05

subota

srpanj

2014

Pjesmo moja...

Pjesmo moja,
ti koja živiš svakim dahom
mog krhkog tijela,
neka se tvoje niti preko vremena rastegnu
i jednom kada me ne bude više da ti dodajem nove rime,
nemoj gasnut kao zvijezda koja pada.
Ostani tu.
Neka te pjevaju dahom druge grudi,
na njima nađi utjehu i mir.
Znam, sve ću dati,
baš sve,
za još jedan sunčan dan,
za još jedan osmjeh na voljenom licu,
za još jednu suzu rugalicu
koja se kradom prometne iz oka
i žalit ću, kroz tišine,
što sam dala tako malo,
tako malo
u riznicu života.
Pjesmo moja,
znam da te nitko osim mene ispjevati neće,
danas su neka druga vremena,
a moja pognuta ramena
nemaju više snage,
iskra života postaje bol...
Daj mi snage, voljena moja,
raširi svoj stih preko moga neba,
Trebaš mi,
kao zemlji sol,
kao moru kora hljeba.
Pjesmo moja....





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se