srijeda, 27.06.2007.
it's alright!
|
Noćas ću se prisjetiti svega, noćas ću opet "zapjevati", noćas ću zatvoriti oči - zauvijek. Noćes je moj kraj, to je sve - noćas.
Već sa pet godina, sjećam se kristalno, bio sam nemiran dječačić, tračao po dvorištu. Zgoda mi je ostala u glavi: loptom sam razbio ogromni prozor na radionici mog tate. Htio me je tući, ali djed nije dao. Spriječio je tatu. Ah, i njega se sjećam. Tako jasno. Bio je dobar i uvijek vesel čovjek. Uvijek na mojoj strani. Tada se činio tako star, a sada - sada sam i ja djed i ležim u krevetu - nepomično. Ležim, više nemam snage da se pomaknem. Niti usta ne mogu otvoriti. Unuci su tu, spavaju naslonjeni na moj krevet. Sin i kći su tu negdje u kući, ne mogu okrenuti glavu, da vidim gdje su. Žena je već odavno preminula.. ah, bila je divna žena.. Sjećam se kada sam ju upoznao. Imao sam tada 18 godina. Prvo smo bili prijatelji. Ludo smo se zabavljali do kasnih sati, ne mareći ni za što. Bili smo mladi, ona 2 godine mlađa od mene. Mladi, ludi i zaigrani. I zaljubljeni jedno u drugo - to samo kasnije shvatili... Unuci su se probudili. Drmaju mi ruku i viču da im pričam nešto. Oni obožavaju moje priče, priče iz mladosti - neke izmišljene, a mnogo njih stvarnih. Blago ih pogledam umornim očima. Ne mogu, žao mi je, ne mogu vam pričati priču. Tijelo me više ne sluša. Doktor je došao. Zvali su ga.. Sa 26 godina sam ženio svoju veliku ljubav. Bio je to jednostavno prekrasan, predivan, veličanstvan dan i najbolje vjenčanje u gradu - tako ja mislim, i tako ću misliti do kraja. Uskoro smo dobili sina, pa kćer. Razigrani su bili. Pružili smo im sve što smo mogi, i dom pun ljubavi. To je najvažnije, dom pun ljubavi, razumjevanja i mira.. I godine su prolazile, i oni su odrastali. I oni su tračli po dvorištu i razijali prozore loptama, i oni su se zaljubljivali. I godine su prolazile, i oni su našli svog životnog partnera/partnericu.. Zbogom! Polako sam zatvorio oči. Zvukovi su se utišavali. Mirno je - mirno je u meni. Oko mene je nemir. -Djede! -Oče!! - vikali su.. sve tiše. Lijep život sam živio.. sada ga ostavljam drugima.. --------- ispiracija by this song: Yellowcard - Dear Bobbie --------- ako me nebude na blogovima neko vrijeme, sorryte, idem kući, ispiti skoro gotovoi, a tamo baš i nemam net.. ali čujemo se! svima ugodni praznici i - do čitanja!! ;) |
subota, 23.06.2007.
kiša
|
-Weeeeheee! - vikao je mali Jones i trčao po kući.
Nosio je crvenu dekicu obješenu oko vrata,i kako je trčao tako je dekica viorila za njim. Skakao je po kauču, provlačio i penjao se po stolu. Na taj vrući ljetni dan. Majka ulazi u dnevni boravak i pogleda u sinčića. -Odlucio sam sto cu biti kad budem bijo veljik. -A jesi li? -majka se sagne do sinčića i stavi mu ruku na glavu. On pak uhvati dekicu u ruku i ponosno podigne bradicu. Stajao je ponosno. -Superman! To cu biti! -Superman? -nasmiješi se pak majka. -Da. Spašit cu svijet od zljih ljudi! Ustane se majka i krene iz dnevnog boravka. -Imaš dobro srce, Jones... Dječak se nastavio igrati Supermana po kući. NIje uopće bilo važno ako slučajno nešto razbije, jer će u budućnosti on spasiti svijet od zlikovaca! ... -Generale! Na poziciji smo! - vikne vojnik za komandnom pločom u podmornici negdje u Tihom oceanu. General se trgne. Stajao je uspravno u svom smeđem odijelu na sredini komandne prostorije. On drži ovu operaciju, samo jedna njegova naredba i nuklearni projektil leti prema SAD-u. On stavi ruke iz leđa. Svi se okrenu prema njemu, a kapetan podmornice stane do njega gledajući ravno, prema vojniku koji samo mora dobit naredbu da ispali projektil. -Okrutni svijete.. dobrodošao u treći svjetski rat! Ispalite projektil!! - glasno poviče general. Gumb je stisnut. Projektil krene svojim putem. general nabije svoju vojnu kapu tako da mu sjena prekrije oči. -Gle! Pada kiša ovdje... - kaže on. Kapetan ga pogleda. Stvarno, kišna kap mu je tekla niz lice, i kapnula dolje.. Pada kiša.. Kapetan mu stavi ruku na rame i kaže: -Generale, Jones.. pustite ju neka pada, kiša..  |
srijeda, 20.06.2007.
sastao sam se..
|
Sastao sam se jučer sa društvom. Bilo je ugodno. Frend ima nekih problema sa djevojkom, pa je bio utučen. Drugi pak problem sa faksom pa je malo pričao. Tako da se tmurna atmosfera počela širiti društvom. Nije mi do toga, takve atmosfere. Zato sam se šalio i na svoj i na tuđi račun, nasmijavao sam ljude, pravio gluposti. Sve dok se i zadnja osoba napokon nije nasmiješila. Volim kada svi oko mene imaju osmijeh na licu, kada im je zabavno, da barem privremeno zaborave na probleme - ipak, ne nosimo probleme cijelog svijeta na leđima.
Zato mi i nije bilo čudno kad sam dobio komentar da sam uvijek vesel i da me teško vidjet ozbiljnog, neraspoloženog. Nosim svoju masku 'veselosti' i ponosno ju ne skidam - uz to, volim zavaravati ljude i praviti se da sam nešto što nisam. Sastao sam se danas sa društvom. Bilo je ugodno. Imam nekih problema sa djevojkom, pa sam bio utučen. Ipam pak problema i sa faksom pa sam malo pričao. Ali nije se širila tmurna atmosfera društvom. Nije mi do toga, takve atmosfere. Zato sam se šalio i na svoj i na tuđi račun, nasmijavao sam ljude, pravio gluposti. Smijao sam se, s njima - sad su nasmiješeni. To mi je drago. I nitko nije ništa primjetio, ništa rekao, niti reagirao - jer.. sve je bilo kao i uobičajno. Nosim svoju masku, i neću ju skinuti. Pravit ću se i dalje, zamarati neću ljude. =D  |
subota, 16.06.2007.
one more time
|
I tako je stao pred nju. Nakon više od godinu dana, sreli su se opet. Dok je vjetar puhao i nosio tišinu oko njih, ljudi su prolazili noseći nemir. Nisu se tako dugo vidjeli, niti čuli. Ali ovaj susret je ipak bio čudan. Sada su oboje bili drugačiji. Pogotovo, on se promjenio. I sada je to shvatio, vidjevši ju, prisjetivši se prošlosti, kako je prije bilo..
Pružio joj je ruku da se rukuju, nesvjesno. Razmišljao je.. o promjenama. S njom je bio sretan..zbunjen..oduševljen..preplašen - tako puno toga, toliko da nikada nije mogao čisto razmišljati, uvijek je nešto bilo. A sada, nakon godinu dana ima djevojku, ali nema ju. Sada, čistog uma, ne može više biti vjeran nikome, ne poštuje nikoga i ništa, sada ne mari za nikoga. Voli se napijati, tulumariti i nikako ne razmišlja o poslijedicama. Kao da je ona prije godinu dana pustila psa sa uzice.. i sada ga nitko ne može "kontrolirati". I sada, dok vjetar puše, ljudi prolaze, dok stoji ispred nje, ispred svoje prve prave ljubavi, sada... se želi vratiti na staro, želi opet biti kakav je bio. Niti sam ne zna zašto, ali zna da mu je dosta - želi se opet onako osjećati, ONAKO! Drži ispruženu ruku. Ona se nasmješi, kao prije, blago, umiljati, anđeoski. I okrene se.. i krene svojim putem...  Yellowcard - Light Up The Sky Your making choice to live like this, And all of the noise, I Am Silence. We already know how it ends tonight, You run in the dark through a firefight. And I would explode just to save your life, Yeh I would explode. Let me light up the sky, Light it up for you. Let me tell you why, I would die for you. Let me light up the sky. I can't find a wall to pin this to, Their all coming down since i've found you. I just wanna be where you are tonight. I run in the dark looking for some light, And how will we know if we just don't try, We won't ever know. Let me light up the sky, Light it up for you. Let me tell you why, I would die for you. Let me light up the sky, Light it up for you. Let me make this mine, I'll ignite for you. Let me light up the sky, Just for you tonight. Let me help you fly, Cause you won't have time. Cover your eyes, Get your disguise, They won't ask you why, They just watch you die. And it's still so hard to be who you are, So you play this part, The show goes on. You've come this far with a broken heart, Yeh you've come this far, And you've broken. Let me light up the sky, Light it up for you. Let me tell you why, I would die for you. Let me light up the sky, Light it up for you. Let me make this mine, I'll ignite for you, I'll ignite for you. Let me light up the sky, Light it up for you. Let me tell you why, I would die for you. And it's still so hard to be who you are, But you've come this far with a broken heart. And it's still so hard to be who you are, But you've come this far with a broken... Let me light up the sky, Let me light up the sky. --------------------------- afternote: odmah da naglasim, NEMA autobiografskih elemenata, čista fikcija. zbilja! =) |
četvrtak, 14.06.2007.
San
|
Mama, mama, želim biti balerina kad odrastem.
One su tako lijepe, prekrasno plešu. Mamice, želim biti balerina. 20 godina kasnije Sjedim za velikim stolom ispred ureda direktora xy tvrtke. Javljam se na telefon, zapisujem poruke. Pravim kavu. Neprimjetno ulazim u ured. Ostavljam kavu na stolu, izlazim van. Javljam se na telefon, zapisujem poruke... Poruka: Snovi stare brže od sanjača. Anoniman autor |
nedjelja, 10.06.2007.
heroj
|
Uvijek sam se pitao zašto svi vole heroje i kako postati superheroj.. Potratio sam cijelu mladost tražeći taj odgovor i vježbajući za taj dan. Vježbao sam borbu katanom. Nju sam pak dobio od posebne osobe kad sam navršio 10 godina. Djed mi ju je poklonio. Plava katana ukrašena zmajevima. Plava.. I sada, imam 20 godina, stojim na kiši, katana mi u ruci - i nadam se jednome: našao sam odgovor kako postti heroj.
Zvuči umišljeno, zvuči razmaženo, zvuči kao da sam najveće derište željno pažnje. Sve je to manje važno, drugi plan. Jer heroji su ti koji ostaju u sjećanju, oni o kojima se priča čak i kada nisu tu, heroji su ti koji su bitni i žive zauvijek. To je moja istina, ono u što sam uvijek vjerovao. Nisam se igrao sa klincima, nisam se družio u školi - stalno sam trenirao. Ima li što bolje od heroja sa katanom, kao u stara vremena, ona vremena koja ću oživjeti.. Kišne kapi se slijevaju niz mene. Nepomično stojim. Čekam. Da neprijatelj napravi korak. On stoji - prkosno - ispred mene. Ruke su mu prazne. Potrči na mene. Vodene lokve su pljuskale dolje. Potrčao sam i ja, te snažno zamahnuo katanom. Nije li bila plava katana - zašto.. je sada promjenila boju? Zamanuo sam na njega, oštica je prošla kroz njegovo tijelo kao da je zrak. On se zaustavi ispred mene, stavi mi ruku u prsa, na srce.. i stisne ga! Oca nikada nisam imao.. Poginuo je u ratu dok sam bio dijete. Vidio sma slike, čuo priče o njemu, ali nikada ga nisam upoznao. Bio je heroj. Heroj.. Pao sam na tlo. On se spusti iznad moje glave. Pogleda me u oči. Zašto on izgleda kao ja? Zato je katana promjenila boju.. u crveno? Zatvorio sam oči.. Hoće li sada svi nastaviti pričati o mom ocu stalno, nastaviti govoriti da moram biti bolji od njega, da moram biti sjajan čovjek kao otac moj? Ili će reći: "stanje se naglo pogoršalo, srce jače o njega, umro.. u 20-toj godini života.." |
petak, 08.06.2007.
a letter!
|
Moje nebo bez oblaka, moje tlo bez podloge, moji snovi bez spavanja, i moja stvarnost bez mašte.. Zapravo, nikada niti nisam niti vidio ljude koje poznaješ, pozdravio ih, prišao - postoje li oni? Znam da postoje, ali ipak - postoje li? Ne razumijem - ono što si vidjela, ne razumijem to. Što je to? Ne znaš niti ti? Onda mi ne možeš pomoći da ja razumijem, da ti se približim... I još uvijek ganjaš svoje snove. Samo to! Što je sa stvarnošću? Gdje smo mi tu, kod tebe - gdje smo mi? I sada ćeš i mene izbjegavati? Samo da nebi bila povrijeđena, samo zato nećeš riskirati? Što ako sve bude ok, što ako sve super završi.. iako, ne može niti završit ako ne dopustiš da počne.
I da, ipak razumijem, nemoj misliti da nije tako. Ljudi koje znaš, znaš li zašto ih nisam upoznao? Zato što ih niti ti ne znaš! Ono što si vidjela i doživjela, znaš li zašto to ne razumijem? Zato što si potisnula to i zaboravila, počela iz početka, bez prošlosti! Znaš li zašto stalno ganjaš snove, skrivajući se od stvarnosti? Jer je tamo sve moguće, tamo si sigurna! I na kraju, znaš li zašto me izbjegavaš? Jer ću ti sve ovo reći kad te sretnem, jer ću ti reći istinu, jer ću ipak biti uz tebe! Neću te pustiti. Možda to i znaš - možda se toga i plašiš, da ću biti uz tebe. Uvijek tu..negdje, gdje si ti... Sada to napokon shvaćam - želim biti uz tebe, štiti te stalno. Hoće li... to biti problem?  |
utorak, 05.06.2007.
99
|
Sreo sam ju jučer u gradu. Slučajno, neočekivano, hodali smo jedno prema drugom..
Sjećam se kako je bilo prije - sunčan ljetni dan, vruće, nitko nije mogao ostati u kući. Otišli smo na osamljeni dio rijeke, ona i ja, sjeli na zelenu travu, stavili hrpu papira okraj sebe i počeli praviti papinate brodiće. Sunčan ljetni dan, vruće. pričali smo, smijali se, zadirkivali, škakljali - i puštali brodiće u rijeku, neka plove nizvodno, nek ih nosi stuja - nek oni nose naše snove. Sati bi prolazili, čuli smo iza sebe, ljudi hodaju, smiju sel, šetaju po tom vrućem ljetnom danu. Ali nismo nikoga vidjeli, oko nas su stabla zarasla. Miran kutak i samo naš kutak. Tada sam se osjećao kao da je svijet naš, da nema briga, da ostatak svijeta stoji - dok brodići plove niz rijeku. Sunčan ljetni dan..bližio se kraju. Sunce polako zađe za drugom stranom obale. Nebo prekriveno tonovima crvene, narančaste. Ustao sam se, pružio joj ruku - da se ustane. Ona ju primi, nježno, polagano.. Sreo sam ju jučer u gradu. Slučajno, neočekivano, hodali smo jedno prema drugom. Pogledao sam u nju, nije niti zastala, samo je blago okrenula glavu prema meni. Niti pozdrav, niti smješak. Ništa od starih dobrih vremena, ništa od vremena koje smo proveli zajedno? Ništa nije ostalo?? Nastavila je hodati. Stao sam, okrenut leđima prema njoj, nisam se okrenuo. Te večeri sam došao na naše staro mjesto na obali rijeke. U ruci sam držao jedan papir. Sjeo dolje, napravio sam brodić. Plave boje, papir je bio plave boje. Pomislio sam na nju i pustio brodić niz rijeku, pustio sam ga da teće, ovaj put - neće nositi naše snove - nek nosi naš opraštaj..  |
subota, 02.06.2007.
sudbina
|
Danas sam sreo svoju Sudbinu. Danas sam ostao zatečen Stvarima oko sebe, Događajima koji se neprekidno događaju. I da, danas je taj dan kada sam vidio zeleno nebo, dan kada je trava postala plava, a ljudi sivi. Ovako gledajući, danas je čudan dan. I jučer je bio čudan dan, jer jučer mi je Prorok rekao da ću sresti svoju Sudbinu-- i svoj kraj.
Jučer sam mu odgovorio da ne vjerujem u stvari kao što su sudbina. Zapravo sam mu rekao da uopće ne vjerujem u budućnost, da živim dan po dan, a za sutra se ne brinem. na to mi je odgovorio da se onda uoće ne trebam brinuti, da sutra živim taj dan kao taj dan, a preksutra već neću to moći. Direktno mi je rekao da će me udariti bijeli auto i da će to biti moj kraj. I da, iako ne vjerujem u subinu, uplašio sam se, tada su mi koljena klacela. Tada su se boje počele mjenjati. Pitam se..što to znači. Zašto je voda žarko žuta, zašto je danas svaki auto koji vidim - bijele boje. Pitao sam se i kako izgleda Sudbina? Opisat ću vam što se dogodilo, reći ću vam što je bilo, a vi.. samo čitajte. Zmaišljen, gledao sam zeleno nebo, ljubičaste oblake. U neku ruku je bilo zanimljivo, ali nisam se dao zabaviti time. Pokušao sam paziti na promet, prevariti Subdinu. Ali ne ide to tako - ono što je predviđeno, kažu tako, mora se dogoditi. Stao sam na zebru (plava zebra), pažljivo pogledao na ulicu i još pažljivije kročio na cestu. Brzinom mulje pored mene se stvori...čudno biće u dugoj halji. To je ona! Moja Sudbina. Crna? Pogledam u nju a ona ispruži ruku ispod halje i pokaže na auto koji je jurio prema meni. Bijeli auto... Nasmiješio sam se. Da, upravo to sam učinio. Nasmiješio! -Još uvijek... Skočio sam unatrag, natrag na stazu. Auto je projurio pokraj mene. Ona je nestala. Prirodne boje su se vratile. -...ne vjerujem u Sudbinu! Od tada je prošlo tjedan dana. I danas susrećem Stvari oko sebe i još uvijek se Događaju neprekidno događaju. Još uvijek živim vjerujući u sebe i svoje odluke, ne u Sudbinu. --------------------------- afternote: ummm....tia bih - se zahvalit onima koji skoknu na blog i pročitaju koju priču! HVALA! vi ste mi inspiracija i zbog vas nastavljam pisati priče baš ovdje. *big_hug* afternote #2: tako želi razmjeniti linkove blogova neka se slobodno javi! dakle, ja stavim link na vaš blog, vi link na moj blog i tak... =p uživajte!! ---------------------------  |
