utorak, 23.05.2006.

Dame u nevolji i kavaliri online

Dok lutam netom, čituckam. Stalno se pojavljuju dame u nevolji i hrabri online kavaliri koji ih brane. I ne samo brane, nego i napadaju one koji su dame doveli do nevolja. One lijepo šute i tajanstveno se smješkaju svojim vrlim junacima.

A ja, gdje sam tu ja. Bez takvih kavalira. Moji frendovi me odbijaju braniti. Kažu da je za sve kriva moja prokleta jezičina i da bi mi bilo pametnije ju obuzdati, kako god znam i umijem. Nema za mene junačina koji će čistiti moja otipkana slova. Sve moram sama.

Ali, isti ti koji ne će mrdnuti malim prstom da bi me tipkom branili, oni će dojuriti u pola mrkle noći ili još gore ranom zorom, da bi me izvadili iz nekog offline ćušpajza. Neka sama čistim za svojim tipkanjem no kad me ono dovede u offline komplikacije, oni su tu.

Online ih nema. Na netu moram sama čistiti za sobom, kaj uopće nije jednostavno :-)). Nevjerojatno koliko jedna mala, slatka chatterica napravi smeća u toku samo jednog chata. Dok niste chatali sa mnom, ne ćete si moći predočiti. A nakon toga, ne ćete više chatati sa mnom :-)). Potražit ćete neku manje problematičnu koja će onda ispasti dama u nevolji. Ili ćete Vi biti ti koji ste ju doveli do nevolje :-)).

Ah taj prekrasni net, pun dama i kavalira. Svi lijepi i hrabri, online. Tako jaki na tipkama, tako skloni povjerovati nježnim usnama koje podrhavaju od patnje. Nisu one krive, oni su krivi. I sad trebaju drugi oni da ih spase od prvih onih. Komplicirano, kaj ne :-)). Varate se, jako jednostavno i lako primjenjivo. Barem za neke :-)). Meni je apsolutno nedostupno.

I zakaj sad ovo tipkam? Vjerojatno iz čistog jala prema damama sa kavalirima. Valjda ima tu i poneka ruža, tako da budu pravi rosenkavalieri. Ne za mene, mogu ih samo gledati sa sjetom u očima i pitati se zakaj nikada ne naletim na takve :-)).

Očit je odgovor da ne nalijećem jer ih ne tražim. Ne želim hrabre iza monitora, a beskorisne offline. Želim frendove, one koji će mi održati bukvicu dok me izvlače iz đumbusa u koji sam se uvalila. Bez tješenja, bez nježnih riječi, samo čvrsta ruka koja me vuče natrag na svjetlo dana. A takvi ne troše svoju snagu na tipkanje obrana meni u čast. Tu se, valjda, mogu i sama izvući, zar nisam jaka iza monitora :-)).

Ostajem sama, nasukana vlastitim riječima, vlastitim brzopletostima. I sumnjivim duhovitostima :-)). Vjerovali ili ne, nekako izlazim s tim svime na kraj, bez kavalira. Samo moje tipke i ja, iza svog najdražeg monitora :-)).

Trebala bih završiti efektno, poukom :-)). Nemam ju. Ono kaj vrijedi za mene, ne vrijedi za sve. Točnije, ne vrijedi ni za koga drugoga :-)). Ne želim reći da sam jedinstvena, barem ne jedinstvenija od svakog živog i neživog bića. Ili od svakog onlajnca :-)).

Virtualni kavaliri sa ružom, dalje od mene. Virtualnonevirtualni frendovi možda ponekad nelijepih riječi, ali uvijek lijepih postupaka, ne trebaju vam ruže. Ne za mene :-)). Svi vi ostali koji samo čitate, mislim da ste najpametniji. U svakom slučaju pametniji od nas, koji se borimo sa natipkanim vjetrenjačama i čudimo se što su nam mačevi slomljeni. Dok nisu jagodice krvave, porazi nas ne diraju. U boj, u boj, za svoju inačicu, za svoju sliku :-)).

Tipke i kavaliri iznad njih :-)) ...
Taj neizbježni offline i kavaliri u njemu :-)) ...
I ja, tu negdje, tko zna gdje :-)) ...

- 20:21 - Komentari (6) - Isprintajte - #