Zahtijevati od ljudi je kao strpati ih u odijelo koje oni sami nikako ne bi odabrali, i nužno dolazi do žrtve, bijesa, revolta, svojevrsne pobune, prema osobi koja zahtjeva, u tom se trenutku pokida jedna nit, tako je u meni prebivala sasvim jasna spoznaja da od svojih muškaraca ne mogu zahtijevati da me razumiju, jer ih i ne želim mijenjati.

Njihov temperament, njihovo nerazumijevanje je tako postalo samo jedno novo odijelo koje sam ili mogla prihvatiti ili ne, nije postojala rezervna opcija koju sam doduše i mogla stvoriti, ali time bih gubila svojstvenost, jer za moje je ja bilo bitno da djelujem kakva jesam, samim time sam voljela pisati o stvarima koje me obilježavaju, koje me čine kakvom jesam.

Neke radnje koje nikoga ne zanimaju, ali su mi svojstvene i one me dijele od drugih ljudi, za mene je to odjeljenje bilo potpuno normalno, moj svijet treba paravan, paravan iza kojeg će promijeniti gaćice koje je nosio proteklo vrijeme.

A moji muškarci tako nikada nisu bili pod naletom zahtjeva, iako se njima samima i nije tako činilo, dapače, konstantno su mi nabijali na nos da sam nemilosrdna.

Tu je nestala svaka razumna nit, ako je zamolba postala zahtjev kako sam to previdjela i da li sam ja pobrkala ta dva pojma, ili su muškarci ne-naviknuti na to da nisu zasuti zahtjevima, pa ih uopće ne razlikuju od zamolbi, tu je moje istraživanje tek imalo biti započeto…