U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
četvrtak, 16.02.2006.
Nemoć
|
Prostrla se magla po moru ispred mog gnijezda I kiša lije neumoljivo, cijeli dan  Danas sam svjedočila kako žena može htjeti i željeti naškoditi i povrijediti drugu ženu. Ovo je, zapravo, samo jedan od primjera. Na sasatanku vijeća roditelja, (to je ono kad se u jednoj učionici skupe ravnatelj sa po jednim roditeljom kao predstavnikom razreda i onda se raspravlja i zaključuje), krenuli blatit jednu profesoricu. Njih dvije, majke. Profka još godinu dana do penzije, odvalila tri’est i nekoliko godina staža, naučila prirodu i biologiju, mene, dragog, djecu našu..ma generacije. Kažu, senilna je i treba je maknuti, ne pamti djeci imena, brka razredna odjeljenja… A nije da nije teška. Dođe meni najdraži sa svakojakim pričama, ali uvijek gledam sve bacit na šalu i satiru i nastojim mu zadržati elementarno poštovanje prema profesorici. Tu sam ideju pokušala progurati i bijesnim majkama, ali a-a. Ne daju. Vele, smaknuti je treba. Pokušam: pa dajte je pustite još tu godinu neka odradi svoje i neka završi svoj staž u miru. Djeca i onako prirodu učiti moraju, njen odlazak im ne bi baš puno tu promijenio. Ma kakvi. Potjerati je treba, viču. Opet pokušam: kakvu poruku dajemo djeci ako te njihove školske probleme rješavamo mi i to na tako drastičan način po drugu osobu? Pa svi mi imamo slične osobe u svojoj okolini i svakodnevno se borimo sa raznim umornim, senilnim, nervoznim personama i ne žalimo se mami, ravnatelju… Kažu oni meni da me ne mogu više slušat šta pričam. Pa sam zašutjela. Donekle. Nevjerojatni su mi ljudi ponekad. Ove dvije danas, kao da imaju nešto malo moći, jer su eto tu u nekakvom tijelu koje ima određene mogućnosti, da ne kažem ovlasti, jer to nemaju, i one bi odmah dijelile otkaze. Ženi pred penziju. Bez imalo želje za razgovorom, za sagledavanjem cijele perspektive i promatranjem, (makar malo), očima te umorne profesorice. Pjenile su se sa to nešto malo argumenata, koji su toliko banalni u usporedbi s pravim problemima s kojima se naša djeca danas susreću. Uvijek zanijemim pred izobličenim licem punim mržnje i iznova se pitam, kako ta žena živi sama sa sobom. Kad bih u tom trenutku imala kameru ili digitalni makar, da je ovjekovječim tako uhvaćenu u trenutku i da joj pokažem: vidi! To si ti! A što si tako ljuta? Ma šta je ljudima?  |
- 23:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||