JUTARNJI LAUREAT

subota , 29.03.2014.

jutarnji vrtlog
razgalio mi lice
među lišćem ustreptala
valove zraka pozdravljam
prijemljiva
za amplitude nedokučive
tko će im pogledati u oči
nije mi važno nije mi važno
svejedno
prozračnost je tako ugodna
prozračnost je tako zarazna
s koje to krošnje prštimo
otpuhnut ću ti šuškavi poljubac
na repu ptice neka putuje
kroz razgovore
kroz prostor
lelujav

jutarnji krug
mlaki mlaz
razbuđenim lisnim vijencem
ovjenčat ću ti čelo
zauvijek:
moj jutarnji laureat

A MORNING LAUREATE

A morning swirl
brings smile upon my face
trembling in the leaves
I'm greeting the waves of air
open to amplitudes reachless,
incomprehensible
who will look into their eyes
It doesn't, doesn't matter to me
the air flows, caressing me
airiness is, oh, so contagious
treetops bursting with laughter
from there, I'll blow you a kiss
rustling on a bird's tail
flying through conversations
through space
breezy and swaying

a morning circle
a gentle touch
of budding wreath of leaves
a forehead crowned forever:
my morning laureate.


Prijevod: Neo

BRODSKI PALIMPSEST

petak , 14.03.2014.

sada kada smo još uvijek na ovoj obali
vrijeme je hirovito
vrijeme za bure i mutna jutra
i vjetar težak stotinu tona
vrijeme je za zujanje u ušima
za razbludne hirove
zračnih struja nad sljepoočnicama
za košmarne noći
iz kojih je buđenje iznenadno
dok se fluid od snova razlijeva licem
kao voda u proljeće

sada kada smo još uvijek na ovoj obali
vrijeme je za očerupane čežnje
koje mahnito prosipamo s vrha zgrade
vrijeme je sada i za ožiljke
za izgrebane ruke
i blatne korake
za raspuštene šumarke
za granje gloga u koje zavijamo slatke slike
nemoćne i operušane

vrijeme je za euforiju mirisa
i žudnju za pustopoljinama o kojima nismo ni slutili
da se može žudjeti
za dualne istine
za gorke misli
za dvostrukost onoga što nosimo ispod košulje

vrijeme je sada za razdor i za nagon krvnika
zar je moguće da si ti onaj kojeg tako dobro znam
vrijeme je za predahe u slušalici
za nijeme noći
za tajne koje vrište
vrijeme je za stihove
i za zaljubljivanje u iste

još samo malo, ili malo više
pa kada jednom napustimo ovo sidrište
bit će mi svejedno
jesam li te srela u nekom prošlom životu
i jesmo li zajedno vrištali na jarbolima
zaboravit ću tvoj glas
i tvoju misao
tvoj prijekor i
boju tvoje nesanice

tada će more biti mirno
obasjano nekom nepredvidljivom nijansom jutra
i bit će ispunjeni svi razlozi
da ti budeš ti
a ja ja
da povratimo svoj mir i svoj nemir
svakome njegovo
da odmahnemo rukom nehajno
na još jednu okončanu plovidbu

tada će moje grlo biti nijemo za tebe
a bedra oslobođena i tuge i smijeha
bit će to neko drugo vrijeme
neka celulozna zbilja
koja papirno šuška pod prstima
drobljiva kao palimpsest
pjesma u drugoj pjesmi
sasušena misao
u kojoj ćemo se
samo sjećati sebe
u mirisu svježe tinte
u hrptovima novih slova
zaboravljati
sebe
blijedo ispisane
u snu
sebe od sada
sebe
od nas

PJESMA SE SAMA

utorak , 04.03.2014.

pjesma se nekako sama ispisuje
i ne trpi muke da se rodi
jer svaki most ima svoj proplamsaj
i svoje zemne krakove
i stvari postaju riječi
a riječi stvari
u vremenu kad zaboravismo
zašto smo krenuli
i zašto nam mjesec
u lice utiskuje
isti krug

zlatan osmjeh dunje
na licu ti prepoznajem
i titraje rosnih prstenova
riječi ipak
riječi ti već odavno ne čujem

pjesma se nekako sama ispisuje
palucavim jezikom
u mojoj nigdini
jezikom ružičastim
koji nije tvoj
sama se
dovršava