male price o velikom svijetu

četvrtak, 26.07.2007.

Dan VIII: Struge - Vlaski grad

Ovo je predzadnji dan naše ture. Od ogromne karte specijalke sa početka, ostalo je jos 30 cm cool.

Kad smo legli, spustilo se nevrijeme i mi smo sa strijepnjom iščekivali jutro, nadajući se da će nam vrijeme dozvoliti da idemo dalje. Na svu sreću, probudili smo se sa suncem. Naš prijatelj D, odlučuje da se već danas spušta u Paklenicu, gdje bi nas trebala čekati ekipa iz Zagreba, s kojom smo se prethodno dogovorili. Dragi i ja ustrajemo u tome da idemo do kraja i dogovoramo za sutradan susret s ekipom.

Sklonište na Strugama je jedno od ljepših i bolje opremljenih skloništa na Velebitu. Na donjem katu je kuhinja/blagovaonica i ležajevi, a još ležajeva ima i u potkrovlju. 15ak ljudi se ovdje može smjestiti bez problema. Oko skloništa se nerijetko mogu vidjeti i šatori. Tako sam i ja prošlu jesen ovdje spavala u šatoru i naučila koliko je važno imati dobar karimat. Vreća me je dobro služila ali sam cijelu noć osjećala hladnoću i vlagu iz zemlje. Ako češće spavate u šatoru, preporučam samonapuhavajući karimat. Nije pretežak (cca 500gr) a nije ni prevelik. Isto tako odlično posluži u skloništima i zimskim sobama gdje nema spužvi na ležaju.

U ovom periodu je na Strugama organizirano dežurstvo, pa nas spavanje košta 20kn. Na put krećemo oko 8 sati. Usput stajemo na Marasovcu da napunimo zalihe s vodom. Kako se uspinjemo, tako nam se otvaraju prekrasni vidici sa svih strana. . Ubrzo vidimo Babino jezero ispod sebe . Kako je subota, srećemo ljude po putu, pogotovo trekingaša. Pretpostavljam da su se pripremali za Velebitski treking.

Put od Struga do Vaganskog vrha (1757 m n/v) traje nekih 2 - 2,5 sata i nije pretjerano težak.

Na vrhu nas je dočekalo jako ugodno iznenađenje. Naime, ekipa s kojom smo se trebali sresti u Paklenici čeka nas na Vaganskom vrhu party. Svaka čast, stvarno su nas lijepo iznenadili thumbupthumbupthumbup. No to nije sve smijeh, sa sobom su donijeli hrpu hrane i cuge za nas. Naravno da smo zamezili odmah na vrhu, tko bi odolio pravom kruhu i siru nakon tjedan dana jednolične prehrane cerek. Evo naših dragih prijatelja i vatrogasna fotka na vrhu:

Malo pogleda s Vaganskog vrha:


Nakon obilatog piknika, ekipa se vraća u Paklenicu a mi nastavljamo prema Svetom brdu.


Prvom polovicom puta idemo kroz visoku, ali lako prohodnu klekovinu i tako je sve dok nam se ne otvori pogled na more.
. Evo i Svetog brda . Od ovog raskršća, do Ivinih vodica je 45 min hoda. Inače, od Vaganskog vrha do Sv.brda treba cca 3,5 sati hoda. Ovaj potez mi je definitivno najljepši i svima koji idu na Sv. brdo preporučujem ovaj put zbog prekrasnih vidika. Drugi prilaz iz Paklenice, preko Ivinih vodica, vodi stalno kroz šumu i vidici se počnu otvarati tik iznad skloništa.
Na ovom sedlu počinje spuštanje za sklonište Vlaški grad. . Ovdje ostavljamo ruksake i idemo na Sv.brdo samo sa vodom i fotoaparatom. Gledano iz daljine, uspon izgleda dosta težak, no ustvari nije tako strašan cool
Pogled sa vrha je fantastičan. Prava nagrada za prijeđeni put cerek Nalazimo se iznad Tulovih greda i Masleničkog mosta Pogled na prijeđeni put . Zajedno na vrhu Na ovom sedlu se nalazi naš današnji dom . Spuštajući se prema skloništu, nailazimo na spomen ploču planinarima koji su tragično stradali u siječnju 2006. Od mjesta gdje smo ostavili ruksake do dole ima 30-45 min hoda po krušljivoj i strmoj stazici. No, nije ništa strašno, dovoljan je samo mali pojačani oprez.

U skloništu već ima 10ak ljudi. Večer provodimo u ugodnom okruženju i razmjenjujući iskustva i priče. Ovo nam je zadnja noć u planini i pomalo nam je žao da je turi došao kraj no

- 10:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se