Tra-la-la! Čula se tiha pjesmica negdje u pozadini. Ženski glas, vrlo blag i jako umirujuć. Odaljavao se. Dan je bio prekrasan - miran, bez ijednog oblačka na nebu, vruć i jako lijen. Svi su našli svoj kutak u hladovini i odmarali se. Nisu imali snage da se pomaknu. Ponekad zapuše vjetrić noseći na svojim leđima tek pokoji i slabi dašak svježine. Nedjelja je i nitko ne misli na posao, na školu, na brige i na obveze.
I ja sam se prepustio trenutku savršenog dana, sjedio sam na travnatoj uređenoj obali rijeke. Pokošeno je, a iza mene su stabla, tako da se jedva vidim, sakriven. Zasukao sam plave hlače i stavio noge u hladnu rijeku. Osjetio sam kako bistra voda teče. Izvalio sam se na travu, stavio ruke pod glavu i kroz guste krošnje gledao čisto nebo. Tek ponekad bi znala neka ptica ili avion proletjeti, ne mareći za svijet ispod.
Pokraj mene su sjela dva starija ribića. Namjeste se oni, izvale na svoje stolice i bace udicu u vodu. Pričali smo malo, ništa naporno, niti teško - lagane teme. Pričali smo dok smo gledali nebo, drugu stranu rijeke..

Otvorio sam oči. Zagušljivo jei tamno. Ova soba zaudara na bolest.. Bolnička soba. Čulo se bipanje aparata koji prati rad srca. Beep, beep..i tako u nedogled. Nisam se mogao pomaknuti. Slika se počela tresti, glava me zaboljela, došlo mi je da vrištim ali nisam mogao zvuka ispustiti. Aparat za rad srca sada je puštao ujednačen i dosadan zvuk, dugo beeeeeeeeep... Znam što to znači. Još sam čuo doktora i sestru kako užurbano ulaze u sobu, čuo sam neke kotačiće, možda neki aparat? Ne znam, više nisam vidio - smračilo se skroz. Nisam mogao niti disati, pluća.. nisu me slušala.
-Doktore, noge koje smo amputirali... rane su se otvorile! Krvari jako!!
Znači.. nemam više noge. Oduzeta mi je sloboda? Zašto?
Sva ta buka, ne mogu to podnijeti - želim se vratiti u mira, na lijep sunčan dan, na obalu rijeke. Opustio sam se, prepustio sam se. Bljesnulo mi je pred očima..

Opet sam otvorio oči. Ribiči su pričali kako će ovo biti dugo i toplo ljeto. Dugo, eh? Nasmiješio sam se i ustao. Kapljala mi je voda sa nogu. Pozdravio sam ih i potrčao gore prema cesti. mahao sam snažno rukama i trčao brzo, kao da me netko proganja, ili da ja proganjam vrijeme. Nije važno. Želim doći tamo - tamo...

-Sestro, vrijeme smrti?
-12:00... točno podne...

Ležao je na tlu, ljudi su prolazili preko njega, pokraj njega. Krvario je iz glave, ne znam točno odakle, ali vidio sam lokvu krvi kod lijevog uha. Nisam se niti ja sagnuo da vidim kako je, jeli živ, da vidim što se dogodilo, da pomognem... Okrenuo sam mu leđa, htio sam otići, mislio sma u sebi: "To se ne tiče mene..."
Ali začuo sam stenjanje. Okrenem glavu prema tipu na tlu. Drhatim rukama se upro o tlo. Oči su mu još uvijek zatvorene. Skupio je napokon snage u ruke i počeo se ustajati, ruke su drhtale.. Okrenuo sam se prema njemu. Ali smao poradi svoje znatiželje, zanimalo me što je slijedeće - što će se sada dogoditi.
Tip se ustane, pognut naprijed, ruke su beživotno visile dolje, još se malo njihale. Sada su mu noge drhtale, očigledno da nije imao više snage u sebi. Ali zašto se onda trudio, zašto je ustao..? Jedva podigne glavu i otvori desno oko, pogledao je u mene. S prezirom, okom punim mržnje. Namjesti ljutitu facu, kao da mu je dosta svega, kao da me mrzi iz dna svoje duše. Ali ja ga ne poznajem, ne volim taj pogled, ne znam zašto.
Namrštim lice, stisnem šaku i potrčim prema njemu. Zamahnuo sam iz sve snage i udario ga u lice. On se samo sruši na tlo, prvo je udario leđima, a zatim jako glavom o tlo. Opustio se, zatvorio oči, glava mu se nagne na jednu stranu, tijelo potpuno umiri. Mislim da sam vidio suzu, u desnom oku - mislim da je to bilo to. Ali nisam siguran, odmah sam se okrenuo i nastavio svojim putem.
To se mene ne tiče, ne znam tog tipa, ne znam zašto je dolje, ne znam što se dogodilo, ne znam zašto sam to učinio.. Ali začuo sam jecanj, slab:
"Zbogom?..."

Sve je bilo u nijansama sive. Teško da sam uočio ijednu čisto crnu ili čisto bijelu "boju". I čulo se nekakvo pištanje cijelo vrijeme. Sjećam se te jezovite atmosfere u snu, već na početku sam bio preplašen.
Stajao sam mirno i odjednom ispred mene se pojavi djevojka, trčala je usporeno, potpuno usporeno je mahala rukom. Nagnuo sam se naprijed da posegnem za njom - ja nisam bio usporen, normalno sam se kretao. Ali nisam mogao doprijeti. Ruka mi je prošla kroz nju. Spustim ju i tada osjetim na ramenu nečiju ruku. Strelovito okrenem glavu. U tom trenu sam vidio samo dio ruke do lakta. No tada se iza mene počelo osvijetljavati to biće. Polako sam vidio cijelu ruku, a zatim i skroro bijela brila širom raširena iza tog... "anđela". Izgledao je, blago rečeno, strašno. Glava mu je bila okrenuta prema gore, usta širom otvorena a vrh brade spojen sa trupom - kao da nije niti imao vrata. Oči su mu tada bile zatvorene. Proizvodio je čudan zvuk, dubog, jednolik, parao je pištanje koje se čulo svogdje po tom sivom svijetu.
Spuštao je glavu polako (iako ne znam kako je to uspio sa takvim ... "vratom"). Otvorio je oči. Bile su potpuno bijele, jedina bijela stvar u tom snu. Nije imao niti šarenice, niti zijenice, samo duboki i beskrajni bijeli pogled. Počeo me vući prema sebi.
Okrenio sam se naprijed. Vidio sam da je djevojka (još uvijek jako usporena) posegnula rukom iza sebe i povukla nekoga. Nekoga... To sam bio ja, drugi ja. isto usporen. Vukla ga je za rukav i oboje su se smijali.

probudio sam se uz krik...

---------------
za kraj, lyrics pjesme Yellowcard - Grey:

Stao je mirno, sasvim mirno i nepomično. Leđa joj je okrenuo. I ona je stala tako da mu okrene leđa, neprimjetno mu se primaknula dok im se ruke nsiu dotakle. Nisu se gledali u lice, stajali su kao stranicu okrenuti leđima jedno drugome. Uhvatili su se za ruke - snažno, kao da je zadnji put...možda i jeste.
Stajali su tako neko vrijeme, dok su ljudi prolazili. Starac sa smeđim šeširom, gospođa u plavoj dugoj jakni, tip na brdskom biciklu, djevojčica u šarenoj suknjici, djed i bakica polako držeći se za ruke - ljudi, prolazili su.
//upoznali su se prije tri godine, kod prijatelja u kući - bio je to rođendan, bio je to nenadan, nenajavljen susret. prijatelji oko njih su gledali kako veselo pričaju kao da se oduvijek znaju, kako se odlično slažu - može se reći:znali su što slijedi...//
Napravio je korak prema naprijed. Počeo se polako okretati. Ona napravi korak unatrag i isto se počne okretati. Sasvim polako su to činili, kao da imaju svo vrijeme svijeta i ništa - apsolutno ništa nije važnije od toga trena. Prolazili su, ubrzano ljudi. Studentica u modernom žutom kaputiću, profesor sa sijedom bradom, prodavačica u trafici sa crvenim tenisicama, učenik sa šarenom šiltericom. Prolazili su, bacili pogled na njega i nju - dok se polako, suprotno zakonima fizike - jako polako okreću.
//nakon te zabave kod prijatelja družili su se stalno, svugdje zajedno išli - nakon tjedan dana napetost je jako porasla i on je sigurno pitao da budu zajedno, siguran da nije pogrešno, siguran da će uspijeti ovoga puta//
Okrenuli se se jedno prema drugome i opet uhvatili za ruke. Gledali su se ravno u oči, začuđeno, kao da su potpuni stranci, prvi put se vide. Gledali su istinu, prošlost i ... sadašnjost. Svijet.
Puhao je vjetar... ili ipak nije..
Ljudi su prolazili... ili pak nisu...
Nešto je bilo oko njih..ili možda nije.. ali nije ni važno, to sve nije važno više.
//bili su u vezi tri godine, presretne tri godine, sa par svađica, malim nesporazumima, ali sve su to prebrodili i hrabro kročili naprijed. gledajući svijetlu budućnost, punu smijeha, veselja. slagali su se da su svi bili ljubomorni...//
Pustili su si sada ruke... niti riječi nisu rekli. Sada je kraj - uistinu, nešto što se vidi u očima. Nešto što mora doći, kraj. On napravi korak unatrag i okrene se. Polako krene naprijed...
//tri godine...bili su presretni...//
Tri godine, bili su presretni!
Ona potrči za njim i poviče njegovo ime:
".................", - vikala je iz sveg glasa.


Ne znam...jeli se okrenuo, jeli stao.. niti što je dalje bilo. Ljudska sudbina, nepostojanje iste - ljudska moć da promjeni stvari, da učini ono u što vjeruje da je najbolje. Ljudksa moć da odluči, da učini to. Ljudi su moćna bića ako pogledate to - a njihova moć - su riječi, su sjećanja, su emocije. Ljudska moć, i slabost. Ne znam što je dalje bilo, ako vas zanima saznajte sami...


messa

Stari ljetni dan. Prastar, spreman za umrijet. Sati prolaze jedan za drugim, kao stranac pokraj stranca, kao vjetar pokraj oblaka - ne obračajući pozornost na onog drugog. Za takvog dana hodao sam sam, negdje tamo - u udaljenom gradu, negdje ovdje na nepoznatom mjestu. Savinuo sam leđa prema naprijed, opustio sam ruke. Zar to znači... jel to kad netko kaže: "pogledaj, kao da nosi teret cijelog svijeta na leđima"? Nisam se ipak mogao uspraviti, pogledati ovom otužnom svijetu u oči, pogledati i reći da će sve biti dobro, da ću se opet moći nasmijati. Mislim da je moja radost, razigrani osijeh, veseli glas... nestali zauvijek, kao list koji se izgubi zbog prkosnog vjetra.
Osjetio sam tapšanje po ramenu, čuo sam nečiji glas. Nisam se obazirao, nastavio sam bezvoljno hodati - noge su me nosile, negdje.. Nako nekog vremena, prijateljski glas je nestao, više nitko nije hodao uz mene. Ne znam jesu li ulice bile puste, nisam nikoga vidio, ne znam jeli sunce sjalo, nisam ga osjetio - tada, nisam ništa znao...
Počeo sam se penjati po mostu koji ide preko dugačke ceste. Toliko stuba, bezrajno visokih - kao da vode u raj, tamo gdje.. ..
Stao sam na sredinu metalnog mosta, iznad ceste, iznad brzih automobila, iznad tih ljudi, njihovih briga, iznad tla.. Uspravio sam se, pogledao gore - sunce, bilo je tu, sjalo je. Ispružio sam ruku prema njemu i izustio:
"...vrati ju natrag, molim te..."



Ništa se nije dogodilo, dok su godine prolazile, stoljeća se mjenjala - stajao sam tamo dok je sve prlazilo. I ništa se nije dogodilo. Napokon sam pao na koljena. Ništa se niti neće dogoditi...


celesse

Nakon duge kome, napokon sam se probudio. Već tada sam znao da se sve izmjenilo - prvenstveno, svi moji prijatelji su već mrtvi, dugo sam bio uspavan. Ustao sam se, već sam bio vani. Vrijeme je bio jednostavno rečeno: prekrasno, bez oblačka na nebu, svijetlo, sunčano i toplo. A oko mene, prostor je bio tako... jednostavan, čistih linija, kao da sam u nekoj bojanci. Sve je bilo jednostavno, jednobojni predmeti za zaobljenim linijama.
Ispred sebe sam ugledao neku ... jednosobnu zgradu pred kojom su visoko bili obješeni biciklovi. To su naime bili stari bicikli poznatih ljudi, onih koji su davno prije nešto značajno napravili i sada ti bicikli stoje kao uspomena na njih. Prvi je bio moj, na njemu je pisalo moje ime i prezime. Ušao sam u prostoriju, sjeo na stolicu pred ozbiljnim čovjekom za svojim stolom i rekao mu:
-Onaj prvi bicikl, moj je. Ja sam taj čovjek.
On me niti ne pogleda, nije mu ni bilo čudno da netko od tih vlasnika može biti živ, il da sam se probudio iz kome.
-Morat ćeš mi pokazati puno dokumenata sa svojim imenom da me uvjeriš, - kaže on.
Osobnu iskaznicu mi nije prihvatio, ali srećom imao sam u lisnici dosta dokumenata sa imenom te sam ga napokon uvjerio. Na kraju je rekao da je uvjeren i da mogu uzeti bicikl.
Izašao sam van (ali nisam uzeo bicikl) i nastavio hodati. Izgleda da je cijelo vrijeme uza mene bio netko, ali u cijelom snu nisam vidio tko je to..
Kaže on:
-Gdje ćeš? Moram ti nešto reći. Lice ti je unakaženo.
Taman tada sam došao do nekog zrcala i pogledao se. Uistinu, lice mi je bilo zavijeno i prekriveno zavojima.
-Ma nije valja jako, -mirno mu kažem.
-Da, jeste. Nemoj skidati zavoje.
Nastavili smo dalje hodati tim neobičnim krajolikom. Tlo je bio tamno zeleno, ali nije trava nego nešto ravnije, kao tepih. Dok je sa stane bilo nešto pravokutnog oblika negdje do stomak-visine, svijetlije zelene boje. Sa strane sam vidio neku prilično kosu cijev koja je išla visoko prema gore. Pri dnu je bila otvorena i iz nje izađu 3 čovjeka.
Pozdravim ih i skinem zavoje sa pola lica. Nisu se preplašili, pozdravili su i oni mene i nastavili dalje. Opet kažem svom suputniku:
-Vidiš, skinio sam zavoje i nisu se uplašili. Nije tako strašno.
Opet dođem do nekog zrcala i pogledam se, sad bez zavoja. Donja usna mi se nikako nije micala, dok zubi jesu dok pričam. Desno oko je zatvoreno, dok kod liejvok, donji kapak pada dolje kao da je jako težak. Na licu imam dvije velike, krvave rane. Jedno rame mi ide pram naprijed, dok je drugo potisnuto prema iza. Podignem ruke i pokušam usnu ispravit,, desno oko otvorit, pokušavam izgledati kao prije.. Ne ide, iz oka curi neka sluz a usna stalno pada dolje.
-Vidiš, ipak jeste strašno, - opet kaže on.
Zanimljivo je da se niti on, niti ja nismo niti uplašili niti uznemirili vidjevši moje lice. Kao da je to nešto najnormalnije.
Nastavili smo dalje. Došli do tog tunela (isto svijetlo zelen, kao da je od mekog tepiha). Pokušao sam se popeti (ipak su odatle došla ona tri tipa), ali nisam mogao - prestrmo je. Tada me popčne gurati moj suputnik i počnem trčati prema gore niz cijev (čak ni tada nisam vidio tko je to).Došao sam do vrha. Bilo je jako visoko i ... nema tla iza kraja cijevi. Dolje je sve izgledalo tako sićušno i opet- kao slikovnica.
-Ne mogu dalje. Past ću,-kažem.
-Ma možeš, - uzvrati on i gurne me. Padam dolje. Ali ne vičem, niti se ne brinem. Pao sam dolje, na leđa. Na taj zeleni "tepih". Ustanem se..