Pregled posta

DAN 2, 28.02.2009. – Ljudi, jel' to moguće? (Mumbai, Indija)

Kad sletiš u nekoj zabiti u 04:15 ujutro, najbolje je ni ne pokušavati odmah ići u grad. Kako god uzmeš – nastradat ćeš. Ili će te onako dezorijentiranog preveslati uslužni taksist. Ili te hotelski čiča na recepciji tako rano neće pustiti u hotel. Ili sasvim nešto deseto. Uglavnom – don't even try! Najbolje je dočekati zoru.
U Mumbaiju sviće oko 07:00 sati i to tako brzo da nam se svima doima kao da se upravo tog trena neki mumbaijski moćnik (čitaj, tajkun) probudio, upalio prekidač pokraj svog udodbog kreveta i sunce je tada svom brzinom ispaljeno na nebo. Uzimamo prepaid taksi na šalteru na dolaznom terminalu do grada. Mumbaijski aerodrom je od grada udaljen oko 45 minuta vožnje. Putem prolazimo kroz sirotinjske četvrti, zatim nešto manje sirotinjske – nižu se jedna za drugom na putu prema centru. Sve je posve zamazano. Očekivao sam to, ali ipak ne toliko. Ovdje posve shvaćam onu frazu “Za Indiju se nikada ne možeš posve pripremiti”. Iz našeg oronulog minijaturnog crno-žutog taksija čija je marka neka indijska varijanta našeg dobrog starog gospon Fiće, četiri zbunjena europska lica promatraju svijet oko sebe. Kao da nas je netko katapultirao u nekakav usporedan svijet u kojem postoje neka druga pravila koja nama uopće nisu jasna. I onako razgoračenih očiju i otvorenih ustiju od nevjerice grubo nas prekida masa prosjaka koji kroz prozor rukama traže 'one ruppee sir'. Na milijune njih – ima ih na svakom križanju, na svakom uglu. Ako zbrojim sve prosjake u svim zemljama koje sam posjetio u životu, nema ih toliko koliko ih u par sati vidim u Mumbaiju. Bosi i prljavi, razderane odjeće – gotovo da ne izgledaju poput ljudi. Možda i bolesni. Iako su vjerovatno, kako je rekla Iris, već imuni na sve niže od kuge. Zatim su tu ljudi koji spavaju uz rubove prometnih ulica (pločnici postoje samo u strogom gradskom centru, ali ni tamo ih nema u baš svakoj ulici) na podu, prekriveni samo nekom plahtom ili dekom. Oni sretniji ispod sebe imaju karton da baš ne spavaju na asfaltu, a oni još sretniji spavaju na ležaljkama. Ali takvih je jako jako malo. Uz njih, uz rub istih cesta, sklupčani leže psi, mačke, pa i pokoja sveta indijska krava. Za neke je teško odoka reći da li su još uvijek živi ili su se već pozdravili s ovozemaljskim životonm. Zatim su tu oni koji spavaju pokriveni na podu ispod starih gradskih autobusa. Dok ne počne radni dan, a onda će se premjestiti negdje drugdje – naći će mjesto uz rub jedne od onih cesta.
Gradska arhitektura Mumbaija je mješavina britanske kolonijalne arhitekture i betonskih grdosija sklepanih navrat-nanos tek toliko da ne bude praznog prostora. I sve posve prljavo i oronulo. Toliko da čovjek ponekad ne zna da li je gradnja određene zgrade završena ili se zgrada još uvijek gradi. Fasade nekih drže skele od bambusa (drugačije ne viđamo), a sve se doima krajnje nestabilno. Dobiva se dojam kao da je dovoljno da zapuše malo jači vjetar i da se sve sruši poput kule od karata.
Naš prvi hotel koji se spominje u Lonely Planetu zatvoren je. Navodno. Kaže nam to taksist kojem baš i nije za vjerovati. Ali ne da nam se prepirati. Na izmaku smo snaga od ovog ataka na sva naša osjetila. Sljedeći je rupčaga s upišanim psom u foajeu, a u kojem za sobu traže nevjerovatnih 800 rupija. Čitao sam da je Mumbai nešto skuplji od ostatka Indije, ali sve ima svoje granice. Negdje u normalnom svijetu. A čini se da je Indija daleko od tog nekakvog normalnog svijeta. Vrtimo se još sljedeća dva sata po gradu, sad u jednoj, sad u drugoj četvrti, tražeći prikladan hotel. Naizmjence, dok dvoje traže hotel, ostali čuvaju stvari negdje na ulici, izloženi neumornim napadajima parazita prosjaka.
U jednom nailazimo na sobe bez prozora koje liče na kutije od šperploče s krvetima bez madraca, a u hodniku pred sobama u kavezima leže izvaljeni psi. Iz prizemlja dolazi smrad kuhinje. Da sam u Kini, zakleo bih se da će ovi psi završiti u loncu. Ovdje se nadam da neće. Hindusi su ipak većinski vegetarijanci. Naravno da preskačemo i ovaj hotel iako za njega traže puno manje – 440 rupija.
Na kraju nalazimo pristojan hotel u blizini velebnog Victoria željezničkog kolodvora (danas preimenovanog u Chatrapati Shivaji) i nije nam žao dati 1650 rupija za čistu i udobnu dvokrevetnu sobu. Hotel Victoria je naš melem na ranu.

Paul Theroux s kojim sam se “družio” nedavno na svojoj afričkoj turi napisao je jednom prilikom: “Trijumf nekog putovanja nije u činu dolaska u neku destinaciju, već u činu pronalaženja prijevoznog sredstva da bi se u nju stiglo.” Danas smo istinitost ove tvrdnje iskusili na vlastitoj koži. Nakon ručka u jednom od mnogobrojnih restorana u okolici našeg hotela (ali nažalost jednom od malobrojno čistih) u kojem mi je ovčja keema masala od ljutoće spalila većinu unutrašnjih organa, pokušavamo pronaći izlaz iz Mumbaija. Vraćamo se natrag na nekadašnji Victoria Terminus željeznički kolodvor, inače s 2.5 milijuna putnika dnevno, najprometniji željeznički kolodvor u čitavoj Aziji. Danas se zove Chatrapati Shivaji, preimenovan u čast velikog indijskog maharadže i vojskovođe iz 17. stoljeća. Narod i dalje ovaj kolodvor zna po imenu Victoria, nazvan tako po britanskoj kraljici Viktoriji koja je ujedno bila i carica Indije, a u čast njenog zlatnog jubileja. Da konfuzija bude veća, oba mumbaijska aerodroma danas nose ime Chatrapati Shivaji kao i nekadašnji Prince of Wales Museum.
Na Victoriji nas dočekuje još jedna tipično indijska slika koje nas nakon par sati u Mumbaiju sve manje iznenađuje. U redu za kupnju karata stoji Indijka s malim dijetetom (čitaj, muzgavcem). Muzgavac leži u lokvi vlastite pišake što njegovu majku očito previše ne zabrinjava. Ona mu samo ležerno daje jedan keks. U tom trenutku muzgavac se prevrnuo i jednom okrenuo u vlastitoj pišaki, a u istoj je završio i keks. Majka nije ni trepnula. Nismo dalje gledali, ali keks je vjerovatno završio u djetetovim ustima.
Svaki veći željeznički kolodvor, pa tako i Victoria, ima milijun šaltera s obzirom koliko se ljudi dnevno koristi uslugama indijskih željeznica. Ali svaki veći željeznički kolodvor ima i poseban šalter isključivo za strance. Ovdje su redovi, naravno, puno puno kraći. Dva su noćna vlaka koji svakodnevno idu za Jaipur u indijskoj državi Rajastan. No čiča na šalteru, čiji engleski kao kod većine Indijaca graniči s razumljivošću, objašnjava nam na jedvite jade da niti na jednom od vlakova ima mjesta za nas. Postoje samo liste čekanja koje su podugačke, a prva slobodna mjesta tek su za tri dana. Prestravljeni smo, najblaže rečeno. Tri dana u Mumbaiju ne želimo ni najgorem neprijatelju. Ili možda baš njemu da. Uspijevamo iskamčati neke tatkal karte iliti karte u nuždi čiji je broj uvelike ograničen na svakom vlaku, a koje povlače za sobom suplement od 200 rupija. Nije važno. Samo da što prije izađemo iz ovog sedmog kruga pakla. Na kraju, dvije karte dobivamo, a za dvije smo na listi čekanja. Navodno su nam šanse velike. Nećemo znati definitivno do sutra malo pred polazak.
Ostatak poslijepodneva provodimo u šetnji gradom. Od velebne neogotičke zgrade Victoria Terminusa (na koju su već uspjeli natrkeljati neki betonski dodatak), a koja je od 2004. godine pod zaštitom UNESCO-a i koja se doima više na nekakvu katedralu nego na željeznički kolodvor, upućujemo se preko Mahatma Gandhi Avenije s čitavim nizom oronulih britansko-kolonijalnih građevina prema Gateway of India, slavoluk nalik na one trijumfalne po Europi, izgrađen u islamskom gujarati stilu 16. stoljeća, a u čast dolaska kralja Georgea V 1911. godine. Slavoluk se nalazi na samoj obali Arapskog mora (ne baš tako čistog i još manje mirišljavog) i u neposrednoj blizini drugog simbola Mumbaija – Taj Palace & Towers hotela. Ovo je najpoznatiji hotel u gradu koji je toliko poznat da su čak i pakistanski teroristi prije par mjeseci upali u njega (i u nekoliko drugih lokaliteta u gradu), pobili nekoliko ljudi prije nego li su oni bili pobijeni od strane indijske vojske i policije. Bila je to udarna vijest na svim svjetskim TV stanicama i naslovnicama dnevnih novina. Dokaz stalne pakistanske prijetnje su barikade oko Taj hotela kojemu se više ne možeš posve približiti, a ni ući u njega bez da prođeš detaljnu sigurnosnu kontrolu. Ovdje začudo vrata za detektor metala funkcioniraju dok ona na aerodromu ili željezničkom kolodvoru postoje samo za ukras. Tamo mogu tuliti do mile molje i pokazivati crveno, ali niti jedan od policajaca ili vojnika se neće udostojiti dignuti sa stolice i napraviti pretres. Druga zanimljivost su semafori kojih ima dosta po gradu, ali kao da ih nema jer se vozači uglavnom na njih ne obaziru pa su naši taksisti par puta bez beda prošli kroz crveno na velikom prometnom raskršću. A nekad opet stanu na crveno. Još nismo otkrili princip funkcioniranja stvari u Indiji. Znamo samo da one ovdje funkcioniraju na posve drugačiji način i bolje je dokučivanjem ne razbijati glavu.
Ulazimo u Taj Palace & Towers hotel. Ulazimo u jedan drugačiji svijet, a onaj pravi indijski ostavljamo vani. Taj Hotel je 1903. godine u mješavini islamskog i renesansnog stila dao sagraditi indijski bogati indijski industrijalac JN Tata, navodno nakon što mu je uskraćen ulazak u jedan od europskih hotela samo zato jer je bio domorodac. Hotel je luksuz nad luksuzom. Bacamo pogled na novu recepciju te posebice na čuveno stubište koje se od kupole sa svih strana spušta prema dnu. Jedna prava igra stepenica. I sve miriše na svježu boju jer su dijelove hotela morali obnovljati nakon terorističkog napada. U hotelskom baru naručujemo čaj kao nagradu za preživljeni prvi dan indijskog kaosa.
“Žao mi je, sir. Ali ne služimo čaj.”, odgovara nam konobar vidljivo zbunjen zbog pojave četiri Europljana u kratkim hlačicama i suknjicama te majicama u elegantnom baru Taja.
Vidljivo razočarani jer smo mislili da bi čaj vjerovatno mogao biti najjeftiniji u ovom baru, a i nekako bi nam prijao indijski čaj u Indiji, bacamo pogled na cijene i naručujemo ono najjeftinije – pivo i bacardi breezere. Kingfisher je najpoznatije indijsko pivo (tako se zove i najpoznatija indijska flaširana voda te jedan od low cost avioprijevoznika) – jedno od najboljih piva koje sam u životu probao. Nimalo gorko. Savršeno. Mogao bih ga piti i piti.
“Žele li gospoda jelovnik?”, pita isti konobar. Zgroženo ga odbijamo. Ne želimo cijeli budžet potrošiti na jednu večeru u Taju.
Prije nego li izađemo natrag u svijet sirotinje, odlazimo u hotelski WC u predvorju gdje postoji posebno osoblje koje, da zatražiš, vjerovatno bi ti obrisalo i guzicu.
Samo vrata Taja dijele nas od prljavštine, smrada, vrućine, prosjaka i napornih taksista te policajaca i vojnika, neki s kalašnjikovima, a neki s običnim palicama za batinjanje, na svakom koraku. Teroristička prijetnja osjeća se u zraku.