petak, 25.04.2014.
Nesbo
Pošto nisam puno pisala o Nesbou, a on mi je ipak najdraži autor, ovdje sam odlučila kopirati moju recenziju njegovih knjiga koja je objavljena na fejs Fokus na hit.
"Dragi Fokuse, dopustite mi da vam ispričam kako se u moj život polako uvukao 192 cm visok detektiv alkoholičar kojeg mi svi, unatoč njegovim manama, volimo, a koji nosi ime Harry Hole. Bilo je to jedne lijepe zimske subote kada sam bila na 1. godini fakulteta (sada sam 4., ako vas zanima). Naime, tada sam s prijateljicom ušla u lokalni Konzum kako bih kupila salatu za ručak. Skroz normalan dan, rekli bi ljudi. No, kako sam se približavala blagajni, vidjela sam na kupu nekoliko KDS knjiga koje su tamo stajale valjda mjesecima, a jedna od njih je bila i Nemeza. Rekla sam samoj sebi: “Počastit ću se danas jednom knjigom. Salata i knjiga za ručak!“ Trenutak kada sam među svim knjigama izabrala baš Nemezu (privukla me naslovnica, priznat ću) ja oduvijek zovem sudbinskim. Kada sam počela čitati knjigu, ljubav je bila rođena. Nije bilo slobodnog trenutka, pauze, vikenda, koji ja nisam provela čitajući Nesboa. Uvijek sam ga imala sa sobom pa sam tako krala čak i onih 5 minuta prije tjelesnog, čitajući napeto i smijući se Harryjevim, već tada poznatim mi izrazima (kao što je na primjer onaj njegov „Mm“). Nepotrebno je reći da sam nakon Nemeze odmah išla u potragu i za Crvendaćem koji je izašao prvi, a isto tako sam nestrpljivo čekala završetak Osloanske trilogije; Đavolju zvijezdu. I kako je Nesbo postajao sve popularniji, tako je, na moju radost, izlazilo sve više njegovih knjiga. Pa se tako sjećam i trenutka kada sam primjetila Šišmiša u izlogu TisakMedije. Naravno, bila sam šokirana i sretna istovremeno i znala sam da je moram imati. Dalje su išli Žohari koje sam također pročitala odmah. Do tog trenutka svi su moji prijatelji znali što mi treba kupiti za rođendan. Kad sam čitala Spasitelja bila sam još sretnija jer je Harry odlučio posjetiti Zagreb. Od tada nema dana, a da ne prođem pokraj hotela International i prstom pokažem na njega govoreći prijateljima: „Ovdje je bio Harry!“ Naravno, svi oni uvijek okreću očima i smiju se. No, došlo je do toga da sada oni meni rade isto, iako nisu upoznali Harryja. Dakle, moj utjecaj se ipak širi. Moj primjerak Spasitelja mi je bitan i zbog još jednog razloga. Naime, ona nosi Nesboov potpis jer sam ga imala prilike vidjeti uživo prošlog travnja u Zagrebu. I naravno da sam mu na potpis nosila Spasitelja, „hrvatski roman“. Spasitelj je teška knjiga, isto kao i Crvendać, Harryjevi fanovi već znaju zašto. Snjegović i Leopard su bili odlični (naravno), i baš sam u Leopardu shvatila što najviše volim kod Nesboovog pisanja; navede te na krivi put gdje misliš da znaš što se s likovima događa i koga vole ili mrze, a onda te brutalnim šamarom vrati u stvarnost. Ja to zovem „igranje našim mozgovima“. No najviše me pogodio Fantom. Po meni, to je jedna od najosobnijih Harryjevih priča. To je baš priča o njemu. Njemu i njegovim bližnjima. Na nekoliko su mi mjesta u knjizi zasuzile oči, a da ne pričam o tome što mi je kraj knjige napravio. I čak sam svom teleskopu dala ime Gusto. Nemojmo zaboraviti zadnju knjigu o Harryju, Police, koja je jednako dobra, u kojoj sam uživala jednako kao i u Fantomu. Nadajmo se samo da gospodinu Nesbou neće dosaditi Harry jer još nisam spremna oprostiti se od njega.
Fantom je najbolja Nesboova knjiga u Harryjevom ciklusu i baš mi je zbog toga drago što sam upravu nju dobila na poklon. Ovom vam prilikom zahvaljujem od srca još jednom! Oprostite na dugom tekstu, htjela sam vam opisati što meni znači Nesbo i vaš poklon.
Veliki pozdrav!"
Ovaj post je možda prekratki da opiše sve što sam doživjela i osjećala čitajući Nesboa, ali dovoljno je za početak.
- 19:03 -
ponedjeljak, 14.04.2014.
Cassandra Clare
Ok, ovaj post se kuha već zadnjih pet mjeseci (točnije od 14.11.2013., ali nećemo sad u previše detalja). Dakle, prije točno pet mjeseci uzela sam u ruke knjigu pod imenom City of Bones autorice Cassandre Clare (istoimeni film izašao je to ljeto, ako se ne varam) i ova avantura u svijetu lovaca na demone mogla je početi. Ne znam što me privuklo toj knjizi (moguće moj prijatelj koji ju je kupio prije mene, a potom me krenuo nagovarati da čitam), ali u svakom slučaju to je bio događaj jednake veličine i važnosti kao i kad sam prvi puta zgrabila Nesboa u lokalnom Konzumu i započela avanturu zvanu Harry Hole.
Na autoričinoj stranici možete saznati sve o ovoj seriji knjiga ako još niste upoznati s njima. No, da ne duljim, ovo je jedna od najboljih stvari (da, stvari, moj izraz) koje sam pročitala. Koliko ideja, koliko likova, mjesta, boja, mirisa i osjećaja sam pronašla u ovim knjigama. Likovi koje zavoliš ili zamrziš, negativci čiji ciljevi ti se čine groznima, ali ih opet razumiješ. No, ovo nije samo tzv. fun read. Ovaj link vam pruža dokaz o tome koliko je autorica dirnula svoje fanove i koliko im je pomogla da se suoče s najtežim periodima ili situacijama u svome životu. Ovdje je konkretno riječ o liku Magnusa Banea koji je warlock (koristit ću engleske termine jer su hrvatski presmiješni), a takva su bića u Clareinom svijetu besmrtni potomci ljudi i demona koj ne mogu imati djecu.
Magnus Bane drawn by Cassandra Jean.
To je čovjek koji je živio barem 500 godina (ne zna se točno jer svoje godine koristi kako mu u određenoj situaciji odgovara), koji je nadživio nebrojeno mnogo svojih poznanika i članova obitelji, a i dalje živi i ima predivnu osobnost i smisao za humor.
"I think of myself as a freewheeling bisexual," added Magnus. – Cassandra Clare, City of Lost Souls
U seriji Clareinih knjiga pod imenom The Infernal Devices čija radnja se događa oko 150 godina ranije od citiranih djela, u viktorijanskom Londonu, također susrećemo Magnusa (besmrtan je, sjećate se?). I ovdje Magnus ima važnu ulogu, a meni najljepši odnos je onaj njega i glavne junakinje, Tesse Gray, koja ima posebne moći zbog kojih kroz cijelu trilogiju pokušava saznati što je ona zapravo. Kada sazna da joj je majka bila shadowhunter, a otac demon, polako shvaća da je i ona besmrtna. I ona će morati gledati svoju obitelj kako stari i umire, a iza njih će ostati samo bol. Sljedeći odlomak savršeno opisuje njegovu mudrost i, na neki način rezigniranost s takvim stvarima.
“In Paris she found Magnus, who was living in a garret apartment and painting, an occupation for which he had no aptitude whatsoever. He let her sleep on a mattress by the window, and in the night, when she woke up screaming for Will, he came and put his arms around her, smelling of turpentine.
"The first one is always the hardest," he said.
"The first?"
"The first one you love who dies," he said. "It gets easier, after.”
– Cassandra Clare, Clockwork Princess
Dame i gospodo, ovo je samo dijelić Magnusa. Njegova osobnost, on sam, ne može se opisati riječima. Kroz 8 knjiga u kojima se pojavljuje, on mi je najdraži lik, upravo zbog samog njegovog života. Prošao je svašta, znao je pretke svojih prijatelja, vidjet će njih kako stare i polako odlaze s ovog svijeta, a isto će proći s njihovim potomcima. No, usprkos tome, opet ima snage prolaziti kroz najteže trenutke u svačijem životu; smrt bližnjih. Ta smrt bližnjih je najbolnije opisana u epilogu posljednjeg nastavka trilogije The Infernal Devices, knjizi Clockwork Princess u kojem na nekoliko stranica imamo prepričane živote likova koje smo upoznali i zavoljeli već od prve knjige, a sve kroz oči Tesse Gray, djevojke koja je besmrtna. Tu bol koju sam osjetila čitajući epilog nisam doživjela nikad prilikom čitanja knjiga, što će reći da je gospođa Cassandra Clare spisateljica koja se u najmanju ruku voli i zna kako igrati srcima svojih fanova.
Slika (i citat) zbog koje sam i prije čitanja trilogije The Infernal Devices postala njen fan.
Spomenuta trilogija The Infernal Devices ima još jedan predivan odnos; onaj Jema i Willa. Ta dva mladića glavni su muški likovi, shadowhunteri, parabatai. Jedan živi za drugoga, drugi bi žrtvovao sve za prvoga. Odnos koji upoznajemo kroz tri knjige i koji se kroz par riječi ne može (i ne bi smio pokušati!) opisati. Jem je mladić koji je zbog određenih okolnosti iz svog ranog djetinjstva postao ovisan o supstanci (yin fen, "silver powder") koja ga istovremeno polako ubija i zbog koje mu se kosa, normalno crne boje, polako posvijetljuje i pretvara u srebrnkastu. No, prestane li uzimati tu supstancu, umrijeti će još brže. Taj aspekt njegovog života utječe na njegov odnos s Willom, ali kao i sve predivne stvari (ne samo u ovim knjigama), osjećaje koje sam dobila iz njihovog odnosa ne mogu se opisati.
Jem Carstairs
Serija slika sličnih ovoj od strane fanova također me vrlo zainteresirala za ove knjige, kao i prijašnja slika. Dečko kose bijele boje, obučen u "starinsku" odjeću svira violinu kraj prozora... Sad naravno znam da ta slika prikazuje jednu od najvažnijih scena u trilogiji (sva poglavlja s najvažnijim scenama u mojim su knjigama obojena), no, to nije bitno. Bitno je atmosfera kojom odiše ova slika. Kod mene je pobudila interes, htjela sam upoznati ovog dečka, htjela sam znati zašto mu je kosa bijele boje, htjela sam "čuti" kako svira violinu... To sam i učinila i on je tada još više živnuo u mojoj mašti.
Što se tiče opisa mjesta, autorica je odlična i kod toga. Domovina svih lovaca na demone, Idris, mala državica između Francuske i Njemačke, nevidljiva je običnim ljudima (engl. mundanes). Njen glavni grad zove se Alicante i to je mjesto prilikom čijeg opisa u knjigama samo zaželite zatvoriti oči i zamisliti prekrasne kristalne tornjeve, uske uličice, lijepe trgove i zgrade u klasičnom stilu... Upravo zbog toga moja najdraža knjiga je ona u kojoj imamo prilike s našim najdražim likovima posjetiti njihovu domovinu i zajedno s njima diviti se njezinoj ljepoti - City of Glass.
Kao što sam spomenula, esencija ovih knjiga ne može se objasniti, opisati, prezentirati, s nekoliko riječi. Nažalost. Postoji još mnogo stvari koje nisam spomenula (npr. odličan negativac Sebastian, recenzija filma, svi ostali odlični likovi!!!), ali mislim da sam se zasad ispuhala. Najbitniji lik, Magnus Bane, je spomenut, njegov život, mana njegove besmrtnosti je spomenuta. Sad vidim da je najčešća fraza u ovom postu "to se ne može opisati". Čitatelju, jako mi je žao zbog toga, ali to je istina. Jasno mi je da se ove knjige neće svima sviđati, ali kod mene su ovi likovi pronašli mjesto zauvijek.
- 18:37 -
