Uvijek sam se pitao zašto svi vole heroje i kako postati superheroj.. Potratio sam cijelu mladost tražeći taj odgovor i vježbajući za taj dan. Vježbao sam borbu katanom. Nju sam pak dobio od posebne osobe kad sam navršio 10 godina. Djed mi ju je poklonio. Plava katana ukrašena zmajevima. Plava.. I sada, imam 20 godina, stojim na kiši, katana mi u ruci - i nadam se jednome: našao sam odgovor kako postti heroj.
Zvuči umišljeno, zvuči razmaženo, zvuči kao da sam najveće derište željno pažnje. Sve je to manje važno, drugi plan. Jer heroji su ti koji ostaju u sjećanju, oni o kojima se priča čak i kada nisu tu, heroji su ti koji su bitni i žive zauvijek. To je moja istina, ono u što sam uvijek vjerovao.
Nisam se igrao sa klincima, nisam se družio u školi - stalno sam trenirao. Ima li što bolje od heroja sa katanom, kao u stara vremena, ona vremena koja ću oživjeti..
Kišne kapi se slijevaju niz mene. Nepomično stojim. Čekam. Da neprijatelj napravi korak. On stoji - prkosno - ispred mene. Ruke su mu prazne. Potrči na mene. Vodene lokve su pljuskale dolje. Potrčao sam i ja, te snažno zamahnuo katanom. Nije li bila plava katana - zašto.. je sada promjenila boju?
Zamanuo sam na njega, oštica je prošla kroz njegovo tijelo kao da je zrak. On se zaustavi ispred mene, stavi mi ruku u prsa, na srce.. i stisne ga!
Oca nikada nisam imao.. Poginuo je u ratu dok sam bio dijete. Vidio sma slike, čuo priče o njemu, ali nikada ga nisam upoznao. Bio je heroj. Heroj..
Pao sam na tlo. On se spusti iznad moje glave. Pogleda me u oči. Zašto on izgleda kao ja? Zato je katana promjenila boju.. u crveno? Zatvorio sam oči..
Hoće li sada svi nastaviti pričati o mom ocu stalno, nastaviti govoriti da moram biti bolji od njega, da moram biti sjajan čovjek kao otac moj? Ili će reći: "stanje se naglo pogoršalo, srce jače o njega, umro.. u 20-toj godini života.."
Post je objavljen 10.06.2007. u 21:05 sati.