim busom, a ne lokalnim. Brže je i udobnije. Sinoć sam kartu kupio u jednoj od turističkih agencija.
Posljednji put se zaustavljam na jezeru. Drugačije je bez čamaca s turistima, bez da te na obali netko povlači za rukav i nudi ti čamac, suvenire, hash ili nešto sasvim deseto. Gledam gore. Izlazeće sunce polako obasjava Himalaje. Napokon! Snijegom pokriveni vrhovi Annapurna i Machhapuchhare kupaju se u rozkastom izlazećem suncu. Vidio sam ih na slikama, ali nisam ni slutio da se nalaze ovako blizu Pokhare. Zapravo su odmah iznad grada. I nevjerovatno je da svaki od ovih vrhova ima 7000-8000 metara visine. Grdosije. Machhapucchare iako do pola u oblacima vidi se zašto se naziva još i Ribljim repom – zaista izgledom u obliku trokuta podsjeća na riblji rep. Himalajska panorama u ovo rano jutro je savršena. Gotovo kao religijsko iskustvo.
Sretan sam što sam, još jednom nakon Kašmira, vidio Himalaje. Ali moram ih pustiti iza sebe. Nakon pola sata hoda dolazim do turističkog busa. U puno je boljem stanju od onih lokalnih. Sjedala su za patuljke, ali barem se mogu nasloniti. I uz izuzetak dva-tri lokalca, svi su turisti. U 07:30 napuštam Pokharu. Dok autobus izlazi iz grada, pokušavam još barem malo pratiti Himalaje. Ubrzo nestaju s horizonta.
Krajolik, ma koliko mi se svidio do pred neki dan, danas postaje već pomalo jednoličan. Nije da mi se ne sviđa, ali znate – polja urezana u planinske padine, himalajske rijeke, sela trošnih kućica... - sve sam to već viđao. Danas mi u oči upada jedna posve druga stvar. Gledam ta sela i te trošne kućice i ne mogu vjerovati – od prvog do posljednjeg svoju tek opranu robu suše uz cestu gdje je sve puno prašine. Oprana roba tako jedino može dobiti lijepu tamnu patinu. Možda im je to i cilj?! Tko bi znao u ovim zemljama? Uglavnom, svaka kuća s jedne strane ima cestu, ali s druge su polja i planine i sigurno bi bilo pametnije ondje sušiti robu, umjesto na strani gdje dnevno prolazi na tisuće prometala od kojih niti jedan ima ugrađeni katalizator, a da ne spominjem da, iako u manjoj mjeri nego u Indiji, i u Nepalu znaju doletjeti stvari iz jurećeg automobila, autobusa, kamiona. Stranu kuće koja gleda prema poljima i planinama nitko ne ferma ni pet posto. Bez iznimke. A onda su tu i ljudi koji se bez beda izležavaju na podu ispred svojih kuća - uz prometnu cestu. I oni se nadišu “svježeg” nepalskog zraka. I također dobiju lijepu tamnu patinu. Nije ni čudo da su svi tako tamni.
Kako se bus približava Kathmanduu, smeće se sve više nagomilava. Ima ga na svakom koraku. Ovoliko ga nisam vidio zajedno ni u svim mjestima u Nepalu koje sam dosad posjetio. Repriza indijskog horora. A onda je tu i neizdrživ smrad. Ali nije to smrad tog smeća. Naime, to smeće ne dolazi do izražaja od smrada ispušnih plinova iz mase starih automobila, autobusa, minibuseva, kombija, kamiona, motocikla... Ne zna se koji je stariji i koji više zagađuju prirodu. I čini se da nikoga to previše ne zabrinjava. Rješenje je staviti masku preko lica za lakše disanje...
Nakon sedam sati vožnje od Pokhare do Kathmandua, bus nas umjesto na stanici za turističke buseve, iskrcava usred ničega, u nekoj neasfaltiranoj uličici s nekoliko hotela, daleko od bilo čeg važnog i zanimljivog u Kathmanduu. Znam da je tu neka prevara u tijeku jer taksisti i hotelski paraziti već spremno čekaju i prate svaki naš korak. Da niti jedan stranac ne umakne, okruže ga po izlasku iz autobusa. Ja sam odlučio da umjesto u Kathmanduu, spavam u Bodhnathu, nekih četiri kilometara izvan Kathmandua. Prvi dojam Kathmandua mi baš nije prepozitivan. Grad mi je prekaotičan i preprljav. Nije ni čudo – u Kathmanduu živi oko 740,000 stanovnika, a u cijeloj dolini Kathmandua čak 1.5 milijuna.
Da bi došao do Bodhnatha, moram pronaći put do autobusnog kolodvora Ratna odakle po cijeli dan idu minibusevi za Bodhnath. To nije baš mala stvar jer uopće ne znam gdje se dovraga nalazim! Taksisti mi nude da će me prevesti za 200 rupija. Znam da je to way too much. Nećete vi mene više zajebavati. Htjeli ste rat?! Rat ste dobili! Ljutito se okrećem i odlazim. Nisam napravio ni tri koraka, a već iza mene dreče: “150 rupees, sir!” Nema. Gotova priča. Sada vam ne dam ni pišljiva boba. Dva koraka dalje cijena je spuštena na 140. Vjerovatno bi još prepolovio ovu posljednju cijenu da sam bio uporan. Ali nakon sedam sati busa, nije mi do zajebancije. Nekog tipa u odijelu i kravati pitam kako bih mogao doći do Ratne. Pokazuje mi stajalište minibusa i kaže da će me vožnja izaći svega 10 do 12 rupija. Malo gužve u minibusu, ali barem je jeftino.
Na kolodvoru (čitaj, kaotičnom proširenju uz cestu) minibus za Bodhnath teško je naći. Svi izgleda da negdje idu, a nitko mi ne zna reći gdje je onaj koji ide za Bodhnath. Čekam, gledam i još malo čekam i još malo gledam i onda mi pukne film. Idem ja pitati jednog po jednog pa valjda ću pronaći svoj minibus. I pronalazim ga. Ali prvih nekoliko me ne želi primiti zbog moje koferčine. Na kraju jedan pristaje uz uvjet da mi masno naplati vožnju jer moj kofer zauzima mjesto za tri osobe (zapravo za jednu do dvije, ali gužvanje je princip rada u ovim prijevoznim sredstvima pa će na sjedalo za osobu ili dvije posjesti tri ili čak četiri).
Bodhnath je malo tibetansko naselje u srcu doline Kathmandua. Mjesto je središte tibetanskih izbjeglica u Nepalu, ali i prije nego li je to postalo, Bodhnath je bio važno karavansko naselje na važnom trgovačkom putu koji je išao iz Tibeta u Nepal i Indiju. Stoga su ovdje Tibetanci podigli veliku budističku stupu i nekoliko budističkih samostana. Ono što me iznenadilo jest da je Kathmandu danas već povezan s Bodhnathom. Očekivao sam malo naselje negdje u dolini, a zapravo od centra Kathmandua do Bodhnatha nema slobodnog prostora. Zbog svog brzog širenja, Kathmandu je pojeo Bodhnath (i još nekoliko okolnih naselja). Ipak, kada se prođe kroz glavni ulaz naselja, imaš osjećaj kao da si u gradu unutar grada. Sve je pitomije i sređenije. Kućice oko stupe me podsjećaju na one na trgovima malih europskih srednjovjekovnih gradića. I mir. Skoro pa nema prometa.
Tada počinje ponovo kiša. I to kakva kiša! Nebo se otvorilo. Neasfaltirane ulice su se pretvorile u jednu veliku kaljužu. A ja pod kišobranom, koji sam hvala Bogu danas ujutro izvukao iz kofera i stavio ga u ruksak, vučem svoju koferčinu. Pronalazim Pema Guesthouse i dobro da je hotel čist, udoban i ne preskup jer po ovoj kiši mi se ne hoda okolo.


BUS GREYHOUND NEPAL Pokhara-Kathmandu NPR 350,00
MINIBUS Kathmandu Ratna Bus Park-Bodhnath NPR 100,00 (zbog kofera, inače je niža)
Ulaznica u Bodhnath NPR 100,00 (vrijedi sedam dana)
Smještaj u Pema Guesthouse NPR 450,00 (soba sa zajedničkom kupaonicom u hodniku)


Jezero Phewa i Annapurna u zoru, Pokhara

Annapurna u zoru

Machapuchhare u zoru

26.02.2009. u 21:37 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 24, 22.03.2009. - U delikatnom stanju (Bodhnath, Nepal)

Bodhnath ili Boudha, kako je mjesto još znano, jedno je od rijetkih mjesta gdje čovjek nesmetano može uživati u neiskvarenoj tibetanskoj kulturi. Naravno, ako se zanemare rijeke tibetanskih suvenirnica, kafića i restorana.
Bodhnath je najbolje istražiti na nogama, šetajući se po mjestu. Zapravo, dio oko stupe i okolnih budističkih samostana zatvoren je za promet. Mir, kakav se teško nalazi u Nepalu, razbija tek tu i tamo poneki motocikl. Nažalost, ja danas nisam baš u stanju za uživati u potpunosti u ovom tibetanskom biseru. Sinoć su me uhvatili grčevi u trbuhu i do jutra potekla je rijeka. I nikako da stane. Ne znam čime sam razljutio želudac. Preživio sam Indiju bez ikakvih problema, veći dio Nepala i sad, četiri dana pred povratak kući, problemi u Bodhnathu. Povraćao nisam, a znao sam imati i veće probleme sa želucem, ali ipak nije ugodno. A onda kada sam negdje u rano jutro napokon uspio sklopiti oči, vrlo brzo, s izlaskom sunca, oko mene počeli su zvukovi truba, tantričkih bubnjeva, budističkih molitva i tko zna čega još iz okolnih tibetanskih budističkih hramova. Samo s prozora moje sobe vidim ih tri.
Centar Bodhnatha je velika stupa ili chorten na tibetanskom oko koje svakodnevno u smjeru kazaljke na sat u molitvi hodaju Tibetanci, stari i mladi. I ne samo Tibetanci. Tu je i mnoštvo zapadnjaka odjevenih u tibetansku odjeću i okićeni svakakvim drangulijama poput božićnog drvca, moleći se ispred stupe. Wannabe budisti. Gledam ih i razmišljam koliko čovjeku mora biti dosadno u životu i koliko on mora uopće biti karakterno labilan i udaren u glavu da počne ovako izigravati idiota. Ovdje u Bodhnathu ulice su pune ovakvih zapadnjaka-wannabe budista.
Nitko ne zna koliko je stupa stara, ali pretpostavlja se da je podignuta negdje nakon 600. godine naše ere. Stupe su se obično podizale da bi udomile svete relikvije i neki vjeruju da je ovdje u Bodhnathu komadić kosti koja je pripadala samom Budi. Bilo kako bilo, stupa je impresivna. Oko njene baze nalaze se 147 niše s po četiri ili pet molitvena kotača koje budisti u molitvi okreću, naravno u smjeru kazaljke na satu. Zatim su tu tri platforme i na vrhu posljednje, uzdiže se stupa ukrašena mnogobrojnim budističkim molitvenim zastavicama. Bodhnathska stupa najveća je u Nepalu i jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta za tibetanske budiste. Dok stojim na jednoj od platformi, ne mogu se odlučiti da li je ljepši pogled odozdo ili odozgo. Nije čudo da je UNESCO 1979. godine uvrstio Bodhnath na svoju listu zaštićenih spomenika kulture.
Po mjestu, uglavnom oko stupe, raštrkano je i nekoliko gompi, tibetanskih budističkih samostana. Neki su stari i do stotinu godina, ali većina je sagrađena nakon 1959. godine i vala tibetanskih izbjeglica koji je zahvatio Nepal. Bilo oni starijeg ili mlađeg datuma, samostani su poseban svijet, svaki bogato ukrašen slikama, rezbarijama u drvu... Dok sjedim u dvorištu jednog od samostana, vidim mnoštvo budističkih redovnika u svojim tamnocrvenim haljama. Neki se mole, drugi hrane golubove, treći, uglavnom oni najmlađi, bezbrižno se igraju, a zanimljivo mi je vidjeti i one s mobitelima ili slušalicama s glazbom iz ipoda na uhu. Modernizacija je očito zahvatila i budističke samostane.
Ulice Bodhnatha prepune su budističkih redovnika, zatim običnih ljudi u molitvi, ali tokom dana i turista koji Bodhnath uglavnom posjećuju u sklopu svoje ture po dolini Kathmandua. Njima su namijenjene sve one suvenirnice, restorani i kafići, ali nasreću nitko ovdje nije dosadan prema turistima. A sve te grupe turista do 17:00 sati otiđu iz Bodhnatha i mjesto dobija na svojoj autentičnosti i ponovno postaje ono što jest – mala tibetanska oaza u srcu Nepala. U predvečerje Tibetanci u još većem broju obilaze stupu, znajući da više nema onih dosadnih turista s fotoaparatima. Pred stupu dolaze i prodavači svijeća od jakova putra. Miris tog jakova putra osjeća se svuda po mjestu. Ponovno se čuju i bubnjevi, trube i molitve iz samostana.


Večera u Stupa View Restaurant NPR 460,00 (pizza funghi i coca cola)


Budistička stupa, Bodhnath

Centar Bodhnatha

Budistička vjernica okreće molitveno kolo ispred stupe u Bodhnathu

Budistički vjernici okreću molitveno kolo ispred stupe u Bodhnathu

Budistička vjernica ispred stupe u Bodhnathu

Budistička vjernica ispred stupe u Bodhnathu

Tabsang Gompa, Bodhnath

Mladi redovnici hrane golubove u dvorištu Tabsang Gompe, Bodhnath

Mladi redovnik hrani golubove u dvorištu Tabsang Gompe, Bodhnath

Redovnik na balkonu Tsamchen Gompa samostana, Bodhnath

Svijeće od jakova putra

26.02.2009. u 21:36 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 25, 23.03.2009. - Parazitija (Kathmandu, Nepal)

“Reconfirmation, reconfirmation and reconfirmation!”, tako savjetuje Lonely Planet na pitanju letenja iz Kathmandua. Za tri dana napuštam Nepal i iako je Jet Airways jedna od pouzdanijih aviokompanija, sigurno je sigurno. Odlazim do njihova gradskog ureda ne bi li potvrdio svoju avio kartu. Preko telefona se to nije moglo napraviti. Bez imalo muke – mission acomplished! I iskorištavam situaciju, s obzirom da se nalazim skoro u centru grada, da napokon provirim u Kathmandu, nepalsku prijestolnicu. Do sada sam vidio samo neke rubne četvrti i autobusni kolodvor Ratna i to na mene nije ostavilo nimalo pozitivan dojam. Da li mi se slika Kathmandua može promijeniti? Prvi dojam je prvi dojam. Ali kakav je drugi?
Kathmandu se možda doima seocem u usporedbi s New Delhijem, ali s New Delhijem ima nešto veoma slično – ljudi su svi odreda dosadni. Nisam ni provirio u centar grada, a već sa svih strana skače na mene parazitija – mladi i stari nude mi hotelske sobe i restorane (da naravno poberu masnu proviziju), drugi me vuku za rukav da uđem baš u njihovu trgovinu (iako mi ne pada na pamet išta kupovati), treći nude marihuanu, četvrti ti su najdosadniji – vozači bicikl rikša koji, i ako ih ignoriraš, uporno te prate još sljedećih desetak sekundi kao ono “ovaj turist je možda malo nagluh i poluslijep pa me ne čuje ili vidi. Isplati se još malo uvaljivati mu se u lice.” Treba punih deset sekundi da ovim rikšašima napokon dođe do mozga da ovaj turist jednostavno nije zainteresiran. Deset sekundi! Vjerujte mi, mjerio sam vrijeme. A onda su tu i prosjaci kojih još u Nepalu nisam vidio. Dok ručam odličnu pizzu u La Dolce Vita talijanskom restoranu gledam ih kroz prozor. I sve druge dosadnjakoviće. Neće oni na lokalno stanovništvo, ma kako bogatije ono izgledalo. Jednostavno će besposleno ljenčariti uz cestu. Ali kad se ukaže bijelac, odmah skaču na njega. “Bijelac ima hrpu para i dat će ga nama jer što će one njemu.”, tako razmišljaju ovi prosjaci. I vidim da im nitko ne da pare ili ulazi dosadnjakovićima u trgovine.
Thamel je nešto kao backpackerska četvrt središnjeg Kathmandua. Prepuna je jeftinih hotela, kafića i restorana. Zatim su tu te razne suvenirnice i druge trgovine pa pekarnice pa masažernice pa... Nema im kraja. A na fasadama kuća toliko je natpisa da ne znam tko se snađe uopće u ovom kaosu. Poput Pokhare i u Kathmanduu, posebice u Thamelu, sve je podređeno turistima, ali za razliku od Pokhare gdje si se mogao koliko toliko normalno prošetati, ovdje je to nemoguće jer sa svih strana skaču na tebe poput skakavaca ne bi li ti na ovaj ili onaj način oteli novac. Hvala Bogu da ovdje ne spavam i da sam u zadnji tren odlučio spavati u Bodhnathu i odandje raditi izlete u Kathmandu. Pa samo je pola sata vožnje od Bodhnatha do Kathmandua! A drugi svijet.
I probijam se ja kroz ulice Thamela, čak pronalazim i neke mirnije kutke sa zanimljivim što hinduističkim što budističkim hramovima i stupama, ali cijeli ovaj grad me čini živčanim. Siguran sam da je to dijelom i zbog mog delikatnog stanja iako je sve bolje i bolje. Zaključio sam da je najbolji lijek baciti se na domaću spizu. A najbliže domaćem u Nepalu je talijanska kuhinja pa još od sinoć u sebe trpam isključivo pizze i coca cole. Još uvijek moram razmišljati da se ne udaljim previše od nekog WC-a, ali nije nimalo loše kao jučer. Pizza lijek djeluje!
Današnju šetnju Kathmanduom završavam na Durbaru, glavnom gradskom trgu. Trg je zaista veličanstven i prepun malih i velikih hinduističkih hramova u obliku pagoda, a tu je i stara kraljevska palača čiji je jedan dio izgrađen čak u neoklasicističkom stilu i mogao bi se bez imalo truda uklopiti u bilo koji europski grad. Čitav je trg pod zaštitom UNESCO-a i za njega se plaća ulaznica. Iako me nitko na ulazu ne pita za kartu, odlučujem da je bolje ne švercati se jer ako me uhvate, kazna mi ne gine. Odlazim do blagajne i kupujem kartu te besplatno radim tzv. visitor's pass koji mi omogućava da se za iste novce vratim na Durbar i sutra ili preksutra, zapravo koliko god želiš.
Detaljnije istraživanje Durbara ostavljam za sutra. Danas sam se dosta naprezao. Kod Ratna Parka, gdje upravo nepalska vojska ima nekakvo konjičko natjecanje, pronalazim minibus za Bodhnath.


Ručak u La Dolce Vita (Thamel) NPR 450,00 (mješana pizza i dvije coca cole)
Ulaznica za Durbar Square NPR 300,00
MINIBUS Kathmandu Ratna Park-Bodhnath NPR 15,00


Četvrt Thamel, Kathmandu

26.02.2009. u 21:35 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 26, 24.03.2009. - Kako je to kad se uloge malo zamjene (Kathmandu, Nepal)

Flavours Cafe & Restaurant -pronašao sam jutros ovaj dražestan lokal za doručak. Nalazi se prekoputa bodhnathske stupe. Po neuglednom ulazu moglo bi se zaključiti da je riječ o običnoj prčvarnici. No, prvi dojam može ponekad prevariti. Iza tog neuglednog ulaza nalazi se kafić/restoran po zapadnjačkom modelu. Nije ni čudo da je pun. Stolovi su raspoređeni po lijepo osmišljenom unutrašnjem dvorištu, a neki su i na terasama. Flavours ih ima dvije, a jedna od njih čak ima i direktan pogled na stupu. Svaki normalan čovjek bi rekao: “Bježi od tamo! Cijene su sigurno za poludit'!” I jesu. Cijene su za poludit', ali u dobrom smislu. Hrana je jeftina i ukusa. Naručujem donut s čokoladom iz vlastite pekarnice te lagani doručak koji uključuje dva jaja na oko i jedno od najbolje spravljenih kuhanih krumpira s lukom i rajčicom koje sam u životu probao. Ovdje mi nije teško ostaviti 10% bakšiša.
Što se tiče mog stanja, sve se normaliziralo. Onaj stari sam. Spreman za nove pobjede. Minibusom se vraćam u Kathmandu da završim jučerašnju priču. Ovaj put me na ulazu u Durbar pitaju za kartu. Šteta što svi ovi napasnici, od vozača taksija i bicikl rikši preko ponuđača hotela i restorana do raznih trgovaca i wannabe vodiča, ne trebaju također platiti kartu. Trg bi se brzo očistio. Danas imam osjećaj kao da su još naporniji nego jučer, a osim njih tu je i prometni kaos jer trg nije zatvoren za promet. To mi baš ne ide u glavu jer turisti plaćaju ulaznicu da bi vidjeli trg pa bi se to trebalo nekako urediti. Ulaznica ne pokriva ulaz u niti jednu građevinu pa je, kad malo bolje razmisliš, paradoksalno da se plaća ulaznica za trg. To je skoro kao da u Zagrebu počnemo turistima naplaćivati ulaz na Trg bana Josipa Jelačića. U prilog priče da bi se Durbar trebao zatvoriti za promet ide i činjenica da je trg pod zaštitom UNESCO-a, a to bi trebalo uključivati i zaštitu od ispušnih plinova nepalskih prometnih starudija.
Danas sam izrazito bitchy, kako bi rekli Englezi. Dosta mi je potezanja za rukav tako da sam odlučio cijeli dan igrati malu igru s ovim parazitima. Odlučio sam biti što neljubazniji. Tako ja sjedim na zidiću na ulazu u trg i odmah mi prilazi prvi kandidat:
“Hello, sir! Where from?”, po izgledu bih rekao da je prodavač nečega.
“Don't even try shitting with me! Not interested whatever you're selling. Buzz off!”, odriješit sam ja.
“But sir, I not selling. Only look my shop.”, uporan je.
“Goodbye.”, zaključujem ja razgovor i okrećem se na drugu stranu. Tip odlazi.
Malo kasnije šećem ja Durbarom i prilazi mi neki tip. Rekao bih da je jedan od onih samoprozvanih vodiča:
“Hello, sir!”, kaže mi.
“And goodbye!”, odgovaram mu ja dok on osupnut ostaje iza mene. Nakon par sekundi se pribrao i ipak mi odlučio ponuditi iz daljine svoje vodičke usluge.
Sljedeći kandidat je neki dječačić, prosjak po zanimanju. Prljav je i u razderanoj odjeći:
“One dollar sir.”, ovaj se ne zadovoljava ni s 'one rupee'.
U ispruženu ruku stavljam mu 10 lipa i popratim to osmijehom od uha do uha.
Bilo ih je još. Ne želim ih sada nabrajati. Šteta što sam tek pretposljednji dan došao na ovu super ideju. Odlučio sam da ću se definitivno vratiti u ovaj dio svijeta samo da bih zajebavao ovu parazitiju. Sviđa mi se ova zamjena uloga. Zašto bi oni zajebavali samo mene?!
Što se tiče trga, ako se malo neutraliziraju zvukovi i mirisi, zaista je fantastičan. Nije prevelik. Može se u pet do deset minuta proći s jednog na drugi kraj. Građevine su uglavnom iz 17. i 18. stoljeća, ali ima i onih nešto novijeg datuma. U središtu je Hanuman Dhoka, stara kraljevska palača (koja se može razgledati iznutra uz dodatnu pristojbu, ali s obzirom da fotografiranje nije dozvoljeno kao ni unošenja ikakvog ruksaka, odlučujem je preskočiti), a oko nje smješten je čitav niz što manjih što većih hramova, naravno hinduističkih. Naime, 81% Nepalaca opredjeljuju se kao hinduisti, 11% kao budisti, a 4% kao muslimani. Većina hramova na Durbaru je zatvorena za posjetitelje, ali mislim da je dovoljno izvana diviti se nevjerovatnim drvenim rezbarijama na fasadama. Također ovdje nailazim na sadue, hinduističke svete ljude. S obzirom da od turista zahtjevaju ne tako malene svote za fotografiranje, nisam siguran da li su oni pravi ili lažnjaci.
Od Durbara krećem malo po okolnim uličicama, ali vrlo brzo odustajem. Sam Durbar je poprilično čist, ali čim se čovjek makne od glavnog trga, počinje gomila smeća u pokrajnjim ulicama. Zatekao sam sebe u mislima dok gledam svo to smeće, ali i ljude od kojih je velika većina jako prljava. Kako to da je hinduizam tako izrazito prljava religija? Ni islam ni budizam ni sikhizam nisu ni približno tako prljavi. Ali hinduizam... Za nepovjerovati. Odmah se vidi golema razlika između npr. jednog budističkog i hinduističkog hrama ili jednog budističkog i hinduističkog grada. Gledam ove prljave ulice. Ne samo da je posvuda smeće tipa plastičnih boca i vrećica, tetrapaka, već svako malo naletim i na govno na ulici. Da li je životinjsko ili ljudsko, ne bih znao. Ali da je i ovo drugo, ne bi me iznenadilo. A uz to smeće ljudi jedu i piju, drugi spavaju na cesti. Odvratno. Došao sam do zaključka da su hindusi gori od životinja. Jer ni životinje ne seru i pišaju tamo gdje jedu i spavaju.
Vraćam se u Bodhnath taman na večeru u sada već mom omiljenom restoranu – Flavoursu. Nekako mi se i dalje jede pizza pa naručujem jednu margheritu. Odlična. Mislim da ma što naručiš u ovom restoranu, ne možeš pogriješiti.


Doručak u Flavours Cafe & Restaurant NPR 120,00
Večera u Flavours Cafe & Restaurant NPR 360,00



Trilokya Mohan Narayan i Maju Deval hramovi na trgu Durbar, Kathmandu

Stupa kralja Pratap Malle, Trg Durbar, Kathmandu

Ulaz u Kasthamandap hindu hram, Trg Durbar, Kathmandu

Trg Durbar, Kathmandu

Erotska rezbarija na trgu Durbar, Kathmandu

26.02.2009. u 21:34 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 27, 25.03.2009. - Dan za...odmor (Bodhnath, Nepal)

Moj posljednji dan. Tko bi rekao. Imam osjećaj kao da je ovo putovanje trajalo neka dva do tri mjeseca, a ne samo četiri tjedana. Vrijeme je jako sporo prolazilo, ali ne zato jer mi je bilo dosadno. Jednostavno ne znam zašto. Ne sjećam se da mi je vrijeme ovako sporo prolazilo na ikojem od mojih prijašnjih putovanja.
Odlazim ponovno u Flavours na isti onaj jučerašnji doručak. Konobari me već prepoznaju i, očito zahvaljujući napojnicama koje sam im jučer ostavio, još su ljubazniji. Ovaj put sa sobom nosim svoj laptop jer Flavours za goste ima besplatan wi-fi internet. Dok istovremeno doručkujem i surfam internetom, razmišljam kako da si danas uredim dan. Još sam jučer odlučio da je danas definitivno dan za odmor. Palo mi je na pamet da otiđem na bazen u hotel Hyatt koji se također nalazi u Bodhnathu. Cijena za cijeli welness nije visoka – 1240 rupija. Ali gledam nebo i nekako je oblačno, a bazen je vanjski. Iako se prema sredini dana malo razvedrilo, lijepo vrijeme trajalo je samo sat do dva kada je počeo jak vjetar, grmljavina, sijevanje i naposljetku – kiša. Hyatt je na kraju otpao, a ja provodim cijeli dan u hotelu čitajući jedan američki časopis o putovanjima koji sam ponio sa sobom iz Hrvatske, a potom se napokon ulovio knjige (čitaj, skripte) i počeo pripremati sljedeći ispit koji je za dvadesetak dana. Već se pomalo spremam za back to reality...

26.02.2009. u 21:33 • 0 KomentaraPrint#^

DAN 28, 26.03.2009. - Dan za...infarkt (iz Nepala za Hrvatsku)

Nije dan loše počeo. Buđenje, lagani doručak i kavica u Flavoursu i posljednja šetnjica po Bodhnathu. Pakiram svoju koferčinu i na glavnom ulazu u Bodhnathu pokušavam uhvatiti taksi.
"Hello, sir. Taxi?", odmah me zapljusnuo val taksista.
"Da. Koliko dođe do aerodroma?", pitam iako znam točno koliko dođe. Rekli su mi u hotelu da se cijena kreće negdje između 200 i 250 rupija.
"300 rupees.", odgovara mi jedan.
Ja se ljutito okrećem i počinjem hodati. On za mnom:
"How much you give?", on mene pita koliko bih dao za vožnju do aerodroma. Ovo prvi put vidim i čujem. Čuda zaista postoje.
"200 rupees. And don't mess with me. I know the price.", oštar sam kao pas vučjak.
"Ok, sir. Come.", pristaje na cijenu.
Jedini nepalski međunarodni aerodrom nosi ime Tribhuvan po jednom od posljednjih nepalskih kraljeva. Udaljen je svega 2-3 kilometara od Bodhnatha, a oko 5-6 kilometara od centra Kathmandua. Tribhuvan je tipičan aerodrom 80-tih godina 20. stoljeća, ali ne onako komunističkog tipa kao što je to čest slučaj kod nas, nego 80-tih godina engleskog tipa. Čist je i prostran, ali ujedno je ovo i aerodrom nevjerovatne birokracije. Onaj tko nema potvrđenu avio kartu, ne može ući na aerodrom jer je prva kontrola karata i prtljage već na samom ulazu u terminalnu zgradu. Onda slijedi jedno mukotrpno sporo čekiranje. Naime, nepalske i indijske putovnice (a većina je takvih) nisu kompjuterizirane pa se svi podaci moraju u kompjuter unositi ručno, što traje jako dugo. Još duže s obzirom da se većina ovih kojih rade na kompjuterima na check-inu jedva zna njima služiti. Zatim slijedi jedan dugačak red za kontrolu putovnica. I opet se jedva znaju koristiti kompjuterom. Onda još jedna sigurnosna kontrola prtljage i prolaz prema gateu. Kad sam pomislio da je ova birokratska mora zvana Tribhuvan aerodrom napokon gotova, pred ulazne stepenice u avion donose kućicu na kotačima i slijedi još jedna ručna pretraga prtljage. Radi vaše vremenske orijentacije, spomenut ću samo da mi je trebalo ukupno tri sata da riješim sve ove kontrole.
A onda me oblio hladan znoj. Jet Airways u polasku kasni sat vremena. Objašnjenje - zbog loših vremenskih prilika. To mi baš nije uvjerljivo jer je avion druge kompanije na istoj liniji poletio bez većih problema prije sat vremena, a isti je slučaj i s avionom Air Indije koji se upravo sprema da poleti na vrijeme. Računam i što je kašnjenje veće, jasno mi je da polako gubim utrku s vremenom i da bih mogao izgubiti sljedeći let iz New Delhija za Mumbai, što automatski znači da sam izgubio let za doma. S obzirom da je riječ o nevezanim letovima, nitko mi ih neće refundirati ili prebaciti me na neki drugi let, već ću ja sam morati kupovati nove karte do Zagreba. S kojim novcem, nije mi jasno...
I kako se mojih 2 sata i 35 minuta, koje sam trebao imati između dva leta u New Delhiju, smanjuju, ja postajem sve nervozniji. Jet Airways napokon polijeće i iako priznajem da je riječ o jednoj od boljih avio kompanija s kojima sam letio, nikako se nisam mogao opustiti zbog razmišljanja o tome da li ću ili ne uspijeti uhvatiti sljedeći let.
Aerodrom u New Delhiju mi se čini jako velik i moderan, ali nemam ni sekundu vremena da malo prošvrljam po njemu. Dok izlazim iz aviona, gledam na sat. Imam točno sat i pol da prođem kontrolu putovnica, podignem svoju prtljagu, uhvatim shuttle bus do domaćeg terminala koji je udaljen pet kilometara od međunarodnog, chekiram se na drugi let i uđem u avion. Zvuči kao mission impossible.
Ponovno dugačak red za kontrolu putovnica. Prtljaga barem stiže među prvima, ali zato mi besplatan shuttle bus odlazi pred nosom, a sljedeći ide tek za pola sata. Nemam vremena čekati. Raspitujem se koja mi je sljedeća opcija. Kažu - taksi. Tip na šalteru za prepaid taksi od mene traži 140 rupija. Gledam u novčanik koliko mi je ostalo indijskih rupija od prije desetak dana (koje sam ostavio u novčaniku za ovakve ili slične slučajeve). I ni sam ne mogu vjerovati - u novčaniku imam točno 140 rupija! Bog ipak odnekud pazi na mene i u ovakvim danima...
Taksist pokušava voziti slalom, ali to mu baš ne polazi za rukom. Promet je u ove večernje sate kaotičan i više stojimo na mjestu, nego što se vozimo. Tu su i ležeći policajci jedan za drugim koji usporavaju još više naše kretanje. Na domaći terminal ulijećem 25 minuta prije leta. Pronalazim šalter Go Aira, indijskog low cost prijevoznika, objašnjavam tipu na šalteru što mi se dogodilo i, kad sam pomislio da će me tip samo odjebati, kaže mi:
"Nema problema. Let kasni pola sata pa ima vremena. A s obzirom da ste imali problema s letom iz Kathmandua, nećemo vam naplatiti prekomjernu težinu prtljage. I smjestit ću vas u business class sjedalo."
Srce mi sad napokon može normalno početi kucati. Stigao sam! Avion Airbus 320 Go Aira je najnoviji u floti ovog indijskog prijevoznika. Došao je tek početkom ovog mjeseca što se odmah primjećuje. Čak ima i onaj miris novog aviona. Osoblje jako ljubazno i skoro da se osjećam kao u avionu jedne normalne avio kompanije, a ne jednog low costa. Moram priznati da sam, prema pisanju na netu, očekivao selotejpom lijepljena sjedala i slične stvari...
Prtljaga stiže u Mumbai, a ja uzimam besplatan bus do međunarodnog terminala. Pronalazim najprije Vanju i Jerka koji su iz Goe došli vlakom za Mumbai, a zatim i Iris koja je ipak odlučila iz Goe letjeti do Mumbaija. Ekipa na okupu i spremna za nove pobjede. Prvi je korak dočekati ranojutarnji Turkishev let za Istanbul. Na info ekranu već stoji da u polasku kasni gotovo sat vremena. Eh, to se zove peh! A ovaj mumbaijski aerodrom toliko je mali i nezanimljiv da se nema što raditi ni sat vremena, a kamoli sedam-osam sati.
Kad napokon dolazimo u ranim jutarnjim satima do check-ina, Turkish nas obavještava da zbog kašnjenja nećemo uspijeti uhvatiti let iz Istanbula za Zagreb. Umjesto toga, prebacuju nas na let iz Istanbula za Sarajevo, a potom Croatijom za Zagreb. Kad stvari mogu biti komplicirane, zašto da ne budu?! Kao da se nisam dosta navozao avionima... Da stvar bude zanimljivija, i Turkishev avion za Sarajevo i Croatijin avion za Zagreb kasne u polasku što u konačnici daje pomalo poražavajući rezultati - 5 od 5 mojih aviona danas je kasnilo! Stopostotni uspjeh!
Ipak lijepo je biti doma nakon gotovo 24 sata putovanja iz Kathmandua. Jer uvijek je lijepo putovati i istraživati novo, ali uvijek je najljepše doći svojoj kući, svom krevetu i svojoj hrani.

<<<<<<<<<<<<<<< THE KRAJ >>>>>>>>>>>>>>>


TAXI Bodhnath-zračna luka NPR 200,00
AVION Jet Airways Kathmandu-New Delhi HRK1164,00 + HRK260,00 TSC (jedan smjer)
Izlazna taksa iz Nepala NPR 1356,00
TAXI New Delhi domestic terminal-New Delhi international terminal INR 140,00
AVION Go Air New Delhi-Mumbai INR 3558,00 (jedan smjer, takse uključene) (www.goair.in)

26.02.2009. u 21:32 • 0 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se