Kad Švabi tehničaru crkne klima usred ljetovanja
|
Kao osviješten Švabo i tehničar, nikad ne idem na put, a da ne provjerim auto. Gume, svjetla, motor, vibracije, zvukovi, dimovi, temperature. Pranje izvana, čišćenje iznutra. Je li plaćen parking, ima li love na ENC-u, vinjete ove i one. A radi ovih, koji već likuju, prvom nizu provjera dodajem i – fluide. Ulja, vode. Vode, voda, boca vode. Jedna za mene, jedna za auto. Nikad ne znaš. Karte podrazumijevam. I wc-papir. Vlažne maramice. Kratku uzicu za psa. Pojas za psa. Brojanica, kamen sa ćaćine kuće i protupožarni aparat trljaju se u zadovoljstvu grupnjaka u skrovitosti nekog pretinca... Naravno, pred duži put usred ljeta znam i da je to klasična situacija, kad klima crkne. Pa kao osviješten Švabo i tehničar odem prije dužeg puta usred ljeta do omiljenog doktora za klime. Provjer, provjer, opip, opip, dopun, dopun, moj se dlan isprazni koliko se njegov napuni (Mehanika fluida, Zakon spojenih posuda), i … krećemo. (O putu, cilju, anegdotama i divotama uskoro. A o klasici crkavanja klime usred ljeta, i to baš kad tražiš sobu za odmor u području, gdje je i zadnji štagalj bukiran radi nekog sajma – neću nikad.) KoŠt, gaseći auto navečer pri vrhu brijega, s kojeg se među obroncima taman vidi more, a večernju tišinu paraju tek sirene šlepera, koji trube pred zavojima zeznutih serpentina, osluškujem. Kad je punac penziju zaradio vozeći, kad je djed penziju zaradio vozeći, kad su generacije profesora doprinijele toj tehničkoj diplomici, kad KoŠt imaš cirka oko tu negdje milijun kilometara u posve neupečatljivom guzičku, to je navika; seknd nejčer. Osluškivanje. KoŠt je, naravno, dosad i nadalje - Kao osviješteni Švabo i tehničar. Oslušk… Ništa ne krcka, ne lupka, ne cvili. Broj okretaja ravnomjeran, temperatura ok. Pustim minutu, da stari turbo dođe do daha (poučak australskih truckera), gasim auto. O blijedom gledanju iste žene u trećoj deceniji veze – nema se što. Netko voli Crnu Ružu, netko turbodiesele. KoŠt; opjevala i Severina. Večer završava raspivano. Dugo „i“. Kao osviješteni Švabo i tehničar, ujutro, prilazeći parkiranom autu, po navici skeniram. Gume pune, profil ravnomjeran, ispod auta nema sumnjivih lokvica. Stišćem starter; sve potrebne lampice se upale i ugase. Broj okretaja ravnomjeran… I onda čujem taj odvratni zvuk. Metalan, ponavljajući. Kao zadnja tuka, ugasim motor, kao, nestat će; potiskivanje, geštalt, ovoono. Stisnem starter, lampice, okretaji, ovoono, ali opet isti zvuk. Dodam gas (lagano, hladan motor…), zvuk jači. Pustim gas, zvuk slabiji. Lagano krenem, zvuk isti. Ovjes dakle eliminiram; motor ili agregati. („Elementi strojeva“ su jezivo dosadan niz predavanja, barem bili u moje vrijeme.) Što je vezano za broj okretaja?! Klima… Ugasim klimu, nestane metalna jeza. Upalim, opet se čuje, uz povremenu oscilaciju broja okretaja, taman da iskusno dupe osjeti. MMEL, Master Minimum Equipment List. Pojam iz avijacije, jedan od ključnih u kontekstu imena ovog bloga i životopisa Shelly Kelly. MMEL - bez čega se može. MMEL, analogno preslikava KoŠt u meni, nudi rješenje – odmor po planu, ali isključene klime. Na + 35. Na sredozemnoj obali. Vlažno, ali izvedivo. Pas će više dahtati, Prvozakonita ranije gubiti živce, ali – izvedivo. Spuštam se dva zavoja, posada ulazi, krećem taman prije brzopojavljujućeg, trubećeg šlepera u retrovizorčadi. (Gurua od klime kunem u sebi; češće sam u njegovoj garaži nego u koitusu… Gurua sam prokleo još masu puta tijekom 1.300 kilometara povratka, povratka bez klime, kasnije… ) Obzirom da jezik zemlje odmora ne govorim, niti ovlašteni majstor govori ijedan jezik osim svog, shvaćam bit kratke priče. Novi Il Compressore, sa popratnom logistikom, espressom, bez muzičke želje – oko 1.600 eura. Obnovljen, sa garancijom, oko 800, ovisno o popratnoj logistici. Pokažem mu kilometražu auta. Obojica slegnemo ramenima. Ovo je totalka. Na sreću, dva sms-a kasnije, balkanski bratić u Beogradu vispren je lik sa svim vezama, koje KoŠt može trebati. Daje mi kontakt DK („Doktor za klime, videćeš. Ali, jebiga, moraš da dođeš…“) DK je sijedobradi mrgud, krupan. Ne diže pogled sa ekrana arhaičnog kancelarijskog kompjutora. „Kasniš osam minuta, izgubio si red!“ Iza DK ikona nekog sveca, na polici prašnjava oficirska kapa, vojno zrakoplovstvo. Sjeda za kompjutor i ignorira me par minuta. „I crko ti je kompresor, al čuo sam da to već znaš. E onda znaš i da je to oko hiljadu ipo evra.“ Dok pokušavam na nonšalantnost pojasniti gužve na Bajakovu i zablesiranu navigaciju u izbjegličkom naselju, prekida me. „Sad ćemo da čekamo da mi moji jave, ima li.“ Čekamo. Idem na plan B; zašprehat ću ga u ime popusta… O studiju, o tehnici, o bratićevoj preporuci, o kako mi je stvarno žao što sam zakasnio. Pristane na priču o tehnici; nije klima jednostavna, ljudi bi luksuz a ne paze, pa loši servisi, lopovi, ali loši prijevodi… Hvatam se za prijevode; malo kasnije shvaćam da se zapričao, cigareta za cigaretom, vrijeme ide, prihvatio je moju loptu; konzekutivno prevođenje, strukovni prijevodi, igre i igrice … Četiri, pet cigareta kasnije, mobitel; njegovi javljaju, hiljada ipo evra, može i obnovljen kompresor za osamsto, radi i drugi dijelovi su njegov poklon; „Ličanin sam ja, znaš, iz Hrvatske, sine…“ Zahvaljujem na vremenu i pomoći; auto ima previše kilometara za toliki trošak popravka, improvizirat ću, pojasnim. „Izvini, sine, ja sa otpada ne ugrađujem; ne mogu dati garanciju.“ Pričamo još skoro sat vremena o putovanjima, kulturama, državama, politici. Upoznao sam jednog od glavnih nabavljača oružja bivše države. Duge godine u inozemstvu, arapski, engleski, njemački. Penzioner, radionica za klime… „Jebiga, vreme mi isteklo; mator sam da idem dalje, da opet nešto počnem!“, smije se. „Navrati, kad opet dođeš!“ U Pakračkoj ulici, na periferiji Beograda, upoznajem D. 23 godine, okretan, brz. Bratić mi šapće – „oni su iz Knina došli…“ D. je mehaničar, radi na održavanju šlepera firme, za koju radi moj bratić. D. je nabavio kompresor sa otpada; skida stari, postavlja ovaj, puni klimu; sve radi; kava; pitam za cijenu. „Paaa… da ti kažem“ – pokazuje na tablice, uz smijeh namigne – „moji su iz Knina… ispada, mi smo zemljaci… Hajde, 80 evra za sve …“ /Punica zove moju suprugu u panici; dan je obljetnice „Oluje“ a ja u Beogradu, pale se zastave, punica u panici, supruga pita, je li sve u redu. / Bratić me vodi na piće, prolazimo kraj parka pred autobusnim kolodvorom u Beogradu. Taman staje mali autić, deseci izmorenih, tamnoputih ljudi, djece, salijeće djevojku, koja izlazi iz auta i dijeli vodu. „Tu dođu, prespavaju, i ujutro dalje“, pojašnjava moj bratić. „Mađari dižu zid; tuga jedna…“ … Voziti suznih očiju centrom Beograda oko pet popodne nije jednostavno. Šutim. Tri piva na ušću Save u Dunav kasnije, zaglavljujem u gužvi pred Bajakovim. Sat i pol; Balkan se vraća u Gastarbajterije na sjeverozapadu. Hrvatski policajac gleda moju osobnu, pa mene. „Otkud, zaboga, vi u … ovome?!“ Kao osviješteni Švabo i tehničar, uz umornan koliko i graničnorutiniran osmijeh , slegnem ramenima. Tri preduga treptaja kasnije, krupne kapi pljuska počinju štropotati po vjetrobranu. |
