Ponovno je došao dan da se rastanem s Vanjom, Jerkom i Iris. Oni su odlučili krenuti vlakom do Goe te posljednjih 10-tak dana provesti na plaži. Imaju samo 30-tak sati tandrkanja od Agre do Goe. Iris je ponovno uhvatila kriza i počela je histerizirati. Mislim da bi ovog trena doma. Nadam se da će joj topli pijesak pomoći izdržati još deset dana.
A ja?! Vlakom prema sjeveroistoku, prema 11 i pol sati i 572 kilometara udaljenom Gorakhpuru, koji se kao i Agra nalazi u državi Uttar Pradesh. Gorakhpur se nalazi svega dva i pol sata vožnje od indijsko-nepalske granice, a granični prijelaz Sunauli/Belahiya najprometniji je granični prijelaz između dvije države. Bit će ovo moja posljednja indijska vožnja vlakom. Mora priznati da je, iako je vožnja vlakom najudobniji i najslikovitiji način putovanja, vrijeme da se malo prebacim na autobuse. Već sam se pomalo zasitio indijskih vlakova i, unatoč tome što su vlakovi u Indiji najbolji prozor u ovu zemlju nevjerovatnih kontrasta, postali su mi prejednolični. Počeo sam ih shvaćati prešablonski. U The Sunday Times Travelu, engleskom časopisu o putovanjima na koji sam pretplaćen, a čiji sam jedan primjerak uzeo sa sobom na put, pronalazim podatak da Indijske željeznice imaju ukupno 64,000 kilometara željezničkih pruga, što je dovoljno da jedan i pol puta obiđu Zemlju, a dnevno se njima koristi oko 14 milijuna putnika. Zaista – Incredible India. U svakom pogledu.
Nažalost, moj vlak za Gorakhpur ne polazi s niti jednog od Agrinih željezničkih kolodvora, već moram potegnuti do 20-tak kilometara udaljene Tundle. Za doći do ove pripizdine moram uhvatiti bus, krntiju često bez vratiju i prozora koja svakih pola sata do sat vremena operira između Agre i Tundle. I čekam ja tako na Agra Fort autobusnom kolodvoru, zapravo jednom većem platou okruženom smetlištem, svoj autobus. Šaltera za informacije naravno nema. Izvješenog voznog reda također. Nema ni perona. A od ljudi nitko ne govori engleski. Kad im spomeneš Tundlu, letargično nešto pokazuju rukama i nogama, ali tko ih zaboga razumije. Nekoliko krntija dolazi jedna za drugom, a ja uporno hitam prema svakoj i pitam vozača:
“Tundla?”
Odmahuju mi. Uporno.
Naposljetku, već izmoren trčkaranjem pod jakim suncem, dolazi autobus, moram priznati malo bolji od ostalih. Ali još uvijek krntija. Saznajem da vozi za tundlovsku pripizdinu. A čitav svijet na kolodvoru, čim je ugledao isti bus, brže bolje počeo je šprintati prema njemu. Stari, mladi, muški, ženske, štakasti i svi ostali. Okružili su autobus poput čopora bijesnih životinja i počeli bacati svoju djecu poput stvari kroz otvorene prozore ne bi li im zauzeli mjesta za put. A oni sami svom žestinom laktima krenuli na ulaz. Kao prave životinje. U tom metežu netko mi je iz džepa maznuo stari mobitel s nedavno kupljenim indijskim brojem. Hvala Bogu da je riječ o starom mobitelu pa mi nije žao. No, to mi je dodatni poticaj da ja, veći i snažniji od ovih parazita, krenem svom snagom sa svojom koferčinom na ulaz. Putem sam nekoliko puta udario što mlade što starije, ali tako se rade stvari u Indiji. Oni su započeli ovu igru, a ja sam je samo nastavio. I zasjeo se na vrata (prirodna klimatizacija), na kofer koji mi je napokon za nešto poslužio – kao stolica.
Mogao bih pisati i pisati o neobičnim željezničkim kolodvorima u Indiji. Tundla je jedan takav. Nekoliko perona do kojih se isključivo može doći preko tračnica, a nikako kroz glavnu zgradu koja skoro da i nema funkciju. Sve oronulo. Zatim tisuće ptica koje su u suton iznenada doletile na kolodvor i udomaćile se pod krovovima praveći takvu galamu da bole uši. Kao da se na tisuće kanarinaca i papiga našlo na jednom mjestu i svi zajedno krenuli graktati. Ma zaglušujuće nenormalno. Onda su svom silinom počele srati po putnicima na peronima. I šećer na kraju - na tračnice su izašli štakori. Posvuda ih je. Pokušavam se zabaviti brojeći ih, ali bezuspješno. Previše ih je. Samo se nadam da se niti jedan neće sjetiti uspeti se na peron jer štakore jednostavno ne mogu smisliti.
Koje olakšanje kad je stigao vlak! S dva sata zakašnjenja!
Uz to, vlak ima čudno numerirane vagone pa se prvih 20-tak minuta vucaram gore dolje po vlaku u potrazi za svojim vagonom i odjeljkom. Kad ga napokon pronalazim, zaključujem da su mi cimeri jedno zanimljivo društvo. Tip iznad mene je odjeven kao posljednji klošar, ali glavno da ima dobar mobitel koji mu je cijelo vrijeme prislonjen na uho. Indijci naime imaju preko svojih mobilnih mreža nekakav automat koji im pušta narodne pjesme, a koji je čini se nevjerovatan hit.
Ispod mene je sredovječni Sikh s pravim turbanom, cijelo vrijeme nekako namrgođen i bez da je progovorio riječ s ikim.
Preko puta mene mladi dečko i cura odjeveni osrednje, ali zato s modernim Lenovo laptopom. Razmišljam da bi mogli biti brat i sestra jer imaju slične crte lica. Budući da imaju laptop, što u Indiji nije mala stvar, ne shvaćam zašto se voze u sleeper klasi.
Tu su još i dva sredovječna Indijca sa povećom škembom (loše im sigurno nije). Izgledaju kao poslovni ljudi, ali očito je da se mobitelima ne znaju služiti. Jer sam njihovo 'halo, halo' čuo mali milijun puta dok su bezuspješno preko mobitela pokušali tko zna koliko puta nazvati nekoga.
I posljednji je nekakav malac od dvadesetak godina, sređen kao da ide na nekakav poslovni razgovor – crne hlače, svijetloplava košulja, svijetlosmeđa kožna jakna i tamnosmeđe glanc cipele. Nije baš da je naučio slagati boje.