Pregled posta

DAN 22, 20.03.2009. - Na motoru, na motoru (Pokhara & Begnas Tal, Nepal)

Zapravo istinitije bi bilo – na skuteru, na skuteru. Zahvaljujući Rajuu dobivam popust na rentanje skutera na pola dana i odlučujem se malo provozati okolicom Pokhare. U početku me malo strah jer ne znam da li ću se snaći na skuteru s obzirom da se na nikakvom motoru ili skuteru nisam vozio zadnje dvije godine. Posljednji je put to bilo na tajlandsko-laoskoj granici. A onda me još više strah kad shvaćam da se na tom istom skuteru moram izvući iz Pokhare i putem proći kroz nekoliko prometnih ulica i kružnih tokova. Nije baš da u Nepalu postoje prometna pravila. Ili možda postoje, ali nitko ih se ne pridržava. Pravilo prednosti ovdje ne postoji. Jedino je pravilo što bolje i što brže se negdje ugurati.
Sinoć je palo nekoliko kapi kiše. Malo je propuhalo. I ništa. Nedovoljno da razbije sumaglicu i pokaže mi Annapurne i Machhapuchhare. Plan da se posjeti Sarangkot s kojeg se, kažu, pruža najljepši pogled na Himalaje u okolici Pokhare otpada. Radije odlazim posjetiti dva od ukupno sedam jezera koji se nalaze raštrkani na 10-15 kilometara udaljenosti od grada. Cesta je asfaltirana, ali mislim da već pogađate – šlampavo asfaltirana. Tek što sam se uspio izvući iz grada preživjevši nekoliko stravičnih kružnih tokova gdje zaista čovjek ne zna tko pije, a tko plaća, cesta je postala stravično neravna. Izbočine su se pojavile na svakom koraku i možete samo zamisliti mene na laganom skuteru kako poskakujem po Prithvi Highwayu dok se vozim prema Begnas Talu, jednom od jezera. Nekoliko policijskih punktova spretno uspijevam izbjeći. Naime, vozačke dozvole nemam, a navodno strance i nikada ne kontroliraju. No, nikad se ne zna. Bolje spriječiti, nego liječiti. Nisam baš pri novcu da bih plaćao sad kaznu.
Skroz do Begnasa cesta je asfaltirana. Jezero je od Pokhare udaljeno 12 kilometara. Begnas je za razliku od Phewe mala oaza mira. Nema turističke infrastrukture. Uz jezero je samo jedno manje selo od nekih 15-20 kuća. Tu je i mjesto gdje je moguće unajmiti čamce za vožnju po jezeru. Nema ni turista.
Umjesto čamca, radije odlazim pješice po nasipu koji štiti selo od jezera. Negdje na pola puta sjedam i odlučujem malo uživati u krajoliku. Jezero je zaista mirno. Nekoliko ljudi se vozi po njemu u čamcima. Na obali neki se kupaju, a neki peru robu u jezeru. Begnas sa svih strana okružuju planine, ali nažalost i ovdje me prati ona prokleta sumaglica. Himalajama ni traga. Ipak, cijeli pejzaž djeluje nekako smirujuće.
Natjeravam skutera uzbrdo nizbrdo makadamom prema Rupas Talu, navodno još mirnijem jezeru od Begnasa, udaljenom od njega dodatnih 3 kilometra. Zašto je mirniji, ne dvoumim se. Ovaj nepalski makadam je gori od najgoreg europskog makadama i nakon jednog prijeđenog kilometra i nekoliko, od napora, naglog gašenja skutera, priznajem poraz i okrećem se. Ipak ništa od Rupasa. Da sam uzeo i pravi motor, mislim da bi bilo nemoguće ovdje proći. Primjećujem da se i auti dosta muče.
Vraćam se istim putem natrag u Pokharu. Ali ostaju mi još skoro dva sata najma skutera i umjesto da ga sad vratim, odlučujem dati se u potragu za starom Pokharom. I nalazim je. Daleko od one turističke Pokhare smještene uz jezero, nalazi se Pokhara starih newarskih kućica s izrezbarenim drvenim vratima, prozorima i balkonima, Pokhara nepalskih bazara, Pokhara hinduističkih pagoda hramova. Jako se malo turista koji dođu u Pokharu odluče maknuti neki kilometar-dva od jezera i posjetiti tu staru Pokharu. Da budemo jasni, stara Pokhara nema previše za pokazati. Stari grad Tansena je bio puno ljepši i autentičniji. Ali barem mi je ova Pokhara pokazala da nije sve zabavni park kako mi se to isprva činilo.
Posljednjih 45 minuta, skuterom se vozim prema sjevernom kraju jezera Phewa. Daleko od one turističke halabuke Lakesidea. Prolazim pokraj mog nesuđenog hotela s početka moje pokharske pustolovine i još dalje u pejzaž polja uz jezero, malih jezerskih usjeka, sela. Ljudi rade u polju, drugi ribare u jezerskom plićaku, a ludi turisti ovdje dolaze baviti se paraglidingom. Gledam ih i ne znam da li bih se usudio. Priroda je na ovom sjevernom dijelu Phewe zaista prekrasna.
Kišne kapi sprečavaju me da dalje uživam u krajoliku. A i isteklo mi je vrijeme najma skutera. Vraćam se uskom zavojitom jezerskom cestom u Lakeside. Vraćam skuter. Kako je u Nepalu nestašica benzina, zamolili su me da, ako ga nađem, putem natankam skuter do vrha. Dajem tipu račun – 462 rupije.
“Here, sir. 400 rupees. Ok? Tip.”, kaže mi.
Ma napravim ti uslugu i ti bi da ti još ostavim bakšiš za vlastitu uslugu! Nevjerovatno, ali istinito. Don't fuck with me. Neki ljudi su zaista drski.
“462 rupees!”, zahtjevam svoje i postajem ljut.
Nakon desetominutne potrage za 62 rupije, pobijeđujem.
Odlazim u hotel. Vani počinje lijevati ko iz kabla. Orkanski puše. Mislim da će se sutra napokon razvedriti nad Himalajama. A ja sam već kupio kartu za Kathmandu...