Tra-la-la! Čula se tiha pjesmica negdje u pozadini. Ženski glas, vrlo blag i jako umirujuć. Odaljavao se. Dan je bio prekrasan - miran, bez ijednog oblačka na nebu, vruć i jako lijen. Svi su našli svoj kutak u hladovini i odmarali se. Nisu imali snage da se pomaknu. Ponekad zapuše vjetrić noseći na svojim leđima tek pokoji i slabi dašak svježine. Nedjelja je i nitko ne misli na posao, na školu, na brige i na obveze.
I ja sam se prepustio trenutku savršenog dana, sjedio sam na travnatoj uređenoj obali rijeke. Pokošeno je, a iza mene su stabla, tako da se jedva vidim, sakriven. Zasukao sam plave hlače i stavio noge u hladnu rijeku. Osjetio sam kako bistra voda teče. Izvalio sam se na travu, stavio ruke pod glavu i kroz guste krošnje gledao čisto nebo. Tek ponekad bi znala neka ptica ili avion proletjeti, ne mareći za svijet ispod.
Pokraj mene su sjela dva starija ribića. Namjeste se oni, izvale na svoje stolice i bace udicu u vodu. Pričali smo malo, ništa naporno, niti teško - lagane teme. Pričali smo dok smo gledali nebo, drugu stranu rijeke..
Otvorio sam oči. Zagušljivo jei tamno. Ova soba zaudara na bolest.. Bolnička soba. Čulo se bipanje aparata koji prati rad srca. Beep, beep..i tako u nedogled. Nisam se mogao pomaknuti. Slika se počela tresti, glava me zaboljela, došlo mi je da vrištim ali nisam mogao zvuka ispustiti. Aparat za rad srca sada je puštao ujednačen i dosadan zvuk, dugo beeeeeeeeep... Znam što to znači. Još sam čuo doktora i sestru kako užurbano ulaze u sobu, čuo sam neke kotačiće, možda neki aparat? Ne znam, više nisam vidio - smračilo se skroz. Nisam mogao niti disati, pluća.. nisu me slušala.
-Doktore, noge koje smo amputirali... rane su se otvorile! Krvari jako!!
Znači.. nemam više noge. Oduzeta mi je sloboda? Zašto?
Sva ta buka, ne mogu to podnijeti - želim se vratiti u mira, na lijep sunčan dan, na obalu rijeke. Opustio sam se, prepustio sam se. Bljesnulo mi je pred očima..
Opet sam otvorio oči. Ribiči su pričali kako će ovo biti dugo i toplo ljeto. Dugo, eh? Nasmiješio sam se i ustao. Kapljala mi je voda sa nogu. Pozdravio sam ih i potrčao gore prema cesti. mahao sam snažno rukama i trčao brzo, kao da me netko proganja, ili da ja proganjam vrijeme. Nije važno. Želim doći tamo - tamo...
-Sestro, vrijeme smrti?
-12:00... točno podne...
Post je objavljen 28.05.2007. u 01:35 sati.