|
Sad će mnogi pomisliti : evo ga na! Još jedan lažnjak! Ma nije Đuro nikakve koristi od tih papira imao, osim da su mu glavu na ramenima ostavili. Ni u primozgu mu nije bilo da traži svoja "prava", a vjerovatno mu je najveća želja bila da postane nevidljiv, na jedno pet godina, dok se ratne cijevi dobrano ne ohlade. Vratio se onako jadan u svoj mali grad, izgrlio roditelje, pronašao ženu svog života i zaprosio je. Bila je jedno od 15-tero djece siromašnih doseljenika iz daruvarskog kraja. Pristala je biti mu ženom i majkom njegove djece ma kako bio “obilježen” i “kriv”. Vjenčali su se gotovo tajno, jer on je mjesecima spavao u šumi. Zvuči kao priča za malu djecu, ali zaista je dugo vremena s prvim mrakom odlazio u šumu na spavanje, a vraćao se ranom zorom. U to vrijeme je, naime, omiljena metoda hapšenja bila ona pod okriljem mraka, a on nikako nije bio siguran da je za svoje “grijehe” dovoljno patio, da je slobodan, otkupljen. Supruga ga je čekala u roditeljskom domu, čekala ga je i noseći njihovo prvo dijete dok je odlazio na 24-mjesečno odsluženje vojnog roka. Ta, morao je malo i petokraku nositi. Nešto rada njegovih ruku ostalo je ugrađeno u Partizanov stadion u Beogradu, ali on je to smatrao premijom u odnosu na zatvore Stare Gradiške i Lepoglave, gdje je isto tako mogao završiti. Još jedna pozitivna stvar mu se tamo desila. Završio je školu – prehrambenu, pa se po povratku kući mogao zaposliti u tvornici čokolade. Tri godine nakon prve, rodila mu se i druga kćerkica. Dite, što bi rekao njegov otac. I čovjek bi pomislio: sve super i sve za pet, daj ispiši THE END, ali neću. Jer zdesilo je Đuru još koješta u četrdeset godina, koliko je poživio nakon svoga križnog puta.
Sasvim sam sigurna da ga je ćopio Ptsp, samo, who cares, nek bude sretan što živi. A i nije se tim imenom okrstiti mogao, kad se još, u bjelosvjetskim razmjerima nije desila ni Koreja, a kamoli Vijetnam. Pa nije bilo pametnih amera da ustanove da normalan čovjek, koji preživi rat i bude sudionikom svih tih strahota ne može da ne pukne. Ko kokica. Pukao je, dakle moj glavni junak. Al ne ko ovi suvremeni bivši borci, nikako ne mislim potcjenjivati njihove traume, ali oni ih imaju pravo izreći, oni imaju udruge, pravo javnosti i pravo na suosjećanje, divljenje, ili što već tko izabere. Nije mogao ni sa kim pričati o svojim ratnim danima, o svojim ranama, borbama, pređenim kilometrima i naoružanju. Zbog straha za njihovu budućnost, kćerkama nije ni slova o tom za života rekao. A morao je naći neki izlaz, neki ispušni ventil. I našao ga je u alkoholu. Zalijevao je je svoj metak u nozi, nazdravljao mrtvim prijateljima, svetom Anti koji ga je sačuvao, novoj državi koja ga je poštedjela, zalio je rođenje svog sina, onda kad je već pomislio da će mu se loza skupa s njim ugasiti. Kao i svi alkoholičari, gazio je svoju obitelj. Ali čak ni u trenucima delirija, ništa o svojim ratnim godinama nije naglas izrekao. Još je jednom, godinama poslije osjetio da Oni gore, ipak znaju za njegove ratne putešestvije. Naime, kad mu je sin htio upisati policijsku akademiju - nije mogao. Jer ipak je on bio sin bande, podvukli su mu još jednom to ispod nosa. Njegova udovica vjeruje da je sveti Ante opet baš tako isposlovao kod Svemogućeg, jer električar je imao manje šanse stradati od pavampirenih komšija početkom devedesetih.
Na radnom mjestu je bio poznat kao odličan radnik, zabavljač, naučnici su se otimali tko će doći kod njega na praksu. Volio je ljude, a voljeli su i oni njega. U mirovinu je otišao nekoliko mjeseci prije smrti. Pozlilo mu je na dan velike vojne parade, 9. svibnja, 1985. Odmah je prevezen u bolnicu, ali i uz svu medicinsku skrb, 12. svibnja 1985 – umro je.
Da je samo pet godina pričekao, pod drugom bi zastavom bio pokopan, na misi zadušnici zacjelo bi bilo više ljudi, a i u oproštajnom govoru nad njegovim grobom ne bilo preskočeno deset godina njegova života.
Do danas je 18 njegovih izravnih potomaka (djeca, unuci, praunuci), ali još više od toga traga koji je ostavio, ostale su mnoge njegove šale, doskočice, i više ili manje mudre izreke i događaji.
Većinu ovdje opisanih događaja saznala sam od njegove udovice, koja je još uvijek živa. Istina da joj nešto koljeno okoštava, a i tlak ponekad podivlja, al još uvijek je vrlo lucidna, ne treba je puno nagovarati da se vrati u mlade dane i nikad, baš nikad ne govori ružno o svom Đuri.
@ hvala vam svima na komentarima uz prvi dio ove priče. Nisam očekivala da će netko nešto posebno komentirati, ali ja sam to jednostavno morala napisati. Cijeli svibanj "kuhala" se priča u meni, ali eto, virusi i ostale roditeljske frke su me spriječile da to prije napišem. Od sutra opet svakodnevno kokodakanje... ;)
|
