mrtva priroda

utorak, 28.08.2007.

Potraga za sretnim dobitnikom

Za promjenu, bit ću kratka i jasna. Molim sve namjernike i slučajno dolutale blogere da ovdje ostave podatak o tome poznaju li nekog tko poznaje nekog tko je čuo za sretnog dobitnika neke od Ledo nagrada, a da nisu šlape za more ili slične gluposti. Tj. zanima me da li je Ledo, osim one poznate parnice protiv sretne dobitnice, ikada nekome isplatio novac jer ja, naravno, nikada za takvog nekog nisam čula... Mislim si, možda su novčane nagrade strateški rasporedili po kopnenoj Hrvatskoj.

ponedjeljak, 27.08.2007.

Instant horoskop s neta

Budući da svi znamo da niste ovdje da biste iščitavali moje cijenjeno mišljenje o ekologiji, miru u svijetu, religijama ili politici, odlučila sam još malo govoriti o mojoj bračnoj intimi i ideološkom sukobu oko horoskopa u kojem smo se nedavno našli.
Naime, ovih sam dana kod jedne blog-kolegice naišla na zanimljiv link i uputila se na astro.com. Budući da obožavam gubiti vrijeme na gluposti, tamo sam se dosta zadržala i izradila si natalnu kartu jer kao i većina žena, ne mogu odoljeti horoskopu. Moj Muškarac, kao i svaki muškarac koji drži do sebe, prezire astrologiju iz dna duše. Čak bezobrazno tvrdi da je apsurdno što gotovo svake novine posvećuju cijelu stranicu horoskopu jer, kao, narod bi bio mnogo pametniji da tu istu stranicu posvete recimo fizici, matematici ili informatici. Nešto kao : Znanost narodu (ovako nas samo zaglupljuju)... Mo'š mislit? Što se mene tiče, onda tete u kiosku odmah mogu žvakačom gumom lijepiti te iste stranice! Neću valjda u dokona popodneva proučavati nekakve aksiome i zakone termodinamike, razbijati glavu pitanjem kome pripada arktičko podmorje i učiti nabrajati geološka razdoblja?! Kome je još razbibriga naškodila?
Uglavnom, nakon kratke, ali žučne rasprave, prstom sam mu pokazala na meni omiljen dio mog natalnog horoskopa koji govori o tome kako imam vrlo razvijenu osjećajnost (?) i uvijek me vode snažni porivi za strašću i uzbuđenjima, no nažlost, nisam se u stanju usredotočiti samo na jednog muškarca..! I nije mu bilo drago... Šaka u oko.
Pa sad ti vjeruj ili ne vjeruj, kako hoćeš.

četvrtak, 23.08.2007.

Priče iz bračne ložnice

Dok je naše gniježđenje bilo u inicijalnoj fazi, svakodnevno samo sa strašću izlistavali raznorazne časopise o uređenju interijera. Trudili smo se upamtiti boje, teksture i kombinacije. Maštali smo o nekom samo svom prostoru kojeg ćemo urediti slijedeći svoju životnu ideologiju. Opremit ćemo stan na kojeg će ljudi ispuštati uzvike oduševljenja pri ulasku. Maštali smo, maštali i maštali, no kad smo krenuli u realizaciju, ispalo je da nećemo moći biti baš onako originalni kao što smo zamislili...
Prva prepreka bio je, naravno, novac. Mladi par koji kreće u kupnju namještaja vrlo će brzo naići na zid. Svaki pristojan komadić namještaja itekako košta, a opremiti cijeli stan gotovo je nemoguća misija. Tada počinje slaganje kompromisa na kompromis. Polako odstupaš od svakog svog izmaštanog kutka i pristaješ na neku povoljniju verziju, koja nije ni približno lijepa, ali to je tako i tako samo privremeno... Možeš mislit privremeno?
Kad smo svoj posao priveli kraju, bilo je tu svaga: naslijeđenog namještaja i klimavih kuhinjskih stolica, novih komada, užasnog jeftinog radnog stola i ormarića za cipele, groznog starog kupatila sa soc-bijelim pločicamai horrror kadom koja još uvijek zjapi na svom mjestu... Užas! Da je moj stan književni lik , bio bi to Frankenstein.
No da, htjela sam vam pričati o spavaćoj sobi. To je trebao biti hram seksa, gnjezdo grijeha i opačine, grotlo bluda i ljubavno proročište, no ništa od toga. Naš pomno birani krevet (rekao bi Momo Kapor: jebodrom) izgubio se između stola za peglanje, hrpetina robe, usisavača, gomila prašnjavih knjiga, prijenosnog stalka za sušenje rublja i nepotrebnih darova s vjenčanja koje još uvijek premještamo s hrpe na hrpu i nadamo im se naći neku svrhu (i tako šest godina)... Pod krevet me strah zaviriti! Tu se kriju nove hrpetine knjiga, kućna vaga, skupocjena lampa koja čeka da klinci porastu, pribor z kampiranje i nekoliko zagubljenih čarapa.
Pitam se što bi o tome rekli zagovaratelji feng-shuia?
Prostor je zakrčen, nema protoka energije, nema svjetla, nema zraka...
Navečer ja i dragi liježemo u krevet umorni kao konji, otvaramo knjigu (on čita nešto o porezima, a ja trenutno Kurta Vonnaguta). Za desetak minuta moj će dragi vjerojatno zagasiti moju svjetiljku jer sam ja zaronjala spustivši knjigu na nos...
Ujutro u krevetu nas više nema dvoje, već četvero. Gremlinići su opet smislili neki opaki razlog da nam se pred jutro uvale... Ništa ljepše od buđenja u takvoj gužvi!

nedjelja, 19.08.2007.

Putovanje u srce hrvatskog sna

Svi koji čitaju sigurno su prije ili kasnije naletjeli na "Sto godina samoće". Spadate li među te sretnike, sigurno se sjećate osjećaja do se iščitavali zadnje stranice. Sjećate li se jeze na tjemenu, sjećate li se ključajuće katarze koja plaši i oslobađa dok se listaju stranice knjige života? Da...to je osjećaj koji tražim dok otvaram nepoznate knjige lijepo dizajniranih naslovnica, no ne nalazim ga uvijek... Ipak, tu i tamo netko me ugodno iznenadi...
Ovih dana dokopala sam se Vlade Bulića i njegovog "Putovanja u srce hrvatskog sna". Moram priznati da sam mnogo očekivala. Taj skroman mladić što se trudi ispasti frajer na fotografijama, nekako mi je izgledao kao da ima što reći. I nije me razočarao... Iako on sam sebe ne voli zvati književnikom, on jest pravi književnik. Dijelom i zato što je uspio uhvatiti duh vremena, a time što ga je "uhvatio" i strpao u "bocu", sačuvao ga je za buduće naraštaje -dokument koji svjedoči o postratnom ludilu, srozavanju ljudskih vrijednosti, sukobu idealizma i profita, crkve i ljevice, mržnje i ljubavi, ravea i Thompsona, droge i bolne spoznaje stvarnosti...
Na početku sam se malo uplašila, pobojala sam se da autoru nedostaje životnog iskustva i da će previše drobiti o drogama - što je već viđeno i samo po sebi nije zanimljivo. No, droga je tu samo okvir, bolje reći podloga, za priču. Glavni lik , uglavnom se satire drogama (lakšim ili težim, kako već situacija pita) i proživljava svakodnevne situacije. Da budemo jasni, ovo mogu biti svakodnevne situacije samo Hrvatima koji preživjeli rat i poslijeratno razdoblje jer oni su na svojoj koži osjetili poplavu pastirske kulture, navalu sitnih duša i kriminalaca krupnog zuba. Oni su spoznali apsurd životarenja na ovim prostorima. Oni su prodali dušu vragu...kao i Denis... Ili možda ne?
Katarzičan kraj u kojem Dena ševi neku ljepuškastu hostesu u anus, otkriva nam da nije gotov, da još uvijek razmišlja, da se sve dobro u njemu opire stvarima koje radi i na koje je prisiljen... i ćitatelj se ponada DA JOŠ NIJE KASNO - kako za Denu, tako i za sve nas...

p.s. najlegendarniji trenuci za koje vjerujem da, ipak, neće ući u udžbenike književnosti:
1. Dena kreće u potragu za srcem hrvatskog sna slušajući Thompsonove tekstove
2. Autor promišlja život kroz levele i uspoređuje ga s igricom na kojoj samo briješ i briješ, a ako posustaneš, vraćaš se na donji level.
3. Ekipa na ekstaziju brije na party - mrak!
4. Penzić na gripama kojega razbijaju lokalni klinci za vrijeme zračne uzbune. Strašno!!!
Poruka? Zlo je u nama, zlo je skriveno u našoj djeci, zlo je u mlijeku koje sišemo i zemlji kojom gazimo. Ne trebaju nam vanjski neprijatelji.
5. Nakon cjelonoćnog provoda nadopan izlazi s partija i ulijeće u kolonu koja prosvjeduje za Gotovinu. Ori se Thompson! Totalna štala!!!! Ovoliko apsurdnu situaciju može smisliti samo veliki um.

utorak, 14.08.2007.

Tko je, dovraga, Corinne Hofmann?

Ako ste ovoga ljeta njuškali po knjižnici ili zalutali u kino, sigurno ste čuli za dotičnu gospođu koja je napisala knjigu Bijela Masajka.
(Sad bih otišla do knjige, koja se nalazi na noćnom ormariću, da nisam slomila mali prst na nozi, jer me užasno zanima koja je godina izdanja jer, moguće je, da vam pričam o lanjskim snjegovima, no u svakom slučaju, meni je knjiga nova.) Prvi put sam za cijelu priču čula tek kad se počelo govoriti o filmu, koji je nedavno izašao, no nisam ga pogledala jer dubinski prezirem srcedrapajuće ljubavne priče. Pogotove me nerviraju priče koje uglavnom idu po klišeu: lijepa bjelkinja došla među "divljake", zaljubila se i osnovala obitelj, život među divljacima ju je očeličio, a zatim je, nemoćna pred ljudskom zadrtošću, morala pobjeći "u civilizaciju"... Zvuči li vam ideja poznato? Moram priznati da sam se u svom životu susrela s barem desetak sličnih priča koje se, naravno, vrlo dobro prodaju u literarnoj kao i u audio-vizualnoj formi. Moram vam reći da me ovakve priče podsjećaju na seksualni turizam, samo žensku verziju istog. Muškarci jako dobro znaju što žele i kad putuju, vole u potpunosti osjetiti nove krajeve. Kad kažem osjetiti, mislim na klimu, hranu, alkohol, ali i lokalnu floru i faunu. Lokalne ljepotice nezaobilazan su aspekt svake avanture. Sad opet ovisi o situaciji i lokaciji. Ako si navratio u Kabul, bolje ti je da ne iskušavaš svoje ljubavničke sposobnosti, ali ako svratiš do Tajlanda ili neke druge opuštenije zemlje, naravno da će vrući ples s mjesnim ljepoticama biti nezaobilazan. S druge strane, ženama nije dovoljan samo seks, njima teba ljubav. Bijele turistkinje (redom iz imućnih obitelji) koje traže sebe po svijetu, ne pristupaju lokalnim momcima tako ležerno, one se nekako idealistički i smiješno zaljubljuju. Zaljubljuju se u zemlju, ljude običaje... Onako strašno i fatalistički kako samo razmažena Europljanka može. Bijele djevojke odgajane na medu i mlijeku, načitane silnim romantičnim bajkama u kojima uvijek pobjeđuje pravda a istina redovno izlazi na vidjelo. Da, takve se djevojke ne udaju zbog novca, one za sebe traže romantičnu pustolovinu u koju jedva čekaju uroniti...
Zapadnjaci bi trebali biti oprezniji jer čak se i princeze odgajaju s više osjećaja za realnost. U kulturi jednog djeteta, na koljenima više srednje klase, odgajaju se male princeze koje vjeruju u bajke, a bajka počinje odlaskom iz dosadne civilizacije...ako tako želimo vjerovati.
Uglavnom, gospođica Hofmann je otputovala u Keniju davne 1988. godine. U Mombasi je upoznala krasnog Masai ratnika, zaljubila se na prvi pogled u njegovu prekrasnu ratničku figuru i ponosno držanje i vrlo brzo odlučila napustiti sve ono što je do tada imala i bila, i postala je prava Somburu-supruga. Važno je naglasiti da nisu mogli komunicirati jer ona nije znala svahili ili samburu jezik, a on, naravno nije znao neki europski jezik. Masajski ratnik po imenu Lketiga nije nikada pohađao školu, ne zna čitati ni pisati, ne poznaje brojke i ne zna računati. Dotadašnji život proveo je gluvareći s ratnicima i čuvajući koze po pustopoljinama. Dakle, nisu komunicirali ni na jednoj razini , a ako pomislite da seks sve rješava, varate se. Masai se ne ljube i ne dodiruju žene rukama, a ženski orgazam im je nepoznata stvar.Ljubav my ass.
Četiri godine živjela je sa svojim ratnikom i njegovom majkom u malenoj kolibi od balege u duboko u zabačenom dijelu Kenije gdje, usput, ne dolazi nikakav javni prijevoz. Pet sati vožnje trebalo joj je do prve civilizacijske točke!? Naravno da se tamo morala boriti sa zmijama, sušom, elementarnim nepogodama, komarcima, oboljela je od malarije, hepatitisa i za kraj starog dobrog svraba. Tamo je rodila dijete, koje je srećom bilo zdravo, ali je sama gotovo umrla od iscrpljenosti. Sramila se toga kako izgleda. Bojala se što će joj reći njena mama Švicarka kad je ugleda u takvom stanju... Sve bi to bilo super da je on nju volio na nama prihvtljiv način, no uglavnom je lutao, drogirao se i pio, izbjegavao fizički rad, stalno joj je srao što je bolesna, dovlačio ekipu doma i uništavao je ljubomornim ispadima. Čak je i za dijete sumnjao da nije njegovo! On jednostavno nije shvaćao što je ta žena uradila za i zbog njega... Dobro da joj AIDS nije donio kući.
Ubila se boreći se s birokracijom jer je tamo nemoguće napraviti bilo što od papirologije a da nisi podmitio čitav lanac ljudi, no ona je toliko htjela udati se za tog čovjeka da je to morala napraviti pod svaku cijenu. Gurala je, gurala, sve dok na kraju nije uspjela i svojim potpisom zapravo izgubila svoju slobodu. Obrazovana Europljanka svojom je voljom postala vlasništvo nepismenog pastira jer prema kenijskom zakonu, žena ne može napustiti zemlju bez muževog pismenog dopuštenja, a njezina djeca vlasništvo su supruga i njegove majke. Kakva se glupača može uvaliti u takvu kašu? Rekla bi joj moja baba: - Zalud ti fakulteti...
Moram priznati da sam stvarno uživala čitajući jer frajerica možda i nije neki virtuoz na peru, ali priča odiše osobnim iskustvom i zanimljivim crticama iz afričke svakodnevice. Čitajući sam je jako uživjela u zemlju i ljude i odlučila sam da ću sigurno posjetiti Keniju jednom u budućnosti. No, ne pričam vam o njoj kao preporuku ljetne literature, već zato što me šokirao taj sraz Europe i Afrike, i to što je ona tako glupo i naivno mislila da će moći biti uzorna afrička supruga, što je spremno žrtvovala sebe, sve svoje iskustvo i znanje podredivši to nekome s kojim nije nikad ni razgovarala. Valjda joj se onako u nošnji Masaija učinio plemenitim?!

Na poleđini piše da gđa Hofmann danas živi u vili na jezeru Lugano sa svojom kćerkom. Prodala je brdo knjiga i prava za film: sigurno je bogata kao guzica...
Žena nije baš potpuna glupača, no vjerujem da je svjesna kako tek spletu okolnosti može zahvaliti što je izvukla živu glavu. Mogla je tamo skapati od gladi ili neke boleštine, mogao ju je zatući vlastiti suprug ili netko od njegovih jer zna se da tamo žene ne bježe tek tako... i nitko nikada zbog toga ne bi zakonski odgovarao.
Nemiran duh je ekskluziva koju si mogu dopustiti samo žene-princeze sa Zapada.

nedjelja, 12.08.2007.

Moje tijelo

Moje tijelo nije hram
Ono je svinjac,
Kažin,
Raka
Iz koje gledam napolje.

Moje je tijelo zatvor, kavez, tamnica,
Smrdljiva, popišana izba
puna stjenica.

Moje je tijelo mračna samica,
Ne vidim svoje ruke.

Moje je tijelo grobnica,
Ne čujem svoje srce.

ponedjeljak, 06.08.2007.

Zlatne četrdesete

Ok, imam trideset, ovo više nije igra. Ovo je život, pravi život koji bi prema svim pravilima trebao biti mukotrpan put pun žrtava i odricanja koji na kraju završava rasipanjem moga pepela po moru. Prah si bio i prah ćeš postati...
Ovo je život, mrtav ozbiljan život koji me uopće nema namjeru maziti i štedjeti, i dao mi je da se razvijem do ove točke samo da bi isisao energiju iz mene i zabavio se gledajući me kako se bespomoćno batrgam na putu prema dolje u bezizglednoj borbi s entropijom... Znam, sve mi je jasno. U krvi ćemo svoju djecu rađati i u znoju kruh svoj praviti, i Kronos jede svoju djecu. Sve znam, no ipak, ne mogu si pomoći - meni je sve to zabavno. Zabavno mi je gledati ljude kako se rađaju i umiru, zabavno mi je pratiti kako se borimo s vlastitom seksualnošću. Promatram tijela u njihovoj tjelesnosti i zlog demona fiziologije koji se cijelo vrijeme igra s nama.
Ma nemojte mi reći da vam nije zabavno, jer stvarno, čovjek nikada, ali baš nikada ne može reći da mu je dosadno. Nije ti dosadno sa sedam, niti s petnaest, ali bogamu ni s trideset godina. Igra se stalno mijenja, karte se uvijek iznova dijele. Jednom igraš poker, drugi put belu, ponekad trešete, a zna se dogoditi da zaigrate i tovara.
No vratimo se na moju tridesetu i na taj nevjerojatan osjećaj da mi stvari nikad nisu bile manje jasne, iako sam zapravo očekivla da ću sa zadnjim refulima moje divlje mladosti zaključiti i poglavlje svog života u kojem sam kao slijepac udarala glavom u zidove. Vjerovala sam da ću se srediti, zauzdati svoje tijelo, um i nagon, i da ću napokon postati gospodarica svoje sudbine... No ništa od toga! Pametnija sam čak i manje nego prije, a polako se naziru i prvi znakovi demencije, tijelo mi je mršavije nego što želim i to na krivim mjestima, a o nagonima bolje da ne pričam...
S trideset godina ja sam postala predator. Osjećam muškarce oko sebe više nego ikada, gledam ih i oni gledaju mene. Ja jednostavno ne vjerujem da je svijet ovako pun usamljenih muškaraca i pitam se gdje su bili do sad. Ne znam, valjda su u dvadesetima previše zaokupljeni sami sobom. Tada odjednom nastupaju zrele godine, ljudi su se obrazovali, našli mjesto pod suncem, no nešto nedostaje. Njihove ljepše ili bolje polovice ne popunjavaju ponore u njima, unutrašnja prostranstva nastanjena samo čudnim parazitima, strahovima i očajem. Njih kao da ništa ne može uništiti, štoviše - hrane se našima strahom od prolaznosti. Da, to je ono bolno. Do tridesete nekako čekaš da se život počne događati, zatim nekako odjednom shvatiš da je to to. Koliko god ti maštao i filozofirao o nekom životu kao o nekoj apstraktnoj imenici, neuhvatljivom pojmu i nedokučivoj energiji, zapravo se uvijek radi samo o svakodnevici, dosadnoj rutini i svakodnevnim obavezama...
Hodam gradom i gledam tridesetgodišnjake. Trude se izgledati kao studenti. Neki su već uzgojili trbušine i guzove, negdje putem izgubili kosu i blistave osmjehe, a neki su tek izvukli ono najbolje od sebe na svjetlo dana. Nekako, dođe ti na to da se sve svodi na materijalno. Oni koji "nisu uspjeli" hodaju u plac-tenisicama i lošim trapericama, fušare s frizurama i šminkom a i lice im pomalo odaje poroke. Daaa, tridesete su godine razotkrivanja, spuštamo kićene maske mladosti i pokazujemo svoja lica tek dotaknuta vremenom. Na licima drhte prve borice - nekima od smijeha , a nekima od briga. Odmah znaš tko što trenira i tko što konzumira, koža odaje vegetarijance i mesoždere, razotkriva pivopije i pušače. Ta su lica još uvijek mlada, ali lagano, kao ptičjim perom, život je na njima ostavio zapis...
Srela sam neki dan u gradu prijateljicu s kojom sam se družila u osnovnoj školi, no nekako smo se odmakle i nisam ništa znala o njoj sigurnih desetak godina. Iako mi je njeno lice nekad bilo tako blisko, jedva sam je prepoznala. Bila je s djecom u parku (komada tri), mršava poput bakalara, s dugom masnom kosom svezanom u rep. Dok smo čavrljale, pušila je cigaretu za cigaretom i u međuvremenu se nervozno izderavala na djecu. Bila je tkao draga, trudila se biti ljubazna. Primijetila sam da nema prednje zube. Ne znam hoćete li me razumijeti, ali taj me susret jako rastužio. Baš sam osjećala brutalnost one izreke "Zgazilo ga vrijeme".
Uvijek mi je zanimljivo gledati muškarce. Muškarci hodaju gradom urešeni svime onim što ne doživljavaju kao sebe. Krase ih ćelave glave, kilogrami viška, prve bore, vrećice iz kupovine, trudne supruge, cendrava djeca, neposlušni ljubimci, automobili o kojima nisu maštali, krediti koji ih stežu za jaja poput onih sado-mazo štipalica... a oni se još uvijek osjećaju kao dječaci, vidiš im to u očima.
I žene, njihova potpuna suprotnost. Nekako ponosno kroče gradom, ali one više kao da ne nose djevojčicu u sebi. Djevojčica je mrtva, živjela žena! Uzdignuta nosa vuku vrećice s poznatim natpisima ponosne na svoja prava ženska tijela, koja, bar se meni čini, žene dobivaju tek u tridesetima. Hrabro gaze gradskim pločnicima zanosno mašući bokovima vodeći za ruku svoj upicanjen podmladak ili guraju kolica pred sobom ističući sočne dojiljačke grudi.
Žene u tridesetima postaju zvijeri. Napokon su spoznale sebe, nekako su kompetentne, znaju sve o svemu, stalno nešto tumače, ne srame se svoga tijela, libido im raste kao vodostaj u listopadu, a muškarci..? Muškarci kao da venu pomireni sa svojom svakodnevicom i svojim granicama uljuljkani u sigurnost svojih veza i stabilnost svojih primanja. Tu i tamo samo poneki trenutak iluminacije i to u trenucima kad npr. odlazi na utakmicu ili zaglibi na nekoj "muškoj" proslavi (pr. momačka večer). I to je to, nećeš ih ni čuti ni vidjeti sve do krize srednjih godina.
Četrdesete su joša zanimljivije. Tada svima počinje dolaziti iz guzice u glavu da su se velike stvari, koje cijelo vrijeme čekamo, zapravo već iza nas. Tad nastupa opća panika. Svi pokušavaju sabrati ono malo što je ostalo od njihove osobnosti, traže svoje pravo ja, upuštaju se u avanture, žele nadoknaditi propušteno, iskusiti nove stvari, putovati, voziti dobre aute, tetovirati nešto na guzici, ševiti se, jahati na devama, swingati, otići u svemir... Svi misle da mladi žive raspojasano. Ma koje mladenaštvo, kažem vam četrdesete su Sodoma i Gomora.
Uvijek sam se bojala da su tzv. srednje godine dosadno i da je sve nakon mladosti potop, no sad uviđama nove horizonte i zbilja me raduju godine preda mnom.

nedjelja, 05.08.2007.

Kako su strahovi ušli u moj život?

Sjećanje na jedan davni rođendan podsjetilo me na to kako sam nekad bila neustrašiva, ili glupa - teško je sad reći gdje se točno nalazi tanka bijela linija koja dijeli glupost od junaštva. No nešto sirove inteligencije i malo životnog iskustva tjeraju te da misliš, a razmišljanje ti oduzima hrabrost i što više razmišljaš to si manje lud i otkačen pa na kraju nisi u stanju napraviti nešto ludo , opasno i odvažno... Tvoji roditelji bili bi jako ponosni na takve trenutke!
Postojala su vremena kad se ja ničega nisam bojala. Za mene nisu postojale granice. Svugdje sam išla - sama ili u društvu, nije mi bilo bitno. Putovala, stopirala, ludovala, opijala se, gubila noći, sjedala u svakakve automobile uz pijane vozače. Takav mi je način života odgovarao, usuđujem se reći da me je palio. Oduvijek sam željela stvoriti imidž zločeste, samostalne i hrabre djevojke -ili sam možda zaista takva bila. Govorila sam da sakupljam iskustva...
Sada, kad čitam kakve se sve svinjarije događaju po cestama, ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa,da sam svoj život gotovo svakodnevno izlagala pogibiji bez ikakve svrhe i cilja... Kako je mlad čovjek glup i neoprezan!? Kako srlja grlom u jagode, grize, jurca, tuče sobom, ne da si mira... Stalno na rubu, opasan po sebe i druge.
Kada sam se počela bojati? Evo, neku sam se noć vraćala kući nakon izlaska i razmišljam kako mi to baš nije pametno. Ceste su pune pijanih i drogiranih budala i ja sam u opasnosti već samom činjenicom da sam na cesti. Poput bespomoćne lovine. I nije bilo previše kasno, i nemam puno do kuće, ali svejedno, nisam se mogla osloboditi straha, snažnog osjećaja da je moj život možda u opasnosti. Ono što me tjera na razmišljanje u takvim trenucima jest činjenica da sam mama i taj mi je životni fakat oduzeo hrabrost. Bojim se, sada se svakodnevno bojim. Strepim nad životima svojih bližnjih, strepim nad svojim životom i zamišljam kako bi izgledao život mojih curica da me sad spička neki pijani testosteronski majmun. Njihova mi nježnost oduzima hrabrost...
Nije čudno to što ne želim biti topovsko meso za bogataške sinove koji žive živote kao da igraju video igrice, no opet, ne mogu ni prestati živjeti zbog činjenice da živim na divljem zapadu. Ne mogu ne otići u kino ili na piće s prijateljicama jer su noću ceste opasne. Doduše, opasne su i danju pa sad stvarno ne znam što bih...
Na policama osvanule igračke s nevjerojatnom količinom olova u boji! Opasno je kupiti igračku?! Opasno je kupiti meso! Opasno je odlaziti na posao! Opasno je plivati i malo se odmaknuti od obale. Opasno je putovati i letjeti avionom. Opasno je odlaziti u kafiće, debili svakodnevno vade pištolje i pucaju. Pucaju i na ulicama i benzinskim pumpama, pucaju i u diskotekama. Vlakovi iskaču iz tračnica, avioni padaju, zgrade se urušavaju, najavljuju sve veće gospodarske probleme, najavljuju toplotne udare i ledena doba, smrtonosne pandemije i kraj civilizacije...
A ja se samo pitam - kako se prestati bojati. Kako se riješti straha koji se nastanio u mom trbuhu?

<	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?