Pregled posta

DAN 14, 12.03.2009. - Kaos indijske metropole (New Delhi, Indija)

Noćas je bilo ledeno kao nikad do sada. Spavao sam u dugim hlačama i majici dugih rukava, zamotan u vreću za spavanje, ali čak mi ni to nije pomoglo. Dok smo prolazili kroz države Haryanu i Himachal Pradesh, hladni je zrak dopirao s Himalaja koje su još uvijek blizu. Čim je izašlo sunce, postalo je toplije. Malo iza 10:00 sati kada je vlak ušao u željeznički kolodvor Old Delhi, vani je već upeklo.
Delhi ima nekoliko željezničkih kolodvora, a tri su glavna – New Delhi, Old Delhi i Nizamuddin. Moj se vlak zaustavio na Old Delhiju iako sam cijelo vrijeme puta bio uvjeren da će me odvesti do New Delhija u blizini kojeg se nalazi Paharganj, četvrt jeftinih hotela.
Natežem se s tuk tukčarima oko cijene prijevoza do Paharganja. U Lonely Planetu piše da bi se cijena trebala kretati negdje oko 60-70 rupija. Meni, kao strancu, daju čak tri puta višu cijenu. Ne žele se ni cijenkati. “Ja sam stranac i pun novca.”, tako razmišljaju ove beštije. Tada iz gomile izlazi jedan starčić koji mi nudi da me za 70 rupija preveze u svojoj bicikl rikši do Paharganja. Još se u njoj nisam vozio i mislim da bi ovo bilo dobro iskustvo. Pristajem.
Dok moja koferčina napola viri van bicikl rikše, starčić se muči s pedaliranjem. Čak mi ga je žao, a to je osjećaj koji kod mene u Indiji uopće dosad nije bio prisutan. Smatram da svatko kroji svoju vlastitu sudbinu i čitav niz prosjaka u ovoj zemlji te ljudi koji žive u govnima kod mene ne izazivaju sažaljenje.
Voziti se u bicikl rikši u New Delhiju nije baš prepametna stvar. Promet je toliko kaotičan da se svaka vožnja po Mumbaiju sada čini kao lijepa i udobna. Broj automobila, tuk tukova, bicikl rikši i raznih drugih prijevoznih sredstava je u New Delhiju toliko da je prometni zastoj na svakom koraku. Tu je i smetlarski kamion koji na deponiju u samom centru Delhija iskrcava svoj teret, dragocjen za čitav niz prosjaka i beskućnika koji će poput muha navaliti na smeće i prekapati ga u potrazi za nečim vrijednim. A onda moj starčić rikšaš, da bi izbjegao zastoj u prometu, odjednom prelazi u traku suprotnog smjera i ležerno biciklira dok nam u susret idu automobili, tuk tukovi i druge rikše i svi nas zajedno pokušavaju izbjegavati. U Indiji je sve dopušteno.
U Paharganju ulica je neasfaltirana i starčić sada mora prestati pedalirati i krenuti u guranje rikše po neravnoj površini. Udobno posjednut u rikši osjećam se kao prava pizda. Dovozi me ravno do vratiju hotela Namaskar, a ja mu za cijeli njegov trud i poštenje ostavljam 100 rupija.
Hotel Namaskar je jednostavan, ali čist, a i osoblje se čini vrlo ljubazno. Ima dosta stranaca pa je valjda hotel ok. Ostavljam stvari i odlazim van u potragu za telefonom. Vrijeme je da napokon dobijem Vanju, Jerka i Iris. Nakon nekoliko ponovno neuspjelih pokušaja, na kraju uspijevam. Upravo su stigli u Agru. Saznajem da su oni i mene pokušavali dobiti danima, ali bezuspješno. Mobiteli u Indiji su sranje. Pao je dogovor da sutra dođem do Agre.
To znači da danas moram razgledati Delhi. Grad ima 12.8 milijuna stanovnika i nakon Mumbaija najmnogoljudniji je grad Indije. Gledam kartu grada - zanimljivi lokaliteti raštrkani su po čitavom gradu. Pada odluka da razgledam one najvažnije, a ostatak ostavim za sljedeći put. Ionako mi se baš previše ne da razgledavati. Moj je umor sve veći i veći. Osjećam i da sam se malo već zasitio Indije.
Delhi je preprljav i prenapučen. Smrad smeća i kanalizacije prisutan je na svakom koraku. Tu je i vrućina iako ne nepodnošljiva. Ali u kombinaciji sa smradom, istražujem svoje granice. Prosjaka je ponovno kao u priči. Mnogi su mala djeca od 10-12 godina koje u naručju drže bebe od par mjeseci. Sve samo da kod stranaca izazovu sažaljenje. Od mene ga neće dobiti. Uz Mumbai ovo je najkaotičniji, najzamazaniji i najsmrdljiviji grad Indije i hvala Bogu da sutra odlazim iz njega. Kao što je Mumbai bio prvi dan šokantan nakon dolaska iz Europe, tako mi je Delhi danas šokantan nakon mira i čistoće Srinagara. Naime, u Srinagaru nisam skoro vidio niti jedan papirić na podu (čak sam vidio smetlare kako rade), a i ljudi je puno manje. Za indijske pojmove Srinagar je mali gradić. Ima “samo” malo više od 971,000 stanovnika. Delhi mi je nakon Srinagara pravi šok.
Uzimam tuk tuk do Jame Masjid, glavne džamije u Indiji i najveće u ovoj zemlji. Džamija je jedan od najboljih primjera mogulske arhitekture s kupolama u obliku lukovica. Sredinom 17. stoljeća izgradio ju je Shah Jahan, isti onaj koji je sagradio Taj Mahal u Agri. Sa svoja tri glavna monumentalna ulaza, četiri tornja i dva minareta te čitavog niza lukovičastih kupola, Jama Masjid je remek djelo arhitekture i iz daljine dominira Old Delhijem. Čitam da za velike molitve petkom može primiti čak 25000 vjernika.
Pokušavam ući, ali ne daju mi. Kažu mi da se vratim za sat vremena jer je vrijeme molitve i nemuslimanima je ulaz ovog trena zabranjen. Nema problema. Odlazim do ulice nasuprot džamije u kojoj se nalazi nekoliko muslićkih restorana i naručujem nekakav gulaš od ovčetine i par rotija. Tko zna kada ću sljedeći put ponovno okusiti meso.
Sat vremena kasnije sam ponovno pred ulazom u Jamu Masjid. Ulaz je besplatan, ali neki tip od mene traži da kupim kartu za fotoaparat. Kažem mu da neću onda koristiti fotoaparat jer iz principa mu ne želim platiti ulaznicu za moj fotić. Ne odustaje.
“Ako imaš fotoaparat, moraš platiti kartu za njega. Bez obzira da li ga koristiš unutra ili ne.”, uporan je. Ljutito mu odmahujem rukom i odlazim. Nisam ja stranac kojeg možeš zajebavati. Pogotovo ako karta za fotoaparat stoji 200 rupija!
Na drugom ulazu ista priča. Fuck off! Ne ulazim onda u džamiju. Izvana bacam pogled na nju i okidam par fotki.
Odmah preko puta džamije i desetak minuta hoda od nje nalazi se Crvena utvrda, posljednja palača mogulskih vladara. Sredinom 17. stoljeća počeo ju je graditi isti onaj Shah Jahan s namjerom da glavnih grad Mogulskog carstva iz Agre prebaci u Delhi. Za njegova života cijela palača nije uspjela biti dovršena. Danas je Crvena utvrda samo kostur one prvotne jer su svi nešto uzimali, pljačkali. S namjerom da ipak uđem u nju, odlazim do blagajne. A tamo šok! U Lonely Planetu od prije dvije godine stoji da je ulaznica 100 rupija. Na blagajni piše da je sada za strance ona 250 rupija. Ako nešto ne volim, to je onda nabijanje cijena za strance i poimanje stranaca kao dolara na nogama. A kad sam vidio da je za Indijce upad samo 10 rupija, ljutito se okrećem i odlazim. Spreman sam platiti 5-6-7 puta veću tarifu od one koju plaćaju Indijci, ali 25 puta veću ni u ludilu. Vucite vi druge za nos! Dok odlazim, blagajnica uporno viče za mnom: “Ticket here, ticket here, sir!”
Uzimam metro i put New Delhija iliti novog grada kojeg su u drugoj polovici 19. i uglavnom u prvoj polovici 20. stoljeća izgradili Britanci. Metro je čista suprotnost onom kaosu koji vlada iznad zemlje – pregledan je i funkcionalan, čist kao suza, a čak i klimatiziran. Jedan od najmodernijih i najčišćih metroa kojima sam se vozio. Trenutno turistima nije prezanimljiv jer uglavnom povezuje udaljena predgrađa s Old i New Delhijem, ali može se i za desetak minuta stići iz starog u novi grad za samo 9 rupija.
Novi je Delhi neusporediv sa starim. Ovdje vladaju široke avenije bez previše prometa i trubljenja. Nevjerovatno je čist i miran. Glavna arterija New Delhija je Rajpath avenija na čijem se jednom kraju nalazi predsjednička palača i zgrade vlade i ministarstava, a na drugom, tri milje daleko, veliki slavoluk znan kao Vrata Indije, veoma sličan Slavoluku pobjede u Parizu. Rajpath avenija je sa obje svoje strane omeđena prekrasnim čistim parkovima s travnjacima svježe zelene boje. Sve me podsjeća na The Mall u Washingtonu DC. Kako me hvata umor, prije nego se vratim u hotel, odlučujem se malo ispružiti na jednom od travnjaka u hladovini nekog stabla, osluškkujući cvrkut ptica. Tko zna kada ću sljedeći put imati ovu priliku. Tko zna kada ću sljedeći put čuti cvrkut ptica.
Prije hotela svraćam do New Delhi željezničkog kolodvora ne bih li kupio kartu za Agru. Jedva jedvice na gornjem katu kolodvora pronalazim ured za strance i bez imalo problema kupujem kartu za sutra. Sreća je što vlak za Agru polazi upravo s New Delhi željezničkog kolodvora koji mi je tu pred nosom pa se ne trebam prerano dignuti i mogu se napokon malo odmoriti.