Ako ste ovoga ljeta njuškali po knjižnici ili zalutali u kino, sigurno ste čuli za dotičnu gospođu koja je napisala knjigu Bijela Masajka.
(Sad bih otišla do knjige, koja se nalazi na noćnom ormariću, da nisam slomila mali prst na nozi, jer me užasno zanima koja je godina izdanja jer, moguće je, da vam pričam o lanjskim snjegovima, no u svakom slučaju, meni je knjiga nova.) Prvi put sam za cijelu priču čula tek kad se počelo govoriti o filmu, koji je nedavno izašao, no nisam ga pogledala jer dubinski prezirem srcedrapajuće ljubavne priče. Pogotove me nerviraju priče koje uglavnom idu po klišeu: lijepa bjelkinja došla među "divljake", zaljubila se i osnovala obitelj, život među divljacima ju je očeličio, a zatim je, nemoćna pred ljudskom zadrtošću, morala pobjeći "u civilizaciju"... Zvuči li vam ideja poznato? Moram priznati da sam se u svom životu susrela s barem desetak sličnih priča koje se, naravno, vrlo dobro prodaju u literarnoj kao i u audio-vizualnoj formi. Moram vam reći da me ovakve priče podsjećaju na seksualni turizam, samo žensku verziju istog. Muškarci jako dobro znaju što žele i kad putuju, vole u potpunosti osjetiti nove krajeve. Kad kažem osjetiti, mislim na klimu, hranu, alkohol, ali i lokalnu floru i faunu. Lokalne ljepotice nezaobilazan su aspekt svake avanture. Sad opet ovisi o situaciji i lokaciji. Ako si navratio u Kabul, bolje ti je da ne iskušavaš svoje ljubavničke sposobnosti, ali ako svratiš do Tajlanda ili neke druge opuštenije zemlje, naravno da će vrući ples s mjesnim ljepoticama biti nezaobilazan. S druge strane, ženama nije dovoljan samo seks, njima teba ljubav. Bijele turistkinje (redom iz imućnih obitelji) koje traže sebe po svijetu, ne pristupaju lokalnim momcima tako ležerno, one se nekako idealistički i smiješno zaljubljuju. Zaljubljuju se u zemlju, ljude običaje... Onako strašno i fatalistički kako samo razmažena Europljanka može. Bijele djevojke odgajane na medu i mlijeku, načitane silnim romantičnim bajkama u kojima uvijek pobjeđuje pravda a istina redovno izlazi na vidjelo. Da, takve se djevojke ne udaju zbog novca, one za sebe traže romantičnu pustolovinu u koju jedva čekaju uroniti...
Zapadnjaci bi trebali biti oprezniji jer čak se i princeze odgajaju s više osjećaja za realnost. U kulturi jednog djeteta, na koljenima više srednje klase, odgajaju se male princeze koje vjeruju u bajke, a bajka počinje odlaskom iz dosadne civilizacije...ako tako želimo vjerovati.
Uglavnom, gospođica Hofmann je otputovala u Keniju davne 1988. godine. U Mombasi je upoznala krasnog Masai ratnika, zaljubila se na prvi pogled u njegovu prekrasnu ratničku figuru i ponosno držanje i vrlo brzo odlučila napustiti sve ono što je do tada imala i bila, i postala je prava Somburu-supruga. Važno je naglasiti da nisu mogli komunicirati jer ona nije znala svahili ili samburu jezik, a on, naravno nije znao neki europski jezik. Masajski ratnik po imenu Lketiga nije nikada pohađao školu, ne zna čitati ni pisati, ne poznaje brojke i ne zna računati. Dotadašnji život proveo je gluvareći s ratnicima i čuvajući koze po pustopoljinama. Dakle, nisu komunicirali ni na jednoj razini , a ako pomislite da seks sve rješava, varate se. Masai se ne ljube i ne dodiruju žene rukama, a ženski orgazam im je nepoznata stvar.Ljubav my ass.
Četiri godine živjela je sa svojim ratnikom i njegovom majkom u malenoj kolibi od balege u duboko u zabačenom dijelu Kenije gdje, usput, ne dolazi nikakav javni prijevoz. Pet sati vožnje trebalo joj je do prve civilizacijske točke!? Naravno da se tamo morala boriti sa zmijama, sušom, elementarnim nepogodama, komarcima, oboljela je od malarije, hepatitisa i za kraj starog dobrog svraba. Tamo je rodila dijete, koje je srećom bilo zdravo, ali je sama gotovo umrla od iscrpljenosti. Sramila se toga kako izgleda. Bojala se što će joj reći njena mama Švicarka kad je ugleda u takvom stanju... Sve bi to bilo super da je on nju volio na nama prihvtljiv način, no uglavnom je lutao, drogirao se i pio, izbjegavao fizički rad, stalno joj je srao što je bolesna, dovlačio ekipu doma i uništavao je ljubomornim ispadima. Čak je i za dijete sumnjao da nije njegovo! On jednostavno nije shvaćao što je ta žena uradila za i zbog njega... Dobro da joj AIDS nije donio kući.
Ubila se boreći se s birokracijom jer je tamo nemoguće napraviti bilo što od papirologije a da nisi podmitio čitav lanac ljudi, no ona je toliko htjela udati se za tog čovjeka da je to morala napraviti pod svaku cijenu. Gurala je, gurala, sve dok na kraju nije uspjela i svojim potpisom zapravo izgubila svoju slobodu. Obrazovana Europljanka svojom je voljom postala vlasništvo nepismenog pastira jer prema kenijskom zakonu, žena ne može napustiti zemlju bez muževog pismenog dopuštenja, a njezina djeca vlasništvo su supruga i njegove majke. Kakva se glupača može uvaliti u takvu kašu? Rekla bi joj moja baba: - Zalud ti fakulteti...
Moram priznati da sam stvarno uživala čitajući jer frajerica možda i nije neki virtuoz na peru, ali priča odiše osobnim iskustvom i zanimljivim crticama iz afričke svakodnevice. Čitajući sam je jako uživjela u zemlju i ljude i odlučila sam da ću sigurno posjetiti Keniju jednom u budućnosti. No, ne pričam vam o njoj kao preporuku ljetne literature, već zato što me šokirao taj sraz Europe i Afrike, i to što je ona tako glupo i naivno mislila da će moći biti uzorna afrička supruga, što je spremno žrtvovala sebe, sve svoje iskustvo i znanje podredivši to nekome s kojim nije nikad ni razgovarala. Valjda joj se onako u nošnji Masaija učinio plemenitim?!
Na poleđini piše da gđa Hofmann danas živi u vili na jezeru Lugano sa svojom kćerkom. Prodala je brdo knjiga i prava za film: sigurno je bogata kao guzica...
Žena nije baš potpuna glupača, no vjerujem da je svjesna kako tek spletu okolnosti može zahvaliti što je izvukla živu glavu. Mogla je tamo skapati od gladi ili neke boleštine, mogao ju je zatući vlastiti suprug ili netko od njegovih jer zna se da tamo žene ne bježe tek tako... i nitko nikada zbog toga ne bi zakonski odgovarao.
Nemiran duh je ekskluziva koju si mogu dopustiti samo žene-princeze sa Zapada.
Post je objavljen 14.08.2007. u 15:08 sati.