u spavaćici
na podu
na stolu
na tvrdom krevetu
moje se ruke gube u vlastitom zagrljaju
obuhvaćam uspomene
isturene na vršcima naježene kože

tišina
tišina
tišina
mrtva su dva cvijeta u mom oku
i gledaju me tako svojom nježnosti
umirem i ja u njihovoj mirnoći kojom sjaje
kao daleke zvijezde na nebu
svjetlo
svjetlo
svjetlo
je palo na zemlju

Pobjegoh na sjever,jedne mračne noći,ništa se nije naziralo,osim puta.
Pobjegoh na sjever od juga,istoka i zapada.
Mislim da sam sjedila u naslonjaču ili sam taman lijegala u modar krevet.

Konobar molim piće!

Ali Gospođice,
damama se ne priliči piti.
Konobar molim whiski,dame se ne odbija.

Pobjegla sam od stanovitog nadahnuća,
od rupe,
od vilice s kojom smo nabadali hranu,
od čarapa koje nisu nikada bile pokrpane,
od sjena koje su nas dodirivale dok bi plesali
ples koji se ne naziva,
vjerojatno.

Volim te
i sad me dodiruju te riječi,
istina ili samo podvala.
Figa stisnuta u đžepu?

Ma pobjegla sam i od toga.

I više neću doći u tu iznajmljenu sobu
na kojoj ne piše ništa osim broja.
Broj je otpao,kada sam tresnula vratima.
A u njoj plahte i ustajali zrak,
ako mogu odrediti što miriše na sobu ili
na što miriše soba,
bio bi to miris svježeg mrtvog tijela.
Pubum,pubum,Stop!

Koraci nijemi.
Moji,moje tijelo.
Šuljam se na prstima dok noć započne,
dan mi je previše vidljiv i bode me u blijedoliko lice.
Konobar whiski opet!

Ne živim novi život,
imam samo jedan.
Pobjegla sam,ali to je sve.
Zar nije jasno?
Još jedan novi kraj,novi hotel?
Tress
Zločin i kazna?
Ne nisam isprljala plahte,moje tijelo je
nevino i čisto.

Pobjegla sam na sjever.
Šume su zelenije i zrak je hladniji,
a meni je strah sjevernije u srcu.

O čemu ti to govoriš pita me papir?!
Djevojke što piju ne govore suvislo,
ja mu odgovaram.

Ljuti me,jer svaka je rana ona koja se
gnijezdi sve dublje i dublje i reže,
pa se osjećam kao patliđan kojeg će na ribež.
I nema poznatijeg lica od mojeg vlastitog,
to je ono što mi daje snage da se okupam još jednom
u moru takozvane sigurnosti.
Bit će bolje,nisam još ušila svoje lice u kaput.

Krivo govorim ljudima koji me usput gledaju,
jer sam i ja kriva u njihovom vidnom polju,
kao što je on kriv što me otima i dok sam sjevernije dalje.

Ovo je samo ljubavna priča koja nikada neće imati kraja.
Jer nije imala niti početak.
Upali smo u sredinju, u vrtnju,u epicentar potresa!

Konobar molim whiski,
Ne točimo više,rekao je...
Nema veze ionako je sjevernije dalje...
Ižigosali su me samo oni koji su me voljeli...
Sjevernije od za smrt!

Iskrala sam se noćas kao lopov iz tvojih snova,jednostavno bilo mi je dosta ostati gladna.
Jesti uvijek ogriske koje si mi nudio,to je nemoguće.
Stvarnosti su potpunije,nismo siromašni u duši...ili točnije ja nisam.
Imam ljubavi za cijeli svijet,još i danas.
Pssst...sad ćeš me pustiti da plešem svoj ples,a ti spavaj i sanjaj povoljnije teme...

San u stvarnosti.

Daj ne budi bahat i uobražen,čula sam te kada si rekao opet ćeš se vratiti...a nikada do sada nisam otišla i nisam se nikome vratila,osim svome domu koji živi na dnu moje srčane aorte...a nitko me nije imao,pa znao si da sam slobodna.
Pubum pubum...umrla sam i vratila se iz mrtvih...svjetlost me samo malo opržila.

Nisi znao da volim zvuk trube u noći,lagani povjetarac ili divlju oluju i da mirujem samo dok spavam,samo dok spavam i sanjam.
Ali i tamo sam sanjala smrt nekog muškarca,vidjela sam kako leži na cesti,ispod busa i nikada ne želim više biti krivac za svoje snove?

Ne shvaćaš me zar ne?
A tko i bi?
Imam šešir, ne brini!
Sunce mi neće spržiti nosić,niti blijedo lice...a modre oči su uvijek modre,samo ponekad modrije,to je dok sam ljuta i tužna.
Odaberi što hoćeš.

Danas sam u slastičarni glavni sladoled.
Sladoled ala Daniela...slatkastogorka...najnoviji okus.
Budi ponuđen,kao počašćen!

Isplazio si jezik da me okusiš?
Ma to se ovdje čini mislima zločestoćo jedna.

Sonet mi je zapeo u grlu,popila sam ga jutros umjesto svježeg mlijeka...
Nisam srela kravu u svome gradu,ja bih je pomuzla,ne smij se,ja sam ozbiljna,to je tako prirodno.
Ja sam besramna!
Ne navaljujem,iako to tako možda izgleda ponekad...nježno režem stranice i žlicom grabim slovo po slovo,a mirišem papire.

Ne nisam mogla pojesti ništa drugo,ali bila sam sita eto do sadašnjih kasnih sati.
Prijao mi je i nastanio se u meni sasvim dobro.

Postali smo kao jedno,ja dišem,on progovara kroz moje oči,kroz moje pore,pa se kreće dok uzimam čašu,dok oblačim haljinu,dok sam bosa i milujem ceste.
Šetali smo skupa i mislili o tebi.

Ne, znali smo da ćeš nam se smijati,ali svejedno dragi,ja neću dolaziti ponovno ni da me lijepo zamoliš.
Sutra je novi dan,jest ću neku novu pjesmu ili nešto proze...

Zahtijevati od ljudi je kao strpati ih u odijelo koje oni sami nikako ne bi odabrali, i nužno dolazi do žrtve, bijesa, revolta, svojevrsne pobune, prema osobi koja zahtjeva, u tom se trenutku pokida jedna nit, tako je u meni prebivala sasvim jasna spoznaja da od svojih muškaraca ne mogu zahtijevati da me razumiju, jer ih i ne želim mijenjati.

Njihov temperament, njihovo nerazumijevanje je tako postalo samo jedno novo odijelo koje sam ili mogla prihvatiti ili ne, nije postojala rezervna opcija koju sam doduše i mogla stvoriti, ali time bih gubila svojstvenost, jer za moje je ja bilo bitno da djelujem kakva jesam, samim time sam voljela pisati o stvarima koje me obilježavaju, koje me čine kakvom jesam.

Neke radnje koje nikoga ne zanimaju, ali su mi svojstvene i one me dijele od drugih ljudi, za mene je to odjeljenje bilo potpuno normalno, moj svijet treba paravan, paravan iza kojeg će promijeniti gaćice koje je nosio proteklo vrijeme.

A moji muškarci tako nikada nisu bili pod naletom zahtjeva, iako se njima samima i nije tako činilo, dapače, konstantno su mi nabijali na nos da sam nemilosrdna.

Tu je nestala svaka razumna nit, ako je zamolba postala zahtjev kako sam to previdjela i da li sam ja pobrkala ta dva pojma, ili su muškarci ne-naviknuti na to da nisu zasuti zahtjevima, pa ih uopće ne razlikuju od zamolbi, tu je moje istraživanje tek imalo biti započeto…

Kapetane mojih snova, ustajmo od stola, dosta smo pili šarene čajeve koje je stvarala svjetlost kroz oslikane prozore.
Ne, nemojmo više stajati samo ovdje i samo sada, trebam malo friškog zraka, ne samo onog iz tetrapaka, sprešanog, utabanog...zrak se sada prodaje u malim količinama...s cjevčicama ga udišeš...onaj zrak naše intime, stvorene jedne noći, one naše nevjerojatno nabijene noći...ma nismo se ni dotakli rukama ,nismo se ni vidjeli, ali smo opstali u jednini.

Kapetane pusti me da sanjam među klasjem zagasito žute boje...dođi!
Dok ću ja udisati otkucaje žita, ti mi pričaj o svemu što nikada nisi želio dijeliti, ne budi više sam kada imaš samu mene...ne smij se mom sramu i mojoj čistoći pokreta, iako su nalik zavodničkim, damskim, iskusnim pokretima uvjeravam te ''ja sam od nikog voljena''

I kapetane nemojmo se sada otisnuti na modro more i piti rum iz drvenih lončića...ne da mi se krenuti u potrage za izgubljenim blagom...ostani da iskopamo blago u našim danima.

Ne može vrijediti manje...o ne, to zasigurno ne!

Kapetane skini odoru i pokaži mi što kriješ ispod lažnog poveza...zar je tamo kozmološko oko ?Što se krije ispod tvoje kože, tvog krvavog mesa ispod tvojih kostiju sastavljenih po shematskom prikazu davno zacrtanom na granici paralelnih svjetova stvaraoca?
Što ostane kada istrune ud na mrtvacu u zemlji?

Ostane li zbilja samo onaj duh koji je nekada održavao tijelo da stoji uspravno samim time i taj ud?
K vragu!

Kapetane nauči me o životu...ja se još uvijek bojim ljudi s dvostrukim redom zuba, papcima i dugim noktima...bojim se da me ne uhvati jedan od onih koji se prilijepi uz ženu, koji je proždire .Koji jebe svoj prolaz kroz tijelo, mozak, dušu, a onda se ponovno dijeli.

Partenogenično vjenčanje...o ne, ne želim da me dohvati, jedan s valovitom lubanjom...kapetane povedi me dalje...

Kapetane ovi su dani izostavili kišu kojoj se ja uvijek rado prepuštam...ne dopusti da ostane na tome...stvori mi kapi kiše, pa makar to bile tvoje suze...ili moje...napušta mi se moje tijelo...uguraj me natrag, ako ti se svidim dostatno za ovaj život ili me iščupaj svojim šakama,kao da čupaš korov iz vrta...učini nešto, ili ništa...

Možemo i sjediti ovdje...pogledaj me...čaj se ohladio, govorila sam previše svojom šutnjom...bojim se da me nitko nije čuo...o kapetane...brod je u luci, izvučen na kopno, suši se od sunca...istrunut će bez laka...pazi što ćeš učiniti!

Drage Dame i Gospodo!

Vi zalutali znatiželjnici dobro mi došli.

Predstava će započeti za tren.

Sjedala ima u izobilju i numerirani su duplikatima,tko je čiji dupli broj,otkit će dama s kamelijama koja ne vidi,ne čuje i nema pojma tko smo svi mi!
Zato molim Vas zauzmite mjesta i ostanite do kraja scene broj 778788732!

Na sceni je djevojka po imenu koje piše na vratima ovoga svijeta.
Vi mora da ste to zapazili?
Za sve koji nisu pisat će na vratima,ako uđete drugi put!

Toliko u uputama,
iako čudan odabir,jer kao da ste u kazalištu po prvi put.
Samo u ovom ne trebaju lijepe toalete.
Uštogoljeni intelektualci ne mogu odmjeravati s visoka i nisu nimalo hoh!

Odpočnimo!
Zavjese se dižu!


Sada sam ovdje sama na sceni,svi Vaši pogledi me prate i ne znam što da Vam kažem,što da Vam posebno kažem,
zanimalo me da li ćete ostati ovdje u teatru apsurda,još koji tren?
Ali ovdje ste i moje me misli ne izdaju i započet ćemo našu igru,ali ne po scenariju!

Sjest ću,Vi morate vidjeti da ja sjedim,zar ne?
Zamislite da sjedim,ako već ne vidite.
Sada ova žena sjedi nasuprot Vas,na sebi imam crne lanene hlače i crnu potkušulju,Vi se čudite?

Dame i Gospodo pa nisam se nadala da ćete ostati u ovolikom broju,što da Vam kažem?
Odjeća nije bitna, da se skinem?
Mislim da sam čula da je to netko napisao i poslao po golubu pismonoši.
Ali od goluba ni traga,pa se nit neću skinuti.

Dobrovoljac molim,iz publike snova.

Muškarac taman,visok,s bradom i smeđim očima,da baš Vi!
Priđite no.
Ne želite?
No dobro,morat ćemo na drugačiji način.

Otkopčat ću srce,a Vi me promatrajte,to se radi nježno i polako,skoro pa zavodnički i traje danima, eto jesam!
Rekla sam danima?
A koliko smo već dugo ovdje pa vi to mjerite sekundom?
U srce ću ga smjestiti,Vi ćete to vidjeti,On je rekao da dolazi.

Eto samo zbog toga četkam svoju poludugu plavu kosu,vidjeli ste da je valovita zar ne?
Da to je stoga što sam u nju skrila valove.
Da mogu šumiti poput školjke kad je staviš na uho do kraja svijeta.
Da mogu njemu šumiti na uhu,da mu mogu biti uspavanka,najpoznatija i stvarna.
No vi to ne možete čuti zar ne?

Približite se,ako već želite čuti,ovi u prvim redovima su u boljoj poziciji,a u prvm redovima ima još mjesta,
bezbroj mjesta,ako Vas već zanima.

Odjednom se spuštam u publiku do muškarca s smeđim očima i bradom.
Dječače otkopčaj mi haljinu...on me promatra i u čudu šapne,ali Vi nemate haljinu.
Oh ne, Vi ne pratite našu igru...idite kući molim Vas!

Ja imam haljinu,iako imam hlače,zar još uvijek stojite ovdje,ako ne vidite što trebate vidjeti?
Hmmm ili ja vodim pogrešno igru?

Nemamo vremena za stajanje,iako je vrijeme negde u epicentru našeg postojanja...ali do tamo još nitko nikada nije došao,skakućem po pozornici i plešem poput balerine...

Stala sam,sjetila sam se da sam zaboravila usisati prašinu u srcu,On je najavio povratak kući,kako će na prašnjavo?

Sjedam ponovno na pod,otvaram srce,i molim Vas svi pušite jače...snažnije,budimo vjetar!

Puhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh puhhhhhhhhhhhhhhhh puhhhhhhhhhhhhhhhhhhh puhhhhhhhhhhh

Kosa mi se pomiče,osjećam Vas...
Eto prašina obrisana.
Sada se On može vratiti.

Složit ću krevet,namjestiti stol,stolice,namiristati jastuke ružama...
Mirujem,šutim...tako par trenutaka...pomozite,mislimo,mislimo,mislimo o mome srcu kao o domu.
On se treba vratiti...nemojmo uprskati.
Tiho,tiše,ako se On vrati,mora Vas ne vidjeti.

Ne gledajte me tako kao da je ovo laž!
Ovo mora da je istina,ovo mora da činimo,shvaćate li Vi?
Ovo je ljubav,ovo je stvarnost,mi ga čekamo,on će doći.

Muškarac s smeđim očima nije otišao,on sada plače,vidim mu suze kako klize niz lice.
On je najstvarniji ovdje,On je ljubav.
Vi molim Vas sada samo osjećajte,ja ću ga sada zvati,On mora otkriti zašto plače.

Silazim sa scene i hvatam ga za ruku,On je nije izmaknuo...hodamo natrag prema sceni.
Stoji udaljen od mene na sredini dasaka...



Promatram ga,ovo svjetlo mu pristaje poput sunca.
Ova pažnja, nas čitača, nas otkrivača...On drhti.


O Ti sneni dječače,toliko te ljubim,ne plači,našao si put svome domu!

Ti koji nisi vjerovao,i umalo sam te otjerala,ali Ti si ostao.
Stvarnosti moja,prići ću ti da te zagrlim.
Ne boj se!
Nitko nas ne vidi,iako su svi ovdje.

Znam svidjelo Ti se što otkapčam svoje srce,kao što Ti otkapčaš košulju!
Vidi se sve,oni vide sve moje mane i mrljice,oni vide da sam griješila.
A Ti koji to možeš ogrni moje otkopčano srce i pustimo scenu samu.
Oni su ionako posjedali da gledaju neki drugi film.
Ali recimo im Hvala Dame i Gospodo...crnina je neophodna...umro je teatar apsurda.
Mi smo pronašli nit.

dakle dame i gospodo
upravo sam došla s posla
radim na radiju
noćna šihta je totalno divlja
ljudi se noću otkače
pa postanu divlje zvijeri
postala sam mješavina psihića psihologa i pedagoga
skoro pa me gniječe prstima oko vrata
kao mala djeca željna ljubavi
ali onda
jutros kad sam sjela u tramvaj
dogodilo se ono što sam nazvala
S V J E T L O S T
kada sam po prvi puta čula svoju listu koja
se slijevala u slušalice s radija
osjetila sam euforiju
kao da vodim ljubav po prvi put
s nekim nepoznatim frajerom iz snova
F.N. jesam li to tebe sanjala?

danas je majka izbacila iz svog ormara
stari crveni kaput
s užasom sam promatrala taj odvratan čin
i gušilo me strašno
taj crveni kaput bio je grijalište mojim rukama
( malenoj djevojčici izgrebanih koljena )
gdje nestaju uspomene pitala sam se gledajući
kako kontejner svojim raljama guta
moju prošlost

bila sam u kući glazbe
gdje su glas i sluh sve
i gdje moraš prstima pretraživati
svu glazbu ovoga svijeta

samo
zamišljenost koja odmara
zamišljenost kojom promatram zid
i u svom umu tražim sve nijanse bijele boje
a onda

HOP
i ti nazoveš
javiš se
tri su mjeseca od kad smo popili
našu prvu kavu u novoj godini

pravim se da sam frajerica
govorim ti
da ne mogu biti sada tamo negdje s tobom
sasvim blizu tebi
a ti pitaš
kako ti se čini ona naša kava (tadašnja)
kažem super
a tebi ne

odgovaraš da je bilo čudno

diram glazbu prstima i
nečiji glas me doziva
moram poklopiti
prekinuti te
sve prestaje i
ostaješ nebitan
to je ono što me
raščlanilo

užasno mi se spava i neću
noćas više pisati o tebi

sjedim na wc školjci
uriniram
dugo
topli žućkasti mlaz
dodiruje bijelu keramičku zdjelu bez dna
za fekalije
razmišljam o tvojoj odsutnosti u mojim danima
kad je započeo tvoj kraj moga početka
poželim ne maknuti se
jer ovako namještena
osjećam se kao dio kupaonske scene
lutka koja reklamira sanitarije

M.T.
se koprca poput ribe blizu obale
iskače iz mora
a ti ako
ispružiš ruku
a ona je već
-dublje-dalje-nigdje za tebe-
taj njen lepet je utočište kojem težim kada mi je...
ali riječi nikad dosta
ona je riječ koja mi je ukusna
i ne povraćam
makar se smijem
(upravo sada)
baš kako se
smiju luđaci kada pronađu iglu nasred ceste
a auto juri ravno na njih
tu je i on koji će se uvijek
osvrnuti na
pregaženog
isprebijanog
raskomadanog
a i na nju
kakva god da je dok joj curi
krv iz nosa
F.N.

ispod jastuka skrivam telefon
gušim ga
ne želim da zazvoni
pa da moram stisnuti
end
kraj
of call
nisam za
dogovor oko moje budućnosti
(urednica dosađuje s glupim pitanjima)
moja će zbirka pjesama izaći kad odlučim
stati pred svima
pa im reći
ako imate imalo pameti
otići ćete istog trenutka
sa mnom gubite vrijeme

šok
nevjerica
na licima
to je ono što me čini
zadovoljnom
zadovoljenom

SMRTIŠTE

zavela sam ih još u ovoj prošloj noći
koga
tonu muškaraca ako ćemo u kilogramima
ne toliko da bih ja to mogla izbrojati
i vrisnuti bilo ih je točno toliko u brojčanom stanju kao recimo sedamdeset i pet
plesom
(čitaj dijete) z a v o d i l a skidala svojim bokovima palila svojim pogledima izdala svojim riječima
u trenutku kada bi udovoljili mojoj gladi

ali ne osjećam sitost jer
tebe ne mogu
jesti gristi grepsti udarati šakama o tvoje lice
izgristi ti dlanove i plakati ti u krilu

zaključak

zamjena igrača ne polučuje nužno uspjeh kod kranjeg rezultata
samo se privremeno nešto dešava na uobičajeno predvidivom terenu

na mjesto na kojem sam
uzdisala
izdisala
meškoljila se
vrpoljila se
i
željela se ševiti
i šutjeti
i duboko u sebi osjećati trenje tebe
došao si u njemu i bio si prokleto zamaman
jebačkog pogleda
to sam tražila (u pravom tebi )
što nisam iskopala iz tebe
nisam imala u tebi- tebi takvom kakav ti jesi a jesi to u što bih ja u konačnici uronila

to što sam ja s Urana
to što su mi planete igračke
kao da to ima veze s tim što me ne znaš voljeti
onoliko koliko bih ja da me i mrziš
pa da se svađamo
da radimo scene
trebam te da napraviš dramu
da pretjeruješ
trebam sebe takvu
promijenjivu histeričnu neurotičnu divlju
da plačem da udaram glavom u zid da bježim iz tebe u tebe pa u sebe pa u nas
hvataj me za ruku za sisu za oblu stražnjicu u javnosti u tami u hodniku ali učini to odlučno