empty space

utorak, 05.06.2007.

99

Sreo sam ju jučer u gradu. Slučajno, neočekivano, hodali smo jedno prema drugom..
Sjećam se kako je bilo prije - sunčan ljetni dan, vruće, nitko nije mogao ostati u kući. Otišli smo na osamljeni dio rijeke, ona i ja, sjeli na zelenu travu, stavili hrpu papira okraj sebe i počeli praviti papinate brodiće.
Sunčan ljetni dan, vruće. pričali smo, smijali se, zadirkivali, škakljali - i puštali brodiće u rijeku, neka plove nizvodno, nek ih nosi stuja - nek oni nose naše snove. Sati bi prolazili, čuli smo iza sebe, ljudi hodaju, smiju sel, šetaju po tom vrućem ljetnom danu. Ali nismo nikoga vidjeli, oko nas su stabla zarasla. Miran kutak i samo naš kutak. Tada sam se osjećao kao da je svijet naš, da nema briga, da ostatak svijeta stoji - dok brodići plove niz rijeku.
Sunčan ljetni dan..bližio se kraju. Sunce polako zađe za drugom stranom obale. Nebo prekriveno tonovima crvene, narančaste. Ustao sam se, pružio joj ruku - da se ustane. Ona ju primi, nježno, polagano..

Sreo sam ju jučer u gradu. Slučajno, neočekivano, hodali smo jedno prema drugom. Pogledao sam u nju, nije niti zastala, samo je blago okrenula glavu prema meni. Niti pozdrav, niti smješak. Ništa od starih dobrih vremena, ništa od vremena koje smo proveli zajedno? Ništa nije ostalo?? Nastavila je hodati. Stao sam, okrenut leđima prema njoj, nisam se okrenuo.
Te večeri sam došao na naše staro mjesto na obali rijeke. U ruci sam držao jedan papir. Sjeo dolje, napravio sam brodić. Plave boje, papir je bio plave boje. Pomislio sam na nju i pustio brodić niz rijeku, pustio sam ga da teće, ovaj put - neće nositi naše snove - nek nosi naš opraštaj..


- 22:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>